Andrea Petrlik Huseinović : Oduvijek sam znala da ću jednoga dana postati ilustrator i stvoriti svoje svjetove
I dan danas, vrlo se živo sjećam svog prvog susreta s ilustracijama Andree Petrlik Huseinović. Bilo je to na Interliberu, krajem devedesetih, kada me je privukao mali štand na kojem su bila izložena samo četiri naslova, ali sva četiri toliko originalno i zanimljivo ilustrirana, da sam morala zastati i uzeti ih u ruke. Bili su to naslovi velikana hrvatske književnosti za djecu: Sunčane Škrinjarić, Tita Bilopavlovića, Luke Paljetka (ilustracije Ivana Viteza) i Sanje Pilić. Tri knjige potpisivala je, kao ilustratorica, jedna osoba: Andrea Petrlik Huseinović. Odmah sam upitala gospođu na štandu (kasnije se ispostavilo da je to bila Kašmira Huseinović) mogu li upoznati autoricu ilustracija i dotad meni nepoznatog nakladnika koji je objavio knjige koje su po svojoj kvaliteti i originalnosti odskakale od tadašnje produkcije hrvatskih knjiga za djecu.
Uskoro mi se želja i ostvarila, na božićnom domjenku Profila, tada također mlade nakladničke kuće... bilo je to vrijeme kreativnih vjetrova koji su davali prostor novim autorskim snagama, osobito kada je hrvatska ilustracija u pitanju. Tom novom kreativnom valu, pripadala je i Andrea Petrlik Huseinović. Od tada, pa sve do danas, ova autorica bila je i ostala uronjena u svijet knjige za djecu kojem se posvetila s najvećom strašću postavši, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, neizostavno ime ilustratorske scene.
Povod za naš razgovor jest Sajam dječje knjige u Bologni na kojem će, kao i mnogih godina dosad, Andrea Petrlik Huseinović biti prisutna i kao nakladnik i kao ilustrator.
3 u 1. ilustratorica, književnica i nakladnica
Ana Đokić: Rođena i odrasla u Zagrebu, oduvijek si bila okružena knjigama. Kako je izgledao Zagreb tvog djetinjstva kad su knjige i ilustracije u pitanju? (Jesu li ti roditelji čitali knjige pred spavanje, pamtiš li neke autore i ilustratore, pamtiš li knjižare i knjižnice u koje si odlazila?) Koji je bio tvoj odnos prema knjizi?
Andrea Petrlik Huseinović: Odrasla sam u centru. Hebrangova, tada Kavurićeva. Kroz prozor pogled na drvored divljih kestena. Atelje moje mame. Miris boja i terpentina. Kistovi i platna. Francuski časopis za djecu Pomme d’appi.
Slikovnice Mauricea Sendaka prepune nekih strašnih, ali ipak simpatičnih čudovišta. Alica u zemlji čudesa i ilustracija zeca koji gleda na sat i zamišljanje kako ću jednoga dana, ja, baš ja nacrtati tu Alisu. Tad nisam ni sanjala da će moja Alisa jednog dana biti u dalekom Japanu u istom muzeju kao i ilustracije Sendaka (Chihiro Art Museum, Azumino, Tokyo). Sto najljepših bajki svijeta koje sam pročitala stotinu puta.
Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica Ivane Brlić Mažuranić.
Sebični div Oscara Wildea.
I Baltazar.
Čitanje i crtanje. Oduševljenje enciklopedijama u kancelariji moga djeda koja je bila puna knjiga. Željna znanja, učenja, istraživanja dalekog svijeta.
I mamine i bakine priče prije spavanja.
Vrijeme sam provodila u knjižnici OŠ Ivana Gundulića i knjižnici Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom. Knjižara Mladost (bivši Kugli) u Ilici 30.
Odrastala sam s knjigom. Stalno sam nešto čitala. Doduše tada nije kao danas bilo toliko drugih medija (animirani filmovi, igrice etc.), pa je čitanje bilo uranjanje u neki drugi, uzbudljivi svijet.
I oduvijek sam znala da ću jednoga dana postati ilustrator i stvoriti svoje svjetove.
Tvoja mama bila je ilustratorica. Jesi li odlazila s njom u Školsku knjigu, gdje je radila? Kako si, kao djevojčica, doživljavala taj odrasli svijet čarobnjaka (urednika, pisaca, ilustratora) koji su „ni od čega“ stvarali knjige, časopise… Kako je to sve djelovalo tebi kao djetetu?
Moja mama je kao i ja završila likovnu akademiju. Slikarstvo. Ja grafiku. Radila je u Školskoj knjizi prvo kao likovna urednica u Smibu, a kasnije na Odjelu nastavne opreme. Praktički sam odrastala u Školskoj knjizi, družeći se s piscima, ilustratorima, urednicima, lektorima. Obožavala sam taj svijet.
Dok je mama uređivala časopisa Smib, često sam s njom išla u tiskaru gledati proces tiska, koji se tada posve razlikovao od sadašnjeg. Mislim da sve te prelijepe ilustracije, rad tiskarskih strojeva, biranje vrste fonta, miris tek otisnutih knjiga i časopisa i uzbuđenje kad uzmeš u ruke prvi otisnuti primjerak tog nečega u čijem si procesu na neki način sudjelovao u je meni još u ranom djetinjstvu pobudilo ljubav prema izdavaštvu.
Samo tada sam mislila da ću kad narastem samo ilustrirati. Nisam ni sanjala da ću jednog dana i pisati za djecu i izdavati knjige za djecu. Sve me to oblikovalo u ovo što sam danas. 3 u 1. ilustratorica, književnica i nakladnica.
Dakle, tvoje prve ilustracije objavljene su u dječjem časopisu Smib. Kako je došlo do suradnje i sjećaš li se prvog teksta koji si ilustrirala?
Vrlo rano sam počela ilustrirati. Kako sam išla u Primijenjenu sa svojim radovima sam pokucala na uredništvo Smiba. Moja mama je poginula sedam godina prije nego sam se ja ohrabrila da ponovno uđem u zgradu gdje sam praktički odrastala i u koju nisam više odlazila nakon njezine smrti. Primio me tadašnji likovni urednik Krešimir Haluga, pokazala sam mu svoje ilustracije i dobila ilustrirati neko šumsko voće. Od tada sam stalno ilustrirala, naročito stranice Mudre sove i uživala u slovima koja sam pisala rukom. Ubrzo sam počela i pisati za Modru lastu – intervjuirala sam likovne umjetnike, a kad sam krenula na Likovnu akademiju počela sam dizajnirati naslovne stranice udžbenika i knjiga. Jer dizajn je moja druga ljubav.
Koliko je za tebe kao ilustratoricu važna priča? Kako povezuješ „riječ i sliku“? Drugim riječima, kako izgleda tvoj kreativni proces, od čega krećeš?
Moram naći nešto što me inspirira da krenem kad oslikavam tuđe tekstove – neku rečenicu, neku temu koji će biti prva iskra. Kad sam ilustrirala Medin dom Sunčane Škrinjarić, bio je i ljubičasti medo i svašta nešto, no ta iskra se tek pojavila kad sam pročitala da su pili čaj iz krhkih šalica. I tad je nastala prva ilustracija. Kod Mire Radalja me najviše inspirirala slikovnica Povratak iz Zelenzemlje, jer je to priča o našim ljudima koji žive daleko u Irskoj i nekako me sav taj mood u slikovnici jako inspirirao.
Najviše ilustriram slikovnice kojima je autor moj muž. Naše slikovnice nastaju nekako u hodu, dok se vozimo, dok ručamo, dok putujemo, koji puta je iskra neka moja ilustracija, koji puta njemu nešto padne na pamet i kaže zapiši rečenicu. To zapisivanje je zapravo jako važno. Toliko puta sam se usred noći probudila i imala prvih par rečenica za neku svoju buduću priču i nisam ih zapisala. Ujutro pojma nisam imala što sam htjela zapisati.
Što se tiče mojih autorskih slikovnica one nastaju ili prvo tekst (Ciconia Ciconia), ili prvo ilustracija (Plavo nebo) ili ilustracija godinu dana na vratima, tekst za pola knjige u dahu i onda pauza od tri godine (Maleni), ili skice za slikovnicu Kad sanjam 2011. nastale u notesu dok sam putovala u Frankfurt, a ideja za tekst tek par godina kasnije. Slikovnica ALI i tekst i skice na letu iz Changsha (Kina) do Zagreba. Nema reda. Nikad ilustracije ne idu po redu. One su kod mene poput puzzlea, slažem ih kako koja dođe dok se ne spoje u cjelinu.
Mnogi mirisi, događaji, zvukovi, slike, misli i stvari oblikovale su me i kao umjetnicu i kao osobu. Rujanski dan kada sam izgubila roditelje i prestala biti dijete zauvijek je ostavio trag na meni kao umjetnici, pa moje autorske slikovnice uvijek obrađuju neki problem s kojim se lik suočava.
Ilustrirala si tekstove najvećih hrvatskih živućih autora za djecu… U kom trenutku si poželjela i sama nešto napisati?
Pisanje je zapravo počelo vrlo rano. Kad sam bila mala pisala sam pjesmice i kratke proze. Pretpostavljam da sam lijepo pisala, jer kad god bi u našu školu dolazili u posjet neki dječji pisci uvijek su me izabrali da im čitam to što sam napisala.
No do mojeg prvog objavljenog književnog djela – Plavog neba prošlo je još puno godina, u kojima se trebalo dogoditi puno toga što me je oblikovalo kao umjetnicu. Plavo nebo je bilo zapravo moje drugo književno djelo, jer sam prvo napisala Ciconiu Ciconiu, ali nju sam ilustrirala tek nakon Plavog neba koje je nastalo u BIB-UNESCO Workshopu 2001. Volim pisati. Katkada mi priče stoje dugo godina u ladici prije nego ugledaju svjetlo dana. Volim kratke forme, kratke priče, a jedno od meni najdražih mojih djela je Kuća lutaka, jer je bila krik protiv svega što običnog čovjeka boli. No to nije djelo za djecu, kao niti zbirka kratkih priča Fragile.
Imaš li uzore u stranim, ili domaćim ilustratorima? Vjerojatno ne tehnički, jer tu si doista stvorila svoj osebujan stil. Ali možda uzore u stavu prema umjetnosti, radu ili nečem trećem?
Nemam uzore. Nisam nikad htjela pratiti druge. Mrzim trendove. Volim biti svoja. Na početku su mi govorili da mi ne idu baš boje, kao miješam nespojive boje, a baš zbog njih, odnosno osebujnog kolorita sam dobila Grand-prix u Japanu 2004. Kasnije su te nespojive boje odjednom postale moderne i samim tim spojive. No ne mogu reći da baš ništa nije utjecalo na mene.
Mnogi mirisi, događaji, zvukovi, slike, misli i stvari oblikovale su me i kao umjetnicu i kao osobu. Rujanski dan kada sam izgubila roditelje i prestala biti dijete zauvijek je ostavio trag na meni kao umjetnici, pa moje autorske slikovnice uvijek obrađuju neki problem s kojim se lik suočava. Čak i ono što sam pisala za odrasle opisuje probleme.
Tijekom godina mog odrastanja moja je umjetnost izražavala svu tu tugu. Crtala sam neke tužne crteže i slike, slušala sam dark klasičnu glazbu ili Jean Michelle Jarrea, čitala Baudelaira, Edgara Alana Poa, obožavala ekspresionističkog slikara Edvarda Muncha i njegove mračne slike, kao i surealistički svijet Rene Magritta.
A kad sam otišla na izložbu tapiserija Viktora Vasarelyja i vidjela njegove “nespojive boje” mislim da sam izgradila svoj svijet umjetnosti.
Životno i poslovno partnerstvo
Koliko je susret s Kašmirom Huseinovićem, tvojim životnim i poslovnim partnerom, bio prekretnica u tvom poslovnom životu?
Sad ću uzeti rečenicu iz moje zbirke priča Fragile iz priče Zagreb.
Volim dan kad je moj suprug došao u Zagreb i ostao u njemu, dan kada sam ugledala njegove plave oči, dan kada je vidio moje ilustracije, zaljubio se u mene i njih.
Kako nisam imala presretno djetinjstvo jer sam kao dijete ostala bez roditelja, u jednom trenutku nakon što sam završila Likovnu akademiju povukla sam se u sebe. Zbog nedostatka ljubavi, postala sam nesigurna osoba i sve sam manje crtala. Počela sam kuhati, plesti, uzgajati biljke – uglavnom sve osim crtanja.
Kašmir je netko tko je u moj život unio toplinu i sreću. Svojom ljubavi probudio umjetnicu u meni. Tada moj dečko, a danas muž, stalno mi je kupovao papire, izrezivao ih na format, donosio mi najbolje kistove i boje i jednostavno svom tom ljubavi oživio svu tu umjetnost koja je bila skrivena negdje duboko u meni. On je ostvario moj san o slikovnici.
Nakladništvo je uvijek bilo i danas je rizik. To znaju svi koji rade knjige s ljubavlju – pravi nakladnici, a ne oni koji na lak način s nekvalitetnim jeftinim knjigama loših tekstova i loših ilustracija žele obrnuti što prije novce. Ili oni koji žive od potpora Ministarstva, grada, EU. I knjige su im dobar biznis. Pravi nakladnik će prodati i auto ako vjeruje u svoj projekt.
Ljubav
Jan Vjetroviti
Ako se ne varam, Kašmir promet je bio prva privatna nakladnička kuća u Hrvatskoj koja se profilirala za objavljivanje knjiga za djecu. Kako je došlo do ideje o osnivanju nakladničke kuće koja će se baviti stvaranjem isključivo ilustriranih knjiga za djecu? I to u vrijeme kada status slikovnice u Hrvatskoj nije bio na zavidnom nivou, ni u umjetničkom ni u financijskom smislu. Trebalo je imati hrabrosti upustiti se u rizik. Ili možda ne?
Inicijator otvaranja nakladničke kuće je bio Kašmir. Kašmir je liječnik opće (obiteljske) medicine. Upoznali smo se dok je on bio na poslijediplomskom u Zagrebu. Vidio je moje ilustracije. I moju želju za vlastitom slikovnicom. Jer, diplomirala sam na Akademiji sa slikovnicom kad nije uopće postojao odjel ilustracije. Ja sam stalno radila neke ilustracije, a drugi instalacije, skulpture, grafike, slike. Iako sam toliko godina ilustrirala u Smibu nitko mi nije dao prvu priliku.
I onda je Kašmir otvorio nakladničku kuću, zarazio se virusom nakladništva, a to je najljepši virus na svijetu i 1998. nastala je naša prva slikovnica Oprostite volim vas, Tita Bilopavlovića. Objavljivali smo mi i monografije, biografije, romane za mlade, ali nekako najviše volimo stvarati za djecu. Jer djeca su početak. Od njih počinje ljubav prema knjizi koja će onda trajati čitav njihov život.
Nakladništvo je uvijek bilo i danas je rizik. To znaju svi koji rade knjige s ljubavlju – pravi nakladnici, a ne oni koji na lak način s nekvalitetnim jeftinim knjigama loših tekstova i loših ilustracija žele obrnuti što prije novce. Ili oni koji žive od potpora Ministarstva, grada, EU. I knjige su im dobar biznis. Pravi nakladnik će prodati i auto ako vjeruje u svoj projekt. Razlika među nakladnicima i kako ih zovem preprodavačima, vidi se na sajmovima. Vidite muškarca, dobro obučenog, malo boho stil kako tegli teške knjige ili isto takvu ženu s kovčezima i kutijama punih knjiga u rukama – to su nakladnici koji žive za knjigu. Oni se možda neće nikada obogatiti, ali će obogatiti svijet dobrom knjigom.
Kako Kašmir i ti dijelite poslove u Kašmir prometu? Zna li se točno tko što radi, ili se vaši poslovi preklapaju? Kako uopće teče poslovna suradnja dvoje životnih partnera? (Moram priznati da sam uvijek sa zavišću gledala na vaše privatno i poslovno partnerstvo jer ste mi se oduvijek činili savršeno uigranim timom).
Kašmir je ona iskra koja uvijek pokreće. U svakom smislu. I puno je hrabriji. Postali bismo nakladnici puno godina prije, ali ja sam se nekako bojala napraviti tako veliki korak. Ja sam više povučena umjetnica. Koja voli crtati, dizajnirati. I crtežom uveseljavati djecu. Kojoj je pojam pijenja kave – skuhati si kavu ili uzeti u kafiću kavu i donijeti je na radni stol i nastaviti crtati. Kojoj je koma otići na domjenak jer bi radije crtala. A zapravo bit poslovanja je druženje. Umrežavanje. Ne bih nikada znala pola ljudi iz naše branše u svijetu, da Kašmir nije poticao upoznavanje i druženje. Važna je i poslovna hrabrost koju ja baš nemam. Ne bismo nikada imali dodatnih proizvoda bilježnica, notesa, čestitki, majica, šalica, postera da Kašmir nije to inicirao. Imali bismo što se tiče likovnog-grafičkog oblikovanja jer obožavam stvarati. Ali uvijek sam u strahu od tog nekog financijskog rizika.
Kad bi opisivala Kašmira opisala bih ga kao osobu neiscrpne energije, akumulator koji se stalno puni radom. Osobu koja me je uvijek štitila, ohrabrivala i poticala. Nekako smo Jin i Jang. Jedan drugome pružamo ono što treba. Naša poslovna suradnja i privatna suradnja traje već trideset i jednu godinu.
Kako bi okarakterizirala položaj knjige za djecu, a osobito slikovnice, početkom devedesetih u Hrvatskoj?
Ne znam. Meni se nekako čini da je tad bilo pravednije. Bez obzira na to što živimo u zemlji gdje je najbolje imati vezu. Tada smo kao nakladnici početnici bez ikakvih veza i poznanstava živjeli puno bolje od izdavanja knjiga za djecu nego danas. Nezamislivo mi je da sam tad – kad su kao bile teže godine na Interliberu mogla isplatiti štand već drugi dan s puno manje knjiga i puno manje dodatnih proizvoda. A Ministarstva su ipak gledala i cijenila reference. Postojao je i otkup na Ministarstvu obrazovanja slikovnica koje su u lektire za osnovne škole. Možete misliti kad doživite da vam otkupe 1200 primjeraka jedne knjige za škole. Ili Grad Zagreb.
Ne znam hoće li se ikada vratiti ta vremena. Bar nama.
Što se od tad pomaklo? I na koju stranu?
Postalo je puno važnije čiji si. I koga znaš. Nevažno je koliko znaš. I koliko možeš. Mislim da je postalo puno teže onima koji su ničiji. Pogotovo se to tiče mladih pred kojima je život. A nažalost ni prilike u svijetu više nisu kakve su bile kad smo se mi počeli baviti nakladništvo. Jedno vrlo nesigurno vrijeme.
Koji je danas status Kašmir prometa u usporedbi s drugim nakladnicima dječje knjige u Hrvatskoj?
Neovisan. Zapravo poprilično smo nevidljivi. Pri tome ne mislim na našu publiku. Više na one koji kroje nakladničku scenu. Tužan je osjećaj kad shvatiš da si vidljiviji u velikom svijetu, da se tvoje knjige čitaju, da se preporučuju u knjižnicama, da nema prepreka iako si iz male zemlje i da je tvoja pisana riječ ili slika jednako prihvaćena i na sjeveru i na jugu i na istoku i zapadu naše Zemlje.
No naš put je bio i još uvijek je težak. Prepun prepreka. Ali vjerojatno su nam se zato otvorila vrata prema svijetu. I to nas može radovati jer znamo da su naše slikovnice vrijedne. S drugim nakladnicima se ne uspoređujem.
Kako bih usporedila ilustratorski val koji je krajem prošlog i početkom 21. stoljeća (zvuči kao davna prošlost!) donio imena poput Pike Vončine, Dubravke Kolanović, tebe, Marsele Hajdinjak, Marijane Jelić, Tomislava Zlatića, Zdenka Bašića, Dražena Jerabeka, Tomislava Tomića… i „novi val“ na kojem, između ostalih danas plove Hana Tintor, Hana Vrca, Vendi Vernić, Nikolina Žabčić, Ana Salopek… Koje su sličnosti? Koje razlike? Koji je osjećaj postati „stara garda velikana“ dok nova imena pristižu na ilustratorsku scenu?
Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam voljela u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečiji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih dijelova svijeta.
Koje su teme koje te najviše zaokupljaju? Imaš li osjećaj da si svojim autorskim slikovnicama sve rekla, ili neku temu još „držiš u rukavu“?
Što se tiče tema već sam rekla, zaokupljaju me problemi s kojim se lik suočava. Plavo nebo – gubitak roditelja, Ciconia Ciconia – suočavanje s ratom, Maleni – problem različitosti i neprihvaćenosti, Ljubav – želju da dijete odrasta u sretnom svijetu i da se nikada ne suoči s tugom, boli i patnjom, Jan Vjetroviti – problemi s kojima se dijete može suočiti u školi, pogotovo ako ima poremećaj pažnje ili ADHD, Kad sanjam – osamljenost i suočavanja s problemima, Ali – ono ali koje uvijek postoji u životu. Moja jedina vesela autorska slikovnica je Moja obitelj. I naravno da nisam rekla sve. Život je prepun lijepih stvari, ali i problema i samim tim nepresušnim brojem tema. Svoje autorske slikovnice stvaram svakih nekoliko godina tako da je uskoro vrijeme za još jednu.
Prodaja autorskih prava i uspjeh u inozemstvu
Najuspješnija si hrvatska ilustratorica kada je u pitanju prodaja autorskih prava u svijetu. Koliko je bitno imati dobrog agenta, koji štiti tvoja autorska prava? Je li bilo teško postići taj status?
U principu najviše prava smo prodali bez agenata. 2008. Kašmir promet je bio gost Frankfurtskog sajma u radionici o prodaji prava i puno smo toga naučili. Dobrog agenta je zapravo teško naći. Često mi se moji kolege iz drugih zemalja žale da poznate agencije ili agenti uvijek guraju ono što će im donijeti najviše novaca, odnosno da idu na sigurno i da oni koji se tek pokušavaju prodati prva prava često od tih agenata dobivaju redovito izvješća da za sada nitko nije pokazao interes. Tako je i nama bilo na početku sve dok nam se nije dogodilo da smo direktno prodali prava dvama velikim nakladničkim kućama, a agent je rekao da nisu zainteresirani. Onda smo uglavnom uzeli sve u svoje ruke. Agenta uzmemo ako smo u neku zemlju samostalno prodali više prava pa da prati prodaju i da štiti naša autorska prava.
Pretpostavljam da je i najveći svjetski sajam knjige za djecu, koji se održava u Bologni, tebi također bio poznat mnogo prije nego si i sama na njemu sudjelovala kao ilustratorica i nakladnica?
Zapravo nisam znala za Sajam. Tek sam se zainteresirala kad sam postala nakladnica.
Možeš li se sjetiti svog prvog odlaska u Bolognu? Koji je bio tvoj doživljaj?
Kašmir, moj suprug i ja počeli smo ići u Bolognu tek kad smo postali nakladnici. Iako kao tvrtka postojimo od 1994., prvo smo se bavili dizajnom, oblikovanjem knjiga i pripremom za tisak. Prve slikovnice objavili smo 1998., pa mislim da smo prvi puta otišli u Bolognu u proljeće 1999. Nismo imali štand. Imala sam fascikl Kašmir prometa. Na zadnjoj su stranici bile otisnute neke moje ilustracije. Hodali smo od štanda do štanda i uživali u svemu što smo vidjeli. Na jednom štandu je bilo izloženo puno ilustracija. Bila je to agencija FILU iz Njemačke koja je predstavljala ilustratore, i s njihovim mapama putovala po cijelom svijetu. Razmišljala sam se učlaniti ili ne, jer se plaćala godišnja članarina, nisam znala hoće li mi učlanjenje nešto donijeti, a nisam ni znala kaj da stavim u mape jer nisam imala nikakvu mapu radova.
Vidjeli smo i dugačak red ilustratora koji su čekali pokazati svoje radove jednom gospodinu. Ja sam vrtjela po rukama taj fascikl i dvije-tri knjige koje sam do tada ilustrirala. Odlučili smo popiti kavu i razmisliti. I kad smo odlazili sa štanda da razmislimo što ćemo, do nas je došla jedna žena i rekla: Moj direktor bi htio razgovarati s Vama. Direktor je bio vlasnik agencije i vlasnik nakladničke kuće Inkognito koja je objavljivala razglednice tada jako poznatim ilustratorima. I zbog toga su svi ti ilustratori stajali u redu u želji da pokažu svoj radove. Rekao je da je vidio moj fascikl sa slonom i ilustracije na poleđini i da mu se jako sviđa moj stil i da bi htio objaviti desetak mojih razglednica pod istim uvjetima kao i drugim ilustratorima. Skoro sam pala u nesvijest. Prvi puta na najvećem svjetskom i odmah prodala prava. Nisam znala što mi se događa.
Kakvi su bili dojmovi? Jesi li poželjela postati aktivni dio svijeta knjige i nakladništva?
Dakle dojmovi nakon prve prodaje prava i čitavog tog svijeta umjetnosti za djecu na jednom mjestu bili su da i mi moramo postati dio tog svijeta i pokazati svijetu naše knjige – odnosno izlagati na Sajmu dječje knjige u Bologni. Do tog prvog izlaganja na Sajmu prošlo je puno godina, no od tada izlažemo svaku godinu, osim onih nesretnih Covid godina.
Kako Prousta u knjizi Put k Swanu okusi lipovog čaja i kolačića madelaine vraćaju u djetinjstvo i bude sjećanja, tako ja pamtim mirise lijepih uspomena – a jedan od tih je miris Bologne u proljeće. I dokle god ću moći izlagati dolazit ću na jedan od najljepših sajmova svijeta, Sajam dječje knjige u Bologni.
Što očekuješ od ovogodišnjeg sajma knjiga u Bologni? Je li ti i dalje jednako zanimljiv kao i prije dvadesetak godina?
Ono što više ne volim je trenutna svjetska situacija. Prije si s ponosom pokazao sve svoje prijevode, japanski, korejski, ruski, hebrejski, ukrajinski, kineski, arapski, francuski, njemački, španjolski. Sad je došlo neko ružno vrijeme. Ovi ne vole ovu zemlju, ovi ne vole drugu, pa ne žele vidjeti taj jezik. Previše mržnje. Kojoj ne bi trebalo biti mjesta u umjetnosti, a pogotovo u umjetnosti za djecu. To je jedina velika razlika. Ali veselim se sajmu i susretu s kolegama iz svijeta.
Kako izgleda svijet dječje knjige u Kini, Južnoj Koreji? Bila si tamo, održala velik broj radionica i književnih susreta. Što bi rekla, koje su sličnosti a koje razlike u odnosu na svijet knjige za djecu u Hrvatskoj?
Kako smo suprug i ja napravili puno zajedničkih slikovnica, uglavnom smo zajedno putovali po svijetu. U Japanu posjet Azuminu u Chihiro Art Museumu koji ima moje originale iz Alise u Zemlji čudesa i iz Plavog neba, a od prošle godine i iz slikovnice Kad sanjam, gdje smo imali čitanje Plavog neba i crtanje, zatim izložba u Tokiju, gdje je svaki ilustrator predstavljao svoju zemlju, pa posjet nakladničkim kućama Kodansha koja je objavila Noinu Arku i Plavo nebo i Shogakukan koji je objavio Plavo nebo. Prelijepo iskustvo, ali i hrabri odlazak sa samo tadašnjih 500,00 kuna otići 9000 kilometara od svoje zemlje. No muzej i nakladnici su se pobrinuli da nam ništa ne nedostaje.
Južna Koreja, Seoul, sajam knjiga i predavanja. Taipei, Tajvan, sajam knjiga i radionice s djecom. Ali posebno iskustvo je Kina u kojoj smo svaku godinu boravili mjesec dana i imali radionice u vrtićima, školama, knjižnicama i knjižarama po čitavoj zemlji.
Nigdje na svijetu nisam doživjela da se autori tako cijene kao u Kini. Na otvaranju jedne od mojih najvećih izložbi u Wuhanu bio je za nas nezamisliv broj ljudi, i svi su htjeli autogram. I onda doživite da organizator kaže, gotovo je dođe po vas s autima zatamnjenih stakala, a ljudi trče za vama s papirićem i olovkom za jedan potpis. Nadrealno u poslu kojim se bavim u našoj zemlji. Tad sam mogla zamisliti kako je filmskim zvijezdama. Pa svaki dan potpisivanje 400 do 500 knjiga (i crtanje u njih), pa Book Mall-ovi, dakle centri s knjižarama s velikom pozornicom u sredini. Dolazak u osnovne škole, a svako dijete već ima vaših nekoliko knjiga u ruci.
U kineski odnos prema knjizi i umjetnosti sam se zaljubila. I ono što imaju je zanimanje Book promotor koji prije nego vi dođete na susret ode u sve knjižare, knjižnice, škole i vrtiće i unaprijed upozna djecu, a i roditelje s vašim radom, odnosno odradi promociju prije promocije i zato svi već imaju vaše knjige kad dođete na susret.
Kako izgleda jedan tvoj prosječni radni dan?
Uglavnom volim duže ujutro spavati, odnosno puniti baterije kako kažem. Jer kad krenem ne prestajem dok se moja unutarnja baterija ne isprazni. Mogu čitav dan raditi skice, crtati, čak ni ne jesti. Kavu piti na radnom stolu, umjesto u kafiću s društvom. I ne samo crtati, nego i pisati, dizajnirati, prelamati, razmišljati o novim projektima, pakirati paketiće, oslikavati ih, razgovarati s kupcima. Mislim da imam ADHD jer sam hiperaktivna, jedina razlika je što mogu mirno sjediti, ali radim tisuću poslova. A društveni život mi je nula. Previše volim raditi. Što zapravo nije dobro jer sam u jednom trenutku nakon onog frustrirajućeg razdoblja Covida i potresa jednostavno sagorjela i nisam mogla raditi. Crkla baterija. No ipak sam je uspjela nakon dugo vremena zamijeniti, pa sam opet ova ista Andrea koja voli previše raditi.
Ja te pamtim kako, vječno nagnuta nad ilustraciju, radiš od jutra do navečer u svom ateljeu u Hebrangovoj ulici. Koliko ti je „baka servis“ značio u vrijeme kada su tvoje dvoje djece, Uma i Neo, bili mali? Je li bilo teško balansirati poslovni i privatni život, i ima li uopće stroge granice između jednog i drugog?
Kašmirova mama nam je puno pomogla, da nije bilo nje sve bi bilo puno teže. Vidim sad kad baka više nije tu, iako su djeca velika još uvijek nekako očekuju taj servis, pa ono dođeš crknut s posla, a još hrpa stvari doma za napraviti. Ne znam da li bih toliko toga mogla da nije bilo bake. No prednost ovog posla je da sam jednako mogla stvarati ilustracije na moru pa bih od kraja škole do početka škole čitavo vrijeme bili na moru, roštiljali, vozili se gumenjakom, obišli sve otoke šibenskog arhipelaga.
Je li se nešto promijenilo u tvom životnom ritmu otkad su djeca odrasla?
Nije. Osim što sad imamo pojačanje na Sajmovima knjiga.
Tvoja kćerka je završila Likovnu akademiju u Sarajevu i pošla tvojim putem. I ona je ilustratorica. Kako teče vaša suradnja? Sugeriraš li joj nešto? Daješ li savjete? Ili je puštaš da sama pronalazi svoj put?
Uma je završila kiparstvo. Radi skulpture i ilustracije. Jedini savjet koji joj dajem je što se tiče načina crtanja za slikovnice, da mora paziti da ostavi mjesto za tekst i prepuste. U drugo se ne petljam jer ne želim utjecati. Želim da sama izgradi svoj stil.
Nagrade i kritike... poruka mladim ilustratorima i ilustratoricama
Koliko su ti kao umjetnici, bitna priznanja i nagrade? A koliko na tebe utječu kritike (ako ih uopće ima). Drugim riječima, je li teško ostati dosljedan sebi i ne obazirati se na mišljenja drugih?
Nikad se nisam obazirala na mišljenja drugih vezano za moj rad. Uvijek sam ostala dosljedna sebi. Lijepo je dobiti nagrade, ali ako su stvarno zaslužene, a ne po vezi i preporukama. Kritika mog rada je uvijek bilo, od ne idu mi baš boje, do toga da sam stalno ista, što je totalna glupost Plavo nebo, Maleni, Kuća lutaka, Ali, Vjetar, Jan Vjetroviti i ostale. Taj koji to govori ne poznaje moj rad. Do čak i kritika da ne znam više crtati. Ispada da nisam nikad ni znala. Rastužim se, ali to mi zapravo da dodatnu snagu. Ono što boli je nepravda i zatvaranje vrata. Ali o tome sam već puno pisala.
Pratiš li što se događa na književnoj sceni za djecu i mlade? Što bi poručila mladim ilustratorima, a pogotovo mladim ženama ilustratoricama koje tek kreću u svijet ilustracije?
Pratim. Ono što bih poručila mladima ilustratorima i ilustratoricama da slušaju sebe. Da ne podliježu previše trendovima i da izgrade svoj vlastiti prepoznatljivi stil. Da ne kopiraju druge, misleći da je neko drugi bolji. Svi smo mi originali. Nema potrebe da se utope u masi jednakih.
Za razliku od tvojih knjiga koje žive po cijelome svijetu, ti i danas, s obitelji, živiš u svom rodnom gradu. Kakav je tvoj doživljaj Zagreba i svijeta knjige i nakladništva u Hrvatskoj danas? Je li se nešto promijenilo od vremena tvoga djetinjstva? Jeste li se i Zagreb i ti promijenili? Ili je možda, onaj prvobitni kreativni zanos, i dalje ostao isti?
A Zagreb? Je promijenio se, ali i mi smo se promijenili. Ali ipak ga volim. Jer je to grad u kojemu sam se rodila, odrastala, odrasla, zaljubila se, udala i rodila dvoje prekrasne dječice.
Volim svoj atelje u Hebrangovoj 22 i sav taj kreativni nered u kojemu nastaju ilustracije, koje postaju slikovnice. Slikovnice koje iz Zagreba putuju u svijet.
I volim kad mi neki stanovnik dalekog Japana pošalje pismo, jer je vidio neku moju ilustraciju i njezinim potezima osjetio dah Zagreba.
Volim Zagreb jer tu je moje djetinjstvo, moje boje, moja ljubav i sav moj svijet i moj svemir.
Draga Andrea, hvala ti na razgovoru! Želim ti još puno inspiracije i puno novih slikovnica!!!
Andrea voli:
1. Mir
2. Dobro
3. Ljubav
Andrea ne voli:
1. Rat
2. Mržnju
3. Zavist
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.