Paolo Cognetti : Osam planina

Talijanski pisac Paolo Cognetti (1978.) kao da se, stvarajući svijet s planinom u središtu, nadahnuo sjetnom i zlogukom Lorcinom “Konjikovom pjesmom”. No baš kao što ni Lorcina Cordoba nije samo grad tako niti Cognettijevih “Osam planina” nisu samo uzdignuti dijelovi Zemljine kore viši od 500 metara. Ovo u tri dijela razlomljeno i na dvanaest poglavlja podijeljeno, talijanskom nagradom Strega ovjenčano meditativno putovanje za autora, kao i za njegova glavnog junaka Pietra Guastija predstavlja traganje za dubljim smislom, probijanje kroz najsvakodnevnije, a samim time i najsloženije ljudske odnose od kojih je ispredeno fino tkanje života - one roditelja prema djeci, prvih i pravih prijatelja, pojedinca prema svijetu i istog tog svijeta prema pojedincu. Odnose brižljivo posložene oko planina, ponekad tmastim, tamnim oblacima zakriljenih, ali uvijek prisutnih dovoljno snažno da sve sudionike poput magneta povuku u svoje središte.

Osam planina Cognetti Paolo

Da je Cognetti neupitni stručnjak za romane sazrijevanja dokazao je još 2012. stvorivši Sofiju Muratore, hirovitu, mušičavu i iskričavu djevojku čiju je priču ispričao u nesvakidašnjoj formi koja lagano titra na granici razdvajanja čvrsto zbijenih kratkih priča i labavo povezanog romana. Priču o djevojci prepunoj života čak i u trenucima kad od njega odustaje 2016. je na hrvatskom tržištu, pod naslovom „Sofia se uvijek odijeva u crno“ objavila zaprešićka „Fraktura“ u sjajnom prijevodu Ane Badurine, a nešto više od dvije godine nakon toga, iz iste literarne manufakture stigao je i prijevod Cognettijeva prvog romana u punom smislu te riječi.

Pietro, baš kao i Sofia, na stranicama romana odrasta, sazrijeva...živi. No za razliku od Sofije koja je svojom pričom kao marioneta u trećem licu provedena sigurnom autorovom pripovjedačkom rukom, Pietru Guastiju Cognetti prepušta vodstvo, dopušta mu da svoju priču ispripovijeda sam, u prvom licu, načinom i tempom koji njemu najviše odgovara, potpuno se kao pripovjedač izmičući iz autorskog fokusa.

Kako to? Kao što je i sam izjavio, djevojke poput Sofie Paolo Cognetti nije mogao razumjeti, nije mogao proniknuti u njihovu unutarnju borbu, njihov mu je bijes bio neshvatljiv. Možda si stoga nije mogao dopustiti autorsku slobodu niti luksuz pisanja u prvom licu. S Pietrom je, pak, podijelio mnogo toga. Biografski, obojica su rođena u Milanu i obojica su se, u nekom trenutku svojih života, nazivala redateljima dokumentarnih filmova. Životno, u obojici se u nekom trenutku dogodio rez koji ih je potaknuo da iskustva starih života zamijene novima, ispunjenima nadom i obećanjem. Obojicu je na to potakla trauma. Pietra očeva smrt, Paola osobna kriza uzrokovana onom društvenom, moralnom i financijskom. U obojici je taj rez izazvao duboki rasap između udobnosti života na gradskom asfaltu i slobode boravka na planini. Obojica talijanski dio planinskog masiva Monte Rosa nazivaju „svojim“. S tom razlikom što Cognetti u boravku na planini uživa od prvog trenutka. Pietru je taj osjećaj, unatoč gorućoj roditeljskoj želji da bude na njega prenesen majčinim mlijekom, nametnut. 

Pietrovi roditelji, majka rođena u pokrajini Veneto i otac koji je ondje odrastao kao ratno siroče, nisu se isprva zaljubili jedno u drugo. Ne. Njihova su prva ljubav bile planine, veličanstveni Dolomiti. Prva ljubav i, pokazat će se, prvo prokletstvo. U tim će planinama ostati očev najbolji prijatelj i brat njegove majke, a Pietro će imenom cijelog života biti povezan s ujakom kojeg nikada nije poznavao. Je li mu otac to ime nadjenuo kako bi odao počast preminulom prijatelju ili kako bi sebe uvijek držao na oprezu, kao podsjetnik da bar jednog Pietra ne prinese kao žrtvu planini? Možda se baš u tome krije razlog uzmaku što je njegove roditelje, netom prije njegova rođenja, iz sigurnog zagrljaja planinom okružene udoline potjerao na izranjavane milanske ulice. Možda se već tu, i prije Pietrova rođenja, stvorio zametak problematičnog odnosa što će ga, kroz cijelo ovo elegično, u tri dijela razlomljeno, meditativno putovanje, pratiti. 

Foto: Paolo Cognetti Facebook

Odnos oca i sina prva je nit u finom tkanju kojim Cognetti, pripovjedački vrlo umješno, ispisuje svoju priču. I nije ju slučajno nazvao „Osam planina“ (Le otto montagne). Naime, prema priči iz nepalske starine, postanak svijeta dogodio se stvaranjem kozmičke planine Sumeru. Nastala iz početnog ništavila, oblikovana vjetrom i pjenom oceana, planina Sumeru zauzela je središnje mjesto u nepalskom razumijevanju svijeta i ondje ostala do današnjeg dana. Oko nje se nalazi osam planina i osam mora koji, kao kotač u neprekinutoj vrtnji, pokreću unutarnji nepalski univerzum. Pietrov je Sumeru, premda si to možda nikad neće priznati, njegov otac, Giovanni. Onaj iz čije sjene želi izaći, čijem se mačističkom autoritetu želi oduprijeti i kojeg, istovremeno, tako silno želi zadiviti. 

Dvojaka će potreba posebno do izražaja doći u Pietrovim dječačkim i godinama ranog mladenaštva, za ljeta što će ih s majkom i ocem provoditi u Grani, selu natkrivenom veličanstvenom i prkosnom planinom. U sjeni oca koji, kao i ta planina, prkosan i dalek uvijek ostaje tako sam. Na to ga nagoni ona vrsta nostalgije koja od nostalgičara zahtijeva neprekidno kretanje, putovanje prema vrhu, ispunjenje praznina i potragu bez cilja. Teško je to breme, no možda je poštenije od letargične nostalgije kakvom je zaražena Pietrova majka, a koja od nje stvara u sebe zatvorenu, vanjskom svijetu nedokučivu, pasivnu osobu čeznutljivog pogleda uprtog prema vrhu. Izvan središta roditeljske pažnje postavljeni Pietro u kasnijim će godinama ljeta u Grani pamtiti i kao trenutke ostvarivanja prvog pravog prijateljstva sa seoskim dječakom, svojim vršnjakom Brunom. Premda to tada neće znati prepoznati, bit će to prvi put da kuša osjećaj prave pripadnosti nekoj zajednici, makar i dvočlanoj i za tih će ljeta njih dvojica jedan drugome postati protuteža, uteg čijom zaslugom onaj drugi, ostajući svoj, ne ispada previše iz ravnoteže. Bruno će zatomiti svoju divlju stranu i pomisliti, makar nakratko, kako bi i u gradu mogao živjeti sretno dok će Pietro, svojoj povučenoj šutljivosti unatoč, u Brunovu društvu postati momčić kakvim ga, vjeruje, želi vidjeti njegov otac; hrabar, izravan i, važnije od svega, zaljubljen u planinu. Tim će ga više zaboljeti kratkotrajna izdaja prirode, visinska bolest koja će ga učiniti uljezom u začetku odnosa što će se ispresti između njegova oca i najboljeg prijatelja. Tim će ga više pogoditi spoznaja da je Bruno, a ne on, sin po mjeri njegova oca. 

Upravo u tom trokutu maskulativnih odnosa u kojem otac i sin, makar i samo na tren, snažniju vezu uspostavljaju posredstvom trećega, do izražaja dolazi Cognettijeva spisateljska vještina, sposobnost da složene ljudske odnose uhvati u trenutku, raščlani, ali ne i pojednostavi, razbijajući uvriježeno mišljenje kako su najkompleksniji zakutci ljudske unutrašnjosti rezervirani za odnose majki i kćeri. Očevi i sinovi, pokazuje Cognetti, mogu razviti jednako kompetitivne i jednako oštećujuće odnose. Odnose nadvladavanja i potčinjenosti, odnose slijeđenja i slijeđenog, odnose u kojima jedan mora – izgubiti. 

Sofia se uvijek odijeva u crno Cognetti Paolo

Je li izgubio Pietro? Bruno je, neopterećen potrebom da Giovannija impresionira, svakim novim ljetom, svakom novom potrebom za penjanjem na planinu, za dosezanjem novog vrhunca činio upravo to. Pietro se, ako ne poražen, a ono barem obezvoljen, udaljio od podjarmljivačkog odnosa što ga je s ocem izgradio prepuštajući se višegodišnjem lutanju koje će svoj svršetak (ili bar početak nove etape) doživjeti tek po očevoj smrti. Nezadovoljan sačuvanom očevom slikom, Pietro s ocem kao planinom u središtu započinje put kojim će očevi planinarski putevi postati i njegovi. Premda si to i neće htjeti priznati.

Zanimljivo je to, podcrtava autor u više navrata ne uzburkavajući tok svoga romana, koliko su zapravo dvojica muškaraca, otac i sin, bili slični. I s kolikim su žarom tu sličnost poništavali. Obojica poput endemskog bilja istrgnuti od svog staništa, prisiljeni živjeti u vječnoj potrazi za samim sobom, vječno na stazi bez pronalaska smirenja. Poznavali su ih drugi, donekle. Za većinu su, pa i jedan za drugoga (možda i za sebe same) ostali „Onaj Drugi“. 

I tko je, na koncu, osoba koja je otišla, zapitao se Pietro shvativši kako je samo Bruno upoznao onu nježniju, osjetljiviju stranu njegova oca, stranu sakrivenu snježnim nanosima i mnogim lavinama, stranu kakva se nalazi u srcu svake planine? Isto će si pitanje postaviti i kada ga, u želji da nadvlada, planinu ili sebe sama, u njezinu podnožju ostavi i Bruno. U činu ultimativne izdaje jer njih su dvojica zrcalni odraz onog drugog i jedan bez drugog, kao teža bez protuteže, nisu potpuni.

Jednom je, govoreći o samoubojstvu, Paolo Cognetti izjavio kako na njega gleda kao na bijeg, kao na ultimativni čin slobode i, paradoksalno, čin prepun života. Ta se „prpošnost samoubojstva“ očituje u Sofiji koja se tom mišlju poigrava, istovremeno njome dodajući boju svome životu. U „Osam planina“ on, pak, poprima najtamnije nijanse jer, u trenutku kad nedorečen svršetak i tu mogućnost ostvari otvorenom, dvojica su muškaraca od života već toliko pobjegla da izvršenje čina i ne donosi preveliku promjenu.

„I je li naučio više tko je obišao svih osam planina ili tko je dospio na vrh planine Sumeru“, zapitao se na kraju priče stari Nepalac. „Nitko“, kao da mu odgovara Cognetti. Jer ova priča čija se izvorna talijanska jednostavnost, pjevnost i bravuroznost može osjetiti na svakoj stranici, dijelom maskulina inačica „Genijalne prijateljice“ s vrlo pomnjivim raslojavanjem složenog muškog prijateljstva, neprekidna je vrtnja i neprekidna potraga. I svaki korak bliže središtu protagonista od tog istog središta i udaljava postavljajući pitanje – nalazi li se moje središte u meni samome ili u nečemu što me neodoljivom privlačnošću k sebi vuče?

Paolo Cognetti

Osam planina

• Prijevod: Ana Badurina
• Fraktura 09/2018.
• 208 str., meki uvez s ovitkom
• ISBN 9789532669930

'Osam planina', mistična je i filozofična priča o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Paolo Cognetti u svojoj naoko jednostavnoj priči postavlja najvažnija i najteža pitanja koja muče suvremenog čovjeka. Priča je osvojila je čitatelje na više od četrdeset svjetskih jezika te brojne nagrade.