Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 19.09.2019.

Burhan Sonmez: Književnost ima samo jedan jezik, jezik romana

Burhan Sonmez (foto: Iva Perković)

Pisanje, ponekad, nalikuje izradi minijature, stvaranju detaljističkog, minucioznog prikaza na tako umanjenom prostoru kao što je list ili pak arak papira. Napisano, ponekad, podsjeća na vrhunsku crno-bijelu fotografiju iz čijih se, kroz igru svjetla i tame nastalih sjena daje iščitati toliko više nego pod žarkom svjetlošću lampe. Pisanje, kažu sami pisci, može proizaći iz mjesta ugode ili kronične nelagode, iz ljubavi ili mržnje...

Istanbul, Istanbul Sönmez Burhan

No što kada su sva ta polazišna mjesta isprepletena u samo jednoj prozi, a središnje mjesto u narativu od likova preuzmu perspektive? Tad se, po mišljenju Burhana Sonmeza, pisca rođenog 1965. u kurdskom selu u Anatoliji, događa književnost. Jer književnost bi trebala biti u stanju odgovoriti na neka od središnjih pitanja ljudskog postojanja, a ona su za Sonmeza, što otkriva čak i letimičan pogled na njegovu bibliografiju, odnosi tradicija i modernosti, protok vremena i njegov odnos prema prostoru, sjecišta nastanka identiteta i-pogledi. Premda su pogledi upisani i u prethodna dva njegova romana, „Kuzey“ objavljenom u Turskoj 2009. i dvije godine kasnije u romanu „Masumlar“, sva punina ljepote autorovog pogleda razotkriva se tek 2015. u romanu „Istanbul, Istanbul“ kojeg je samoborska Opus Gradna objavila godinu dana kasnije u prijevodu Anđelka Vlašića. U toj su, na jedva dvjestotinjak stranica ispričanoj priči, pogledi četvorice muškaraca ustrajno uprti uvis, kao da njihovom snagom pokušavaju rastopiti betonske zidove ćelije broj 40 zloglasnog turskog podzemnog zatvora kamo su bačeni na mučenje i čekanje. Mučno čekanje student, brijač, doktor i ujak Kuheylan (daje se iščitati, mitska figura pokreta otpora) koriste kako bi hladne, gole zidove ispunili mrežom pogleda na grad iznad sebe; za jedne grad na čijim su ulicama odrasli, a za druge grad uz čije su ulice, iako stotinama kilometara udaljeni, kroz priče sazrijevali. 

Burhan Sonmez, koji je formalno obrazovanje stekao studirajući pravo, a životni poziv, kroz pravo, a potom i književnost, pronašao u borbi za ljudska prava, niti ovim se romanom ne definira kao onaj „na strani Turske“ ili „na strani Kurda“. Ako i na čijoj, Sonmez, kao kurdski pisac duboko uronjen u tursku tradiciju, stoji na strani čovjeka i na strani Istanbula, velikog grada čije se bilo najjasnije ocrtava kroz lagano pulsirajuću siluetu u polumraku. Iako svjestan njegovih mana i neosjetljiv na poneki zavodnički pokušaj, Sonmez ovim romanom gradu na Bosporu piše zrelo i osviješteno ljubavno pismo, opominje ga da bude nježniji i obećaje mu ljubav, možda ne bezuvjetnu, ali promišljenu i zrelu, a čitatelja vodi na putovanje Istanbulom kakvo bi valjalo poduzeti.

U bajkama, dobre se stvari događaju dobrim ljudima dok su loše rezervirane za zle. No život nikad nije bajka, tek ponekad priča. I zato, za razliku od Levijeva Istanbula koji „je bio bajka“, Sonmezov je onaj čije se ime zaziva dvaput, možda u nevjerici, možda u agoniji, a možda s tek blagim neodobravanjem. Kakav je to Istanbul, otkrio nam je autor netom prije no što je svoj roman, zahvaljujući kojem se uz Dašu Drndić, upisao među prve laureate nagrade EBRD, predstavio na Festivalu svjetske književnosti 2019.

U svojim romanima nastojim plutati različitim slojevima vremena

Petra Miočić: U jednom svom intervjuu rekli ste kako je odrastanje u Vašem selu bilo „život u prijevodu“ jer ste kod kuće govorili kurdski dok ste u školi bili primorani govoriti turski. Koliko Vam je to bilo opterećujuće? Jezik je važan dio identiteta. Kako je Vas oblikovalo to što ste bili podijeljeni između „privatnog“ i „javnog“ jezika dok je pritom jedan od njih zabranjen? 

Burhan Sonmez: Pitanje identiteta uvijek je teško. Svaka od suvremenih europskih zemalja ima problem s migrantima. No ne želim govoriti o tome. Važan je jezik jer ti migranti kod kuće govore svojim, a na ulici jezikom zemlje u kojoj sada žive. To nije isto, ali slično je i pomaže mi objasniti našu poziciju u Turskoj. Iako u našem slučaju mi nismo migranti jer to je bila naša domovina. Turci su došli kasnije, kao migranti, a potom su postali vladari. 

Kod kuće i među prijateljima govorio sam kurdski, a u školi učio turski i nisam se time opterećivao dok u određenoj dobi nisam shvatio da je moj jezik u školi zabranjen, da uz svoj jezik moram vezivati riječ „zabranjen“. Zabranjen je i u bolnici, sudnici, na televiziji, svugdje.

Dakle, shvatiš da na majčine kurdske bajke nitko ne obraća pozornost, a ako to i čini vidi ih kao nešto prljavo i bezvrijedno. 

Tad sam postao svjestan vrijednosti svojeg jezika i kulture. Mislim da je to jedan od glavnih problema u Turskoj, vlasti još nisu riješile kurdsko pitanje, niti ne žele. I tu dolazim do pitanja identiteta. Kako ga opisujem? Ne volim opisivati jedan identitet, imam ih mnogo. Ja sam Kurd, s upisanom kulturom turskog društva, a više od deset godina živio sam u Velikoj Britaniji. Dolazim iz kulture muškaraca potpuno različite od kulture žena. Sve se te kulture isprepliću u meni kao što se različite kulture isprepliću svugdje u svijetu. Nitko nije samo „ovo“ ili „ono“, na nas uvijek utječu drugi i mi utječemo na njih. Trebamo li se toga bojati? Mnogi populistički političari se toga boje i iz toga izvlače korist, no mislim da bismo u tome trebali uživati. Trebali bismo tome odati počast jer uzimanje nečega iz tuđe kulture znači obogaćivanje vlastite. 

Uranjanjem u svijet ovog romana, prostorno omeđenog trima zidovima ćelije i jednim željeznim vratima, pred čitateljem se zapravo raspliće prekrasna, drevna vještina pripovijedanja vrlo svojstvena kurdskoj tradiciji iz koje i sami potječete. Koliko je umjetnost pripovijedanja bila važna Vama osobno, tijekom odrastanja, a koliko Vas je oblikovala kao pisca?

Prije svega, važno je istaknuti da se društva razvijaju na različite načine. Zapadna književna tradicija također je potekla iz usmene tradicije, no postojao je dugotrajan prijelaz do pisane književnosti koju njegujemo i danas. Danas bismo možda mogli govoriti i o novoj, vizualnoj književnosti prisutnoj na društvenim mrežama, no takvu književnost primjećujemo samo u prolazu i brzo nastavljamo dalje. 

Prijelaz, za koji su zapadnim društvima bila potrebna možda i stoljeća, u Turskoj se odvija kroz posljednjih pedesetak godina. Prebrzo. To se vidi i u svakodnevnom životu. Primjerice, ja sam rođen u malom selu bez struje, radija ili televizije. Imali smo samo majke pripovjedačice. Odrastao sam uz bajke, uz usmenu književnost, a onda sam krenuo u školu kako bih učio o zapisanoj književnosti i sad sam duboko uronjen u vizualnu kulturu. Dakle, kad pišem, umjesto da odaberem samo jedan pristup, nastojim spojiti, ujediniti sva ta blaga jer sva su ona velike dragocjenosti našeg ljudskog razvoja. U ovoj sam knjizi, doduše, izostavio vizualno i koristio ljepote usmene književnosti unutar kulture one zapisane. 

Spominjete vizualnu odnosno književnost društvenih mreža koju mnogi vide kao unazađivanje književnosti. Kakav je Vaš stav? 

Mislim da smo po tom pitanju malčice konzervativni. Ne vesele nas nove stvari čiji se napredak događa brzo. To se posebno odnosi na nas sredovječne, mlađima je novosti lakše prihvatiti. I sam sam, mentalno, izvan kulture vizualnog iako u njoj živim. Mislim da su ljudi zabrinuti jer s vizualnom gubimo usmenu i pisanu tradiciju. No ne brinem se oko toga. Ne možemo suditi budućnost. Moje je optimistično vjerovanje da će budućnost, jednom kad nastupi, ponovno ujediniti blaga iz ljudske povijesti i sve ćemo oblike izražavanja koristiti na novi način. Koji je to način? Nemam pojma. 

Ne možemo suditi budućnost, no što je s prošlošću? U romanu pišete kako je „sve što se u prošlosti dogodilo, a što je pretočeno u riječi, sada priča“. Što je onda povijest? 

Možda nema povijesti. Najprije se moramo zapitati čija povijest... Nacionalna, ženska, dječja, zatvorenička, liječnička... Sve su te povijesti individualne koliko i grupne. Na kraju povijest kao znanost želi nešto arhivirati, postaviti u katalog pod određenim slovom od A do Z. Ne bismo se trebali zamarati time već prošlošću i pamćenjem kao nečim posve različitim od povijesti. Povijest nam daje uvijek novi oblik i način shvaćanja dok kod sjećanja nema unaprijed zadanog oblika. I roman kao vrsta se bavi prošlošću češće nego poviješću i mislim da je zato sve važniji i popularniji u našem dobu. 

Kažete i da se „ne može zaliječiti zatvorenikovo srce niti izbrisati njegovo sjećanje“. Je li to svrha romana, baviti se pitanjima koja ne potpadaju pod kolektivni ili individualni zaborav nego su upisana duboko u pamćenje?

Da, mislim da tako mnoge stvari prežive izvan jezika, bez da ih zapisujemo ili izgovaramo. U Turskoj imamo mnogo takvih primjera. Pogledajte kamenje, prvo je služilo za izgradnju crkava, a potom su od njega sagrađene džamije. Štoviše, to kamenje možda dolazi i iz antičkih hramova. Koja je njegova priča? 

Taj kontinuitet u povijesti ne može se zaustaviti. Katkad se ne može niti vidjeti. Od književnosti pokušavamo načiniti veliku mrežu, poput paukove iz koje ćemo uvijek izvlačiti i stvarati nove mreže. Svaki je roman nova mreža i tako pokazujemo čitatelju da i on ima svoju mrežu, novu mrežu sjećanja i prošlosti. Problematično je pitanje definicije, kako ćemo tu mrežu odrediti i kako ćemo se nositi s njom. Povijest je želi odrediti znanstveno, ali roman je definira biranjem. Imamo na stotine pa i tisuće sjećanja, no odabiremo samo jedno ili možda deset i spajamo ih u mrežu na različite načine. Tako podastiremo materijal za stvaranje nove mreže i da, mislim da od zaborava velike, službene povijesti čuvamo ono što ionako ne bi smjelo biti zaboravljeno. 

Povratak iz daleke zemlje, s dalekog putovanja čovjeka učini strastvenijim ljubiteljem starih mjesta

Burhan Sonmez (foto: Iva Perković)

Koliko smo skloni zaboravu i odmaku od onoga što doista jesmo? Dok ste govorili o novim medijima i njihovom utjecaju na čovječanstvo, prisjetila sam se kako je najstariji lik iz romana prepričavao svoje djetinjstvo u selu bez struje, uz očeve priče. No stigla je struja, nedugo potom i radio i svi su zaboravili na priče. One su bile tako duboko potisnute da ih se, kao sredstva razonode, nisu sjetili niti kad se radio pokvario. Odvlače li nas nove tehnologije doista od naše ljudske prirode?

Prvo se trebamo zapitati što je ljudska priroda. Ja je dijelim u dva razdoblja; prvo se odvija prije no što smo išta stvorili, a drugo obuhvaća ljude proizvođače. Budući da su nešto stvorili, bila to najjednostavnija strelica, nož ili veliki gradski spomenik, nisu više prirodni ljudi. Biti „prirodan“ znači živjeti u prirodi, s prirodom, a čovjek je počeo stvarati vlastitu prirodu. Zato mislim da nema više jedne jedinstvene ljudske prirode. 

Vjerujemo da smo se, kao ljudska vrsta, dobro razvili. Ja ne mislim tako jer još uvijek u sebi nosim instinkte određenih primata. Imamo hijerarhijski postavljeno društvo, na vrhu piramide je muškarac, oko njega je postavljeno nekoliko žena, ispod njih su djeca i potom imamo mala plemena koja se svađaju oko teritorija. 

Osim toga, ljudska se „priroda“ često svodi na nešto animalno, „neljudsko“, izvanjsko, nešto što smo kao vrsta „prerasli“, a mislim da u romanu pokazujem da tome i nije tako. Naime, čitao sam neke ulomke „Mobyja Dicka“ i na nekim mjestima Melville govori da je posjedovanje suština čovječanstva. Ako im to oduzmete ili će počiniti samoubojstvo ili će živjeti na ulici poput beskućnika ili će potražiti istomišljenike i stvoriti novo doba ljudske prirode. 

Istanbul Istanbul“ traži odgovor na pitanje je li moguće doseći ljudsku prirodu, ljudski duh u ovo doba. Naravno, to nije njihov izbor, u taj su kut stjerani kao što se u civiliziranom svijetu događa posljednjih stotinjak godina. Prije gotovo osamdeset godina ti su moderni ljudi natjerani na Drugi svjetski rat, prisiljeni da se međusobno ubijaju. Prije stotinu godina isto se dogodilo u Prvom svjetskom ratu, a prije toga Europu su dvije stotine godina tresli ratovi iz kojih su nastajale nacionalne države. Moramo shvatiti da čovječanstvo nastoji učiniti sve kad je satjerano u kut, ali i da iz tog kuta najbolje vidimo ljudskost u nedostatku uvjeta dostojnih čovjeka. 

Dakle, kao pojedinci možemo iskazati kvalitete svojstvene iskonskoj ljudskoj prirodi, ali kao društvo, kako kažete, nikad nećemo biti zadovoljni jer svojstvene su nam osobine rivalstvo, posesivnost, pohlepa. Ta su dva pogleda u velikom raskoraku. 

Točno. Vjerujemo da smo se, kao ljudska vrsta, dobro razvili. Ja ne mislim tako jer još uvijek u sebi nosim instinkte određenih primata. Imamo hijerarhijski postavljeno društvo, na vrhu piramide je muškarac, oko njega je postavljeno nekoliko žena, ispod njih su djeca i potom imamo mala plemena koja se svađaju oko teritorija. Pogledamo li ovaj svijet vidjet ćemo upravo to. Ne možemo reći da se ljudsko društvo razvilo. Razvija se, ali vrlo polako. Veliki filozofi mijenjaju prirodu ljudske povijesti, pokret za ženska prava u posljednjih je stotinu godina uvelike promijenio patrijarhalnu prirodu. Vidimo da mogućnosti za promjenu postoje, no predstoji nam dug marš i bit će potrebne tisuće godine da dostignemo mirno, zadovoljno društvo.  

Zatvoreni u podzemnoj tamnici, Vaši likovi nisu svjesni količine vremena koja je prošla od trenutka njihovih utamničenja. U jednom ste intervjuu govorili o osjećaju potpuno drugačijeg protoka vremena što ste ga iskusili za boravka u egzilu. Koliko su te dvije „nesvjesnosti vremena“ slične? 

Napisao sam četiri romana i u svakom se od njih konceptom vremena bavim na drugačiji način jer nemam jednoznačan odgovor na pitanje „što je to vrijeme“. Einstein je rekao „sve je relativno“ i s vremenom to zbilja jest tako. Sa svakim novim romanom i svakom novom osobom u svojem životu nastojim spoznati vrijeme iz različitog kuta. Živimo u relativnom vremenu i mislim da svakog dana osvješćujemo tu činjenicu jer vrijeme zaljubljenima prolazi drugačije nego djeci, starima, bolesnima... U svojim romanima nastojim plutati različitim slojevima vremena.

Svoje vrijeme dijelim u tri razdoblja, tri stupnja u životu. Prvo je vrijeme provedeno u mojem selu, vrijeme je tu teklo posve drugačije nego kasnije u velikim gradovima jer oni imaju posve drugačiji ritam. Treće razdoblje mojeg vremena jest život u dalekoj zemlji, u egzilu. Nije to samo pitanje prostora već i raspoloženja jer znate da ste protjerani, ne smijete se vratiti. Prisiljeni ste govoriti drugim jezikom, raditi druge stvari kako biste preživjeli. To stvara novi protok vremena. Tim se pitanjem bavim i u svojem prethodnom romanu, „Innocents“. Kao što vidite, to je pitanje dugo bilo glavno pitanje u mojem životu. 

Iz te iste tamnice, Vaši likovi, iako ga zapravo ne vide, daju četiri različita pogleda na Istanbul. Stoljećima je grad bio promatran kao mjesto sjecišta pogleda; sa Zapada je bio „Istok“, a s „Istoka“ „Zapad“. Zašto Vam je bilo važno na njega gledati odozdo?

Htio sam promijeniti način promatranja grada. Ta paradigma Istanbula kao „sjecišta istoka i zapada“ dominirala je posljednjih dvjestotinjak godina, no to sad više ništa ne objašnjava. Na grad moramo gledati kroz nove naočale, s novih stajališta. Pokušao sam pronaći neki novi pogled i podzemlje mi se učinilo prikladnim. Pod zemljom nema smjera, ne znate kuda idete i možete stvoriti svoj smjer, a zapravo jedini ispravan je iznad zemlje. Dobio sam priliku u stiješnjenoj ćeliji ujediniti protok vremena i osjećaj prostora. 

Jesu li unutra upisane i Vaše priče? U Istanbul ste došli kao mladić, studirati pravo. Jeste li o gradu razmišljali prije i koliko se ta slika grada izmijenila? 

Mislim da je to bila velika romantična slika. Došavši u Istanbul imao sam osjećaj da dolazim na neko sanjivo mjesto jer Istanbul je u Turskoj mjesto snova. Odrastao sam s pričama o Istanbulu, s filmovima koji se odvijaju u Istanbulu, njegovim pjesmama i književnošću koju sam čitao. Dakle, u grad sam stigao s potpunim znanjem o njemu. To je slično današnjem odlasku u New York. Kad sam konačno stigao, bio sam u centru svojih snova. Još se sjećam tog prvog jutra kad sam sišao s vlaka i prošetao uz more.
Što se otad dogodilo? Moj san je uništen, a uništile su ga dvije silnice – korumpirani političari i pohlepne kompanije. Oni mijenjaju grad, uništavaju ga. Što možemo učiniti? Možemo se boriti da očuvamo grad, da ga zaštitimo i tako očuvamo i svoje snove. 

Što je Istanbul danas? 

Dio onoga što Istanbul jest opisujem u svojim romanima, no dio se promatra i kroz televizijski diskurs, a sapunice pružaju sliku Turske u jeftinoj produkciji. Ali one su isto tako loš utjecaj na tursko društvo, posebno kad govorimo o jako loše oslikanim odnosima muškaraca i žena pri čemu su prvi uvijek dominantni, zaljubljenici u nasilje, okruženi ženama koje to podržavaju. Obiteljsko nasilje u posljednjih je desetak godina u porastu, broj žena koje su ubili njihovi partneri drastično raste. Za to postoji razlog u društvu, okolini, politici. Raste nova kultura muškosti, imamo predsjednika koji ponavlja da ne vjeruje u ravnopravnost spolova. No političarke su ponekad i rigidnije u tim osudama od svojih muških kolega. Zato bitnom smatram misao Simone de Beauvoir o tome da se ženom ne rađa nego postaje. 

Slažete li se s tim? 

Da, naravno. Ženom se ne rađa, ženom se postaje kroz znanje, kroz osvješćivanje. Imamo toliko ženskih političarki koje su poput muškaraca, ponekad i gore jer imaju muški mentalitet. Trebamo to promijeniti. Trebamo više čistih, ženskih perspektiva. Za budućnost planeta trebamo žensko vodstvo.

Deset ste godina proveli u egzilu u Cambridgeu. Je li se po povratku promijenio Vaš pogled na Istanbul?

Da, povratak iz daleke zemlje, s dalekog putovanja čovjeka učini strastvenijim ljubiteljem starih mjesta. Ili ih, jer je vidio toliko novih, počinje kritizirati. Sve sam više kritički nastrojen jer vidim kako uništavamo naš prirodan grad. Sad ga i više cijenim jer mislim da grad treba više ljubavi jer tolike ga silnice žele uništiti.

Trebamo više čistih, ženskih perspektiva. Za budućnost planeta trebamo žensko vodstvo

Burhan Sonmez i Petra Miočić (foto: Iva Perković)

Na nekoliko mjesta u romanu spominjete „Dekameron“, a isprva eterična prisutnost kanonskog djela talijanske književnosti u strukturi „Istanbula, Istanbula“ postaje sve očitija. Zašto baš „Dekameron“, je li Vas njemu privukao odnos prema smrti kao neizrečenom, ali opet centralnom mjestu u oba djela?

U sam korijen „Istanbula Istanbula“ sam htio utkati pripovijedanje i mogao sam se osloniti na nekoliko pripovjedačkih tradicija. Mogao sam odabrati Homera, „Canterburyske priče“, „1001 noć“ ili „Dekameron“, a njega sam odabrao jer se uklapao u priču. I priča mojih likova odvija se kroz deset dana, i oni gledaju na grad s nekim odmakom, i oni se moraju na neki način nositi sa smrću. U „Dekameronu“ od smrti bježe dok moji likovi idu prema njoj i netko će možda reći da su to različiti smjerovi, ali su i različiti dijelovi istog osjećaja. 

Politika ne može obogatiti književnost, ali književnost može obogatiti samu sebe. Može uzeti bilo što iz društva, iz bilo koje kulture i poboljšati sebe, stvoriti novu književnost. I tad možemo reći da je ona kao zvijezda i ako politika uhvati samo djelić njezine svjetlosti, to je obogaćivanje politike. 

Nakon toga, odlučio sam ta dva djela usporediti na svakoj stranici svojeg romana, bez potrebe da to i napišem jer se usporedba odvijala u mojem umu. No kad sam završio s pisanjem, poželio sam otvoreno spomenuti „Dekameron“ umjesto da ga držim za sebe jer ova knjiga priča priču pripovijedanja, a ako to činite, onda dijelom gazite i u potok povijesti. Za mene je to bilo nešto vrlo moćno. 

U mladosti ste htjeli postati pjesnikom. No tu želju nikad niste ostvarili pa Vas, umjesto kroz mladenačku zbirku poezije, kao autora odmah upoznajemo kroz roman. Naposljetku se niste niti okušali kao pjesnik?

Jesam, ali samo na stranicama svojih bilježnica. Pisao sam i pisao i odjednom sam shvatio da pišem romane, velike narative neprilagođene poetskim oblicima. Nekoliko sam mjeseci morao provesti u krevetu, zadobio sam frakturu lubanje i patio sam od kronične nesanice. Zapisivao sam priče i nakon nekoliko mjeseci sam se zatekao kako pišem roman. Nije mi žao jer danas uviđam kolko poetskog može biti i u romanu. 

U „Istanbulu, Istanbulu“ Vaši junaci dotiču se i sudbina romana o kojima razgovaraju. Kakva je sudbina ovog romana? Jeste li zadovoljni onime što on danas jest?

Vrlo sam zadovoljan onime što je roman postao. Kad pišem, ne razmišljam o budućnosti. Ne razmišljam o tome što će se dogoditi, mislim samo o stvaranju nečeg predivnog, o igranju time, mijenjanju mjesta, imena.... Noć nakon što završim s pisanjem romana najmirnija je noć u godini i taj osjećaj smirenja moje je glavno očekivanje. Roman je odjednom postigao međunarodni uspjeh i time sam bio vrlo iznenađen. Moji su prethodni romani također prevedeni, no zašto je baš ovaj pobudio takav interes? Zbilja ne znam.

Misao s kraja romana kaže kako „vezivanje srca uz neko vjerovanje čovjeka pretvara u vraga“. Je li to uzrokom svega što se u suvremenom svijetu događa? 

Dobro je vjerovati u određene stvari. Sam imam mnoga vjerovanja i poprilično sam siguran u njih. No to ne znači da bih trebao biti rigidan i nasilan kad su u pitanju druga vjerovanja. To je vrlo važno jer u današnjem svijetu ljudi se ubijaju zbog različitih vjerovanja, različitih ideja. To moramo promijeniti. Zato su kultura i književnost toliko važne, one povezuju ljude, povezuju nacije i kulture. Roman, vjerujem, nema naciju i jezik. Književnost ima samo jedan jezik, jezik romana.

Je li vjera u umjetnost razlog Vaše predane posvećenosti radu u PEN-u i angažiranosti na osnivanju brojnih umjetničkih i aktivističkih organizacija u Turskoj, poput TAKSAV-a?

Nisam nikad o tome razmišljao na taj način, ali moguće. Oduvijek sam bio aktivan u mnogim organizacijama, PEN International se, kao i ja, bori za slobodu govora pa mi je stoga blizak, a ujedno je i posljednji kojem sam se priključio pa još uvijek učim. 

U Turskoj sam bio među osnivačima odvjetničkog društva, pokrenuo sam nekolicinu novina, a TAKSAV je bio kulturni centar i djelovao je prije više od dvadeset godina. Pokušavali smo stvoriti nešto novo i sad nove generacije pokušavaju učiniti isto, a mi ih nastojimo podržati. To je način ostavljanja nečeg trajnog novim generacijama. Mislim da nije dobro baviti se isključivo politikom jer ona ima samo jednu dimenziju i sužava naš um. Jako sam dobro upoznat s politikom i nastojim je oplemeniti umjetnošću i kulturom. 

Mogu li politika i umjetnost, u ovom slučaju književnost, koegzistirati? Može li književnost utjecati na politiku?

Prije nego što kažem da, reći ću – nadam se. Politika je kratkovidna dok je književnost jako dalekovidna pa ih ne možemo uspoređivati. Politika ne može obogatiti književnost, ali književnost može obogatiti samu sebe. Može uzeti bilo što iz društva, iz bilo koje kulture i poboljšati sebe, stvoriti novu književnost. I tad možemo reći da je ona kao zvijezda i ako politika uhvati samo djelić njezine svjetlosti, to je obogaćivanje politike. 

Naposljetku, imajući Vaš životni put kao i temu ovog romana u vidu, moram Vas pitati što je dom? Što ga određuje i mora li, bolje rečeno može li, postojati samo jedan?

To si pitanje postavljam u prethodnom romanu, što je dom. Naravno, postoji mnogo različitih odgovora i mislim da za svakog od nas različito razdoblje nosi i drugačiji odgovor. Neki će ljudi reći da nemaju dom, da je dom osjećaj, on je posvuda. Dok sam pisao prethodni roman, naišao sam na priču koja postavlja pitanje – kad umreš, gdje bi htio biti pokopan? To mjesto je tvoj dom. Iako ću za pet godina možda imati drugačiji odgovor, trenutno se slažem s time. 
 

Burhan Sönmez

Istanbul, Istanbul

  • Prijevod: Anđelko Vlašić
  • Opus Gradna 11/2016.
  • 200 str., meki uvez
  • ISBN 9789538124020
  • Cijena 109.00 kn

Burhan Sönmez, jedan od najznačajnijih pisaca suvremene turske književnosti, u svojem romanu 'Istanbul, Istanbul' donosi dojmljiv portret Istanbula kroz priče četvorice kažnjenika u zloglasnim podzemnim istanbulskim ćelijama jedni drugima pričaju priče o svojem životu. Tako nastaju svojevrsne priče o Istanbulu, prožete humorom i ljubavi, u kojima se isprepliću fikcija, snovi i sjećanja sa stvarnošću.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –