Ana Kuzmanić : Umjetnost dopušta i nemoguća pitanja
Ana Kuzmanić je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a poslijediplomski studij završila na Edinburgh College of Art. Jedna je od osnivačica i članica međunarodnog kolektiva Eastern Surf, a od 2009. asistentica na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije na Sveučilištu u Splitu. U umjetničkom radu problematizira ljudsku svakodnevnicu, bavi se pitanjima kolektiviteta, mogućnostima udruženog rada, pedagogijom i edukacijom mladih. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, kao što su Nagrada Radoslav Putar i Visual Art Award Gradskog vijeća grada Edinburgha.
Kroz različite medije Ana Kuzmanić se bavila konstrukcijom djetinjstva, majčinstva, odnosom čovjeka i prirode, današnjim tretiranjem socijalističke prošlosti, pojmom zajedništva, definiranjem umjetnosti i sl. U vrijeme pandemije izdala je umjetničku knjigu „Art Without Place“ u kojoj je s brojnim umjetnicima i znanstvenicima razgovarala o tome kakve nas promjene očekuju nakon što pandemija završi. Više o njezinom radu pogledajte ovdje.
Dugo smo dogovarale ovaj razgovor jer imamo puno zajedničkih tema – zanima nas odnos umjetnosti i angažmana te potraga za pravim umjetničkim sadržajima i kriterijima kojima bismo ih mogli definirati. Ana se odlično uklapa u program „Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja“ – u sklopu kojega sam razgovarala s ilustratori(ca)ma Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem, Majom Kastelic, Dominikom Vukovićem, Zdenkom Bašićem, Lilom Prap i Tomislavom Tomićem – prvenstveno zato jer je 2017. baš u Galeriji Prozori osmislila umjetničku intervenciju sa slikovnicama „Ovo nije kutija“. No to je bio samo početak otvaranja zanimljivih tema – pitala sam je o procesu istraživanja za umjetničke projekte, o mehanizmima funkcioniranja suvremenog umjetničkog polja, motivaciji za umjetničko stvaranje i drugim temama.
Ana je vedra, duhovita i direktna osoba te razmišlja široko i interdisciplinarno. O svakodnevnim stvarima, pored kojih većina ljudi samo prolazi ne primjećujući ih, postavlja hrabra i neuobičajena pitanja. Kad bi bilo više takvih ljudi, svima bi nam u privatnom i profesionalnom životu bilo lakše izlaziti iz okvira.
Razgovarale smo u rujnu u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim čitav razgovor zajednički malo prilagodile za čitanje na portalu.
Umjetnost vidim kao poligon za istraživanje, igru i preispitivanje
Marija Ott: Kako se rodio vaš interes za umjetničko stvaranje? Koji su vas utjecaji oblikovali? Što ste u djetinjstvu slušali, gledali…?
Ana Kuzmanić: Čini mi se da je umjetnost bio moj nesvjesni odabir od početka. U najranijoj dobi fascinirali su me crteži, slike, slikovnice, pa onda kasnije stripovi, knjige, muzika, filmovi. Nije to bio pretjerano kuriran sadržaj. Jednako me fascinirao plakat „Žar ptica“ Borisa Bućana ili slike Alijete Monas u stanu mojih roditelja, kao i soba puna goblena s motivima umjetničkih slika u tetinom stanu. Postojalo je nešto začudno u tim slikama, mogla sam ih promatrati satima i uvijek bih našla neki novi narativ u njima.
Obožavala sam Pipi Dugu Čarapu ali i Winnetoua Karla Maya, Snoopyja, Alana Forda, a kasnije strip „Calvin i Hobbes“ Billa Wattersona. Možda je to i zato što imam disleksiju pa mi je umjetnost bila prozor u svijet koji mi je bio dostupniji, koji je uključivao sva osjetila, za razliku od školskog sustava u kojem su dominirala tekstualna, faktografska objašnjenja svijeta.
Sjećam se da sam često dijelove fikcije iz pročitanih knjiga uvodila u igru s prijateljima. Prekrojila bih pritom priču i likove, a kako u to vrijeme nije bilo puno inspirativnih likova djevojčica, sebe bih zamišljala u nekoj hrabroj i odvažnoj ulozi koja je u knjigama bila rezervirana za dječake. U dječjoj igri ta granica između stvarnosti i fikcije bila je porozna. Likovi iz tih knjiga bili su mi poput prijatelja, radnja uzbudljiva, a pitanja koja su se tamo postavljala stvarna i relevantna. Čitajući, činilo mi se da konačno dolazim do nečeg realnog i istinitog, iako je to bila fikcija (smijeh). Za mnoge od tih tema u svakodnevici kao da nije bilo prostora ili ih kontekst nije dopuštao. Činilo mi se da umjetnost dopušta i nemoguća pitanja.
Puno tih dječjih pogleda zadržala sam i danas. Umjetnost i dalje vidim kao poligon za istraživanje, igru i preispitivanje, samo više nisam toliko naivna. Za mene je to prostor slobode koji, naravno, nosi i određenu odgovornost, ali unutar kojeg možemo opipavati granice i postavljati pitanja koja inače u životu možda ne bismo mogli. Zato mi je taj prostor silno važan.
U sklopu ovog projekta gostovali(e) su brojni(e) ilustratori(ce), puno smo razgovarali o slikovnicama i uopće dobrim dječjim sadržajima, htjela bih da nešto kažete o svojoj umjetničkoj intervenciji „Ovo nije kutija“ koja je 2017. baš krenula u ovoj Knjižnici S. S. Kranjčevića i uključivala slikovnice? Otkud ideja i koja je bila namjera tog projekta?
Tad sam bila mlada majka, bila sam doma s djetetom, duboko uronjena u prikupljanje slikovnica, a kad sam putovala, odsvuda sam dovlačila različite slikovnice. Čini mi se da svaku dobru slikovnicu možemo nazvati malim umjetničkim djelom jer u sebi objedinjuje književnost i likovnost, a uz to ona ima i pedagošku notu. Naime, dijete slikovnice ne bira samostalno niti ih samo čita, nego roditelj posreduje u toj komunikaciji. To je prostor u kojem se dijete prvi put susreće s likovnim sadržajem i s književnošću te tako može otvoriti razgovor s roditeljem o najrazličitijim temama.
U to me vrijeme zanimalo da istražim fond slikovnica u ovoj knjižnici, iako nisam točno znala što ću s tim materijalom započeti. Dugo sam dolazila, pregledavala, vadila i gledala sve što je bilo dostupno i zaključila da puno suvremenih slikovnica propušta prostor koji smatram jako važnim – prostor za postavljanje pitanja.
Danas slikovnice postaju alat – da bi dijete skinulo pelene, da dijete ne bi više nosilo dudu, kao nešto vrlo jednostavno i banalno da bismo tobože riješili neke probleme. A meni se baš čini da problem nije dobro rješavati crno-bijelim odgovorima. Zapravo, mislim da problemima treba pristupati slojevito, dopustiti da svijet nije jednostavan, da postoji puno nijansiranih slojeva čitanja. Osobito je važno da djeca to rano shvate. Pogledajte svakodnevicu pa ćete vidjeti da ništa nije samo crno ili bijelo nego je sve negdje između, a umjetnost je baš super područje koje nam omogućuje da to sve skupa raslojimo.
Zato sam odlučila pronaći slikovnice koje rastvaraju teme, a ne zatvaraju ih, koje postavljaju pitanja, a ne daju odgovore. Kontaktirala sam Marijanu Hameršak i Dubravku Zimu, znanstvenice, stručnjakinje za dječju književnost, koje su nadopunile moj izbor i tako se stvorio fundus slikovnica koji je kasnije postao dio same instalacije. Bilo mi je važno da nakon moje izložbe te slikovnice trajno ostanu dio fonda ove knjižnice, i da se mogu posuđivati. Riječ je o izložbi koja se prije svega obraća roditeljima, nastojeći ih zaintrigirati i ukazati na važnost dijaloga s djecom upravo kroz ove slikovnice.
Slikovnice sam podijelila po kategorijama – od težih tema kao što su smrt ili filozofske teme, do onih s feminističkim ili pacifističkim sadržajima. Svaku sam slikovnicu stavila u jednu kutiju s kratkim objašnjenjem, osnovnim pitanjima koje ta slikovnica postavlja. Kako većina slikovnica nije bila prevedena, u kutiji se nalazi i prijevod teksta koji je napravio Marko Maras. Ista je izložba kasnije bila postavljena i u knjižnici u Labinu gdje sam bila pozvana na Industrijski bijenale. Nadali smo se da će se naći i izdavači koji bi objavili neke od tih slikovnica, jer prijevod već postoji, ali to se ipak još nije dogodilo.
Slikovnica je dovoljno slojevita da svatko u njoj može pronaći nešto za sebe.
Patka, Smrt i tulipan
U tom je izboru i Michael Rosen „Sad book“, jedna od mojih najdražih slikovnica koja divno opisuje odnos oca i sina i proces tugovanja. Mnoge izdavače sam nagovarala da je izdaju, ali ona govori o smrti i nije jednoznačna pa se nisu usudili. Čini mi se da izdavači za djecu kalkuliraju i igraju na sigurno, ne žele djeci ponuditi kompleksnije sadržaje, možda u strahu da ih nitko ne bi kupovao – ali s druge strane nisu ni pripremili teren. Da bi prodali takve knjige, trebali bi raditi s djecom, s roditeljima, educirati svoj kadar da zna nešto o slikovnicama i slično. Kao da se sve svodi na brzinu i konzumeristički odnos prema knjizi. Ali da se vratimo na projekt „Ovo nije kutija“ – koji su bili kriteriji izbora slikovnica?
Birala sam tekstove koji su književno dobri i ilustracije koje su vizualno kvalitetne – to su mi se činili najvažniji kriteriji. Recimo, tražila sam slikovnicu s LGBT tematikom i stvarno sam tražila i naručivala s raznih strana i na kraju nijedna nije uvrštena. Većina s kojima sam se susrela bila je crno-bijela u sadržaju i s vrlo prvoloptaškim ilustracijama. Zanimljivo je da slikovnice na tu temu ne približavaju djecu drugačijim narativima i načinima života, nego često ponovno zagovaraju binarnost – a to, čini mi se, nije dobar put za dijalog.
Nadiđena je i podjela na slikovnice za djecu i slikovnice za odrasle?
Mislim da je ta podjela umjetna. Kvalitetna slikovnica, primjerice „Patka, smrt i tulipan“ Wolfa Erlbrucha (prev. Krešimir Krnic), meni sa 44 godine i dalje je inspirativna i otvara vidike. Ne vidim zašto bi bila namijenjena samo određenoj dobi ili kategoriji ljudi. Iz dječje perspektive čitat će se na svoj način, njima će možda značiti nešto drugo, ali slikovnica je dovoljno slojevita da svatko u njoj može pronaći nešto za sebe.
O tome je pisao Maurice Sendak, autor slikovnice „Tamo gdje su divlji stvori“ (u Hrvatskoj imamo dva prijevoda, Mihaele Veline i Ozrela Doležala). U kritičkim tekstovima sakupljenima u knjizi „Caldecott & Co: Notes on Books and Pictures“ Sendak objašnjava da djeca možda i ne razumiju sve teme, ali ih naslućuju i razumiju na neki svoj način – ne nužno na naš način. Smatrao je da je nepravedno djeci davati simplificirane sadržaje jer ih treba suočiti s pravim odraslim knjigama da bismo im pomogli da se lakše suoče s pitanjima s kojima će se u životu susresti.
Taj njegov stav nije bio popularan ni u njegovo vrijeme, dakle 70-ih i 80-ih godina, a uz otpor konzervativnih pedagoških tendencija, danas mu ne pogoduje ni sve popularnija politička korektnost, kao i tržišna podjela na dječje i odraslo. Već se u trgovinama artikli dijele na dječje i odrasle i to je jako naštetilo recepciji dječje književnosti. Pa i u našim knjižnicama znaju biti previše strogo odvojeni dječji i odrasli odjeli. A koje su vaše najdraže slikovnice?
Uf, jako teško pitanje, ovisi iz koje perspektive gledam. Slikovnice Zagrebačke škole crtanog filma („Mrav dobra srca“ Pavla Štaltera i Aleksandra Marksa, „Krava na mjesecu“ Dušana Vukotića) zasigurno su prošle moj test vremena; voljela sam ih i kao dijete i sad kao odrasla osoba. „Krava na mjesecu“ je balkanska verzija „Pipi Duge Čarape“, feministička priča s dobrim humorom. Kad smo već kod humora, pada mi na pamet Maurice Sendak i jedna mala minimalistička slikovnica „Let’s Be Enemies“ koja nije niti približno razvikana kao „Tamo gdje su divlji stvori", a meni je posebno draga. Ilustracije Richarda Scarrya također definitivno prolaze test vremena. Njegovi crteži u knjizi „What Do People Do All Day“ su genijalni. Obožavam crteže i slikovnice Bruna Munarija, međutim nisam sigurna da li bi me jednako fascinirale u djetinjstvu. Naime, njegovi crteži su vrlo jednostavni, a čini mi se da djeca naginju detaljnijem crtežu. Sviđa mi se spoj poetičnosti i političnosti u slikovnicama bell hooks „Skin Again“ i „Happy to Be Nappy“. Ma mogla bih sad nabrajati u nedogled.
Kad smo kod djetinjstva… Napravili ste i jedan zanimljiv rad o konstrukciji djetinjstva „Ti si malen, ja sam velik“ (2015.), iz njega je proizašla umjetnička knjiga, uspoređivali ste razdoblje kasnog socijalizma i kapitalistički konzumerizam. Otkud ideja i koji su zaključci?
Često hodam po buvljacima i gledam stare knjige, i tako sam naišla na knjigu „Jedva čekam da odrastem“, koju je 1980. priredila Branka Praznik. Bio je to veliki projekt koji je provučen kroz sve škole u tadašnjoj Jugoslaviji. Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina koje se tiču svakodnevnog života – škola, roditelji, igra i slično. Djeca su u njoj govorila o tome što misle o školi, igri i drugim jednostavnim dnevnim stvarima. Kad sam je listala, odmah mi je zapelo za oko koliko je barem polovina tih izjava izrazito ideološki obojena. I to se vidi na nekim banalnim primjerima: „ako imaš žvaku i podijeliš je na pola, onda je to drugarstvo“ i slično. Odmah je jasno da danas takva izjava nije moguća. Neke poruke su i više ideološki obojene, ali mene su zanimale baš te najmanje stvari – kako se u dječjem doživljaju stvarnosti zrcali duh vremena i cijeli vrijednosni sustav. Pitala sam se kakve bismo odgovore dobili danas da pitamo djecu ta ista pitanja?
Napravila sam seriju od pet tematskih radionica s predškolcima i djecom koja idu u prvi razred osnovne škole, na kojima smo razgovarali o slikovnicama, filmovima i sličnom. Bilo je točno osmišljeno kako s njima možemo autentično razgovarati o različitim temama, bez da mi odrasli utječemo na njih. Odabrala sam djecu od 5 do 7 godina, tad su još uvijek relativno iskreni, još nisu posve ušli u sustav. Iz tih sam radionica izvukla neke današnje dječje izjave i iz toga je nastala mala umjetnička knjiga koja se sastoji od dva dijela. U jednom su dječje izjave iz socijalizma, a u drugom su izjave današnje djece s radionica.
Zanimljivo je to čak i vizualno, recimo djeca su 80-ih kao prostor igre nacrtala igralište, a danas igraonicu u trgovačkom centru! To puno pokazuje bez da djeca išta konkretno kažu. Djeca su 80-ih za sve probleme – od gladi u svijetu pa do manjih stvari – pisala pisma Titu, i mene je zanimalo kome bi danas pisala? Predstavili smo im da imamo veliki problem i da moraju nekome pisati, obratiti se za pomoć. U to je vrijeme Bandić bio gradonačelnik i mnogi su pisali njemu, ali uz to, mnoga su se djeca izjasnila da bi za rješenje problema pisala banci! Na primjer „Kad bi bila svađa oko nečega, onda bi to banka mogla promijeniti tako da posudi novce na jedan dan". Radi se dakle o disperziji moći – nisu više samo političari, preuzele su nas i banke (smijeh).
Meni se sviđa i ona izjava o izbjeglicama. Prvo dijete piše „izbjeglice znači da oni nisu stalno doma, da su oni stalno negdje drugdje i da se premještaju“, a drugo dijete dodaje „moja mama je izbjeglica, ona nije baš često doma“.
Da, to je bilo ono vrijeme prvog vala izbjeglica, kad su dolazili vlakovima, a granice su bile porozne, i onda se to nametnulo kao tema razgovora.
Granica između prirode i društva je vrlo umjetna.
Vaš umjetnički rad, umjetničke intervencije događaju se u različitim medijima… Zadnja izložba „Divlji rast“ sastojala se od troslojnih kolaža i u njoj se dobro vidi vaš način razmišljanja. Svidjelo mi se kako ste na toj izložbi spojili prirodno i društveno, ukazujući na to koliko ljudi zapravo utječu na ono što držimo „prirodnim“.
Udruga Blok pozvala je nas troje umjetnika – Marka Tadića, Boženu Končić Badurinu i mene, da napravimo radove inspirirane Muzejom susjedstva Trešnjevka, virtualnim fundusom koji nastaje prilozima stanovnika kvarta u kojem se nalazi više od 500 fotografija, dokumenata i drugih predmeta vezanih za povijest kvarta. Promatrajući arhivu činilo mi se da u njoj dominiraju artefakti nastali nakon polovice prošlog stoljeća, koji dokumentiraju povijest njegove planske izgradnje i modernizacije, ekspanzije u smislu doseljavanja radnika koji su radili u novoizgrađenim tvornicama te izgradnje prateće infrastrukture od višestambenih naselja, škola, vrtića, domova zdravlja. Međutim, Trešnjevka je i moj kvart pa sam iz iskustva bila svjesna da period sustavne modernizacije nikad nije dovršen te da je današnja Trešnjevka ponajviše obilježena neplanskim razvojem nakon devedesetih koji je doveo do pretjerane izgradnje, nedostatka zelenih površina, ukratko urbanističkog kaosa.
Meni je na tim fotografijama iz arhive (otvaranje željezničke pruge, nastajanje sportskih klubova, amaterskih radio stanica…) vrlo opipljiv optimizam, baš se osjeća ideja izgradnje budućnosti. Međutim, govoreći iz sadašnjosti, mogu reći da postoji raskorak između njihove budućnosti i moje realnosti.
Budući da puno šetam kvartom, uz istraživanje arhive istraživala sam i samu fizičku okolinu, a pažnju su mi posebno privukla zapuštena trešnjevačka zemljišta – parcele u pauzi između rušenja i nove izgradnje. U njima kao da je još uvijek postojao potencijal budućnosti. Međutim, one nisu bile ničija zemlja, na njima je bujao svijet vegetacije. I tako sam se krenula upoznavati sa stanovnicima napuštenih parcela i u konačnici pronašla preko 100 različitih vrsta samoniklog bilja.
Renata Šoštarić iz Botaničkog zavoda pomogla mi je identificirati te biljke te sam shvatila da dio njih spada u kategoriju takozvanih autohtonih vrsta, no većina ih se smatra invazivnim ili stranim vrstama. Čitajući literaturu iz botanike postalo mi je zanimljivo da su migracije biljaka usko vezane za migraciju ljudi i shvatila sam da je arhiva koja bilježi povijest ekspanzije kvarta usko vezana s poviješću biljaka koje sam pronašla na tim parcelama.
Postavlja se i pitanje definicija tih kategorija: kada nešto „strano” što je očito samodostatno u smislu da ne traži ljudsku pažnju možemo nazvati „autohtonim”? Klima se mijenjala i prije, a biljke su selile i prilagođavale. U kontekstu klimatskih promjena takve tranzicije će se događati sve češće. Uz to, u tijeku mog istraživanja, na parceli nekadašnje svilane u Adžijinoj ulici na kojoj sam pronašla najviše biljaka, krenulo je rušenje ostatka tvornice kao priprema za novu izgradnju te sam dokumentirala i taj proces nestajanja biljne oaze.
I tako sam dobila tri elementa koja koristim u kolažima: arhiv, herbarij i dokumentarne fotografije lokacije. Prilikom kolažiranja igrala sam se asocijacijama: ambrozija je isprepletena s portretom Marije Božić koja je tijekom Drugog svjetskog rata s mužem vodila kiosk na Trgu bana Jelačića koji je služio kao punkt pokreta otpora, a bršljan s fotografijama djece u Kučerinoj ulici koja se penju po metalnim stalcima za klofanje tepiha. Ovisno o kolažu, asocijacije su više ili manje apstraktne, ali dopuštaju narativnu igru o isprepletenosti i suživotu ljudske i biljne vrste. Jedini sloj koji je stalan na svim kolažima jest dokument parcele na kojoj je uništen biljni svijet kako bi se pripremila nova izgradnja. Sami prosudite koga ili što taj sloj zastupa (smijeh).
U instalaciji na izložbi kolaži su postavljeni u vitrine koje formom podsjećaju na one u Prirodoslovnom muzeju, samo što ovaj put artefakti nisu samo biljke – nego i mi kao društvo. Poigrala sam se i s definicijama „autohtona“, „strana“ i „invazivna“ vrsta iz botanike – umjesto riječi biljka stavila sam vrsta. Kad pročitaš tako prekrojenu definiciju „Invazivna vrsta koja nadjačava druge vrste nanoseći štetu ekološkom sustavu nekog područja” upitaš se tko je uistinu invazivan; ljudi, biljke ili kapital? Cijela instalacija dobila je i crteže koji su postavljeni kao ukrasi na zidu, a zapravo se bave percepcijom vremena iz pozicije različitih vrsta te na jedan simboličan način isprepliću povijest čovjeka i biljaka.
Naime granica između prirode i društva je vrlo umjetna i više govori o nama nego o realnosti okoliša, kao, uostalom, i definicije autohtonih, stranih i invazivnih vrsta.
Tu se vidi vaš interes za utjecaj ideologije na pojedinca, koji promatrate kroz male, svakodnevne stvari koje ukazuju na nešto puno veće od sebe. Time nas stalno tjerate da postavljamo pitanja. Pisac Luka Bekavac u svakom je slučaju bio potaknut na razmišljanje. Koristim priliku da preporučim njegove romane „Drenje“, „Viljevo“ i „Policijski sat“. Čitala sam ih cijelo ljeto – nevjerojatno je atmosferičan, nedorečen – njegovi se romani čitaju kao tekst iza koprene koja skriva mnoštvo drugih tekstova. To je silno originalno u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ali, ovdje ga spominjem jer je posjetio vašu izložbu „Divlji rast“ i prvo napisao tekst „Teraformiranje kvarta“ na Kulturpunktu, a nakon toga se taj tekst pretvorio u knjigu „Divlji rast“ koja je izašla u izdanju Bloka i nažalost je vrlo slabo dostupna u knjižnicama. Uvijek je lijepo kad jedno umjetničko djelo druge umjetnik(c)e toliko dirne i potakne da im otvori kanale za nova, drugačija stvaranja, nova umjetnička djela, kad se poklope senzibiliteti, kao što se dogodilo s vama i Lukom Bekavcem. I to nije čudno – „Divlji rast“ je pokrenuo njegove teme – odnos prirodnog i društvenog, pogled na stvarnost kao niz konstrukata koje držimo zadanima i neminovnima, a zapravo su jako pod našim utjecajem i stalno prolaze neke promjene…
Treba reći i to da smo se Luka i ja prvi put upoznali na promociji knjige; prije toga se uopće nismo poznavali, što je možda i rijetka pojava. I upoznala sam ga u pravom trenutku u životu jer sam se baš u to vrijeme počela pitati mogu li o nekim kompleksnijim temama progovoriti samo vizualno – ili je za to uvijek potreban jezik. Zato sam s „Divljim rastom“ sama sebi zadala zadatak da se ovaj put izrazim samo vizualno, bez riječi, ali nisam bila sigurna kako će mi to uspjeti.
Onda je, taman počela korona, iz Bloka došla molba da zbog financiranja stavimo na web dio istraživanja. Da bih njima udovoljila, vrlo nevoljko sam na web stavila početni dio istraživanja. Bila sam usred procesa, sve mi se činilo nedovršeno i prerano. Zato smo objavili samo popis parcela i biljaka te nekoliko prvih kolaža; činilo mi se da to ima smisla samo meni i mislila sam da nitko neće vidjeti (smijeh). I onda na to malo materijala izađe tako dugačak Lukin tekst – dakle najduži osvrt na moj rad ikad (smijeh).
Zatim smo u Bloku razgovarali da bi bilo bezveze da netko drugi piše tekst o izložbi kad ga je on već tako lijepo napisao. Za godinu dana bila je izložba; on je došao, nije htio da se odmah upoznamo i napisao je ovu knjigu. Taj tekst mi je fascinantan jer to nije kritičarski osvrt na izložbu – on je zapravo napisao fikcijsku priču o izložbi, detektivski narativ jednog inspektora koji ulazi u slojeve izložbe. I zato kažem da mi je došao u pravom trenutku – on je uspio, bez razgovora sa mnom, prodrijeti u moju glavu do najsitnijih detalja, sve je iščitao. I iako on kao znanstvenik i pisac sigurno nije prosječni promatrač – to mi je bio znak da se vizualnim jezikom itekako mogu uspješno obraditi kompleksne teme!
Umjetnost ima transformacijsku moć i jako je tužno da postaje nedostupna široj populaciji.
Spomenuli ste da su vas iz Bloka prekinuli u procesu stvaranja… Kako teče taj proces od ideje do realizacije umjetničkog projekta?
Ja sam jako procesno orijentirana. Kad ulazim u projekt, nemam unaprijed ni temu ni sadržaj koji želim obrađivati, nego najčešće idem obrnutim putem – uđem u neki kontekst, kao što je ova knjižnica ili kvart u kojem živim, i onda si dam vremena da se upoznam s tim kontekstom (koji može biti fizički, kao neki arhiv ili knjižnica, ali i ne mora – ponekad su to razgovori s određenim društvenim skupinama ili ciljane radionice) i u tom procesu upoznavanja napipam neke teme koje mi se čine zanimljivima i koje me vuku na daljnja pitanja.
Taj dio najdulje traje – volim si dati vremena da me nešto dovoljno zaintrigira. Onda stvari krenu u ciklusima, fazama. Na primjer, za projekt „Ovo nije kutija“ u prvoj fazi promatrala sam koje slikovnice već postoje u knjižnici. U drugoj fazi krenula sam istraživati, naručivati knjige, čitati knjige o dječjoj književnosti – osobito me se dojmila knjiga „Tales for Little Rebels: A Collection of Radical Children's Literature“ koju su uredili Julia L. Mickenberg i Philip Nel.
U jednom trenutku moraš svjesno prekinuti istraživanje i početi donositi vrlo konkretne odluke koje na kraju definiraju i sam rad. Obično ih donesem zbog roka, a ne zato jer sam baš spremna (smijeh). Osim toga, tu je i zadana realna financijska konstrukcija – o njoj jako ovisi medij u kojem ću realizirati projekt. Istraživanje „Ja sam velik, ti si malen!“ moglo je završiti i kao rukom pisana instalacija, ali smo srećom našli sredstva za umjetničku knjigu. Uvijek se stvarnost isprepliće s mogućnostima. Ta ograničenja nisu ni loša, jer te natjeraju da stvari ipak dovršiš do kraja.
Kad smo kod realnih mogućnosti za stvaranje, nije uvijek lako naći ni financije ni vrijeme za njega. Zapravo je sve postalo dosta utilitarno, umjetnost i humanističke discipline ne kotiraju visoko – ni financijski ni vrijednosno. Kad smo već kod ekonomskih uvjeta, danas su jako popularne umjetničke rezidencije…
Sustav rezidencija idealan je kad si mlad, nakon fakulteta – još si u studentskom modu, još se razvijaš, testiraš stvari, izlažeš raznim kontekstima i scenama, upoznaješ nove ljude. Sve to može biti zanimljivo i uzbudljivo, ali ekonomski gledano, to je slabo plaćeno. Ideš od rezidencije do rezidencije, od minimalca do minimalca, i cijelo vrijeme si u žrvnju prijavljivanja novih i novih rezidencija i projekata. Sve je to skupa dosta neizvjesno i prekarno, jer ne znaš hoćeš li dobiti sljedeću rezidenciju ili ne. To je postao i dobro razvijen posao – vani postoje čak i rezidencije za koje sam moraš platiti da bi tamo došao.
Ja sada ne mogu ostaviti ni dijete ni posao da bih otišla na bilo kakvu rezidenciju. Osim toga, mjesec dana nije dovoljno da bi čovjek razvio neku ozbiljnu temu, pa to sve više može podsjećati na neki turistički izlet, nego na ozbiljno bavljenje umjetnošću.
Kako se onda unatoč i usprkos motivirate na umjetničko stvaranje?
Meni je to način da ostanem budna, povezana, prisutna – to mi je kao disanje. Umjetnost mi omogućuje i intelektualnu zaigranost. Danas dosta podcjenjujemo igru – a ona je prostor za kreativnost, za učenje – i ne moraš nužno biti umjetnik da bi se igrao, neki ljudi to pronađu u nekim drugim stvarima.
Kad smo kod učenja – govorili ste o životu s disleksijom, o svom putu u obrazovnom sustavu, i o jednoj velikoj temi – verbalnim preduvjetima za stvaranje umjetnosti. Pa koliko vas je obilježio život s disleksijom?
Sigurno me disleksija obilježila. Možda je apsurdno da sam saznala da sam disleksična tek na magisteriju u Engleskoj, ali vjerojatno sam se zato i opredijelila za umjetnost – tu sam se osjećala kao kod kuće. U mladosti sam mislila da ću ići na matematiku, koja mi je dobro išla, ili na neku umjetnost – nesvjesno sam birala zanimanja za koja sam mislila da nisu orijentirana pisanju (smijeh). Ljudima je ta kombinacija bila smiješna: otkud matematika i umjetnost? Ali pokazalo se da za umjetnost itekako treba pisati – produkcija umjetnosti danas je takva da oni koji nisu u stanju raspisivati svoje projekte ne mogu ni stvarati.
Ja sam svoje probleme s disleksijom prevazišla u Edinburghu i njima sam jako zahvalna – imaju nevjerojatan sustav podrške za takve situacije. Naime, tijekom dvije godine tamo imaš dva mentora, jednog iz umjetnosti i jednog iz teorije, a ja sam uz to dobila i jezičnu podršku, osobu koja je sa mnom radila na tekstovima. Zvala se Clair i bila je jako strpljiva i nježna. Ona je brzo shvatila da sam vrlo artikulirana usmeno, da znam što hoću reći, da vladam referencama, međutim da prilikom pisanja zablokiram. Kako ona nije bila školovana u umjetnosti, naši satovi su u početku bili orijentirani na razgovor – postavljala je tisuću pitanja i tako nesvjesno širila moju ideju o tome što je to zapravo tekst. U sljedećoj fazi tražila je da zapišem naš razgovor točno onako kako sam i govorila, da iz verbalnog ulazim u tekst.
Postupno su moji tekstovi postajali sve suvisliji, a strah sve manji. Od nje sam naučila još jednu bitnu lekciju, koja nije tipična za naš kulturni krug – da maksimalno kratim rečenice na ono što je suštinski bitno i da ne dodajem nikakve ukrase. Naime, u Hrvatskoj su tekstovi o umjetnosti često prepuni dugih rečenica i kompliciranih riječi do te razine da mi je ponekad bilo teško razumjeti što autor želi reći. Iz današnje perspektive to mi je smiješno, ali ja sam mislila da tekstovi moraju tako izgledati, a nisam znala pisati na taj način.
Clair me naučila da je moja jednostavnost u izražavanju moja prednost i da je ne moram skrivati niti mijenjati. Rad s Clair suočio me sa strahovima i osposobio da postanem funkcionalna u pisanju, što mi je kasnije pomoglo prilikom javljanja na natječaje. Natječaji su, naime, danas preduvjet izlaganja i daljnjeg razvoja.
Iz današnje perspektive čini mi se da je ta projektna orijentiranost u umjetnosti transformirala cijelo područje, a nisam sigurna da nužno dovodi do bolje umjetnosti. Naime, s raspisivanjem projekata postoji još jedan veliki problem – a to je da umjetničke projekte ne ocjenjuju umjetnici. Recimo, kad se u znanosti evaluiraju projekti, to rade znanstvenici – dakle oni vrednuju druge znanstvenike, oni su tzv. gatekeeperi. U umjetnosti nije tako. Kad šaljete svoje prijedloge, ne obraćate se kolegama umjetnicima, nego nekome tko je završio Filozofski ili ili neki sličan studij, i morate jako dobro razumjeti njihov diskurs da bi vas uopće uzeli u obzir – dakle progovarati iz drugog polja, a ne iz svoga. U tom se sustavu onda automatski pojavljuju reference koje uopće nisu umjetničke, nego zapravo pripadaju diskursu znanosti. To se onda reflektira i na samo stvaranje – jer da bi se opravdalo financiranje, tvoje stvaranje i medijsko istupanje ostaju u tom istom krugu referenci. Danas to vidim, ali kad sam bila mlađa, toga nisam bila svjesna.
Takav način proizvodnje nužno dovodi do određenog elitizma u umjetnosti – umjetnici se svojim prijedlozima obraćaju nekome tko je visoko školovan; ja sam isto visoko školovana i tako međusobno razgovaramo – ali na taj način nastaju radovi nedostupni ljudima koji nisu školovani. Naravno da im je nedostupna – pa godinama sam studirala da bih se mogla na taj način razgovarati! Iako sam toga svjesna, ne mogu baš od toga pobjeći jer inače ne bih mogla izlagati. Za mene je to veliki problem, jer stvarno idealistično i naivno mislim da umjetnost mijenja svijet. I ne govorim o aktivizmu, nekim globalnim promjenama odozdo, nego, recimo, kad gledam sebe u djetinjstvu i danas – drugačija sam osoba nego što bih bila da se nisam od mladosti susretala s umjetnošću u različitim medijima.
Umjetnost ima transformacijsku moć i jako je tužno da postaje nedostupna široj populaciji. Možda to govorim jer imam disleksiju, ali osobito vizualni jezik preskače puno prepreka – jezičnih, klasnih, obrazovnih – i komunicira kroz jedan drugi kanal, i to mnogima može značiti slobodu mišljenja.
Kad smo kod raspisivanja projekata, malo bih se vratila na vaš proces, jer me zanima kako vodite i čuvate bilješke za vrijeme istraživanja?
Čini mi se da je to dosta individualno, svatko treba pronaći neki svoj recept. Ja nisam baš jako uredna, ali sam jako fokusirana (smijeh). Doduše, uredna sam kad crtam ili radim animacije. Dosta čitam i vadim bilješke, više sam analogan nego digitalan tip, pišem po bilježnicama i papirima. U zadnje vrijeme imam novi sistem – ne bilježim samo citate, nego napišem i svoj stav o tim citatima, pa mi je kasnije lakše. Napišem i zašto mi se nešto svidjelo ili nije, tako stvaram odnos s time što zapisujem.
Važno mi je da umjetnost ne ulazi banalno u temu. Zato se povezujem s drugim stručnjacima. Naravno, ne mogu nadoknaditi činjenicu da neko područje nisam šest godina studirala – postoje ljudi koji o njemu znaju daleko više od mene. Da bih uopće mogla razgovarati s njima, kao pripremu pročitam tonu knjiga. Tu moraš imati poštovanja i prema drugim znanjima i prema drugim ljudima. Meni je to intelektualno jako stimulativno, ali zahtijeva i jako puno pripreme. Moraš si ostaviti dovoljno vremena da se istinski s nečim upoznaš. To je rad koji nitko ne vidi. Prije razgovora s biologom pročitam barem dvadeset knjiga o toj temi. Ne mogu doći razgovarati s njim i imati kriva, previše banalna pitanja, moram znati što ću ga točno pitati i zašto.
A pisanje bilješki je kod mene malo suludo i zato što zbog disleksije ne pamtim imena, tako da sam ja jedina koja razumije moj sustav zapisivanja (smijeh). Osim toga, bilježenje je važna tema jer ima veze i sa sjećanjem.
… Koje sve više hlapi! (smijeh)
Bome hlapi! Na primjer, jako mi se svidjela knjiga Annie Ernaux, „Jedna žena“ (prev. Marko Gregorić), baš mi je bila odlična, sedam dana sam bila uzdrmana nakon nje, kompletno me rasturila, ali sada ne mogu reći dvije rečenice o njoj (smijeh). Ali možda i nije važno uvijek sve verbalizirati. Ponekad ti od čitanja ostane samo boja, samo osjećaj, atmosfera… Pa i ne sanjamo u riječima nego u slikama.
U zadnje vrijeme uključena sam u jednu vrstu book cluba koji nije tipičan – ne samo da čitamo, nego i gledamo filmove, idemo u kazalište i zajedno promišljamo viđeno. Sve je krenulo u sklopu EU projekta koji se bavi pojmom „reparativnog“ (nečim što je suprotno od kritičkog) – dakle ne tražiš stalno ono što je dobro ili loše, nego te zanima nijansiraniji pogled, izvan strogo definiranih pozicija, koji dopušta i određeno iscjeljivanje.) To mi je super jer krenemo od umjetničkog rada, ali o njemu ne razgovaramo stručno, niti dolazimo iz istih struka, nego ono što smo gledali ili čitali povezujemo s osobnim iskustvom. To dijeljenje doživljaja o viđenim ili pročitanim sadržajima možda mi je i vrednije od samog gledanja filma. Vodimo nevjerojatno dinamične rasprave koje ti otvore cijeli novi svijet.
Čini mi se da nam svima nedostaje dijeljenje iskustva umjetnosti, možda smo preužurbani, a za takve susrete treba izdvojiti vrijeme. I nema veze je li umjetničko djelo o kojem razgovaramo dobro ili loše, čak je ponekad rasprava i bolja kad je loše (smijeh). Važno je stvoriti povjerenje, sigurnu zonu u kojoj se ne trebaš autocenzurirati, to je nevjerojatno plodno.
Stvarno bismo mogle razgovarati danima, ali ipak jedno pitanje za kraj: što sada radite, koji su vam novi umjetnički projekti?
Već duže vrijeme radim na istraživanju unutar projekta „Slučaj Paviljon“ Umjetničkog paviljona u Zagrebu. S obzirom na to da je to prvi izlagački prostor na ovim prostorima, zaintrigirao me bogati dekor centralne dvorane koji predstavlja ikonografski program tipičan za kraj 19. stoljeća poznat pod sintagmom „trijumf umjetnosti“. On je organiziran oko četiri prazne niše što mi je je već u početku bilo zanimljivo. Ako ikonografiju promatramo kao poruku, postavlja se pitanje zašto su te centralne niše prazne, a one su samo središte poruke? Istražujući arhivsku građu pronašla sam razglednicu s fotografijom nepoznatog datuma koja potvrđuje da su unutar niša postojale dvije od četiriju skulptura. Jedna od skulptura formom i obilježjem podsjeća na božicu Atenu te je u kontekstu paviljona možemo tumačiti kao alegoriju umjetnosti. Osim te razglednice nisam pronašla niti jedan drugi trag o skulpturama. Kako su izgledale, kako su napravljene, što prezentiraju, kome se obraćaju, kakav je narativ ugrađen u njihovo tumačenje, gdje se nalaze, sve to ostaje nepoznanica.
Upravo ta crtica iz povijesti Paviljona, u kojoj praznina ima nevjerojatan poetski potencijal, postala je povod umjetničkog eksperimenta unutar kojega sam pozvala nekoliko pisaca da napišu kratku priču o mogućoj povijesti izgubljenih skulptura. Dobila sam nevjerojatno inspirativne odgovore; multiplicirani trag potrage za tijelom, njegovom funkcijom i značenjem u kontekstu povijesti umjetnosti i šire. Inspirirana dobivenim pričama odabrala sam četiri teksta (autora Gorana Ferčeca, Jasne Žmak, Une Bauer i Monike Herceg) te ih već dvije godine nadograđujem vizualnim narativom u formi storyboarda. Radi se o stotinama crteža, animacijskih sekvenci koje bi, u konačnici, trebale postati dio instalacije na završnoj izložbi. Međutim, još uvijek sam u procesu traženja završene forme i sama sam znatiželjna vidjeti kako će izgledati kraj tog trogodišnjeg eksperimenta.
Hvala vam na zanimljivom razgovoru, veselim se izložbi u Umjetničkom Paviljonu i tekstovima o izgubljenim skulpturama, već vidim da će mi dati puno tema za razmišljanje… I želim vam puno sreće s budućim projektima!
Intervju je nastao u sklopu programa „Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja“ koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem, Majom Kastelic, Dominikom Vukovićem, Zdenkom Bašićem i Lilom Prap. Autorice koncepcije su književna kritičarka i teoretičarka dr. sc. Marija Ott Franolić i voditeljica Galerije Prozori, Petra Dolanjski Harni. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.