O djeci i knjigama (i još ponečemu) : Japan

Hirosuke Hamada, Junaida (ilustracija: Chatgpt)

Bilo jednom…

Jedna od mojih prvih slikovnica (kupljena davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća) bila je upravo japanska narodna bajka. Ne sjećam se više naslova, ali znam da se radilo o okrutnom vladaru i ljepotici koju je htio po svaku cijenu uzeti za ženu (iako je već bila udata za jednog dobrog, siromašnog ribara, ali tiranin za to nije mario!) No, on nije znao da je ljepotica zapravo vila, pa je na kraju balade izvukao deblji kraj, a ribar i njegova žena nastavili su živjeti dugo i sretno, a ako me sjećanje ne vara, uzeli su i svo vladarevo blago. Tako se moj prvi susret s bajkovitim bićima (a kad malo bolje razmislim i sa vrlo zanimljivim muško-ženskim odnosima) dogodio upravo zahvaljujući japanskoj priči. 

Fascinacija Japanom nastavila se i u mojim tinejdžerskim godinama kada sam otkrila zapise Lafcadio Hearna, velikog zaljubljenika u Japan i njegovog, jednako tako velikog, poznavatelja. (Baš kao u bajci, bolesnog Lafcadija koji se, došavši u Japan zaposlio kao učitelj, liječila je lijepa i mlada Japanka u koju se zaljubio i kojom se oženio, i usput promijenio ime u Koizumi Yakumo.) Posebno me se dojmio Lafcadijev kratki zapis o kađikama, žabama- pjevačicama, koje zbog njihovog predivnog glasanja, Japanci love i drže u krletkama. Kako bi potvrdila magiju prirode (i, što je još bitnije, umijeće uživanja u njoj) u mojoj biblioteci našla se i knjiga „Zapisi pod uzglavljem“, dvorske dame s početka 11. stoljeća Sei Shonagon. Inače, njezina suvremenica i glavna suparnica, dvorska dama Murasaki Shikubu, napisala je tekst koji se smatra prvim romanom ne samo u Japanu, već u čitavom svijetu - „Priče o Genjiju“.

Naš slavni matematičar i japanolog, kojeg sam imala čast upoznati, Vladimir Devide, svojim je prijevodima haiku pjesama još više raspirivao moj žar prema dalekoj i, činilo mi se, nedostižnoj zemlji koja kao da je pripadala nekoj drugoj dimenziji stvarnosti. Nisam ni bila svjesna koliko je, ono malo japanske literature s kojom sam došla u dodir u djetinjstvu i mladosti, zapravo imalo dubokog utjecaja na mene, i kako su mi upravo te knjige pokazale put (vrata, rupu u koju je Alisa upala) u jedan sasvim drugačiji svijet.

Pripremajući se za svoje prvo stvarnosno putovanje u Japan (i za trinaestosatni let avionom) kupila sam na aerodromu u Amsterdamu nekoliko suvremenih japanskih romana na engleskom jeziku. Nisam ni bila svjesna (kasniji boravci u drugim zemljama su mi to pokazali) kako su upravo japanski popularni romani (a ima ih čitav niz u kojima se radnja uglavnom odvija u antikvarijatima, knjižnicama ili malim restoranima na kraju grada) glavni kulturni atašei s kojima se možete susresti na aerodromima, knjižarama i novinskim kioscima diljem svijeta. Čak ni mange nećete  pronaći u tolikoj mjeri kao te romane koje potpisuju nama manje poznati autori poput Durian Sukegawa, Toshikazu Kawaguchi ili Michiko Aoyana.

Čarolija putovanja i jest u tome da tek kad dođete na lice mjesta, najednom sve pročitano sjedne baš tamo gdje treba, i postaje vam jasno što je pisac htio reći. Boje, mirisi, zvukovi, čak i gustoća zraka… Čini vam se kao da ste postali dio literature koju ste čitali. Ili još bolje, kao da se literatura pretočila u život oko vas. Sletjevši u Tokyo imala sam osjećaj kao da šetam šumom u kojoj su, umjesto drveća, izrasli neboderi, a umjesto ptica cvrkuću semafori (jer da, semafori u Japanu, ili barem Tokiju, Kyotu i Osaki, cvrkuću poput ptica, a auti poput fantomskih bića nečujno prolaze pokraj vas, ostavljajući i vaše uši i vaš nos potpuno netaknutim). Tišina u ovoj zemlji zadobiva dublji smisao, i čovjek se u samo nekoliko dana odmori od buke (i one vanjske i one koju sam proizvodi). Utišaju se misli, utiša se glas. Nije potrebno ići ni na kakve zen meditacije. Sam život u Japanu čini se kao jedna velika meditacija. Možda pretjerujem. Možda bi se žitelji Tokija nasmijali da ovo pročitaju. Ali za mene osobno, boravak u Japanu imao je upravo ovakav efekt jer me suočio s tišinom za koju nisam ni znala da može postojati u višemilijunskom gradu! 

Što se vrtićke djece tiče – u tokijskim vrtićima po dvije tete (mahom starije gospođe, jer u Japanu se svi trude da ni umirovljenici nikada ne miruju) čuvaju grupu od petero do šestero djece, koju svakoga dana izvode do obližnjeg hrama. Ali ne iz vjerskih razloga, već zato što najbliže zelene površine imaju upravo hramovi! Promatrala sam mališane (svi nose kape koje se po boji razlikuju od jedne do druge grupe) kako trčkaraju uokolo po šljunku ispred shintoističkih božanstava prirodnih sila (u liku lisice, zeca, pa čak i Hallo Kitty). Igraju se u podnožju impresivnih tori vrata, plaču, smiju se, svađaju i grle, baš kao i sva druga mala djeca širom svijeta. Iako sam tražila onu čuvenu japansku distancu i nepokazivanje emocija, odgovorno tvrdim da je kod trogodišnjaka – nema!

O školskom sustavu u Japanu ne znam ništa, osim da se potiču timski rad i zajedništvo, dok se individualizam smatra dekadentnim ponašanjem koje ne treba podržavati. Školske torbe u Japanu su posebna priča, imaju čak i svoje ime randoseru, kupuju se djetetu pred polazak u prvi razred i ne mijenjaju se sve do kraja osnovnoškolskog obrazovanja koje traje šest godina. Tradicionalno se prave (i nose na leđima) već preko 150 godina, a kažu da im je, kad su dizajnirane, cilj bio ukloniti socijalne razlike između bogatih i siromašnih učenika. Ako je tako i danas, onda je cilj da sva djeca izgledaju bogato, jer cijena jedne ovakve torbe (koja je izrađena od kože) a koju svi jednako moraju platiti bili siromašni ili bogati, dostiže paprenih 350 eura! Toliko o jednakosti.

No ono što me je iznenadilo više od skupih uniformiranih školskih torbi i vrtićke igre u hramovima, bio je pogled na djecu bez pratnje odraslih. Prizor osmogodišnjeg dječaka u metrou (a svi vi koji ste se ikad vozili metroom bilo gdje u svijetu, znate da te podzemne stanice nikako nisu mjesto gdje biste očekivali vidjeti dijete bez pratnje odraslih) bio je za mene doista šokantan. Drugog dječaka opazila sam dok je stajao ispred mene u redu, čekajući da na blagajni knjižare plati dvije knjige. Točnije, mange. Možete li u današnjoj  Hrvatskoj zamisliti desetogodišnje dijete koje samo ulazi u knjižaru? I kupuje sebi knjige? Ja ne mogu!

Zamislite shoping centar u centru Kyota (možda vam spominjanje grada Kyota zvuči romantično, ali to je zapravo jedan veliki urbani grad, u kojem  ćete tek povremeno i uz najveći napor i maštu osjetiti dašak vremena „Geishe iz Giona“, Iwasaki Mineko ili njezine mnogo popularnije romantizirane inačice „Sjećanja jedne gejše“ Artura Goldena, i to uglavnom ako naletite na turiste koji hodaju uokolo odjeveni u unajmljena kimona. Ima i pravih maiko i geiko (evidencija kaže njih oko 90) ali prave gejše se ne prikazuju bilo kome, a pogotovo ne tamo nekim pomahnitalim turistima koji jurcaju uokolo oduševljeno fotografirajući sve na što im pogled padne (priznajem, priznajem, i ja sam odjenula kimono i mogu vam reći da nije ni najmanje ugodan, toliko vas stisnu u njega da ne možete disati – jer bitno je da se  ženama ne naziru obline već da sve bude lijepo ravno). 

Ali da se mi vratimo na shoping centar u centru Kyota (jedan od mnogih). Prvih pet katova rezervirano je za sve i svašta. Od odjeće, obuće, parfema, torbica, pa sve do čitavog kata prepunog bilježnica i naljepnica. Ako na taj kat zavirite, nećete iz njega izviriti sljedeća dva sata jer ćete se izbezumiti u biranju ove ili one bilježnice, ili možda ovih ili onih naljepnica – iako vam baš ništa od svega ponuđenog zapravo ne treba ali tako je lijepo dizajnirano da je šteta ne kupiti!!!) Na šestom i sedmom katu nalaze se restorani da malo prezalogajite kad se umorite od kupovine, ali i – knjižnica!!! Bez tete knjižničarke! Bez članske iskaznice! Samo s policama, udobnim foteljama i jastucima na koje se možete izvaliti i čitati – mange naravno!

A ako vam izbor mangi u shoping centru nije dovoljno velik, ni kilometar dalje nalazi se Kyoto International Manga Museum meni osobno fascinantan, ali ne zbog količine mangi (a ima ih na desetine tisuća), pa čak ni zbog broja zastupljenih autora ( čini mi se da nema autora mangi koji nije zastupljen, tamo od sredine četrdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do danas), niti zbog radionica na kojima možete uživo promatrati autore kako stvaraju, već zbog – posjetitelja!  U vrijeme mog obilaska ovog muzeja, neću pretjerivati, ali barem je dvjestotinjak posjetitelja (mahom Japanaca) svih generacija, sjedilo na stepenicama, na podu, pokraj polica, na klupicama, i zadubljeno čitalo mange koje se mogu uzeti direktno s polica koje sežu do stropa, i nakon čitanja vratiti na isto mjesto. Da mi nije bilo neugodno fotografirati ih, sada bih vam ovdje priložila fotografiju bake, tate, tinejdžera, desetogodišnje djevojčice i malca od pet godina koji sjede na stepenicama jedni kraj drugih i čitaju svatko svoju mangu! Za mene nevjerojatan prizor, ali za Japan sasvim uobičajen. Jer manga je način pripovijedanja u kojem baš svi u Japanu uživaju.

PRIČA O AKIKO TOGAWA

Ako poželite gledati Fuji iz blizine, pa dođete do jezera Fujikawaguchiko, i privuče vas baš Hotel Koryu (spavat ćete na tatamijima, a u salu za ručavanje ići u kućnom mantilu tzv. yukati), ono što će vas iznenaditi i zadiviti skoro jednako koliko dojmljivi Fuji (i hotelska sauna zvana onsen), jest hotelska knjižnica!!! Jer uz recepciju i salu za ručavanje, u predvorju hotela, nalazi se velika biblioteka s preko 10000 mangi. Možete ih ponijeti u svoju hotelsku sobu, a možete se i zavaliti u jedan od nekoliko udobnih kreveta koji se nalaze rasprostrti među knjigama. Priča o manga knjižnici je i jednostavna i neobična. Nekada davno, hotel Koryu izgradio je djed sadašnjeg vlasnika Akika Togawe. Zatim su vođenje hotela preuzeli njegov otac i stric. Za to vrijeme mladi Akiko bio je udubljen u čitanje i crtanje mangi kojima se profesionalno bavio punih dvadeset godina. No onda je došlo vrijeme da preuzme obiteljski posao. Kako bi svoju strast prenio i na hotelske goste (a pretpostavljam i kako bi mu mange i dalje bile na oku), Akiko Togawa je postavio ovu zbilja impozantnu knjižnicu u koju su svi gosti hotela dobrodošli. Pa ako volite mange (ima ih i na engleskom, ništa ne brinite) toplo vam preporučam ovu knjižnicu u podnožju planine Fuji. A možda sretnete i gospodina Togawu i popričate s njim uz šalicu macha čaja i pogled na jezero Fujikawaguchiko 

U Osaki se nalazi Book Forest, svojevrsni hibrid knjižnice i muzeja (koncept prostora kakav mi u Hrvatskoj za sad još nemamo). Knjige za djecu prostiru se od poda do stropa tvoreći šumu knjiga. Svrstane su u 12 tematskih cjelina, a kako stoji u opisu ovog muzeja „prostrane stepenice, poput korijena stabala prostor su na kojem djeca sjede i čitaju ili slušaju priče“. Book Forest se nalazi na otoku umjetnosti i znanosti Nakanoshima, omeđan dvjema rijekama, usred Osake. 

Nešto sjevernije, u glavnom gradu Japana, knjižare u četvrti Kanda-Jimbōchō (u kojem se nalazi tzv. Jimbōchō Book Town s oko 176 antikvarnih knjižara!!!) zamišljala sam kao sumoran i pust splet ulica u kojima se kriju slabo osvijetljene prodavaonice  s gomilom prašnjavih knjiga (koje čekaju samo mene da ih otkrijem), neobičnim prodavačima i pomalo uvrnutim kupcima (barem sam takav dojam stekla čitajući gorespomenutu popularnu japansku literaturu). No Jimbocho je u realnosti četvrt s gomilama nebodera, avenijama na kojima prolaze užurbani poslovni ljudi (u odijelima i cipelama na špic) držeći neizbježnu coffe to go u rukama, a iz knjižara (koje nisu ni prašnjave ni sumorne, već s blještavim izlozima i radnim vremenom koje često počinje tek u 11h) do vas, umjesto mirisa knjiga, zna doletjeti miris pržene hrane, ili barem svježe pečenog peciva. 

Tako je bilo i u Book House Jinbocho u kojem je centralni dio knjižare rezerviran za stolove i hranu, dok police s knjigama, poput nekog lijepog dodatka, okružuju taj „hranidbeni“ dio. Budući da mi nije bilo zanimljivo jesti u knjižari, skoncentrirala sam se na slikovnice. Za vrijeme mog prvog boravka u Tokiju, dok još nisam otkrila aplikaciju za prevođenje, privukle su me ilustracije slikovnice o kravici koja putuje  vlakom (to je bila moja interpretacija). A onda sam, kupivši slikovnicu, po povratku u Hrvatsku instalirala aplikaciju koja mi je konačno prevela tekst prosvijetlivši me kako se zapravo u priči radi o teletu koje ide na klanje i koje želi posljednji put u životu vidjeti svoju mamu kravu. Tele putuje vlakom na farmu gdje je rođeno i gdje je njegova mama u međuvremenu rodila drugu telad. Prošlo je puno vremena i krava ga ne prepoznaje, sve do trenutka dok tele, nesretno i tužno nije ponovno otišlo na vlak na put (prema klaonici, a gdje drugdje). U tom trenutku majci bljesne da je to nepoznato tele zapravo njezino dijete i ona trči kraj vlaka sve dok ne stigne do kupea gdje sjedi tele, i njihove se oči po zadnji put susreću. 

Kradljivac grada, Junaida

Ova je slikovnica u Japanu hit, i prodana je u sto tisuća primjeraka! Iako nisam od onih urednica niti autorica koje vole benignu literaturu za najmlađe, ova snažna tema (ilustracije su vrlo nježne a i tekst je vrlo poetično napisan), potpuno me je ostavila bez teksta. Mislim da bi ova slikovnica u Hrvatskoj bila zanimljiva jedino aktivistima za prava životinja, ali da bi je i roditelji i odgajatelji izbjegavali u širokom luku. Ono što je za nas tabu, u Japanu je hit! 

Uglavnom, na mom drugom putovanju u Japan, imajući iskustvo s ovom slikovnicom, odmah sam uključila svoju prevoditeljsku aplikaciju (što je sigurno, sigurno je). U hrpi, generalno, dosta stripovskih, meni osobno nezanimljivih slikovnica mahom edukativnog sadržaja, privukla mi je pažnju slikovnica neuglednih dimenzija (nalik bilježnici A5 formata) u kojoj su me dočekale vrhunske ilustracije!!! Odmah sam prevela i sadržaj, i da, priča se uklapala u moj mentalni sklop kada je sadržaj slikovnica u pitanju. (Usamljeni div na vrhu planine riješi ukrasti jednu kuću iz gradića u dolini kako više ne bi bio sam, no ukućani nisu oduševljeni tom njegovom krađom, jer su sada oni odvojeni od drugih ljudi, pa zamole diva da prenese još nekoliko kuća, što on i učini. Ali sad ljudima na vrhu planine fale škola i dućani, pa div i njih prenese. Uskoro, prenese cijeli gradić na vrh planine, ali se i dalje osjeća usamljenim, a ljudi mu idu na živce, pa se riješi spustiti u dolinu u kojoj je ostala još samo jedna jedina kuća u kojoj živi  usamljeni dječak. I tako, na kraju priče slijedi sretan svršetak u kojem dječak i div postanu prijatelji i provode skupa dane). Kupila sam slikovnicu „Kradljivac grada“ i odmah poželjela kupiti i prava za Hrvatsku, objaviti ovu slikovnicu kod nas, i usput  za ovaj članak napraviti ekskluzivni intervju s autorom atraktivnog imena - Junaida!

PRIČA O JUNAIDI

Slikar, ilustrator, strip-autor, u umjetničke vode uplovio je upravo kao ilustrator. No radeći prve narudžbe po želji klijenata, shvatio je da mu nedostaje sloboda pa je napustio posao profesionalnog ilustratora i postao slikar. Sljedećih desetak godina slikao je i jednom godišnje izlagao po galerijama u Japanu. Nakon toga okrenuo se autorskim slikovnicama koje su doživjele veliki uspjeh, ne samo u Japanu već u cijelom svijetu. Junaida smatra kako su i tisak i oprema knjige bitni koliko i priča, pa se njegove knjige smiju tiskati (na bilo kom jeziku i za bilo koje tržište) isključivo u Japanu, kako bi imao potpunu kontrolu nad proizvodnjom svojih knjiga, Uz to, Junaida je otvorio dućan-galeriju Hadgehog, prostor u kojem i on  i drugi umjetnici izlažu svoje radove. Vrlo zanimljiv intervju s ovim autorom možete pročitati na poveznici 

Priča o Junaidi ima i epilog. Pokušala sam doći do njega i odmah na prvom koraku shvatila da ni na njegovoj web stranici ni na stanici knjižare koju vodi – nema kontakta!  „To je ta japanska distanca!“ odmah mi je proletjelo kroz glavu. Za razliku od nas koji se na sve načine trudimo da nas svi lakše i brže nađu, čini se da u Japanu put do nekoga (ili nečega) treba što više otežati. Baš kao u bajci, do cilja treba doći uz puno muke i truda. I tako sam počela tragati, da bih konačno uspjela dobiti Junaidinog japanskog nakladnika koji se odmah javio i vrlo srdačno upitao u koliko tisuća primjeraka kanimo tiskati hrvatsko izdanje „Kradljivca grada“. Kad sam navela cifru od 500 komada, i uz to dodala kako bih s gospodinom Junaidom napravila intervju za prestižni hrvatski književni online časopis, jer eto, uz to što i sama pišem i objavljujem knjige, radim i intervjue, japanski izdavač mi se više nikada nije javio. Vjerojatno sam mu zvučala neozbiljno. Jesam li neozbiljna? I što znači biti ozbiljan po japanskim ili hrvatskim standardima? (Baviti se jednim poslom? Tiskati knjige u barem 10000 primjeraka? Puno zarađivati? Ne pitati za email autora, jer je to njegova osobna stvar?) 

Pitanje o tome koliko se razlikujemo i koliko se uzajamno možemo razumjeti, dobilo je svoj odgovor u šutnji japanskog nakladnika, no činilo mi se da takav odgovor ipak nije dovoljan da bi se ova moja sličica o Japanu zaokružila. Bilo mi je potrebno  razgovarati s nekim tko bi mi mogao dati jasnije odgovore. Takvu osobu nisam srela za vrijeme svoja dva (dobro, priznajem, poprilično turistička) boravka u Japanu, ali sam zato po povratku u Zagreb uspjela doći u kontakt s Ayano Watanabe, poznatijom pod svojim umjetničkim imenom DJ Japanska buba, koja je rođena u Japanu i odrasla u Japanu, a koju je u Hrvatsku dovela ljubav. Zahvaljujući zajedničkoj prijateljici (hvala DJ Indra!!!) kontaktirala sam Ayano, i ona se, na moju veliku radost, odmah odazvala pozivu da odgovori na moja radoznala pitanja vezana uz svoje djetinjstvo i odrastanje u Japanu. Vjerujem da će i vama razgovor s Ayano Watanabe osvijetliti  još jednu dimenziju, ove moje putopisne priče. 

Ayano Watanabe (osobna arhiva)

Ana Đokić: Draga Ayano, kako je bilo odrastati u Japanu krajem 20. stoljeća?

Ayano Watanabe: Rodila sam se 1989. godine u Kawasakiju, velikom gradu spavaonici koji broji milijun i pol stanovnika i nalazi se kraj Tokija. Živjela sam s ocem, majkom i starijom sestrom. Moji roditelji su bili učitelji, a sestra je pet godina starija od mene. Svatko je od njih imao svoje obaveze, tako da sam većinu osnovne škole bila sama. Ponekad bi moje bake došle da me čuvaju, ali se one nikad nisu igrale sa mnom. Kad sam napunila šest godina, roditelji su odlučili da mi nabave psa. I tako je moja kujica postala centar moga djetinjstva. Nas dvije smo odlazile svaki dan u park, trčale, istraživale okolicu. Sredinom devedesetih još uvijek nismo imali kompjutere i internet, a imala sam zabranu igranja video-igrica. Najviše sam se igrala s prijateljima iz razreda ili sa svojim psom, sve dok nisam dobila Game Boy s prvim Pokemonima. Do tad smo se svi igrali na ulici, ali nakon toga, počeli smo se okupljati kod nekoga doma, igrati igrice i razmjenjivati Pokemone. Ta me je igra duboko uvukla, djelomično i zato što sam se kod kuće osjećala usamljeno. 

Koliko su knjige bile bitne u tvom odrastanju?

Knjige i mange bile su jako bitan dio moga djetinjstva, pomagale su mi u mome bijegu od samoće. A budući da su moji roditelji voljeli čitati, još sa šest godina dobila sam svoju policu s knjigama. 

Ne mogu zamisliti police za knjige u tradicionalnoj japanskoj kući!

Nisu se sve kuće gradile u tradicionalnom stilu. Mi smo živjeli u zgradi koja je bila u modernom europskom stilu, u stanu koji je moja majka obožavala. Polica je bilo posvuda!

Je li ti netko čitao knjige ili pričao priče pred spavanje?

Ne. Sama sam čitala. To je jedino sjećanje koje imam. 

Jesu li u toj, kako kažeš, velikoj spavaonici, postojale knjižare ili knjižnice u susjedstvu? I ako jesu, jeste li ih posjećivali?

Da, da, moja mama i ja često bismo otišle u veliku gradsku knjižnicu koja se nalazila blizu metro stanice. 

Sjećaš li se nekih naslova koje si voljela kao dijete?

Roald Dahl „The Witches“, J.R.R. Tolkien „The Hobbit“ ili „There and Back Again“, Nahoko Uehashi „Moribito: Guardian of the Spirit“, Paul Gallico “Manxmouse“…

A što si čitala kao tinejdžerica? 

Serijal Harry Potera JK Rowling i japansku autoricu Momoko Sakura – „Canned Peaches“, „Sarunokoshikake“ (Monkey's Shelf)

Budući da su mange specifičan japanski književno-stripovski izum, što bi rekla o njima?

Preko mangi možeš naučiti baš sve! To su knjige koje te nauče mnoge životne lekcije. Iz njih saznaješ o povijesti, kuhanju, sportu, astronomiji… 

Postoji li u japanskom školstvu nešto što se zove „lektira“? To jest obavezna literatura.

Ne. U školi nikada nismo morali pročitati niti jedno književno djelo.

Što misliš, čitaju li nove generacije djece u Japanu manje ili više nego što je čitala tvoja generacija?

Čitaju manje, dakako. I  sve više čitaju prepričanu literaturu „za početnike“ s pojednostavljenim vokabularom. Ali mange su i dalje jednako popularne i predstavljaju jednako bitan dio svakodnevice kao i u moje vrijeme. 

U glazbi koju puštaš u svojim DJ setovima, prisutan je i etno zvuk. Što misliš, koliko su narodne priče i etno muzika bitne u današnje vrijeme i koliko čine dio suvremene literature i glazbe, zapravo umjetnosti općenito?

Iako se naizgled čini suprotno, vjerujem kako narodne priče i pjesme čine osnovu mnogih suvremenih umjetničkih djela. To je posebno vidljivo kad su u pitanju mange i anime. O prastanovnicima Hokaida saznala upravo zahvaljujući animama Golde Kamuy, koje sam gledala sa svojih suprugom koji je iz Hrvatske. Inače, u oblasti Okinawa, na jugu Japana, narodne pjesme se i dalje pjevaju i prenose s generacije na generaciju, tako da ih svi znaju. Reperi i glazbenici koji se bave elektroničkom muzikom, često ubacuju samplove upravo etno glazbe. Za nas Japance, etno glazba nije nešto što pripada prošlosti, ona je izvor i inspiracija naše kreativnosti.

Budući da zadnjih godina živiš u Hrvatskoj, koje sličnosti i razlike primjećuješ između naših kultura kada su stvaralački proces i konzumacija umjetnosti u pitanju? 

Slični smo u umjetničkoj ekspresiji. U Zagrebu i okolici jako je živa i bogata ulična kultura. Slično je i u Japanu. Volim tu umjetničku pristupačnost, i humor koji sadrži. (Primjerice, papiriće s crtežima pričvršćenim na zid prožvakanom kaugomom). A što se razlika tiče, u klubovima sam primijetila pristranost prema pojedinim glazbenim žanrovima, tako da to ne ostavlja prostora za neku drugačiju muziku.

Rekla bih da je u Hrvatskoj slična situacija i sa hranom. Generalno, Hrvati vole konzumirati poznate stvari, bila da su u pitanju umjetnost ili hrana. Nasuprot tome, u Japanu smo otvoreni za novitete, od hrane preko umjetnosti pa do religije. 

Druga bitna razlika je u tome što Japanci uživaju u osjećaju tuge. Naš je odgoj sazdan tako da suosjećamo s tugom drugih, i tu ne mislim samo na filmove i knjige, kod nas čak i glazba u molskom ključu preovladava kad su u pitanju hitovi. Knjige za djecu također često sadrže tugu i surovost.

Kao slikovnica o teletu koje ide na klanje, koju sam kupila u Tokiju!

Hrvati, s druge strane, mnogo lakše pokazuju emocije, za razliku od Japanaca koji svoje emocije drže duboko u sebi i rijetko ih pokazuju. To je naš tradicionalno suzdržani način ekspresije (koji se često opisuje kao wabisabi), ali kao DJ ja često bježim u senzibilnost koju osjećam kod Hrvata. 

Za vrijeme mog boravka u Japanu, primijetila sam koliko je bitna vizualna komponenta svakodnevnih stvari (od zadivljujuće dizajniranih kutija slatkiša, do koverti u koje prodavači zamataju knjige i bilježnice, preko semafora i pješačkih prelaza koji također predstavljaju umjetničko djelo… do iskrene, gotovo dječje zadivljenost Japanaca svakim cvijetom, kišnom kapi…). Imam dojam da je to glavna  stvar koja nas dijeli – taj užitak u „malim stvarima“ japanske kulture, i kulture u Hrvatskoj koja tu „ljepotu malih stvari“ gotovo da i ne primjećuje. 

Hrvatska, i općenito europska kultura, je proaktivna, ono u čemu se uživa najčešće su neki događaji, bili oni veliki ili mali. Stvaraoci često inkorporiraju i element zabave, kako bi zadovoljili sudionike. Nasuprot tome, japanska kultura je pasivna, ona je receptivna i ima veliki respekt prema davatelju. Na primjer, u Japanu se vrednuju i hrana ali i tanjur u kojem je ona poslužena. Ili se shvaća dublji smisao sezonskog cvijeća  izloženog u vazi na stolu. Potrebno je pronaći radost u svakodnevnim malim stvarima i kao onaj tko daje i kao onaj tko prima. U našem užurbanom svijetu, to se često zaboravlja. Osobno smatram kako su i davanje i pružanje, jednako bitni i u umjetnosti i u životu općenito. 

Kad smo već kod davanja i primanja, koje bi japanske autore preporučila našim čitateljima ili našim nakladnicima?

Svakako "The Red Demon Who Cried“, Hirosuke Hamada. 

Draga Ayano, puno hvala. Uvjerena sam kako je naš razgovor otvorio još jedna vrata u razumijevanju  japanske kulture, ali i kulture u kojoj mi živimo. 
 

I tako, dragi čitatelji, stigli smo na kraj (ili  početak)  kruga, ove priče o djeci i knjigama u Japanu, priče koja je započela spominjanjem vile iz japanske narodne priče, pa preko diva koji je krao kuće nedostižnog Junaide, završila preporukom rasplakanog demona Hirosuke Hamade, najvećeg japanskog pisca za djecu svih vremena. Čudesna bića su bila i ostala važan dio tradicije i kulture (pa i religije)  generacija i generacije djece i mladih, u zemlji iznimno bogate imaginacije, gdje se i naizgled najbanalnija svakodnevna stvar (poput prelaska ulice ili odmotavanja prekrasno dizajnirane kutije keksa) pretvara u bajku (zbog čega mi se čini kako su upravo u Japanu ljudi najpodložniji ovisnosti o ekranima, jer najbrže od svih skliznu u onu, ranije spominjanu Alisinu rupu u drugi svijet, ali to je neka sasvim druga priča).