O djeci i knjigama (i još ponečemu) : Indija
Indija je golema zemlja, sedma na svijetu po veličini, prva po broju stanovnika (premašila je Kinu!), zemlja u kojoj se zvanično govori dvadeset i dva, a nezvanično preko tisuću jezika (uz engleski, najrasprostranjeniji je hindski jezik, dok se najstarijim smatra tamilski). No ono što Indiju najviše razlikuje od svih ostalih zemalja jesu upravo njezine goleme unutarnje različitosti, što onemogućuje svaki pokušaj stvaranja nekakve generalne slike. Bilo čega. Moji dojmovi o djeci i knjigama u Indiji kaotični su (kao što je to i sama zemlja), tako da je na svakom od čitatelja da na osnovu ovih mojih „patchwork“ zapisa, stvori vlastitu sliku o djeci i knjigama. Subjektivnu, naravno. Jer ona objektivna, ni ne postoji. Ta se životna lekcija upravo u Indiji najbrže nauči!
MANJUSHRI – TIBETANSKA KNJIŽNICA ZA DJECU
Na 2000 metara nadmorske visine, na obroncima Himalaje, u državi Himachal Pradesh, nalazi se mjestašce McLeod Ganj, a u njemu dječja knjižnica po imenu Manjushri (u slobodnom prijevodu s tibetanskog „Mudri“). Knjižnica se nalazi na pedesetak metara zračne linije od (vrlo skromne) rezidencije Dalaj Lame koja je smještena u sklopu budističkog centra, hrama i internata u kojem se školuje i odrasta pedesetak budućih svećenika – dječaka, naravno. Žene su i u budizmu, kao i u svim drugim monoteističkim religijama „zadnja rupa na svirali“. Nekih 800 metara niže od McLeod Ganja, nalazi se grad Dharamsala, administrativno središte tibetanske vlade u egzilu, no to nije bitno za ovu priču. McLeod Ganj vrvi budističkim svećenicima, turistima (tko bi propustio vidjeti mjesto u kojem živi Dalaj Lama!), prodavačima suvenira (šarene tibetanske zastavice mogu se kupiti za pola eura!) i indijskim taksistima koji jurišaju uskim krivudavim cestama neprestano trubeći (čak i noću, kad nema nikog drugog na cesti!). Budističkim svećenicima kao da buka uopće ne smeta. I svete krave potpuno su ravnodušne na opći metež. Samo se turisti izbezumljeno miču divljim taksistima.
S adresom dječje knjižnice Manjushri u ruci, zaustavljam se pokraj nekoliko parkiranih taksija, pitam za knjižnicu (tko će znati gdje je, ako ne sveznajući taksisti!), pokazujem naziv. Jednom. Drugom. Trećem. Gledaju blijedo u papir. Uvjeravaju me da knjižnica ne postoji. Nikad za nju nisu čuli. Šalju me u drugi grad (oni će me odvesti, predlažu) gdje možda postoji i nekakva knjižnica, ali gdje ću svakako naći dućan s kvalitetnim suvenirima, a to je mnogo bitnije. Koga još zanima nekakva knjižnica? I to još za djecu!!!
Nakon prvobitne sumnje u samu sebe (možda sam zbilja pogriješila?!?), odlazim do obližnjeg hotela (recepcionar ne razumije niti jednu jedinu riječ engleskog a kamo li što je to knjižnica), još jednom palim offline mapu McLeodGanja i odvažno krećem uz strmu ulicu zaobilazeći krave i prosjake, te preskačući lokve sumnjivog sadržaja. Nakon minute hoda (stotinjak metara od taksista koji su me uvjeravali da knjižnica ne postoji) dolazim do plave zgrade s natpisom Manjushri Educational Services. Valjda je to to? Otvaram kapiju. Penjem se stepenicama. Na jednim vratima na papiru stoji rukom napisano Library. Kucam. Otvaram vrata. S druge strane dočekuje me začuđeno lice knjižničarke koja me odmah upozorava da moram skinuti cipele. Ispričavam se, skidam tenisice i ulazim bosa u prostor knjižnice. Ugodno je. Na tapisonu su svugdje jastučići, uz zidove se nalaze police s knjigama. Na jednom zidu stoji velika slika Dalaj Lame. Predstavljam se. Samoj sebi zvučim sumanuto dok govorim kako sam ja Ana (zaustavljam se na imenu, prezime bi zvučalo prekomplicirano), spisateljica iz Hrvatske, i kako sam eto došla vidjeti kako izgleda knjižnica za djecu u podnožju Himalaje. Gospođa je sramežljiva pa razgovor sa mnom nastavlja muškarac koji sjedi na podu i piše na kompjuteru. Na moje pitanje, odgovara mi kako u knjižnici radi njih petero koji su ujedno i knjižničari i izdavači i pisci. „O, kolege!“, obradujem se i krećem s konkretnijim pitanjima. Tko financiranja njihova izdanja? Objašnjavam kako u Hrvatskoj Ministarstvo kulture daje glavnu financijsku „injekciju“ nakladništvu. Je li isti slučaj i u Indiji? Oboje sa smiješkom odmahuju glavama (zapravo kimaju glavama lijevo-desno). Ne, u Indiji vlada ima svoj nakladnički program koji se financira od državnih sredstava tako da za privatne nakladničke inicijative nisu planirana nikakva državna sredstva. U sebi zahvaljujem što u Hrvatskoj nije tako i što Ministarstvo kulture RH nema (hvala Bogu i Budi!) svoju nakladničku kuću, te radoznalo pitam tko ih onda financira. Sigurno se ne mogu sami uzdržavati od prodaje knjiga. Toliko o nakladništvu znam. Mali nakladnici ne mogu opstati od svoga rada. Ni na Himalaji ni u Hrvatskoj. Opet kimaju lijevo-desno. Žive od privatnih donatora koji financiraju njihove plaće, izdavački program i kreativne radionice koje vode. Ostajem bez teksta! Postoji li i jedan bogataš u Hrvatskoj koji bi kontinuirano financirao knjižnicu i nakladničku kuću za djecu?
Knjižnica Manjusrhi radi sedam dana u tjednu od 10 do 17 sati, a petero zaposlenih se izmjenjuje tako da svatko od njih ima po dva dana slobodna. Pitam tko dolazi u knjižnicu – iako je otvorena za sve, dolaze isključivo tibetanska djeca s roditeljima. Oni su ionako većinsko stanovništvo u Himachal Pradeshu (svi rođeni nakon 1978. imaju indijsko državljanstvo, oni stariji ne mogu ga dobiti). Indijsko (hindsko) stanovništvo u knjižnicu ne dolazi. Možda zato što su sve knjige na engleskom i tibetanskom? Možda zato što prostorom dominira fotografija Dalaj Lame a ne slika nekog od hinduskih božanstava? Kako bilo da bilo, tibetanski roditelji dovode djecu (nekad svrate i turisti sa svojim mališanima), posuđuju knjige od koji se mnoge uvoze s Tibeta gdje postoji jaka tibetanska književna scena za djecu i mlade. Istina, takve knjige su skupe jer moraju proći dvije carine, ali tibetanski pisci za djecu popularni su i u izbjegličkoj dijaspori u Himachal Pradeshu.
Pogled mi prelijeće preko knjiga na policama. Primjećujem i „Dnevnik Ane Frank“, „Harry Pottera“ na engleskom, te „Malog princa“ na tibetanskom. Pitam što djeca najradije posuđuju. Pokazuju mi knjige iz popularne znanosti i one o povijesti Tibeta i vladi u egzilu. Je li to baš najomiljenije dječje štivo, pitam se. I koliko djecu doista zanima život Dalaj Lame? A opet, možda griješim. I mi smo nekad, kao djeca, sa zanimanjem slušali priče o Josipu Brozu Titu kad je bio mali (i svinjskoj glavi, sjećate se?) Uglavnom, ako ostavimo tibetanske pisce, rodoljubne teme i kultove ličnosti po strani, i u podnožju Himalaje, kao i u Hrvatskoj, najpopularnija inozemna spisateljica za djecu je – Julia Donaldson!!! Ne znam što da mislim o tome dok se Grubzon i ja gledamo (ja njega u čarapama, on mene s visine najviše police).
Umjesto njega (on je ionako popularan, preživjet ćeš bez još jedne fotografije, zaključujem ljubomorno) odlučujem fotografirati svoje tibetanske kolege. Suzdržani su ali srdačni (zvuči kontradiktorno, ali je baš tako). Molim ih da mi zapišu svoja imena, kako bi ih pravilno potpisala ispod fotografije. Zahvaljujem im na svemu. Ispričavam se ako sam ih izmaltretirala svojim zapitkivanje. Smješkaju se. Pozivaju me da ponovno navratim kad god poželim. Možda jednom, zajedničkim snagama Ministarstva kulture RH i privatnih donatora s Himalaje, održimo festival PAZI, KNJIGA! i u McLeodGanju? Nikad se ne zna! Pozdravljam ih i spuštam se u centar mjesta, prolazim pokraj taksista čija djeca nemaju pojma da u mjestu u kojem žive postoji knjižnica za djecu. Novac turista, a ne knjige, ono je što njihove očeve jedino zanima.
KNJIŽARI U INDIJI
Knjižari u Indiji mahom su muškarci. Prodajom knjiga, kao uostalom i svega ostalog što vam pada i ne pada na pamet, bavi se gotovo isključivo muški spol. Istina, u knjižarama se mogu vidjeti i žene, ali one su ili vlasnice ili knjigovotkinje, ili autorice. Ili naravno, kupci. Za sve knjižare (dobro, barem za sve one koje sam susrela na različitim stranama Indije) zajedničko je to da su stručni i da sve autore i naslove imaju u „malom prstu“. Ne može se dogoditi da pitate za nekog indijskog autora a da knjižari za njega nisu čuli. Za razliku od njih, prodavači u ljekarnama sasvim su druga priča.
(Slijedi zabavna digresija koju možete i preskočiti): Budući da sam u McLeod Ganju bila prehlađena, krenula sam glavnom ulicom tražeći ljekarnu. Iz različitih dućana, dobacivali su mi prodavači pozivajući me da uđem i pogledam njihovu robu. Između ostalih, i vrlo ljubazni dječarac, prodavač marama. No budući da mi nije bilo do kupovine, samo sam odmahnula i uletjela u susjednu radnju – ljekarnu! Bila je prazna. Nigdje nikoga. Kad odjednom, eto onog istog dječarca! Ulazi, staje iza pulta i dalje sa smiješkom, ljubazno me pita što mi treba. Odagnavši prvobitno čuđenje, objašnjavam mu da me boli grlo (više mimikom i rukama koje stežem oko grla, nego stručnim engleskim koji nitko od nas dvoje ne govori). Shvatio je odmah u čemu je problem. Saginje se iza pulta i stavlja pred mene veliku kutiju, iz koje vadi kutijicu s tri tablete. „What is this?“, pitam zbunjeno. Očekivala sam neku čudotvornu biljnu medicinu (ipak smo na Himalaji) a ne tri tablete koje me podsjećaju na…. „This is antibiotic“, potvrđuje pobjedonosno! Antibiotik? Bez recepta? Bez pitanja jesam li na nešto alergična? Bez dijagnoze? Gledam u mladog prodavača (taj ako je od škola završio osnovnu, mnogo sam rekla – zaključujem sumnjičavo). Zahvaljujem se i objašnjavam kako već pijem antibiotik. „Ako ne bude dobar, dođite po ovaj, sigurno će vam pomoći!“, uvjerava me kao svaki dobar trgovac. Umjesto antibiotika, kupujem pastile za grlo. (Odlične! I Dr Theiss bi se pred njima posramio). Deset komada za 30 rupija (40 centi!) i izlazim iz radnje. Pardon, ljekarne.
Budući da je Indija svjetski proizvođač lijekova, u ovakvim ljekarnama koje se nalaze na svakom uglu mogu se nabaviti sve vrste lijekova bez recepta po iznimno niskim cijenama (ponuđeni antibiotik koji nisam kupila, možda neka varijanta Sumameda, tko zna, koštao je 180 rupija ili u prijevodu 2 eura!) Uglavnom, za razliku od knjiga, lijekove može prodavati bilo tko! Ne znam samo gdje su zaposleni farmaceuti?!? No ono što povezuje knjižare i ljekarne (da se vratim na temu ovog članka) iznimno su niske cijene – i lijekova i knjiga. Dobro, antibiotici su ipak jeftiniji, ali ni knjige nisu preskupe. Prosječna cijena jedne knjige je između 300 i 500 rupija, što bi bilo oko 4 do 7 eura.
VIMAL KUMAR, KNJIŽAR IZ KERALE I TARA BOOKS IZ TAMILA
Na sasvim drugom kraju Indije, u državi Kerali u kojoj je službeni jezik malayalamski kojim govori preko 35 milijuna ljudi, u državi u kojoj je na vlasti komunistička partija i gdje hindusi jedu goveđe meso (da, da, sve je moguće u Indiji) u gradu Kočinu (u kojem se nalazi crkva u kojoj je sahranjen Vasco de Gama, a kažu da je i sveti Toma lutao ovim krajevima), razgovarala sam s iznimno srdačnim vlasnikom male knjižare u centru grada, gospodinom Vimalom Kumarom, koji mi je poklonio „Malog princa“ na malayalamskom (hvala, gospodine Vimal!). Razgovarajući o knjižarskoj mreži u Indiji, objasnio mi je kako se situacija s malim knjižarama iz godine u godinu drastično mijenja i kako veliki lanci knjižara „jedu“ neovisne knjižare duž cijele Indije. S druge strane, s ponosom u glasu objasnio mi je kako je Kerala jedina država u Indiji u kojoj je postotak pismenosti 100% i kako, kada je riječ o iznimno obrazovanim ljudima, postoji uzrečica „on je Malayalamac“. Uglavnom, upravo sam se u njegovoj knjižari Kochi Books prvi put susrela s izvrsnim slikovnicama najpoznatije indijske nakladničke kuće specijalizirane za objavljivanje ilustriranih knjiga za sve uzraste, Tara Books, koja svoje sjedište ima u gradu Chennaiju (nekadašnji Madras) u susjednoj državi Tamil Nadu. Ono što je karakteristično za Tara Books jest to da je njihov izdavački koncept najoriginalniji, ne samo u Indiji, ne samo u Aziji, već na cijelome svijetu (ma ne pretjerujem uopće!). A evo i zašto:
OD ŠAMANA DO ILUSTRATORA
Jeste li ikada ranije čuli za narod Gond iz centralne Indije? (Ja nisam!). Zovu ih i Ljudi (iz) šume. Ovaj narod spada u prastanovnike indijskog potkontinenta, Dravide, narod koji ima svoj jezik, svoja animistička vjerovanja (vjeruju u duhove drveća, između ostalog), koja su opstala sve do današnjih dana. Usprkos hinduizmu, budizmu, islamu, jainizmu. Možda je očuvanju vlastitog identiteta doprinijelo i to što su ih drugi smatrali „nedodirljivima“. U njihovom slučaju, ispalo je dobro što se nitko nije htio miješati i imati posla s njima. Sačuvali su svoje običaje, svoju vjeru, način života i svoje šamane koji su od davnih dana pa sve do danas pričali priče o postanku svijeta, božanskim bićima i ljudima – crtežima!
Pričali su ih crtajući na zemljanim zidovima svojih nastambi, na platnu, na zemlji… svugdje samo ne u knjizi koja im je kao koncept bila potpuno nepoznata. No, kako se priroda mijenja, a šume nestaju, narod Gond se krajem 20. stoljeća počeo baviti poljoprivredom (što im je drugo preostalo, kad već šume nisu!), a šamani su svoje crteže počeli prodavati turistima. I tu ulazi u priču gospođa Gita Wolf (Indijka, udana za Nijemca) koja dolazi na fantastičnu ideju – omogućit će šamanima Gond plemena da ispričaju priče (zapravo cjelokupnu kozmogoniju) putem – slikovnica! Gospođa Wolf će prilagoditi priče formi slikovnice, a šamanski crteži će postati – ilustracije. I da to ne bude kraj ove lude priče, svaki će od primjeraka pojedine knjige biti (poput grafike) ručno otisnut!!! Da, da. Upravo držim u ruci 1264. otisak (kupih, naravno!) od ukupno 3000 primjeraka jednog izdanja slikovnice „Noćni život drveća“ (dosad je otisnuto 15 izdanja na engleskom jeziku!) koju potpisuju čak tri umjetnika/šamana: Bhajju Shyam, Durga Bail i Ram Singh Urveti, a gospođa Wolf je njihove priče ispričane crtežom, tekstualno prilagodila i prevela na engleski i hindu te poslala u svijet. U knjižare. U knjižnice. I na sajmove knjiga. Tako je usmena predaja (točnije, vizualna predaja) naroda Gond dobila svoje ukoričeno izdanje te je, između ostalog, slikovnica „Noćni život drveća“ (a objavljene su i druge slikovnice koje pričaju priče o suncu i mjesecu, o nastanku svijeta itd.) osvojila posebno priznanje na Sajmu knjiga u Bologni 2008. godine kada je objavljena, dok je nakladnička kuća Tara books, koja je nastavila s objavljivanjem priča naroda Gond (a zatim i drugih naroda Indije), proglašena najboljom nakladničkom kućom za djecu u Aziji 2013. godine).
Ove ručno tiskane slikovnice su skupe u odnosu na klasičnu produkciju slikovnica u Indiji, cijena im je 1500 rupija, što je zapravo sasvim pristojnih 16 eura. (Za 1500 rupija možete kupiti osam kutija antibiotika ili 75 šalica izvrsnog masala čaja kod uličnog prodavača, ili možete odvesti sebe i svoja tri prijatelja na solidan indijski ručak, ili umjesto svega nabrojanog, možete popiti četiri kave (ili četiri masala čaja) u vrlo popularnom indijskom Starbucksy).
TRADICIJA I SUVREMENOST
Priča o knjigama naroda Gond, samo je jedan (možda najradikalniji) primjer kako se u Indiji upravo preko ilustriranih knjiga, njeguje tradicija. Djeca u Indiji, na svakom koraku (u svakoj knjižari, u svakoj knjižnici) imaju na dohvat ruke knjige koje pričaju priče iz indijske mitologije. Epovi Ramayana i Mahabharata prepričavaju se, prilagođavaju, ilustriraju i tiskaju kao knjige (stripovi, slikovnice, ilustrirane zbirke, romani, enciklopedije) koje indijski mališani čitaju s užitkom.
U školama, bile one privatne ili državne, na engleskom ili na hindskom jeziku, miješane ili samo za djevojčice ili dječake, nema lektire. Svaka škola ima svoju školsku knjižnicu u kojoj djeca mogu posuđivati knjige, no nešto kao obavezna literatura, u Indiji ne postoji. Generalno gledano, djeca čitaju knjige inspirirane tradicijom, no prevodi se i dosta stripova (mange su hit!) te fantasy literature (Neil Gaiman, na primjer).
...
Na dječjem odjelu knjižare Bahri Sons u centru New Delhija dva knjižara upravo vode borbu s desetak golemih kutija novopridošlih knjiga. Samo sam im još ja trebala s mojim pitanjem „koju su indijski autori najpopularniji među djecom New Delhija?“ Prekidaju posao raspakiravanja knjiga i odmah mi donose desetak naslova indijskih autora. Između ostalih i knjige već spomenute Gite Wolf. Gledam pred sebe, listam. Svaka čast tradiciji, ali pomalo me rastužuje činjenica kako su se pisci za djecu u Indiji u velikoj mjeri sveli na pripovjedače nekih davno izmišljenih priča. Gdje je tu kreativni spisateljski zanos za koji nemaš pojma kamo će te odvesti?!? Odlučujem bojkotirati ponuđene naslove (Grubzona ne želim ni spominjati, evo ga i ovdje kako mi maše s police, ali ja se pravim da ga ne vidim) i kupujem nasumično nekoliko knjiga koje privlače moju pozornost. Između ostalih i zbirku priča za tinejdžere „Seeta & Geeta". Knjiga se pokazuje kao pun pogodak jer mi se s njom otvara jedna sasvim druga dimenzija književnosti za mlade, ona koja nema nikakve veze s mitovima, legendama i simpatičnim engleskim čudovištima, već s mnogo čudovišnijom realnošću s kojom se i dalje susreću mnoga djeca i mladi u Indiji.
(Digresija broj dva: Jednom sam, a bilo je to ako se ne varam, negdje u predgrađu Agre, grada čuvenog po Taj Mahalu, najslavnijoj grobnici na cijelome svijetu, na jednom od povijesnih (čitaj, „turističkih“) lokaliteta, susrela gomilu iznimno agresivne djece prosjaka (zapravo ta je gomila susrela mene!). Toliko su bili napasni (čak i fizički) da sam im grubo podviknula neka se maknu od mene. U tom trenutku jedan mi je od dječaka ljutito odgovorio “zar vi mislite da mi volimo ovo što radimo?!?“ Tek sam tad, stotinjak metara od njih, primijetila „finog“ prosijedog gospodina koji je sjedio u hladu improviziranog kafića pomno prateći što se događa. Tad sam prvi put uživo (a nadam se i zadnji!) vidjela ono što sam u Dickensovom romanu „Oliver Twist“ ili u romanu „Slumdog Millionaire“ Vikasa Swarupa smatrala isključivo fikcijom. Šefa lokalne bande djece-prosjaka!!!).
Pitam se kakve bi romane pisao Dickens da se rodio u Indiji, i to kao žensko? Vjerojatno nikakve, jer bi ga udali kad bi imao deset godina, rađao bi djecu, kuhao i pazio da ne razbjesni muža i svekrvu kako jednog dana ne bi „slučajno“ izgorio dok u sariju, na plinskom kuhalu, peče nanove. I danas pod „misterioznim“ okolnostima u Indiji godišnje nastrada više tisuća mladih žena. Neke druge ne stignu ni ugledati svjetlo dana, jer je broj pobačaja ženske djece golem (taj se broj penje i na više desetina tisuća godišnje). O nepravdi kada je odnos obitelji i šire zajednice prema djevojčicama i djevojkama u pitanju, u svojoj knjizi „Seeta & Geeta" progovaraju autorice i aktivistice za ženska prava Joti i Anoushka Adya. I nisu jedine. Borba za osvještavanje prava žena u Indiji je velika. Čak je i zakon na strani ravnopravnosti žena. Ali tradicija, osobito u ruralnim sredinama, a žalost, nije. (Ali nije Indija ni po čemu suštinski drugačija od drugih zemalja. Nedavno sam u centru Zagreba čula kako jedna starija gospođa čestita rođenje djeteta mladom ocu rečenicom „više sreće drugi put“ na što joj on odgovara „mislite, četvrti put, već imam tri kćerke“).
Sumnjam da mnoge djevojčice u Indiji koje žive u lošim uvjetima uopće imaju priliku uzeti bilo kakvu knjigu u ruke, a kamo li onu koja govori o njihovim (nepostojećim) pravima. No cilj ove zbirke priča kao i zaklade koju su autorice pokrenule jest probuditi svijest (kod onih još uvijek nesvjesnih) o pravu na jednakost, pravu na školovanje (djevojčice mnogo ranije napuštaju školu kako bi se udale) no i o mnogo konkretnijem pravu na školske toalete u kojima se zahodske kabine mogu zaključati i pravu na vodu (mnoge djevojčice, dok imaju menstruaciju nemaju gdje promijeniti uložak, baciti ga (kanta za smeće misaona je imenica), niti oprati ruke. No ni položaj mnogih mladih muškaraca nije na zavidnom nivou. U potrazi za boljim životom zna se dogoditi da završe kao robovi (robovlasništvo i danas postoji, ne morate nužno imati lance na nogama, dovoljno je da vam gazda uzme putovnicu i ne da vam plaću već vas pusti da radite svaki dana od jutra do mraka isključivo za hranu). O toj temi govori nagrađeni roman za mlade, malalayamskom autora Benjamina „Goat Days“ koji je nakon objavljivanja na malayalamskom bio preveden i na engleski jezik, pa je tako došao i u moje ruke.
Uz indijske željeznice, upravo je engleski jezik ostao najznačajnije naslijeđe kolonijalizma. Produkcija knjiga, i za djecu i za odrasle, najveća je upravo na engleskom jeziku, a najveći izdavač engleskih knjiga za indijsko tržište jedan je mali pingvin koji dolazi iz Velike Britanije a kojeg svi dobro poznajemo pod imenom – Penguin books. Svaki indijski autor sanja da mu knjige budu prevedene na engleski jezik, jer je to garancija da će biti čitan i u svijetu ali i u vlastitoj zemlji. Objavljivanje neke knjige isključivo na materinjem jeziku, garantira malu prodaju i malu čitanost (istina, „malo“ je u Indiji relativan pojam. Ako vas objave na „malom“ malayalamskog jeziku, čitat će vas „samo“ 35 milijuna ljudi!).
I ZA KRAJ…
… voljela bih reći par riječi o djeci (zapravo o više milijuna djece) u Indiji, koja nikada neće uzeti knjigu u ruke. Ni slikovnicu ni enciklopediju, pa čak ni toliko spominjanog Grubzona (Grubzone, oprosti, volim te!). Kao i nekad, i danas postoje mnoga plemena i narodi koji su i dalje „nedodirljivi“, i to ne zato što je to tako zakonom propisano. (Naprotiv! Zakon kaže da svako dijete ima pravo na školovanje i da svi državljani Indije imaju pravo na besplatno zdravstvo). U glavnom gradu Indije, New Delhiju, može se vidjeti velik broj djece i odraslih koji žive na ulicama u improviziranim šatorima. Bave se prošnjom, prodajom cvijeća i kojekakvih drangulija koje vam nude kucajući o prozor vašeg automobila. Ova djeca, kao i njihovi roditelji nisu registrirana (djeca se ne rađaju u bolnicama i ne prijavljuju se vlasti, a odrasli ne dobivaju osobne iskaznice), pa samim tim nemaju pravo ni na besplatno školovanje ni na besplatnu zdravstvenu skrb. Teško je reći koliki im je broj. Dolaze uglavnom iz Rajastana, fascinantne prapostojbine svih Roma. Djeca se u takvim zajednicama ne smatraju „malim, slatkim infantima koje treba maziti i paziti i čitati im slikovnice“ već ravnopravnim članovima društva koji, kao i svi ostali (mladi, stari, bolesni, zdravi, muški, ženski) trebaju privređivati od malih nogu. Iako nikad u svom životu neće uzeti knjigu u ruke, i oni pomno njeguju svoju povijest i svoju tradiciju.
Ponekad pomislim kako smo mi, ljudi navikli na pisanu riječ, skloni osuđivanju neobrazovanih. Smatramo ih inferiornima. Primitivnima. No, neke zajednice, plemena i narodi, svoju djecu i dan danas obrazuju bez pomoći knjiga, kroz pjesmu, ples i priču. Djeca koja ne idu u školu i ne čitaju knjige, ne moraju nužno biti neobrazovana… Ili barem ja želim vjerovati u to!