Davor Pavelić : Ilustracija je u svojoj srži uvijek povezana s iznošenjem neke ideje
Kad ne znam što bih sljedeće gledala, koji bih podcast slušala, a i kad trebam literarnu preporuku iz friške perspektive, odem na Facebook vidjeti što Davor gleda, čita i sluša. Na fejsu smo se, napokon, i upoznali, dosta prije negoli smo se skupa našli u stručnom povjerenstvu nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji. Razmjena mišljenja s njim uvijek je bila prštava i dinamična, i beziznimno informirana i stručna. I uvijek direktno u glavu (ili bez dlake na jeziku, ako vam je ta metafora draža), što je diskurs koji u današnje doba omniprezentnih lajkova na društvenim mrežama svijećom treba tražiti.
Ovaj smo razgovor dugo planirali i brzo realizirali, samo što je moj prijenos dinamičnog audio i video zapisa u tekst trajao cijelu malu vječnost. Tješi me naslov i sadržaj knjige koju sam nedavno pročitala, Pohvala sporosti, o tome da sporiji proces donese više dubljih uvida, ali i činjenica da je sijaset tema koje smo pokrili i dalje aktualan.
Mali ekran koji otvara sve moguće velike svjetove
Anda Bukvić Pažin: Na razini biografske faktografije, kao da si prvi put na radiju ili televiziji pa se trebaš predstaviti, reci mi nešto o sebi! Tko je Davor Pavelić, u prvom licu, i kojim je sve putovima stigao ovdje gdje se nalazi danas?
Davor Pavelić: Nakon Škole primijenjene umjetnosti, upisao sam iz drugog pokušaja Likovnu akademiju, a onda sam htio nastaviti u Stuttgartu na postdiplomskom studiju kod pionira konceptualne umjetnosti Josepha Kosutha. Međutim, u trenutku kad sam trebao upasti u tu klasu, on je prekinuo sa svojom profesurom, i od toga nije bilo ništa.
Dugi period nakon studiranja nisam se bavio ilustracijama, već suvremenom umjetnošću: zanimala me konceptualna umjetnost i video umjetnost. Izlagao sam s kolegama, nastupili smo kao grupa EgoEast. Iako to službeno nije bilo naše ime, ljudi su nas tako zvali zbog izložbe pod tim imenom, koju smo organizirali u Umjetničkom paviljonu. Bilo nas je petero (Željko Božičević, Ivica Franić, Aleksandar Ilić, Ivana Keser i ja) i izlagali smo u svim respektabilnijim galerijama i muzejima. Ali to su bile devedesete, početak 2000-ih, internet još nije odigrao ulogu, tako da, kad guglate naša imena, nađe se tek nekoliko kritičkih tekstova. Negdje pred kraj svojih dvadesetih počeo sam ilustracijama zarađivati prve honorare. Zapravo me ilustracija oduvijek zanimala, kao i strip, pa sam pomalo krenuo, paralelno. A onda sam počeo izlaziti iz umjetničkog miljea zbog raznih razočarenja u scenu i problema s kojima se stalno susrećeš kad radiš umjetnost, i nekako je ilustracija preuzela i prevladala. Zadnjih 20 godina radim isključivo ilustracije.
Tu ću te odmah prekinuti i primijetiti da si, govoreći, iscrtao razdjelnu liniju između umjetnosti s jedne, a ilustracije s druge strane. Zašto? Ilustracija nije umjetnost?
Pa više zato što vrsta umjetnosti koju sam ja radio s ilustracijom nije imala nikakve veze. To nije bilo slikarstvo, nije bila ni grafika, ništa likovno. Naime, mene nakon studiranja ta likovnost više nije previše uzbuđivala pa sam se okrenuo konceptualnoj umjetnosti koja se bazirala na ideji, u jednom trenutku čak i potpunom odbijanju bilo kakve prisutnosti materijala i materijalizacije – da ideja ostane čista i sama. Ali opet, s druge strane, s obzirom da sam cijelo vrijeme u likovnoj umjetnosti, to nije moglo samo tako izaći iz mene. Uvijek mi je nedostajao rad rukom, rad s materijalom, s papirom i bojama – i to je ilustracija zadovoljila.
Formalno i tehnički gledano, ilustracija je primijenjena umjetnost. Na prvu to zvuči kao da je manje umjetnost, ili barem manja umjetnost, od prave, velike, neprimijenjene umjetnosti. Čim postoji predložak – a to je uvijek – ispada da to što nastane nije 'pravo', već na neki način derivirano. Tako je i kod književne kritike, a i kod književnog prevođenja: kao neko sekundarno autorstvo, a zapravo nije sekundarno, nego je samosvojno i drukčije od ovog prethodnog. Što se tebi čini, jesi li manje umjetnik ako imaš ovo primijenjeno ispred?
Dosta sam o tome razmišljao: jesmo li mi ilustratori umjetnici, u pravom smislu riječi, ili smo uvjetno umjetnici, pod uvjetom primjene. Mislim da bih se ja ipak svrstao u primijenjene umjetnike. Ilustracija ovisi o narudžbama. Naravno, svaki ilustrator radi i za sebe i ima neki svoj izričaj koji razvija samostalno, ali ilustracija je u svojoj srži uvijek povezana s iznošenjem neke ideje radi nečega – naručitelj nešto želi postići, ostvariti komunikaciju s publikom ili grupom kojoj se obraća – i onda angažira ilustratora. Naravno, od ilustracija poslije može nastati izložba, što onda mijenja njihovu ulogu i funkciju, a i te izložbe uglavnom nitko ne naručuje, već ih iniciraju ilustratori. Dakle, moglo bi se reći da je ilustracija primijenjena umjetnost zbog naručitelja ili zbog toga što uvijek obrađuje neku temu ili služi dekoraciji i nekoj drugoj svrsi. Ali postoji i područje gdje se ta granica sigurno gubi, kad ilustratori sami iniciraju svoje radove, eksperimentiraju, istražuju i gdje je teško točno definirati razlike.
Kad nemam narudžbe, radim za sebe, ali teme su uvijek tu, uzmem ih odnekud – nešto što me zanima: iz svijeta politike, znanosti, odnosa među ljudima. Nemam onaj pristup da sjedam pred prazno platno i počinjem stvarati nešto iz ničega, da nastane neka slika koja će na kraju i mene iznenaditi. To bi možda bilo bio pristup nekog klasičnog slikara. Meni osobno treba neki poticaj izvana. Da se ne shvati krivo, nikako ne želim reći da primjerice slikari ili kipari nemaju početnu ideju. Moj se komentar više odnosio na drukčije procese: znam ljude koji kažu da se bace pred platno ili papir prazne glave, i samo uđu u taj proces stvaranja. Ideja je uvijek u podlozi, samo što je kod nekoga u toj početnoj fazi više izražena, kod nekog manje.
Te ideje koje spominješ mogu doći odasvud, od promatranja situacije u parku do prisluškivanja razgovora u tramvaju, promatranja grada ili prirode iz različitih očišta. Ali meni se nekako čini da je za umjetnike važno da budu u kontaktu s drugim – tuđim – umjetničkim praksama. Čula sam komentare autorica i autora koji se s time ne slažu, kažu da ne žele time kontaminirati vlastitu perspektivu, ali nisu me uvjerili: mislim da ima nešto i u informiranom odbacivanju onoga što smo čuli i vidjeli. Ti puno čitaš, gledaš filmove, pratiš razne platforme i medije. Koliko ti je važna prisutnost tih različitih žanrova i glasova u životu i umjetnosti, i je li to oduvijek bilo tako?
Sad kad se u ovim godinama prisjećam djetinjstva, vidim da je prisutnost neke vrste umjetnosti bila stalna. Moji roditelji nisu bili umjetnici, ali tata se amaterski bavio umjetnošću. On je bio inženjer stakla u Kristalu u Samoboru, ali stvarao je vlastite slike od stakla, tehnikom koju nikad prije ni poslije nisam vidio. Kao amater je u užim krugovima bio dosta prihvaćen i poznat, i ljudi su voljeli njegove slike. A ja sam kao dijete bio okružen tim njegovim slikama i njegovim stvaralaštvom. Također, roditelji su meni i bratu kupovali knjige i slikovnice. Slikovnice su mi oduvijek bile važne, vrlo živo ih se sjećam, i žalim što ih više nemam. Ali zato ih odmah kupujem kad ih vidim u antikvarijatu. Pada mi na pamet, recimo, slikovnica-strip Tajne čovjekovog tijela Fernanda Fernandeza, o klincima koje otac naučnik slučajno smanji na razinu stanica i pošalje na put u tijelo čovjeka. To mi je kao klincu bilo uzbudljivo čitati, a i ilustrirano je fantastično.
Roditelji su kupovali i knjige iz umjetnosti, ne samo prozu, nego baš one velike knjige, čak i neka kapitalna izdanja: znaš ona crna izdanja Otokar Keršovani, pa Povijest umjetnosti i Umjetnost danas; mama je naručila likovnu enciklopediju. Bio sam premalen da shvatim što te knjige predstavljaju, ali uvijek su bile na polici i stalno sam za njima posezao. I to stalno čitaš, listaš, iz godine u godinu, i onda si u jednom trenutku dovoljno odrastao da počneš shvaćati to što vidiš, ali već je to u tebi, imaš tu nekakvu podlogu. U osnovnoj je školi profesorica iz likovnog Nada Adamek prepoznala moj interes pa sam išao na izbornu nastavu iz likovnog. Bili smo jaka generacija, u osnovnoj školi; učili smo jedni od drugih, a ona nas je podržavala. Ja sam čak imao izložbu u osmom razredu, što nije baš bilo uobičajeno. Tema su bile komične situacije iz života u školi, bila je dobro primljena među učenicima i to je bio neki moj način potvrde, nakon maltretiranja kojima sam bio izložen – kao i svatko tko se ne uklapa među uobičajenu mušku škvadru.
Prepoznajem to o čemu govoriš iz vlastitog iskustva, a i obrazac je vidljiv: poticanje kod kuće, poticanje u školi, uz prepoznavanje od strane nekog zainteresiranog i oštroumnog pedagoga. U tom nekom lancu buđenja interesa i održavanja motivacije – poticanja svih vrsta – važne su i knjižnice. Jesu li tebi knjižnice bile važne u procesu umjetničkog odgoja i obrazovanja?
Iznimno važne. Krenuo sam kao klinac, ali knjižničarke su me brzo skužile, da stalno nešto tražim, i da mi treba malo više. U Samoboru smo imali gospodina Miroslava Burića koji je u knjižnici radio čudesne filmske projekcije. Sjećam se malog televizora, onako negdje gore na polici, i videokaseta. I mi svi u knjižnici, sjedimo i gledamo u taj mali ekran. Ali on otvara sve moguće velike svjetove! Svi su mi se ti filmovi urezali u pamćenje jer su bili mahom za stariju publiku. Primjerice, mislim da sam u sedmom razredu ili osmom gledao Mephista prema Klausu Mannu. Nakon filmova smo i diskutirali, pa mi je to pomoglo da shvatim neke stvari kojih nisam bio svjestan u tim godinama. Npr. kod Mephista, njegova politička manevriranja i dodvoravanja ili manipulaciju ljudima u osobnom životu. Naravno da sam nakon toga pročitao i knjigu. No bilo je i drugih filmova, Poltergeist koji mi je i danas jedan od dražih filmova, ili Rat svjetova iz 1950-ih sa svojom retro estetikom, zatim Herzogov Fitzcarraldo, pa neki crnobijeli klasici.
Moj motiv bavljenja umjetnošću nije taj da sve napravim isto, već da sam sebe oduševim nekakvim pomakom.
Malo bih se sad vratila na ilustracije u tehničkom smislu. Kad pišem o slikovnicama, uvijek pokušavam doći do informacija npr. čime je nešto rađeno; je li ilustracija digitalna ili se temelji na fizičkom nanošenju boje. Takve je informacije teško ili nemoguće pronaći; ilustratori(ce) vrlo rijetko sami o tome govore, uvijek treba pitati, a nekad čak i uporno i više puta. Pa ću sad tebe detaljno pitati kako radiš, s čim i kojim tehnikama.
Počeo sam tradicionalno i radio sam klasičnim tehnikama: akvarelne drvene bojice, akvarel, tuš i akril. Za uljem nisam posezao jer mi je bilo prekomplicirano i prezmazano za rad kod kuće, a nisam imao neki atelje koji mogu upropastiti bojama. U nekom trenutku, razvojem interneta i digitalne komunikacije, postalo je nespretno raditi tradicionalno pa sam prešao na digitalnu ilustraciju. Jer tradicionalne slike treba pripremiti – skenirati, obraditi, možda nekad i fizički dostaviti originale. Sve to iziskuje jako puno vremena, a rokovi su kratki. Digitalna ilustracija može biti takva da je nemoguće ili vrlo teško prepoznati da nije rađena ručno. Meni takva simulacija tehnike nije zanimljiva: volim da se tehnika vidi. Radim uz pomoć Wacom tableta za crtanje koji je pomalo nespretan jer gledam u ekran, a ruka mi radi na tabletu, znači koordinacija je za poludit, no ovih dana se upravo prebacujem na tablet s ekranom po kojem se crta na ekranu kao na papiru što je potpuno prirodan proces i gubi se razlika između ta dva načina rada.
Kad ilustriram, bitan mi je cjelokupni dojam koji ilustracija ostavlja, ne neki pojedinačni likovni element. Dobro, kompozicija mi je važna, da sve dobro sjedne na stranicu i da poruka bude jasna. Ne mislim prvoloptaški, jer cijenim slojevitost. Ali mi je bitno da sve skupa bude dobro uobličeno i da ima nekog smisla. Po mogućnosti da bude duhovito, ako to tema dopušta.
Što znači stil u ilustraciji? To je pitanje koje me muči u svim žanrovima, čak i u ovima koje sama prakticiram i poznam, a posebno u ilustraciji, o kojoj vječno učim isključivo iz teorije i posrednog iskustva. Ili da pojednostavim: je li dobro kad odmah čim vidiš slikovnicu možeš prepoznati tko je radio ilustracije, bez obzira na autore teksta koji su jako različiti, i različite priče?
Dobro pitanje. Ovisi. Meni, recimo, određeni stil dosadi, i mislim da nije primjeren za sve. To zna biti hendikep na tržištu – jer naručitelji i urednici vole da si uvijek prepoznatljiv. Oni igraju na sigurno, znaju na što od tebe mogu računati – a umjetnicima je to pritisak. O tome se raspravlja i u svijetu, o toj potrebi da se ilustratore zatvori u jedan te isti stil da bi naručiteljima bilo lakše s nama raditi. Ali zašto? Moj motiv bavljenja umjetnošću nije taj da sve napravim isto, već da sam sebe oduševim nekakvim pomakom. To je moj pristup, ali vidim i puno umjetnika koji su uvijek isti, i kvalitetni su. I mislim da im to nitko ne može zabraniti – kritizirati ih – zbog toga. Ako je netko našao svoj stil i ne želi ga mijenjati, uživa u njemu i to na kraju krajeva radi dobro, neka radi.
Ta istost ilustracija kad radiš s različitim tekstualnim predlošcima – možda je to neki određeni ilustratorski bunt, odnosno potreba da se ne prilagođavaš tekstu i autoru koji je napisao tekst, već da ostaneš svoj, kroz različite priče. To mi je evo sad sinulo.
Jako mi se to sviđa što si rekla, jer od nas se traži upravo to, prilagođavanje. Ja recimo nikad nisam uspio u svom radu nametnuti vlastiti stil za sve naručitelje, nego sam se uvijek prilagođavao. To mi je možda slabost, ali eto, tako mi je bilo zanimljivije.
A kakve vrste ilustracija ti sve radiš, to nismo spomenuli, i za koje klijente?
Najčešće radim tzv. editorijale i marketinške ilustracije. U 1990-ima i 2000-ima dosta sam radio za hrvatske novine i časopise, ali ta je vrsta ilustracije kod nas od tada gotovo nestala. Sada editorijale radim za strane klijente, npr. The Boston Globe, The Wall Street Journal, Wired, Il Corriere della Sera, POLITICO itd. Marketinške ilustracije uvijek su kompromis između moga rješenja i želja naručitelja, tako da njih baš i ne stavljam u svoj portfolio jer je previše prstiju bilo u njima. Ali od toga se živi. Zna biti stresno, rokovi su kratki i nezgodni kad ti je naručitelj s drugog kontinenta, zbog vremenske razlike, ali produktivno je jer napraviš nešto za što nisi mislio da si sposoban.
A recimo ovako: ja sam sad izdavač i dala sam se u objavljivanje slikovnica. Imam tekstove, tražim ilustratore. Znam ove razvikane koji puno, a često i dobro rade – ali ne bih htjela njih, htjela bih nekog novog, svježeg, drukčijeg. Gdje tražim, gdje se informiram?
Da sam ja izdavač, malo bih se više uključio u tu scenu. Recimo, Instagram. Ne volim ga osobno previše, ali on u tom informativnom dijelu funkcionira. Počneš ići po Instagramu i tražiti ljude koji objavljuju svoje radove. Ne bi se bilo loše ni informirati po akademijama. Imamo 4-5 akademija: Osijek, Zagreb, Rijeka, Split, i sve imaju odjel za ilustraciju. A za koje tržište? Kad je utemeljen odjel za ilustraciju u Osijeku, pitao sam se gdje ti ilustratori završavaju; opet ih obrazujemo, odgajamo za neko vanjsko tržište. Meni je naravno drago da studenti imaju više opcija i da mogu birati što žele studirati, ali pitanje je što s njima nakon studiranja. Onda bih možda krenuo i od toga: zašto ne bi izdavači kontaktirali akademije, vidjeli koji im studenti izlaze van, čime se bave.
S druge strane razumijem da su izdavači zauzeti i da nije njihov posao obilaziti akademije, ali bilo bi lijepo vidjeti da se neki od izdavača upusti u takvo kultiviranje ili regrutiranje budućih suradnika. Naime, stvaranje slikovnice nije poželjno prepustiti nekome tko još nema dovoljno iskustva. Nije to lak posao i moraš paziti na razne aspekte dok radiš na slikovnici, nije za početnike. A opet moraš umjetnicima dati šansu da steknu iskustvo. To je ta Kvaka 22 i bilo bi lijepo vidjeti da neki od izdavača rade na tome i uvode postepeno ilustratore u posao. Tražim li previše?
Ministarstva omogućuje umjetnicima koji možda ne bi bili komercijalni da ipak naprave svoje djelo. Omogućuje i puno umjetničkiji ili ekperimentalniji pristup, što je dobro. Isto tako, mislim da ima izdavača koji zlorabe taj sustav, jer onda oni baš iz te potrebe da dobiju što više potpora i ostvare što više otkupa poslije objavljuju sve i svašta.
Pratiš stranu produkciju i trendove na slikovničkoj sceni, ali dobro si upućen i u hrvatsku scenu, kao član stručnog povjerenstva za dodjelu nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu Ovca u kutiji. Kako ti se čini scena u Hrvatskoj, primarno ilustratorska, ali i općenito, iz te dvojne pozicije: s jedne si strane i sam ilustrator koji ima iskustva sa stvaranjem ilustracija na području književnosti za djecu i mlade, a s druge si strane profesionalni čitatelj-promatratelj?
Kad dobijemo slikovnice za žiriranje na Ovci, iznenadim se uvijek iznova kad vidim tu hiperprodukciju, posebno s ilustratorske strane. Pritom znam da se na jednoj slikovnici radi mjesecima, ako je želiš ozbiljno napraviti. Valjda se danas kod nas nikome ne isplati uzeti toliko vremena: naprave najbrže što mogu jer su honorari mali i od njih se ne može živjeti.
U Hrvatskoj postoji taj aspekt koji je omogućilo Ministarstvo kulture sa svojim sustavom potpora i otkupa. Toga vani nema, i oni najčešće ovise samo o tržištu. I zato su slikovnice vani potpuno drukčije od ovog što mi dobivamo; kod nas postoje puno veća odstupanja u kvaliteti. I sad to, naravno, ima i dobre i loše strane: ovaj način otkupa i potpora Ministarstva omogućuje umjetnicima koji možda ne bi bili komercijalni da ipak naprave svoje djelo. Omogućuje i puno umjetničkiji ili ekperimentalniji pristup, što je dobro. Isto tako, mislim da ima izdavača koji zlorabe taj sustav, jer onda oni baš iz te potrebe da dobiju što više potpora i ostvare što više otkupa poslije objavljuju sve i svašta. I to se vidi gotovo kod svakog izdavača kod nas. Pojave se neki kvalitetni ilustratori i pisci tekstova, ali se onda uz njih šlepa još deset drugih koji su prava katastrofa.
Kad odem u inozemstvo, uvijek završim u knjižari i divim se slikovnicama. Na njima se radi i po godinu dana. A tko kod nas može raditi godinu dana ili više na slikovnici?
Recimo, kad pogledate Sloveniju – a to je scena koju poznam – nisam vidio da imaju toliku navalu slikovnica, i dobrih i loših. Tamo izađu slikovnice, i manje-više sve su mi dobre. A ovdje kod nas vidimo svašta, vidimo i eksperimente, vidimo amatere, vidimo, naravno, profesionalce koji to dobro rade i talentirane ilustratore. Dakle, Hrvatska, kao i u svemu, ima svoj specifičan razvoj, i u shemi s Ministarstvom, to traje već desetljećima.
Kad odem u inozemstvo, uvijek završim u knjižari i divim se slikovnicama. Na njima se radi i po godinu dana. A tko kod nas može raditi godinu dana ili više na slikovnici? Njima se to isplati jer znaju da ulaze na veliko tržište u kojem će ih izdavač poduprijeti sa svim raspoloživim snagama, a dobiju i predujam od kojeg mogu živjeti. A onda dobivaš i kvalitetu. Kod nas je danas vrlo malo takvih autora koji se mogu toliko duboko upustiti u izradu slikovnice i zato naše najčešće jesu brzopotezne. Mada, ima kvalitetnih ilustratora i ilustratorica koji se i u tom brzopoteznom svijetu jako dobro snalaze.
Ali nije uvijek bilo tako, mislim da smo tu sporost i procesualnost i mi nekad prije imali. Primjerice, Cvijeta Job, ili Mladen Veža: oni svoja najbolja djela sigurno nisu stvorili u dva tjedna. To su slikovnice koje su dugo i promišljeno nastajale, i zato i jesu klasici i danas.
Tu se uvijek prisjetim ilustratorice Elize Wheeler koja je napravila autorsku slikovnicu Dom usred šume. Istraživala sam njezin proces rada jer sam morala iznaći prijevodna rješenja, i dobro pročitati i slike i tekst, i naišla sam na predivan zakulisni video u kojem autorica priča kako je vrlo sporo otkrivala kompoziciju slike i teksta, i o čemu zapravo želi pisati. Priču je imala od početka, ali imati priču ne znači imati i slikovnicu. Jer u slikovnici treba oštrije definirati narativni fokus. U videu se vidi i nepregledna masa njezinih skica i crteža te pomno slikanih akvarela koji su prethodili finalnoj verziji. I na kraju kaže da je na prvoj verziji radila godinu dana.
Da, poznato mi je to. Dok radim, često slušam strane podcaste (The Illustration Department Podcast with Giuseppe Castellano i School of Visual Storytelling - YouTube, primjerice). U njima ilustratori i urednici slikovnica govore o procesu, svim kompleksnostima koje su potrebne da bi jedna knjiga ugledala svjetlo dana, vani, na nekom ozbiljnom tržištu – i onda to usporediš s ovim našim, i ne možeš vjerovati što mi sve ne znamo, i što sve propuštamo. I oni imaju loše strane: jako su rigidni, ovise o tržištu koje, na kraju krajeva, nitko ne zna procijeniti, pa onda misle da znaju pa isto naprave puno pogrešaka. Ali kad objašnjavaju taj proces vidiš kolike su razlike u pristupu između njih i nas.
Recimo, naslovnica. Kod nas se taj dio zbuksa na brzinu – oni pak imaju 10 sastanaka u izdavačkoj kući da se dogovore oko naslovnice. Iznenadilo me da se kod nekih većih stranih izdavača ilustrator niti ne zove na te sastanke. Ne znam je li to dobro ili loše, ali samo želim reći koliko su ozbiljni u tome. Oni žele sami odlučiti, jer naslovnica prodaje knjigu. U svome arhivu izdanja tako imaju knjige koje su bile fantastične, ali uopće nisu zaživjele, nisu se prodavale. I onda naprave seriju sastanaka na temu što napraviti s tim knjigama, i promijene naslovnicu, i odjednom se knjiga prodaje.
Kad već toliko razgovaramo o pomnji, procesualnosti i usporavanja cijelog tijeka, sjetila sam se kako mi je Svjetlan Junaković u razgovoru istaknuo instancu likovnog urednika u izdavačkim kućama, koja je kod nas nekad bila neizostavna, ali više ne postoji. I ti si spomenuo jugoslavensku produkciju koja je bila puno kvalitetnija. Misliš li da bi postojanje likovnog urednika ili urednice, osobe koja je ozbiljna, stručna i ima moć donošenja odluka, poboljšalo priču?
Da, to se izgubilo. Art direktora više nema, još su prisutni možda samo u marketinškim agencijama, s tim da mahom nemaju tu snagu da donose odluke, već su samo posrednici prema naručitelju i ništa ih se ne pita, često nemaju neku težinu ni ingerenciju. Kad sam se ja počinjao baviti ilustracijom, u Hrvatskoj je još bilo art direktora u izdavačkim kućama. Sad je to rijedak do nepostojeći slučaj.
Na pitanje bi li to poboljšalo priču – definitivno bi, u to sam uvjeren, jer imam tu praksu od prije, lakša je bila komunikacija. Iz moga iskustva s velikim izdavačima – uvijek nastane neki kuršlus s urednicima koji preuzmu ulogu likovnih urednika, a ne razumiju vizualni jezik. Koji nije uopće težak, nije to neka filozofija, samo se moraš malo udubiti, educirati, promisliti stvari. A oni rade po principu vlastitog ukusa. Biraju ono što se njima sviđa – i onda tu ima svega. Urednice s kojima sam radio u Školskoj knjizi naprosto nisu znale taj dio odraditi. I onda kad bi imale neke ideje, bile su nesigurne jer nisu znale kako ih provesti u tehničkom smislu izdavanja slikovnica – od formata, preklopa itd. S pravim art direktorom o tome uopće ne trebaš raspravljati u tančine, jer ta osoba zna što se može, a što ne. Inače gubiš vrijeme. Umjetniku, vizualnom umjetniku u ovom slučaju apsolutno je nužno da u procesu rada komunicira s osobom koja govori tvoj jezik, s kojom se razumiješ, i kod koje neće doći do kuršlusa.
O slikovnicama se uglavnom govori s aspekta teksta i ideje pisca, a ilustrator se doživljava samo kao netko tko njegov tekst treba popratiti.
Pada mi na pamet jedan aspekt koji bi mogao biti direktno ili indirektno odgovoran za tu recepcijsku simplifikaciju slikovnica, svođenje na nešto što preletiš za 4 minute i baciš, a to je potpuno zanemarivanje njihove vizualne strane. Što misliš, zašto kad se govori i piše o slikovnicama slike nisu u prvome planu, već se više spominju popratno, usputno?
O slikovnicama se uglavnom govori s aspekta teksta i ideje pisca, a ilustrator se doživljava samo kao netko tko njegov tekst treba popratiti. Pritom manje vještom oku promiču primjeri slikovnica u kojima je ilustratorov doprinos u smislu ideja i interpretacije teksta gotovo jednako vrijedan kao i onaj od pisca jer nadopunjuje tekst s novim značenjima i dodaje nivoe u priču kojih ni pisac nije bio svjestan ili ih anticipirao. Kažem "gotovo jednako vrijedan" jer je ipak inicijator ideje pisac, a ilustrator je onaj koji se na nju nadovezuje kasnije (osim ako se naravno ne radi o autorskoj slikovnici). Drugi je razlog tome vjerojatno i to što o slikovnicama uglavnom pišu i govore ljudi koji su i sami iz područja književnosti ili novinarstva i sl. pa im je taj tekstualni dio puno poznatiji nego likovni.
Zanimljivo je pritom da je većina stručnjaka za likovnost u slikovnici došla iz vrlo tekstualne domene, i educirali su se sami – recimo, Perry Nodelman, jedan od pionira vizualne analize slikovnica i čovjek koji je uveo slikovnice u akademsko polje, dolazi iz područja znanosti o književnosti. Ali bez obzira na to, treba li nam više sati likovnog u školi i zašto?
Definitivno treba. To je velika, kompleksna i bolna tema još iz 1990-ih godina kad se satnica likovnog smanjila i nikako da se ta nepravda ispravi. Sad kroz sva ova desetljeća vidimo i rezultate takve odluke jer su generacije djece školovane po takvom programu postali odrasli ljudi koji svojim znanjem ili pomanjkanjem znanja na području vizualnog participiraju u društvu. Vizualna kultura nam je jako srozana: tiskani i elektronički mediji, film, dizajn, urbani život itd. pa čak i arhitektura. Odluka o smanjenju likovnog odgoja upravo je apsurdna jer je baš 21. stoljeće ono u kojem vizualno preuzima primat i bilo bi lijepo kad bi nove generacije podizale kvalitetu te vizualnosti ili je, što je jednako važno, znale prepoznati. Nalazimo se u "eri" poticanja svega što je STEM pa su tako u Hrvatskoj umjetnički predmeti zanemareni. No, kao i u mnogo toga, preslikavamo iz drugih država krive principe, jer upravo one zemlje koje su jake u STEM-u prepoznaju i važnost umjetničkih predmeta za razvijanje kreativnog mišljenja koje kasnije pomaže učenicima u boljem snalaženju u svim područjima.
Više sati likovnoga nam treba i zato da možemo podučavati promatranje likovnog djela. U školama koje imaju povijest umjetnosti kao predmet to se radi. Da se vratim na slikovnice: istina je da djeci uglavnom samo čitamo tekst i vrlo se kratko zadržavamo na ilustracijama. Čim smo stranicu pročitali, okrećemo novu. Svakako bi bilo korisno s djecom proći i kroz ilustracije i obratiti im pažnju na likovni jezik. Zašto je on takav baš za tu specifičnu slikovnicu, što nam govori izbor boja, linija, odnosi oblika? Nadam se da taj dio, ako već nije iskomuniciran s roditeljem ili pedagogom, ipak ostaje na nekom subliminalnom nivou kod djeteta, i on je razlog zbog čega se dijete vraća slikovnici.
Vezano uz korisnost književnosti – a ovdje i likovne kulture – koja nije vidljiva odmah i na prvi pogled, sjetila sam se primjera o kojem piše Neil Gaiman, prenoseći iskustvo s prvog skupa posvećenog znanstvenoj fantastici u Kini. Njega je zanimalo zašto su kineske vlasti odlučile dopustiti taj prethodno zabranjeni žanr pa su mu ovako objasnili: Kinezi odlično izrađuju sve što treba po nacrtima koje netko drugi donese, ali sami ne inoviraju, ne izumljuju i ne maštaju. Zato su počeli intervjuirati ljude iz Googlea, Microsofta i Applea, i doznali su da su svi oni kao djeca čitali znanstvenu fantastiku. To im je bio dokaz da kreativnost čovjeku nije urođena, već je jedna od vještina koju treba poticati – i shvatiti ozbiljno.
Tako je. A kod nas se likovni tretira kao nekakav odmor usred dana. Ja nisam u pedagoškim vodama, ali znam da je sustav kompliciran i da ima ljudi koji ulažu jako puno truda i rada. Pogledaj važnost koja se pridaje kreativnom izražavanju u Velikoj Britaniji, u skandinavskim zemljama, u Francuskoj. Oni – kao i Kinezi iz prethodnog primjera – shvaćaju da, ako želiš imati sistem i uspješne ljude u sistemu, moraš im pružiti priliku da se kreativno izražavaju – u kreativnim školskim predmetima. Maštu i kreativnost koju razviješ u likovnom onda kasnije možeš primijeniti u svim drugim situacijama i područjima kojima se baviš. Jer naći ćeš se u nekoj situaciji gdje ćeš morati stvari sagledavati s drugog kuta, upotrijebiti neke inovacije s kojima se u tim svojim područjima nisi susretao. Kreativna područja su stalan rad na sebi, i rad stalno ispočetka.
Divim se svim ilustratorima koji ih usprkos svemu i dalje objavljuju i time kreditiraju i izdavače i hrvatsku kulturu.
Ima kritičara koji kažu da ima previše dobrih knjiga da bi se pisalo o lošima pa idemo onda tom analogijom: koga od ilustratora i ilustratorica cijeniš na našoj sceni, a koga vani? Daj nam neke preporuke.
Na hrvatskoj slikovničkoj sceni ima doista zavidan broj dobrih ilustratora. Možda ih nije najzahvalnije nabrajati jer uvijek nekog mogu previdjeti. Ali evo, od nekih slikovnica koje smo žirirali u zadnje vrijeme ostalo mi je u dobrom sjećanju kako je Tomislav Zlatić svojim interpretacijama nadogradio tekst Jasminke Tihi Stepanić u slikovnici Plavi dan o djevojčici s posebnim potrebama koja voli ići na bazen. To je ono o čemu smo pričali prije, kad ilustrator doda svoja zapažanja i oživi karaktere likova na način koji u tekstu nije lako dočarati. Ili slikovnica koju je ilustrirala Branka Hollingsworth Nara, Volim vrtić! gdje je izrazito duhovito prikazala situacije kako dijete pridobiti za odlazak u vrtić. Zadržao bih se samo na te dvije, iako je bilo i drugih koje zavrjeđuju pažnju.
Od inozemnih ilustratora spomenuo bih neke koji su me inspirirali u početku bavljenja ilustracijom jer ovih novijih ima jako puno pa se teško odlučiti.
Anita Kunc je legendarna s naslovnicama za New Yorker, Tom Curry je imao prekrasne teksture u akriliku i stilizacije likova, Bill Mayer sa svojim komičnim likovima, izvedenim air-brushem, koji kao da će iskočiti iz stranice, Adam McCauley mi se jako sviđao, Luba Lukova mi je bila jako zanimljiva kad se pojavila na sceni još negdje krajem 1980-ih. Nekad, prije interneta ili dok on još nije bio ovako krcat, kupovali su se godišnjaci ilustracija pa bi se svaka pomno proučavala jer nisi mogao vidjeti kompletan opus nekog autora kao danas kad imaju svoje web stranice. I naravno, trgale bi se i čuvale stranice iz časopisa i novina.
Ima li još nešto što bi htio reći, ili ponoviti i naglasiti? Nešto što ti je važno i o čemu stalno razmišljaš – vezano uz kreativan rad, ili posao kao nešto od čega treba živjeti, nedodirne točke tržišta i umjetnosti?
Ja bih vrlo rado htio da se ta naša hrvatska scena razvije, u smislu ovoga o čemu smo razgovarali: da se izdavači malo uozbilje, malo koncentriraju, educiraju kad ne znaju. Nevjerojatno mi je to – izdavača ima puno, i koliko se god oni žalili da ne mogu opstati i da su na rubu, ja mislim da to nije baš tako, to su priče za malu djecu. Ali te se priče perpetuiraju jer kad angažiraju nas kreativce, onda apeliraju na to da imamo razumijevanja za njih jer nam eto ne mogu povisiti honorare i dati bolje uvjete za rad.
Mislim da bi izdavači trebali preuzeti odgovornost za ilustratorsku scenu i shvatiti da ne mogu bez nas; prestati nas iskorištavati, nego nas prihvatiti kao partnere. Ne govorim tu samo o izdavačima slikovnica nego i o reklamnim agencijama i svima koji koriste ilustraciju. Novine i časopisi su odavno odlučili zatvoriti dućan i tu je bitka izgubljena. Npr. Školsku knjigu su 50% izgradili ilustratori i dan danas ovise o našim uslugama, no tretman ilustratora u toj najvećoj izdavačkoj kući uvijek je bio loš. Zato pod odgovornost mislim da bi takvi izdavači trebali shvatiti da im trebamo jednako kao i oni nama i da bi odnos trebao biti ravnopravan, a ne iskorištavajući. Da trebaju nešto i vratiti zajednici od koje žive.
I da završimo u kreativnom i pozitivnom tonu, uskoro izlazi tvoja nova slikovnica!
Da, slikovnica Vesele točke i rasplesane pruge koja govori o točkama i prugama koje su pobjegle sa životinja i na kraju poziva djecu da ih docrtaju natrag na njihova tijela. To je interaktivna slikovnica na kartonskom papiru kakve naši izdavači baš i ne štampaju nego ih uvoze sa stranog tržišta. Zato mi je drago da se Ibis grafika odlučila ući u to. Moj je interes upravo u takvim interaktivnim slikovnicama čija je proizvodnja kompliciranija. Imam puno ideja, koje će vjerojatno ostati neizvedene jer je teško naći izdavača. A teško je bogme i živjeti od slikovnica, tako da nisam siguran hoću li se opet upuštati u rad na njima. Za jednu slikovnicu potrebno je puno vremena, a u Hrvatskoj vam ni jedan izdavač ne nudi adekvatnu naknadu. Divim se svim ilustratorima koji ih usprkos svemu i dalje objavljuju i time kreditiraju i izdavače i hrvatsku kulturu.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.