Luiza Bouharaoua : Ustroj društva otežava ostvarivanje i održavanje bliskosti
Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Prevodi i piše. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka prica" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini, dobitnica treće nagrade Ulaznica za kratku priču (3. nagrada) i nagrade Prozak za najbolji rukopisa autora/ica do 35 godina starosti za godinu 2017. S udrugom Skribonauti bavi se vrlo specifičnim poslom, pojedincima u zatvorima i kaznionicama, gdje uvodi kulturu, olakšava arestiranima dane, razvija njihove potencijale. Na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika, u četvrtak, 7. lipnja bit će joj uručena nagrada Prozak.
Bez vrata, bez kucanja
Sandra Pocrnić Mlakar: U pričama iz rukopisa radnog naslova „Nekoliko trenutaka smo zajedno“ posežete za raznolikim subjektima što omogućuje obrađivanje različitih tema i intrigantnih etičkih pitanja koja proizlaze iz ambivalentnog odnosa prema tradiciji i kod nas tipičnog potiskivanja emocija. Odakle ipak češće crpite inspiraciju – iz univerzalnih tema ili osobnog iskustva?
Luiza Bouharaoua: Pitanje tradicije za mene je u ovoj zbirci bilo pitanje nasljeđa, onoga što smo baštinili od svoje obitelji i što nam je kroz odrastanje i život usađeno i kao takvo nasljeđe je u mojim pričama uglavnom teret, nekakav nevidljivi ranac koji su likovima davno uprtili i sada posvuda sa sobom nose u neprekidnoj borbi da ga napokon negdje odlože. Ono što me je posebno zanimalo u tom procesu je istražiti efekt koji taj teret ima na njihovu svakodnevicu i sadašnjost.
Moje iskustvo, a pritom ne mislim samo na ono što sam izravno doživjela već na sve ono s čim sam došla u kontakt, prostorno, vremenski, kroz druge ljude i kroz fikciju i maštu, ispunjeno je univerzalnim temama, kao što je uostalom i svačiji život. Prijateljstvo, ljubav, roditeljstvo, smrt, nasilje, komunikacija i njena nemogućnost, odrastanje, promjena, osobna povijest – sve su to velike univerzalne teme oko kojih se vrti naš svakodnevni život i ono što me zanima u pričama, mojim i tuđim.
Odnos između muškarca i žene u kojem se prelamaju tradicionalne uloge i individuacija jedan je od češćih motiva u Vašim pripovijetkama, a na nekoliko mjesta taj odnos razrađujete susretima u različitoj dobi protagonista. Jesu li za Vas intimni odnosi, koji počinju u iskrenosti prema sebi, ishodište generalnog osjećaja životnog (ne)zadovoljstva? Kao društvo smo neuspješni i neostvareni, može li to biti rezultat neuspjeha i nerealiziranosti na intimnoj razini?
Mislim da se tradicionalne uloge muškaraca i žena moraju slomiti do kraja da bi se ravnopravni partnerski odnos zaista mogao ostvariti. Iskrenost prema sebi u tom smislu je nužna i zapravo prethodi iskrenosti prema drugome. Intimni odnosi, pritom mislim na odnose sa svim bliskim osobama, a ne samo na odnos s partnerom/icom, važan su izvor dobrobiti i zadovoljstva u životu. Neuspješnost da ostvarimo bliske odnose čini ovo društvo neuspješnim, ali mislim da vrijedi i obrnuto – ustroj ovog društva otežava ostvarivanje i održavanje bliskih odnosa.
Godine 2010. pohađali ste Ferićevu radionicu kreativnog pisanja, a 2012. godine Vaše su priče uvrštene u antologiju mladih hrvatskih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“. Osjećate li posljednjih godina da je Vaš rad postao prepoznatljiv i da ste se afimirali u kulturnim krugovima? Jeste li zadovoljni svojim razvojem u proteklih deset godina i priznanjima koja ste zaslužili?
U ovom trenutku života najprije sam neopisivo sretna sto sam tu knjigu napokon uspjela napisati. Kada se iz dana u dan nosite s prekarnim i projektnim oblicima nestalnog rada, a imate vrlo redovite i opipljive financijske obaveze, što je jako dugo bio moj slučaj, napisati tu knjigu do kraja za mene je bio trijumf nad objektivnim okolnostima. Pisanje je rad koji zahtijeva fokusiranost i kreativno mišljenje, a ni jedno od dvoje nisam mogla uključiti nakon deset sati rada na nečem drugom što me je u jednom periodu dovelo do toga da pomislim da tu knjigu neću nikada završiti.
Osvajanje Ulaznice prošle godine mi je bilo važan poticaj za rad, jer je riječ o žiriju čiji rad i mišljenje iznimno cijenim, a Prozak mi je donio ono sto je zapravo bio cilj tog dugog puta – objavu prve knjige. Da, sretna sam tu gdje sam.
Radite u udruzi Skribonaut i Vaše ime veže se uz akciju „Pisci u zatvorima“ te uz „Split Mind“, časopis studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Zašto birate društveni angažman? Koliko je među mladima, Vašim vršnjacima, danas raširena svijest o nužnosti društvene aktivnosti?
Društveni angažman biram zato sto mi se on čini kao jedina opcija koliko-toliko smislenog života i rada u okolnostima u kojima jesmo. Opcija B je odseliti se, a ja još nisam spremna odustati. Ljudi s kojim radim su uglavnom u kasnim 20-ima i ranim i srednjim 30-ima, tako da je možda malo optimistično nas nazivati omladinom, ali tu zasigurno postoji jedna solidna baza čija najveća snaga nije brojnost nego veliki kapaciteti, volja i želja za promjenom koja je jedan od glavnih razloga zašto budućnost ne vidim sasvim crnom.
Priča ne mora biti o prosvjedu da bi bila protestna. Osobne priče su pamtljive, s njima se lako identificiramo i na takvom mikro planu moguće je jasno oslikati i prokazati sve ono što smo internalizirali, sve što nam je nametnuto, točno locirati gdje i kada smo posustali i gdje se možemo početi boriti. Takva mikroperspektiva, vješto napisana i dovoljno partikularna, iznimno je moćan medij da nam progovori o društvu u kojem živimo. U tom smislu društvena kritika je upisana u gotovo svaku priču iz mog rukopisa.
U jednoj od priča vojnička kapa simbol je „naše nepoderive povijesti“, koju ipak obrađujete na osobnoj, a ne na političkoj razini. Iako radom u udrugama demonstrirate intenzivan društveni angažman, u pričama se zadržavate u okviru emocija i osobnih odluka, držeći se dalje od društvene kritike. Zašto?
Skribonauti rade na jednom vrlo specifičnom polju – radimo s pojedincima u institucijama, uglavnom zatvorima i kaznionicama i to uvjetuje našu suradnju s drugim organizacijama, u smislu da zbog prostornih i sigurnosnih ograničenja unutar zatvorskog sustava surađujemo više s pojedincima, odnosno umjetnicima/icama. Suradnju s drugim organizacijama u Hrvatskoj uglavnom smo ostvarivali preko mreže Clubture koja okuplja veliki broj organizacija sa nezavisne scene diljem Hrvatske, koja je prema onome što vidim i dalje jako živa unatoč izrazito teškim okolnostima u kojima rade.
Ovaj se razgovor objavljuje u suradnji s festivalom Prvi prozak na vrh jezika, koji se 7. i 8. lipnja 2018. održava u Zagrebu.