Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 24.02.2021.

Hrvoje Rupčić : Svjetovi o kojima sam kao dijete sanjario zaista postoje i čekali su me

Hrvoje Rupčić sa saduima (isposnicima) u Nepalu (foto: osobna arhiva)

U zemlji plemenitih ljudi i Himalajski dnevnik dvije su putopisne knjige Hrvoja Rupčića, autora koji je javnosti poznat prvenstveno kao vrhunski glazbenik, no koji svojim literarnim umijećem postaje sve priznatiji i u svijetu pisane riječi. Motorističko-planinarski dnevnik putovanja kroz prostranstva drevne Perzije / današnjeg Irana koji je krajem 2020. godine objavljen u izdanju V.B.Z-a, jedna je od najčitanijih i najprodavanijih knjiga početkom 2021. godine, i povod našem razgovoru s autorom. 
 

U zemlji plemenitih ljudi Rupčić Hrvoje

Ana Đokić: Hrvoje, dobro došli na književni portal MODERNA VREMENA!

Hrvoje Rupčić: Hvala Vam najljepša na pozivu. Želio bih Vam odmah na početku reći da iako sam u životu dao na stotine intervjua, oni su mahom bili vezani za glazbu tako da mi je ovo novo područje s novim temama pa me to i posebno veseli.

I mi se veselimo Vama kao putopiscu. Jeste li kao dijete putovali? Ako ne u realnosti, a onda barem u mašti?

Auuuu, i te kako. Vjerujem i mnogo više negoli je to, čak i za djecu, uobičajeno. Radilo se tu, sve do adolescencije, gotovo isključivo o mašti. Indijanci su mi bili fiks-ideja i bio sam siguran da još uvijek postoji neistraženi dio našeg planeta gdje postoji neko pleme Indijanaca, koje čeka da ga ja, sam, otkrijem i da im se pridružim te da svi zajedno slobodno živimo na njihovim širokim prerijama. Čak sam vjerovao da to i nije tako daleko i da se gotovo sigurno nalaze već iza „šumice“ koja je dijelila moje novozagrebačko naselje Siget od Svete Klare. Nitko koga sam od djece poznavao nikada nije prošao šumicu i izašao na drugu stranu pa sam bio siguran da su iza nje beskrajne prerije gdje još uvijek žive Indijanci, kao na divljem zapadu. Sjedeći u razredu gledao sam kroz prozor i čekao kada će se pojaviti i krenuti jahati u krug oko škole, a ja ću skočiti na jednog slobodnog konja kojeg, sigurno, imaju sa sobom. Dobivao sam ukore jer nisam nosio šlape, ali ja sam znao da moram biti u tenisicama spreman za odlazak kad se pojave. Mama je često u društvu pričala priču kako ju je jedanput razrednica pozvala i rekla joj da misli da trebam otići pregledati sluh jer je znam gledati u oči dok me zove, ali ju ne čujem. Mama je umrla od smijeha i rekla joj da je to kod mene normalno. Da i nju često gledam kao da sam prisutan, a zapravo sam daleko, daleko… Ona me je jako dobro poznavala. U adolescenciji se to sanjarenje pretopilo u čežnju za egzotičnim krajevima, a na kraju i u odluku da ih posjetim i istražim.

Koje su značenje tada za Vas imale riječi poput Himalaja, Iran, Južna Amerika?

Od svih tih pojmova Južna Amerika prva mi je postala predmetom žudnje, dok su ostali bili u njenoj sjeni. Trebalo mi je mnogo vremena da pogled skrenem sa zapada prema istoku, no on je u svakom slučaju uvijek bio usmjeren i prema jugu i vrućim egzotičnim krajevima.

A koje značenje imaju danas?

Danas su ti krajevi moj dom na isti način kako je to i Hrvatska. Dom koji treba istraživati jer mislim da je jednako važna introspekcija kao i ekstrospekcija u smislu doma. Jednako mi je drago pronaći neki „novi biser“ u lokalnoj šumi pored Zagreba, na Velebitu, kao i otkriti neku fascinantnu zanimljivost u dalekom svijetu. Oči znatiželjna djeteta najvjernija su slika mog istraživačkog poriva.

Nalazi li se možda u literaturi kojom ste bili okruženi u djetinjstvu, u knjigama i stripovima koje ste čitali, prva „klica“ Vaše ljubavi prema putovanjima? Ili je ona potekla iz nekog sasvim drugog izvora? 

Vjerujem da je izvora bilo više, a uključivali su knjige, televiziju i glazbu. Vrlo je jasno da su knjige Karla Maya, kao što je Winnetou, imale veliki utjecaj na moju dječju maštu. I televizijske serije iz tog doba također su imale veliku ulogu. Opstanak me vukao u Afriku, Sandokan u Aziju, a Korijeni u Afriku i obje Amerike. 

Što je bilo prvo – ljubav prema putovanjima ili ljubav prema glazbi? I je li jedna ljubav vodila drugoj ili su išle paralelnim putevima?

Sjećam se da sam pri upisu u srednju školu tražio neku „laganu“ samo da je što bezbolnije završim. Naišavši naravno na roditeljsko nerazumijevanje s takvim stavom objasnio sam im da ću ja ionako putovati svijetom i svirati. Eto, baš tako. Putovati i svirati. Nije to bila ideja o tome da ću se profesionalno baviti glazbom već sam se nekako vidio kako putujem od nemila do nedraga i preživljavam svirajući na ulicama raznih gradova. Možda i zato imam veliko poštovanje prema romskoj kulturi. Na kraju nije ispalo puno drugačije, samo što su danas, moje sviranje i daleka avanturistička putovanja ipak uglavnom odvojeni jedno od drugoga.

Magija se uspona u prvoj mjeri očituje u borbi sa samim sobom i svojim slabostima te preispitivanjem svojih motiva, životnih vrijednosti i svjesnosti svoje ništavnosti u odnosu na moć prirode.

Na himalajskom vrhu Mera Peak (6476 mnv)

Iako već dugi niz godina putujete, tek ste sada svoje iskustvo uspona na Mera Peak, jedan od vrhova Himalaje, odlučili pretočiti u knjigu. Jeste li i na prijašnjim putovanjima vodili dnevničke zapise i zašto je baš Mera Peak bio Vaš prvi iskorak u književnost? 

Istina je da već dugo imam želju baviti se putopisima, bilo pisanjem, fotografijom ili snimanjem. Na nekoliko svojih prijašnjih putovanja počeo sam voditi dnevnik i gomilati slike i snimke, no uvijek bih putem posustao i to zapostavio pa na kraju nisam imao dovoljno materijala za ispunjenje svoga cilja. Recimo, put motorom u Maroko i Zapadnu Afriku 2012. tako sam zamislio, no usred putovanja prestao sam fotografirati, snimati i pisati što zbog umora, što zbog manjka vremena da se tomu posvetim. Putopisi su jedna zahtjevna disciplina, naročito ako su putovanja toliko intenzivna i naporna, a svoja uvijek takvima napravim. Putovanje i ekspedicija na Himalaju s Vlajima na Himalaji i našim legendarnim alpinistom i putopiscem Stipom Božićem bila je prekretnica. Nesanicama koje sam imao radi visinske bolesti mogu zahvaliti što je ta knjiga i nastala. Baš to sam i napisao u knjizi Himalajski dnevnik, da su bolovanje i nesanice zaslužne za njen nastanak. 

Naime, preko dana smo intenzivno planinarili, čak i po 12 sati, a u pauzama si nismo mogli priuštiti ništa osim obroka i odmora, no kako se na tim visinama često pojavljuje visinska bolest koja u nekoj mjeri gotovo svakoga zahvati, a jedan od simptoma, uz glavobolje, mučnine i opću slabost organizma je i nesanica, ja sam upravo nju iskoristio da pišem dugačke kronike naše ekspedicije koje sam objavljivao na društvenim mrežama. To je postalo veoma praćeno, pa je čak i Stipe Božić novinarima koji su nas kontaktirali odgovarao da im nema što više i bolje reći od onoga što mogu pronaći u mojim objavama. Popularnost tih objava bila je takva da sam s više strana dobio sugestije da ih trebam sakupiti i objaviti u obliku knjige. Jedno sam se vrijeme opirao toj ideji jer nisam vjerovao da je to dovoljno dobro da bi bilo tiskano, a uz to se nisam ni doživljavao kao netko tko bi se znao vješto izraziti riječima, jer sam to oduvijek radio glazbom i to najčešće instrumentalnom. Nisam želio da se dogodi da ljudi počnu s podsmijehom govoriti da je „onaj muzičar sad odlučio nešto piskarati“. Kada se ostvariš u jednoj sferi umjetnosti i postaneš u njoj priznat, vjerujem da je normalan strah od toga da se nekom drugom ne osramotiš i poništiš sve dotad napravljeno. Tek kada su mnogi meni važni ljudi to pročitali i svi redom rekli da je dobro usudio sam se to i objaviti. Nakon tog prvijenca opustio sam ruku…

Vi ste i planinar i putnik. Jesu li to sinonimi, ili ipak postoji razlika?

Postoje neke razlike, ali u mom slučaju one su gotovo sinonimi. Veliki sam ljubitelj prirode i planina tako da sva moja putovanja uključuju i mnogo boravka u prirodi i, gotovo u pravilu, posjete planinama.

Koliko se uopće može prenijeti na papir (bilo tekstom bilo slikom) doživljaj uspona na jedan planinski vrh? I u čemu se zapravo krije magija uspona? Je li u pitanju adrenalinski sport ili mistično iskustvo? Ili nešto sasvim treće?

Iskreno, ne znam koliko su ti opisi uspješni. Često pomislim da nema tih riječi koje bi dostojno opisale neopisiv napor i mentalnu borbu sa samim sobom i surovom prirodom, no pokušaj mora postojati. Magija se uspona u prvoj mjeri očituje u borbi sa samim sobom i svojim slabostima te preispitivanjem svojih motiva, životnih vrijednosti i svjesnosti svoje ništavnosti u odnosu na moć prirode. Ne doživljavam to kao sport uopće. Čak imam prema riječi „sport“ i neku laganu averziju. Na neki način u takvoj vrsti natjecanja vidim želju za dominacijom nad nekime. Dovoljno imam borbi sa samim sobom da bi mi još trebale i one s drugima. Na isti način imam averziju prema riječima kao što su to „estrada“, što mi je obilježje ispraznosti ili, recimo, „glazbena industrija“ jer smatram da riječ industrija ne bi nikada smjela biti povezana s jednom tako duhovnom komponentom života kao što je to glazba. Čak mislim da u svemu tome ne mogu za sebe reći ni da sam profesionalac jer mi i ta riječ zvuči hladno i neemotivno što bi po meni trebala biti prva odlika umjetnika. No, vratimo se na uspon. On svakako je i mistično iskustvo, a uz to je i savršen korektiv vlastitog sustava vrijednosti. Vjerujem da je ljudska želja za komocijom jedan od glavnih razloga sukoba, ratova i pohlepe. Redovitim rezanjem svojih potreba za dovoljno zraka, nešto tekućine i kakvim-takvim obrokom te nadajući se da se nećeš po noći smrznuti potpuno obučen u vreći za spavanje korektiv je za koji vjerujem da bi svakome ponekad dobro došao, a za to si čak i nagrađen silovitom i bezgraničnom ljepotom prirode koja neminovno u tebi budi mistična shvaćanja.

Ritam je osnova života. (...) Shvaćajući ritam, nesvjesno i dubinski shvaćaš i mnogo više o ljudima i prirodi.

Na planinama Pamira u Tadžikistanu (Put svile 2019.)

Zapisi s uspona na planinske vrhove u Nepalu i Iranu ukoričeni su u Vaša dva putopisa. Je li bilo teško voditi dnevnik u uvjetima koji nisu lagodni čak ni za disanje, a kamoli za pisanje? Ili je možda koncentriranost na pisanje bila bijeg od bavljenja fizičkim poteškoćama koje boravak na visinama donosi sa sobom? I kako uopće na tim visinama radi (spisateljski) um? 

Na jedan dio ovog pitanja sam već odgovorio, ali zanimljivo je i to kako ti funkcionira um na tim visinama. U jednu ruku savršeno bistro, a u drugu se miješa s potpuno nadrealnim mislima koje bi svakako mogao usporediti s groznicom ili halucinacijama. To je tanka nit na kojoj plešeš i vjerujem da je vrlo inspirativna. I inače volim taj svijet na rubu dviju stvarnosti te prepun mistike. To je nešto što se u Marquezovu stvaralaštvu naziva „magijski realizam“. Recimo, cijela Latinska Amerika, kao i Afrika pleše na razmeđu tih dviju stvarnosti i to je nešto što me je privuklo trećem svijetu i njihovoj glazbi. 

Zvuči jako privlačno. Čak i po cijenu tjelesne iscrpljenosti!... Koliko je trebalo prerađivati, dopunjavati ili kratiti tekst Himalajskog dnevnika nakon silaska u svakodnevicu? 

Ne mnogo, ali trebao sam malo poraditi na stilu i objedinjavanju cjeline.

Na početku Vašeg putopisa o Iranu zapisali ste kako je „zvuk udaranja pečata u putovnicu“ različit od zvuka svih drugih pečata, no jednak na svim graničnim prijelazima na svim meridijanima. Ima li svaka zemlja svoj ritam? I zvuče li sve planine ovoga svijeta jednako?

Ritam je osnova života. Ritam otkucaja srca, disanja, treptanja, žvakanja... Zatim, ritam izmjene dana i noći, godišnjih doba, vjetrova i kiša. Upravo ti ritmovi utjecali su na to da su na raznim meridijanima i paralelama, različiti običaji i kulture. Kada to shvatiš i osvijestiš, naučio si mnogo. Shvaćajući ritam, nesvjesno i dubinski shvaćaš i mnogo više o ljudima i prirodi. Planine pak imaju svoju jedinstvenu vibraciju i zaista vjerujem da djeluju iscjeljujuće na čovjekov duh i tijelo. 

Vaši tekstovi iznimno su ugodni i opuštajući. Vama kao autoru nije cilj impresionirati čitatelja svojim stavovima i procjenjivanjem zemlje i stanovništva, bilo u ekonomskom bilo u političkom kontekstu, već neposredno i iskreno prenijeti stanja, emocije i situacije kroz koje prolazite. Povijesne informacije o pojedinom lokalitetu koji posjećujete prožete su Vašim impresijama što čak i činjenice koje bi u drugom kontekstu mogle zvučati suhoparno čini živim i zanimljivim za čitanje. Iz načina na koji pišete i opisujete i prirodu i ljude (pa i samoga sebe), čitatelj vrlo brzo shvaća kako Vi ne pristupate zemljama u kojima boravite „osvajački“ i „s visoka“, već s puno uvažavanja i što je još vrjednije – uživanja. Odakle ta skromnost „običnog“ putnika kod nekoga tko je svjetski priznata glazbena zvijezda? 

Odgovor možda leži u tome da se ja oduševljavam svijetom. Bilo koju različitost u kulturi, ophođenju među ljudima, hrani ili glazbi doživljavam kao prekrasnu lepezu boja sa svim mogućim nijansama koje postoje još samo u fascinantnim prelazima i nijansama boja neba u sutonu i ne postoje ni na slikarskom platnu ni u ičemu drugome što je stvorio čovjek. Svaki novi običaj, okus, miris i zakon pokušavam shvatiti prepustivši se upravo ritmu tog mjesta na kojem se nalazim i ne dozvoljavajući svom ograničenom umu da u startu daje pozitivne ili negativne konotacije nečemu što mu je novo, nepoznato i ne razumije dovoljno. Povijesne činjenice često koristim da bi naglasio apsurdnost ljudskog ponašanja koje se unatoč lekcijama koje smo trebali naučiti vrlo malo promijenilo.

Put svile- centralna Azija, 2019.

Kad smo već kod (mojih) predrasuda, koliko ste se na svojim putovanjima suočavali s vlastitim predrasudama?

Putovanja između ostaloga i služe razbijanju predrasuda. Svjestan sam da ih usprkos svemu imam i da ih za svoj osobni razvoj, napredak i boljitak trebam razbiti. Kao čvorove mliječne kiseline koje se nakupe u tijelu i trebaš ih razbiti masažom što je često bolno, ali nakon toga osjetiš olakšanje i preporod. Baš tako. Malo boli za osviještenje duha.

A kakve su sve predrasude domaćeg stanovništva prema putnicima? 

To je zaista veoma osobno i pokušavam uvijek prodrijeti u to kako nas oni vide. Na mnogim mjestima u koja sam putovao zapadnjake, na primjer, doživljavaju kao vrlo plitke, površne, grube i arogantne jedinke i vrlo su često u pravu. Najsmješnije u tome jest da upravo takvi zapadnjaci misle da ih to isto stanovništvo doživljava superiornijima. Također je dobro biti svjestan da pri posjetu neturističkim zemljama tamošnji ljudi stvaraju predodžbu o cijelom jednom narodu na temelju tvog ponašanja jer si mnogima i jedini pripadnik svog naroda kojeg će oni ikada sresti.

Koliko su putovanja utjecala i promijenila Vaš pogled na život, a koliko mislite da je susret s Vama kao putnikom utjecao i promijenio ljude koje ste na putu sreli (ne mislim pritom na druge putnike, već na domaće stanovništvo)?

Najprije bih volio da napravimo razliku između putnika i turista, barem na način na koji ja to vidim. Putnici i putovanja, uvjeren sam, doprinose razumijevanju u svijetu jer se susretom s drugim kulturama gubi strah od nepoznatoga i „tamo neki“ potencijalni neprijatelji i ljudi čudnih običaja postaju osobe s licem, imenom, prezimenom i najčešće širokim osmijehom. Vjerujem da je to obostrano i da su ljudi zaista u velikoj većini divni i dragi na svim meridijanima i paralelama. Budala ima svugdje, a najviše se sramim onih u svojem dvorištu, a ne tuđem.

Vi često naglašavate Vaše oduševljenje stanovništvom Irana. Čak se i Vaša knjiga zove U zemlji plemenitih ljudi. Znači li to da su Iranci „drugačiji od drugih“? I može li se, iz Vašeg putničkog iskustva, doista govoriti o karakteru pojedinog naroda?

Ne znam nikoga tko je posjetio Iran, a da nije bio oduševljen njihovom gostoljubivošću. Negdje sam pročitao, a s time se i slažem, da se radi o nezemaljskoj gostoljubivosti i to je istina, ako sebe, naravno, smatramo jedinim primjerom zemaljskoga. Ništa te ne može pripremiti na tu količinu iskrenog čovjekoljublja i dobrote s kojom se svakodnevno susrećeš u ophođenju s Irancima. Negdje u knjizi sam u trenutku oduševljenja čak zapisao da ako će i jedan narod kolektivno završiti u raju bez da ih se probire, to će biti Iranci. Takvu količinu pozitivnih iskustava s ljudima nisam doživio ni na jednom od svojih putovanja do tada, a ni poslije.

Vjerujem da su ljudi zaista u velikoj većini divni i dragi na svim meridijanima i paralelama.

U perzijskom zaljevu

U potrazi za Staklenim Gradom Bebek Borna, Malnar Željko

Osim ljubavi prema glazbi i putovanjima, Vi imate još jednu strast poznatu javnosti, a to je Vaš motor. Koliko motor kao sredstvo prijevoza (neka vrsta modernog konja) čini kontakt s domaćim stanovništvom bliskijim, intenzivnijim?... I gdje se na njemu nalazi mjesto rezervirano za bilježnicu i olovku ili laptop?

Vjerujem da putovanje motorom ima u sebi onaj idealan spoj slobode i mobilnosti koji mi odgovara. Relativno lako dopireš do zabačenih i teško dostupnih mjesta u kojima se kriju zapušteni „dragulji“, a kada se dalje njime više ne može, tada ga ostavljam i nastavljam pješice, kao na primjer u planinama. Zato svoje putešestvije i nazivam motorističko-planinarskima što stoji i u podnaslovu moje zadnje knjige. Na motoru sam izložen svim vanjskim utjecajima koji na mene neprestano djeluju i time upijam okoliš, mirise, slike i vrijeme mnogo intenzivnije, a s druge strane prema potrebi mogu prijeći i mnogo kilometara u jednome danu. Sviđa mi se i ideja putovanja biciklom ili čak pješačenja, no to naravno zbog brzine kretanja nema taj idealan omjer koji mi trenutno odgovara. U svemu tome prisutan je i osjećaj da se nalazim na modernome konju, jer sam si u odraslosti dao zadatak ispunjenja svih svojih dječačkih snova. I znate što ću vam reći? Ti svjetovi o kojima sam kao dijete sanjario zaista postoje i čekali su me.

Sve zapisujem u vjerojatno najmanji laptop na svijetu koji nam ujedno služi i za spremanje fotografija i videa. On se nalazi zajedno s ostalim vrijednim stvarima poput naših putovnica u malenoj torbi koja se ne odvaja od nas.

Koliko dugo planirate putovanje i koliko detaljno? Koliko prostora ostavljate „faktoru iznenađenja“? I imate li unaprijed jasan cilj o čemu ćete pisati?

Impulzivno sam, a ne analitično biće. Nekim slikarskim rječnikom vjerujem da bi se mogao nazvati impresionistom. Takva su mi i putovanja. Impresionistička. Planiranje putovanja kod mene traje minimalno i svodi se više-manje na brzinsko upoznavanje s osnovama kulture i ophođenja kraja u koji idem i ishođenje potrebnih viza, ako i to. Pri odlasku na Kavkaz 2015. godine propustio sam posjetiti Azerbajdžan jer sam samo dva tjedna prije putovanja odlučio krenuti na istok umjesto na zapad prema Maroku i nisam imao vremena izvaditi njihovu vizu. Na našem zadnjem putovanju putem svile sve do Kine i na tzv. Krov svijeta, odnosno planine Pamira čekali smo na samoj granici s Tadžikistanom njihove vize, ne znajući hoćemo li uspjeti tuda proći. Što se opreme tiče, ona mi je takoreći uvijek spremna i gotovo je istovjetna za trodnevno kao i za višemjesečno putovanje. Zna se da na motor ne stane gotovo ništa osim opreme za noćenje i popravke, pa tu nema ni puno razmišljanja. Na samom putovanju dozvoljavam da me sam put i nekakav instinkt vodi i ne libim se u trenutku mijenjati planove. Bez problema se odreknem posjeta nekoj razvikanoj atrakciji u zamjenu za iznenadno otkriven nepoznat pravac, a poslije „krivih skretanja“ gotovo se nikada ne vraćam već pokušavam shvatiti zašto mi se to uopće dogodilo i što me čeka ispred. Moji putopisi svakako nisu turistički vodiči, čak dapače, bježim od „turizma“ kao vrag od tamjana.

Čitate li putopise Vaših kolega? I je li Vas ikada neki putopis inspirirao na putovanje?

Čitao sam neke, ali vrlo malo. U mladosti me se jako dojmila knjiga U potrazi za staklenim gradom Borne Bebeka i Željka Malnara, a u kasnijoj dobi su me fascinirali opisi himalajskih uspona našeg Stipe Božića s kojim sam eto, na kraju, i bio na ekspediciji, a on je uvelike i zaslužan za moju prvu knjigu Himalajski dnevnik za koju mi je napisao i predgovor. Kada malo bolje razmislim, vjerojatno su moja putovanja i knjige upravo nekakva mješavina gore spomenutih. Avanturizam na kotačima, velika doza mistike i naporni usponi u visine s istraživanjem vlastitih fizičkih granica. Putopise u zemlje koje namjeravam posjetiti ne čitam da mi ne bi odvlačili pažnju, a neke koje sam započeo čitati sam „odbacio“ čim sam naišao na neka viđenja i opise koji se poklapaju s mojima, da ne bi došao u zabludu da više ne znam je li to što pišem iz moje glave ili je negdje pročitano. Ponekad je bolje što manje znati.

U tradicionalnoj nošnji iranskih nomada iz plemena Quashquai

Prije nego sam pročitala Vaš putopis U zemlji plemenitih ljudi, odgledala sam sve epizode Vašeg dokumentarnog serijala Putevima Perzije. Zanima me kako je išao proces montiranja snimljenog materijala. Koliko je trebalo vremena da se usklade „ton“ i slika? I od čega ste krenuli, teksta ili filmskih zapisa?

Knjiga je već bila gotova i izdana prije nego sam krenuo montirati dokumentarce pod nazivom Putevima Perzije. Za njih je trebalo uskladiti čak tri faktora, a to su slika, tekst i glazba. Krenuo sam od slike, odnosno od materijala koje je snimila moja supruga i suputnica na putovanju Ivana Kujundžić Rupčić. Ona je zaslužna i za većinu fotografija koje krase knjigu U zemlji plemenitih ljudi. Vrlo brzo, u samim začecima, trebao sam se opredijeliti i za glazbu jer ona uvelike utječe na atmosferu slike. Koristio sam glazbu koju sam snimio na nastupu svirača u Muzeju glazbe u Esfahanu, za što sam zatražio i dobio i njihovo dopuštenje. Jedan veliki dio glazbe snimili smo moj šogor Stipan Kujundžić koji svira mnoga orijentalna glazbala koja sam izrađuje te ja na udaraljkama. Kada sam već završio prva dva nastavka, učinilo mi se da je tekst koji sam snimio u kameru na samom putovanju nedovoljan. Gledali smo ih i Ivana i ja i ja sam nervozno rekao kako mi se uopće ne da sada pisati tekst koji bi čitao „u offu“. Ona me začuđeno pogledala i rekla da zašto bi išta novo pisao kada sam već napisao knjigu. Uopće mi nije do tada palo na pamet da bi to mogao koristiti. Zanimljivo je kako su ti neke stvari doslovce pred očima, a ti ih ne vidiš. Tako su ta četiri nastavka pod nazivom Putevima Perzije dobila svoj sadašnji oblik, a radi se i na novim nastavcima.

U dokumentarcima su bili prisutni i meni jako lijepi i poetični zapisi Vaše suputnice Ivane Kujundžić Rupčić. Zašto njih u putopisu nema?

Ima ih, ali ponešto izmijenjenih. Sav taj tekst je tekst koji sam napisao za knjigu, a za dokumentarce sam ga malo izmijenio da odgovara i ženskom licu jer mi se dopao ritam izmjene naših glasova.

Da? Bila sam uvjerena kako je taj „ženski“ tekst napisala Vaša suputnica! Dobro Vam ide i književna transformacija iz muških u ženske likove... Na koricama Himalajskog dnevnika piše da Vam to nije prvi rukopis. Što se to krije u ladici?

U ladici se krije jedna potpuno drugačija knjiga na kojoj sam čak četiri godine radio, a počeo još početkom dvijetisućitih i na kraju je još uvijek nisam objavio. Knjiga je pod radnim nazivom „Afro-kubanski ritmovi i udaraljke“, ima gotovo 300 stranica i to je moje dubinsko istraživanje o bogatom svijetu te glazbe počevši od ritmova raznih afričkih plemena koje su robovi donijeli sa sobom u Novi svijet, te njihovog miješanja i razvoja kroz povijest u Novome svijetu. Knjiga je prepuna muzikoloških informacija i ritmičkih primjera te je prvenstveno namijenjena glazbenicima koji se žele upoznati s golemim bogatstvom te kulture. Čak se je pojavila ideja da ta knjiga bude izdana ove godine u sklopu gostovanja nekih legendarnih kubanskih bubnjara u Hrvatskoj, no to je sve zbog trenutne situacije odgođeno.

Zvuči jako zanimljivo, čak i za nas laike… Budući da ste sa svoje dvije objavljene knjige kod dva različita nakladnika već dobro upoznali svijet nakladništva, što biste rekli koliko se svijet glazbe i svijet književnosti razlikuju kada su objavljivanje, reklama, publika i nakladničke/producentske politike u pitanju?

Iskreno, jako malo znam o tome, jer to nije moj svijet. Znam da to nije dobro, no ja kada predam svoj rad za mene je to gotovo. Već 25 godina surađujem u glazbi s Aquarius recordsom, a da nismo gotovo ni salvetu potpisali, a oni su mi izdavači i prve knjige. Za drugu knjigu su mi oni sami sugerirali V.B.Z koji me je i preuzeo te sam i s njima izuzetno zadovoljan, naročito što se tiče kreativnoga tima s kojim sam završavao rukopis. I marketinški mislim da izvrsno odrađuju što treba, a oko postotaka i nekih drugih uvjeta malo razbijam glavu. 

U kojoj je fazi Vaš novi putopis vezan uz Vaše putovanje Putem svile? Imate li možda već naslov, ili on dolazi kao šlag na kraju?

Novi putopis je na točno pola puta i nadam se da ću što prije pronaći vremena da ga završim jer ga mnogi već željno iščekuju kao nastavak knjige „U zemlji plemenitih ljudi“ što on u neku ruku i je. Radni naziv mu je Putevima Svile no sumnjam da će tako i ostati. Naslov se ipak najbolje iskristalizira na kraju. Radi se o još jednom motorističkom putovanju našeg dua „Šarena kugla“, odnosno moje supruge i mene sve do Kine. Mnogi tzv. stanovi (Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan itd. ) kojima smo prolazili bili su dio nekadašnjeg velikog Perzijskog carstva i dio su istoga kulturnoga kruga, tako da je na neki način to putovanje nastavak istraživanja drevne Perzije i njenog bogatog kulturnog nasljeđa. Ljubaznost i gostoljubivost koje smo doživjeli u Iranu na neki su nas način pratili i na ovome putovanju. Nadam se da će i ta knjiga razbiti mnoge predrasude čitatelja, kao što je to učinila i knjiga U zemlji plemenitih ljudi.

I ja vjerujem u razbijanje predrasuda i putovanjima i knjigama. Dragi Hrvoje, hvala puno na razgovoru!

Hrvoje Rupčić

U zemlji plemenitih ljudi

  • V.B.Z. 11/2020.
  • 244 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789535203285
  • Cijena 129.00 kn

Ako nam je ikad trebala dobra vizija, onda je to danas. Hrvoje Rupčić pronašao ju je s onu stranu civilizacija, vjera i ideologija, opisujući svoje veliko motorističko putovanje prostranstvima drevne Perzije, danas Islamske Republike Iran. Hrvojev pustolovni put istodobno je poziv za duhovno putovanje i propitkivanje osobnih i kolektivnih vrijednosti globalnog svijeta...

– Putevima Perzije 1.dio od Zagreba do Teherana –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –