Za mene je književnost vodič kroz život, ne samo na putovanjima. Književnost je glas naših predaka koji nas podučavaju svemu onome što je čovječanstvo naučilo o životu, smrti, ljubavi, prijateljstvu, samoći. Možda bismo mogli živjeti i bez ovog obrazovanja, poput divljeg djeteta odrasla s vukovima u šumi, ali to nisam ja.

Upravo u tom trokutu maskulativnih odnosa do izražaja dolazi Cognettijeva spisateljska vještina, sposobnost da složene ljudske odnose uhvati u trenutku, raščlani, ali ne i pojednostavi, razbijajući uvriježeno mišljenje kako su najkompleksniji zakutci ljudske unutrašnjosti rezervirani za odnose majki i kćeri. Očevi i sinovi, pokazuje Cognetti, mogu razviti jednako kompetitivne i jednako oštećujuće...