Gita Wolf : Treba nam više istinskih pisaca za djecu
Gita Wolf, spisateljica je i vlasnica jedne od najzanimljivijih i najoriginalnijih nakladničkih kuća u Indiji – Tara Books, koja svoje sjedište ima u gradu Chennaiju (nekadašnji Madras) u državi Tamil Nadu. Knjige i slikovnice koje objavljuje, izlaze iz bilo kakvih okvira (osobito onih komercijalnih), ostavljajući čitatelja da se u čudu pita kako je moguće slikovnicu toliko približiti poeziji, metafizici, filozofiji a opet, istovremeno je učiniti dostupnom i razumljivom i onima koji ne znaju čitati?!?
O Tara books već sam prethodno pisala nakon svog putovanja u Indiju, u prilogu O djeci i knjigama (i još ponečemu) : Indija, u kojem sam spomenula i narod Gond iz središnje Indije, koji spada u prastanovnike indijskog potkontinenta, Dravide, narod koji ima svoj jezik, svoja animistička vjerovanja (vjeruju u duhove drveća, između ostalog), koja su opstala sve do današnjih dana. Usprkos hinduizmu, budizmu, islamu, jainizmu. Možda je očuvanju vlastitog identiteta doprinijelo i to što su ih drugi smatrali „nedodirljivima“. U njihovom slučaju, ispalo je dobro što se nitko nije htio miješati i imati posla s njima. Sačuvali su svoje običaje, svoju vjeru, način života i svoje šamane koji su od davnih dana pa sve do danas pričali priče o postanku svijeta, božanskim bićima i ljudima – i to crtežima! Pripovijedali su crtajući na zemljanim zidovima svojih nastambi, na platnu, na zemlji… svugdje samo ne u knjizi koja im je kao koncept bila potpuno nepoznata. No, kako se priroda mijenja, a šume nestaju, narod Gond se krajem 20. stoljeća počeo baviti poljoprivredom (što im je drugo preostalo, kad već šume nisu!), a šamani su svoje crteže počeli prodavati turistima.
I tu u ulazi priču naša današnja sugovornica, spisateljica i nakladnica, gospođa Gita Wolf (Indijka, udana za Nijemca) koja dolazi na fantastičnu ideju – omogućit će šamanima Gond plemena da ispričaju priče (zapravo cjelokupnu kozmogoniju) putem – slikovnica! Gospođa Wolf će prilagoditi priče formi slikovnice, a šamanski crteži će postati – ilustracije. I da to ne bude kraj ove lude priče, svaki će od primjeraka pojedine knjige biti ručno otisnut! Tako je usmena predaja (točnije, vizualna predaja) naroda Gond dobila svoje ukoričeno izdanje te je, između ostalog, slikovnica „Noćni život drveća“ osvojila posebno priznanje na Sajmu knjiga u Bologni 2008. godine kada je objavljena, dok je nakladnička kuća Tara books proglašena najboljom nakladničkom kućom za djecu u Aziji 2013. godine.
Negdje između njezinih poslova i putovanja po Indiji i Njemačkoj (gdje također Tara Books ima podružnicu), zamolila sam gospođu Wolf za intervju.
Vizualni jezik ima vrijednost sam za sebe
Ana Đokić: Draga gospođo Gita, znate li da je u Hrvatskoj ime jednog od najpopularnijih ženskih književnih likova za djecu upravo – Gita? Knjigu „Pustolovine šegrta Hlapića” napisala je najpoznatija hrvatska spisateljica svih vremena, Ivana Brlić Mažuranić.
Gita Wolf: Ne, nisam to znala.
Što biste rekli, kakva je „vaša” Gita bila kao djevojčica?
Bila je sramežljiva i zločesta.
Hahaha, zanimljiva kombinacija! A kakvo su mjesto zauzimale knjige u vašem djetinjstvu? Da li vam ih je netko čitao? Jeste li imali kućnu biblioteku?
Ne, ništa od toga. Zapravo, čitanje knjiga se u mojoj obitelji smatralo gubljenjem vremena jer nije imalo veze sa školskom zadaćom. Svijet knjiga otkrila sam sama – neki moji prijatelji su čitali, tako da smo počeli razmjenjivati knjige.
Koja vam je bila najdraža knjiga u djetinjstvu?
Voljela sam knjige Enid Blyton, zatim „Male žene” Louise Alcott. “Doktorirala” sam na knjigama Agathe Christie. I sad mi je krimi literatura najomiljenija.
Kako su izgledale knjižare u vrijeme vašeg djetinjstva? Jeste li ih kupovali u knjižari ili su vam draže bile knjižnice?
Vjerojatno je bilo knjižara, ali ja kao dijete nikada u njih nisam zalazila. Kao ni u knjižnicu. Sjećam se da su se polovne knjige prodavale na ulici. Tek kad sam krenula u koledž u Bangaloreu, počela sam obilaziti knjižare.
U osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj postoji obavezna lektira. Ima li je i u Indiji?
U engleskim školama u Indiji, obavezna lektira je Shakespeare. Mnogo je ljubitelja književnosti koji su postali eksperti i za literaturu Mark Twaina, Rabindranatha Tagore... No, ne sjećam se da smo imali lektiru u školi. A što se današnje situacije u školstvu tiče, to ne znam.
Treba li čitanje biti dio obaveznog obrazovanja?
Trebalo bi biti primjereno dobi, tako da djeca zavole čitanje za cijeli život. Ako se Shakespeare čita prerano, to nije dobro... Potreban je određen stupanj zrelosti čitatelja da bi mogao s užitkom pratiti njegove drame.
Kad ste počeli pisati? Što vas je u tome motiviralo? Jeste li imali omiljenog pisca?
U školi sam obožavala pisati eseje. I dalje ih najviše volim pisati. A što se uzora tiče... teško je imenovati samo jednog pisca, bilo ih je mnogo. Margaret Atwood, Oliver Sacks, Eduardo Galeano, Roberto Calasso... Mislim da je pitanje o utjecajima kompleksno, teško je spoznati kako je točno svatko od njih utjecao na mene.
A koliko je bio jak utjecaj tradicije na vaše književne početke?
Priče iz indijske mitologije slušala sam kao mala od svoje bake. To su sve bila usmena predanja. Tako je bilo s mnogima od nas koji smo odrastali u Indiji, ali ne bih rekla da je to direktno utjecalo na moje pisanje.
Prvo je bila spisateljica Gita Wolf a zatim nakladnica?
Ne bih rekla... Od početka je to bio prirodan spoj, jer sam sama objavila svoju prvu knjigu, feminističku novelu „Mala : A Women's Folktale”.
Zašto Tara Books?
Puno puta su me to pitali. Sve je to došlo spontano – želja da pišem i želja da objavljujem knjige.
Kakva je sad situacija s nakladničkim kućama za djecu u Indiji?
Mnogo ih je više nego u vrijeme kada sam ja 1994. godine počinjala. I to je jako dobro.
Koliko se suvremenih autora u Indiji bavi pisanjem za djecu? Postoji li podjela (kao u Hrvatskoj, na primjer) na “ozbiljne” pisce za odrasle i one koji pišu za djecu i čiji se književni status u književnim krugovima manje vrednuje?
Ljudi misle da je lako pisati za djecu, no naprotiv, to je jako teško. Rijetkima to polazi za rukom. Treba nam više “istinskih” pisaca za djecu.
Tara Books objavljuje knjige na hindskom, tamilskom i engleskom. Do kolikog broja čitatelja dolazite zahvaljujući prijevodima na ova tri jezika?
Na žalost, ne mogu vam odgovoriti u brojkama. Naše knjige na engleskom idu jako dobro i broj čitatelja raste. Problem je što svaki jezik zahtijeva svoj distribucijski sistem, i dok recimo s uspjehom distribuiramo knjige na tamilskom (jer živimo u Tamil Nadu) s knjigama na hindskom nismo daleko stigli. Prodali smo prava za neke naše naslove nakladnicima koji objavljuju na drugim jezicima ovdje u Indiji, i to je možda najbolji način distribucije.
A što je s djecom (i odraslima) koji su nepismeni? Dolaze li vaša izdanja i do njih? Pitam to zato što mi se čini da knjige koje objavljujete pričaju priče vizualnim jezikom koji bilo tko, pismen ili ne, može razumjeti.
Da, naša se izdanja koriste u neinstitucionalnom radu s djecom nomada, kojima upravo vizualni jezik slikovnice dopušta ne samo da razumiju priču, nego da osmisle i svoju vlastitu. Mi u Tara Books smatramo kako vizualni jezik ima vrijednost sam za sebe.
Moram priznati da sam fascinirana vašim izdanjima. Kao nakladnik, napravili ste čuda! Preveli ste jezik umjetničkih zanata u jezik ilustracije. Nikad se ranije nisam susrela s takvim spojem. Kako ste došli na ideju angažirati majstore koji slikaju po zidovima seoskih kuća i načiniti od njih ilustratore?
Trebalo je vremena... Oduvijek sam voljela umjetničke zanate i divila se umjetnicima, i jedan po jedan, mnogi su počeli raditi na knjigama koje smo u međuvremenu objavili. Jako smo puno istraživali i trebalo je vremena da sve to sazre i postane ovo što je sada.
Riječ KNJIGA obično povezujemo s nečim kognitivnim, racionalnim, nečim što razumijemo intelektom. Zahvaljujući brilijantnom “Tara spoju”, slikovnice su postale ulaz u svijet intuicije koji se ne može racionalno objasniti. Vaša izdavačka kuća postala je svojevrsni portal “šamanskih” putovanja čitatelja. Takav je barem moj dojam...
Hvala vam. Mislim da tekst, ilustracija i dizajn uzajamno komuniciraju na specifičan način, i da kao cjelina dostižu mnogo dublju razinu nego što tekst, ilustracija i dizajn sami po sebi poručuju gledatelju ili čitatelju. Rezultat tog spoja je naprosto neobjašnjiv.
Kao nakladnica očito je da volite eksperimentirati i spajati “nespojivo” (zanate i ilustraciju, autore iz Indije i Japana...). A kakva ste kao spisateljica?
Da budem iskrena, mislim da sam mnogo progresivnija kao nakladnica nego kao spisateljica. Volim pisati jasno i precizno, eksperimentu tu nema mjesta. Otvorena sam za nove ideje – moja najnovija knjiga „Sjeme”, koju su ilustrirala dva brata iz Warli naroda – Tushar i Mayur Vayeda – je dobar primjer. Pisanje je koncizno, ali su ideja i realizacija knjige kompleksne.
Ako biste morali izabrati jedan svoj autorski tekst koji biste ponudili hrvatskim nakladnicima, koji bi to bio?
Mislim da bi to bila knjiga „Sjeme".
A koju biste knjigu koju ste kao nakladnica objavili predložili za objavljivanje na hrvatskom?
Bila bi to „The Woman I Could be”, Sangite Jogi.
Kao svi mali neovisni nakladnici, preživljavamo, s minimumom sredstava.
Pripadate multikulturalnoj obitelji. Vi ste Indijka, vaš suprug je Nijemac... Primjećujete li neke kulturalne različitosti, ili su one samo mit? Koje je vaše iskustvo?
Teško pitanje – mislim da smo pomiješani. Postoje naravno kulturalne različitosti, ali zato dijelimo viziju s ljudima koji su nam slični svugdje u svijetu...
Što mislite o suvremenoj anglosaksonskoj književnosti za djecu koja se prevodi i objavljuje svugdje u svijetu? Čini mi se da živimo u doba globalne kulturne kolonizacije. Putovala sam u različite zemlje i svugdje susrela istu situaciju, u SVIM zemljama najpopularnije i najprodavanije su knjige ISTE (anglosaksonske) autorice. Nije li to malo čudno?
Da, istina je. No takva je politička ekonomija tržišta knjiga. Teško se s time natjecati. Nemoguće, rekla bih. A što za vas znači “dobra knjiga”? I je li taj pojam različit za čitatelja, za autora i za nakladnika?
U idealnim okolnostima to je knjiga oko koje bi se i čitatelj i autor i nakladnik složili da je dobra. Ali “dobra knjiga” nije dovoljna, zar ne? Što je s „dobrim marketingom”? Koliko se u Tara books troši vremena na marketing? I može li se i u marketingu biti umjetnik?
Mogli bismo bolje. Mi smo sjajan mali kolektiv – u kontekstu nakladničkog posla – ali marketing nam je još uvijek slaba točka. Kao svi mali neovisni nakladnici, preživljavamo, s minimumom sredstava, ali s nakladničkim programom koji nudimo vjerujem da ćemo u budućnosti i financijski biti bolje.
U Hrvatskoj, mali (i ne tako mali) nakladnici preživljavaju zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Daje li država financijsku podršku neovisnim nakladnicima u Indiji?
Ne, mi ne dobivamo nikakvu podršku države.
Draga gospođo Wolf, hvala vam što ste našli vremena za hrvatske čitatelje. Nadam se da će ih naš razgovor inspirirati da i sami naruče neku od zbilja posebnih knjiga koje objavljujete i uživaju u njima (moram reći da knjige koje se naruče direktno na stranici Tara Books stižu iz Indije u Hrvatsku u roku od sedam dana!)
Hvala vam. Nadam se da će doista biti tako.
Pitanje za kraj – kada bi Gita i Tara bile književni likovi, kako biste ih opisali? Da li bi one bile prijateljice? Majka i kćerka? Žena i božica? Ili?
Bile bi suradnice.
GITA WOLF VOLI:
Vrtlarenje
Knjige
Kuhanje
GITA WOLF NE VOLI:
Sukobe
Mačizam
Horor filmove
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.