Siri Hustvedt : Antiintelektualizam je duboko ukorijenjen u mojoj zemlji
Devet je već godina prošlo otkako je u nakladi „Profila“ objavljen hrvatski prijevod romana „Ljeto bez muškaraca“ američke spisateljice Siri Hustvedt, u prijevodu Davorke Herceg Lockhart. Jednostavna, ležerno oblikovana naslovnica, sugestivan naslov i poravnavanje datuma izlaska knjige s pojavom prvih vrućih dana, ponekog su čitatelja možda naveli na pogrešan zaključak da je riječ o „ženskoj prozi“, romančiću u kakvom se opušteno uživa na plaži, a potom ga se u dva zamaha zaboravlja.
Uz onodobnu „Profilovu“ intenciju predstavljanja i promoviranja „knjiga za ljeto“, takvom je pogrešnom shvaćanju i pozicioniranju romana Siri Hustvedt posredovala i nedovoljna čitateljska upoznatost s dojmljivom biografijom doktorandice s prestižnog sveučilišta Columbia, pjesnikinje, književnice, esejistice i entuzijastkinje na području neuroznanosti. Pogreška, doduše, nije svojstvena samo hrvatskom diskursu jer, mnogo se puta prisjetila Hustvedt, dobronamjerna raspitivanja o stanju njezina dugovječnog braka s kolegom piscem Paulom Austerom nikad nisu bila učestalija no u vrijeme objave „Ljeta bez muškaraca.“ Ono, unatoč tome što evocira, ali ne simbolizira „lagano, ljetno štivo“ nipošto nije „teška“ knjiga. Tek jedna od onih koje valja čitati s olovkom u ruci i uvijek spremnim papirom jer čitatelja poziva na dijalog, na slaganje ili žestoko protivljenje iznesenim tezama i dubinsko promišljanje naizglednih jednostavnosti života.
Takva je, uostalom, i autorska figura u njegovoj pozadini pa niti gotovo cijelo desetljeće od izlaska prijevoda i romana i nakladničke šutnje o njezinim novim djelima, Siri Hustvedt ostaje jedna od najzanimljivijih sugovornica čija su promišljanja dojmljiva čak i kad se s njima ne možete složiti, a služe i kao zamašnjak mnogostrukoj poticajnoj raspravi. Iako se ne profilira kao „kratkopričašica“, zanimljivo će biti poslušati njezinu priču na jubilarnom Festivalu europske kratke priče, onu u kojoj se pozicionira kao slušateljica i promatračica trenutka i svijeta u kojem živimo.
** FEKP digital - 8. lipnja 2021. u 20 sati: Razgovor s autoricom i čitanje.
Želim da moji dani budu ispunjeni smislom sve dok budem sposobna proizvoditi taj smisao.
Petra Miočić Mandić: U jednom ste razgovoru kazali da manijakalno pišete kako biste uspjeli sve završiti prije smrti. Odakle izvire ta potreba? Promatrate li svoj rad kao svojevrsnu stazu prema besmrtnosti? Dotiče li vas se uopće potreba da „ostavite trag“?
Siri Hustvedt: Barem posljednjeg desetljeća ili tako nekako, a vjerojatno i dulje, preplavljena sam osjećajem hitnosti. Kakve god maštarije pisci imali o besmrtnosti, posve sigurno nismo u poziciji da sami odlučujemo o tom pitanju. Razmišljati na takav način nije samo arogantno, uzaludno je. Moj se život vrti oko pisanja i čitanja i imala sam sreću da život oblikujem oko tih svojih strasti. A nitko ne zna kakva će ga smrtonosna bolest snaći i nitko ne zna koji će dan biti posljednji dan njegova života. Želim da moji dani budu ispunjeni smislom sve dok budem sposobna proizvoditi taj smisao. A za mene se značenje zrcali u mojem poslu, mojim knjigama, esejima, znanstvenim radovima i konferencijama, kolegama, obitelji i dragim prijateljima.
Kako, kao osoba čije područje interesa zahvaća i neuroznanost, shvaćate pitanje besmrtnosti ili života bez kraja? Je li rasprava uopće potrebna ili je smrt ono što daje smisao ljudskom stanju?
O toj sam temi pisala u „The Delusions of Certainity“. Premda polje umjetne inteligencije već dugo promovira besmrtnost kao stvarnu mogućnost, moje je uvjerenje da je takvo shvaćanje zasnovano na lažnom neokartezijanskom modelu uma kao simboličkog sustava, kao vrste računalnog softvera koji se može i treba razlikovati od hardvera, manifestirao se on kroz dijelove stroja ili živog ljudskog tijela. Mislim da je ta podjela lažna, a besmrtnost je pradavna, dugovječna ljudska želja, umjetna inteligencija samo je posljednja verzija ideje njezinog ostvarivanja. I da, mislim da spoznaja o neizbježnom svršetku života daje smisao punini života u trenutku.
A kako pitanje besmrtnosti utječe na znanstvene rasprave o dualnosti uma i tijela?
Besmrtnost ostvarena pomoću pospremanja svijesti na nekakav stroj znanstvena je fantastika prihvaćena od dijela zajednice koja se bavi umjetnom inteligencijom, ali nipošto od svih. Iako na svijetu postoji nekolicina znanstvenika spremna priznati dualizam uma i tijela, model danas poznat kao klasičan računalni model uma ozbiljno je kritiziran i oslabljen od otjelovljenih modela uma ili svijesti koji su od ranih osamdesetih postupno dobivali na snazi. Iako teško možemo reći da su znanstvenici po tom pitanju ujedinjeni i to je polje još uvijek poprište mnogih rasprava, ideja o utjelovljenosti uma i njegovoj ugrađenosti u okolinu stvorila je paradigmatski pomak u kognitivnoj znanosti. Taj se model, ukratko, naziva „modelom 4F“.
Kako spajate znanstvenicu i književnicu u sebi? Je li to uopće potrebno ili jedna uči od druge?
Doktorirala sam englesku književnost na Columbiji, ali u svoju sam disertaciju, dovršenu 1985., uključila i neke uvide iz polja neuroznanosti, napose neurologije. Dugo sam se opirala disciplinarnim granicama jer mislim da znanje ne bi trebalo biti postavljano u okvire. Čitam različite znanstvene, stručne i umjetničke tekstove, obrazujem se i informiram u mnogim poljima što stvara fleksibilnost uma kakvu ne možete postići ostanete li unutar ograničenja jednog izoliranog područja.
Ljudskom biću potreban je jak osjećaj autonomije baš kao i dubok osjećaj povezanosti s drugima.
Ljeto bez muškaraca
Što sam volio
„Ne opraštam si“, kaže protagonistkinja vašeg romana „Ljeto bez muškaraca“ nakon boravka u psihijatrijskoj ustanovi. Je li nemogućnost ili nevoljkost da oprostimo sebi problem koji nas vodi kroz život? Zašto smo tako strogi prema sebi, ponekad i stroži no prema drugima?
Mislim da niste posve u pravu. Neki su ljudi strogi prema sebi, čak i prestrogi, i ne promatraju druge istom optikom. Drugi su, s druge strane, prestrogi prema drugima dok svoje postupke vrlo blago procjenjuju. Ona treća vrsta, možda najpoštenija, jednako je blaga ili stroga prema sebi i drugima. Mia spada u prvu kategoriju, to je točno. Mentalne su bolesti ili stanja često bile praćene osjećajem srama. Budimo realni, slomljena noga neće izazvati osjećaj srama čak i ako je način loma pomalo neugodan. Ali ovo je mnogo složenije pitanje i tema, krivljenje samog sebe ponekad je način oporavka ili postavljanja nove optike na ono što se dogodilo. Da sam barem učinila nešto drugačije, možda sam to mogla spriječiti, često mislimo. Unatoč tome, mnoge stvari u životu ne možemo spriječiti. Jedna od najgorih stvari kod bolesti, bila ona kratka ili kronična, jest gubitak kontrole nad onime što ti se događa.
Mia o ludilu govori kao o „suspenziji života“, no je li tome doista tako? Njezino je stanje samo privremeno, no što se događa s onima trajno pogođenim psihičkim bolestima i je li „suspenzija života“ način na koji društvo promatra to stanje?
Zapravo, Mijin svakodnevni život i jest bio na čekanju dok je bila u bolnici, iako bi se to dogodilo sa svakom bolešću koja zahtijeva hospitalizaciju. Neko sam vrijeme držala tečaj pisanja za psihijatrijske pacijente u psihijatrijskoj bolnici Columbia ovdje u New Yorku. Svi su oni hospitalizaciju promatrali kao obustavu svojih svakodnevnih rutina i kućnih navika. Mnogi su prošli i kroz višestruke hospitalizacije. U nekim je slučajevima povlačenje ili suspenzija blagoslov, u drugim slučajevima je bolan poraz. Mia je vrlo svjesna da je još uvijek živa, da se još uvijek kreće prema naprijed.
U hijerahijskim će se društvima otpor prema elitama uzgajati jer se za nejednakost, tugu, kronične bolesti i dezintegraciju društva mora pronaći krivac.
Promatrajući raspad svojeg braka kao dio većeg plana na koji nije mogla utjecati, Mia mjestimice zauzima pomalo defetistički stav svojstven, čini mi se, današnjoj kulturi pod egidom „ako nisam mogao na to utjecati nije moja krivnja.“ No kako to odricanje od odgovornosti utječe na pojedince?
Prije svega, oni koji će čitati ovaj razgovor moraju znati da je „Ljeto bez muškaraca“ komedija, feministička komedija, i da ju ne trebaju uzimati posve ozbiljno. U njoj se nalaze mnoge reference na filmske i književne komedije poput romana i ekranizacija Jane Austen i knjige filozofa Stanleyja Cavella „Purusit of Happiness“, sjajne knjige o holivudskim komedijama prikaza bračnog života. I roman se svima njima poigrava.
Nisam svoju junakinju promatrala kao defetističku, mnogo je propatila, doživjela je slom u onome što je smatrala kontinuitetom života i braka i, razvojem priče u romanu, uz pomoć svojeg razuma, humora, sposobnosti imaginacije i dubokog povezivanja s drugim ljudima, ženama jer u mojem romanu nema muškaraca, uspijeva se oporaviti samoj sebi ponovno prepričavajući priču vlastitog života.
Što se tiče predavanja moći upravljanja u tuđe ruke, mislim da je to s vremena na vrijeme privlačno svakome od nas. Svi u nekom trenutku poželimo da se netko drugi pobrine za nas. Ironično je da su žene te koje se beskrajno brinu ne samo za djecu već i za muškarce, i ideja da bi se sve žene, neovisno o tome jesu li ili nisu majke, trebale brinuti o potrebama muškaraca, korijenski je uzrok mizoginije. Jer žena koja ne pruži potrebnu njegu biva kažnjena, a kazna se promatra kao nešto legitimno jer kulturološki se pretpostavlja da mora ispuniti majčinsku ulogu. Žene su živjele pod vlašću muškaraca i ta je raširena pojava štetna za oba spola, iako su žene u takvom društvenom dogovoru izgubile mnogo više. Ljudskom biću potreban je jak osjećaj autonomije baš kao i dubok osjećaj povezanosti s drugima na koje se može osloniti. O tome govori Simone de Beauvoir opisujući fundamentalnu dualnost ljudskog stanja.
A kakav je položaj poezije? U knjizi ironično kažete da je namijenjena „djevojčicama, udovicama i slabićima.“ Je li se ta paradigma promijenila u posljednjih desetak godina? Za koga je poezija danas?
U Sjedinjenim Američkim Državama poezija je još uvijek većinski promatrana kao neozbiljna i ženska. Takvo razmišljanje ima duboko korijenje i seže u doba romantičarskog pokreta i ideje da je osjećajnost ženama svojstven atribut. Sklonost takvom razmišljanju još uvijek postoji iako sam kao tinejdžerica često čitala mnoge pjesnike i pjesnikinje objavljivane u velikim, komercijalnim nakladama poput Sylvije Plath, Andrea Lordea, Diane Wakowski, Allena Ginsburga, Nikki Giovanni. Poezija jest potonula, ali čini mi se da bi u svjetlu aktualnih politika mogla doživjeti preporod. Nadam se da je poezija namijenjena svim ljudskim bićima koja kroz nju pronalaze izraz za nešto što im je samima nezamislivo teško izraziti. Emily Dickinson i Paul Celan su pjesnici kojima se uvijek iznova vraćam, i svaki put s čuđenjem.
Kakva je, s druge strane, uloga znanosti u suvremenom svijetu? Čini mi se da kriza nastala kao posljedica pandemije i zatvaranja nije ekonomska koliko je epistemiološka, kriza znanja i povjerenja u znanost…
Potpuno se slažem s tvrdnjom da je trenutna kriza epistemiološka i sa sobom nosi bezbroj drugih kriza, ekonomskih i političkih. Kako znamo to što znamo? To je ključno pitanje, a također je važno prihvatiti da postoje mnogi oblici znanja i premda je kontrola nad prirodnim svijetom znanosti dala nadmoć kao arbitru konačnih istina, nepovjerenje u njezinu stručnost nije se pojavilo niotkud. Brutalno izrabljivanje pacijenata od proizvođača lijekova, sterilizacijske politike u SAD-u i mnogim europskim zemljama, medicinska testiranja na ranjivim skupinama…sve je to dio povijesti znanosti. U hijerahijskim će se društvima otpor prema elitama uzgajati jer se za nejednakost, tugu, kronične bolesti i dezintegraciju društva mora pronaći krivac. Uvijek je lakše okrenuti se Drugome, skorojevićima u gradskim sredinama, imigrantima, Židovima ili osobama drugih rasa, nego izbliza pogledati, doista pogledati kako je kasni kapitalizam stvorio rascjepkanu, depresivnu, ljutu i premorenu javnost, hipnotiziranu blještavim simbolima neodrživog sustava. Znanstvenici za mnoge ljude predstavljaju udaljenu, elitnu skupinu što znači da za njih gotovo i ne postoji razlika između dobre i loše znanosti. Ne postoji niti shvaćanje da je znanost, poput svih drugih disciplina, otvorena, nesigurna, sposobna pogriješiti i u stanju neprekidne potrage.
Još je francuski filozof Julien Benda pisao o „izdaji intelektualaca.“ Kakva je njihova pozicija danas? Jesu li izdali ili možda čak i napustili svoju poziciju u suvremenom svijetu?
Mislim da je Benda preuveličavao i romantizirao ulogu intelektualaca prije dvadesetog stoljeća. Apsurdna je pomisao da su povijest, politika, pohlepa i taština manje utjecali na intelektualce prije prijelaza stoljeća. Znam da je stanje mnogo složenije od toga, ali politika je oduvijek utjecala na ideje. Javna uloga intelektualaca u SAD-u gotovo je nepostojeća, razina diskursa u popularnim medijima je niska i rijetko se izdiže iznad lanca nabacanih floskula. Postoje iznimke, naravno, to su članci pisani od obrazovanih novinara zdravorazumskih političkih stavova. Antiintelektualizam je duboko ukorijenjen u mojoj zemlji i nije ograničen samo na desnicu. S vedrije strane, volim misliti kako su najdublja i najbolja filozofska pitanja istovjetna onima što ih postavljaju djeca. Moja me je kći Sophie kao trogodišnjakinja upitala „Mama, kad odrastem, hoću li i dalje biti Sophie?“. Dobra pitanja i sumnje plodonosniji su od svog pretjerivanja na svijetu.
Mislim da je „bitka spolova“ klišej i kao takva zahtijeva umirovljenje, jer pretpostavlja dvije sukobljene vojske. Pozicija žene suprotstavljene muškarcu na Zapadu opstaje kao jedan od dugotrajnih izraza inferiornosti.
Vaša posljednja knjiga „Memories of the future“ napisana je prije nekoliko godina, kad nitko i nije mogao zamisliti ovakvu budućnost. Koje biste uspomene sad ponijeli u budućnost i kakva će ona, po vašem mišljenju, biti?
Istina, tu sam knjigu objavila 2019. i ona istražuje vrijeme, sjećanje i maštu. Nitko, naravno, ne zna što će budućnost donijeti niti kakva će biti iz čega proizlazi da je budućnost neprekidna fikcija. Predviđanje je svojstveno ljudskim bićima, ali predviđamo tako što neku inačicu prošlosti, pomiješanu s maštarijama o tehnologiji ili distopijskim saznanjima projiciramo na budućnost. Ponekad primjenjujemo i relevantne podatke ili statističke metode koje se mogu, ali i ne moraju, pokazati točnima. Uvijek postoje nedostajuće varijable.
Netko je tako predvidio i pandemiju. Upozorenja o smanjenju bioraznolikosti i njezinoj mogućoj ulozi i pogonjenju viralnih skokova s jedne vrste na drugu, sa šišmiša na čovjeka, nisu bila samo nagađanja u virološkim i epidemiološkim umovima, bilo je to samo pitanje vremena. Priznat ću da sam preplašena iako očekujem da ću biti mrtva prije no što se rezultati ljudskog nemara prikažu u svojoj punini. Još uvijek imamo mogućnost prepoznati ranjivost našeg planeta i djelovati. Razdragana sam mladim ljudima od kojih mnogi, čini se, imaju jasniji pogled prema budućnosti od starijih, posebno onih u čijim se rukama nalaze uzde moći.
Često ističete da su sjećanja samo konstrukt. Kako se, u svjetlu te spoznaje, možemo pouzdati u svoja prisjećanja na događaje iz prošlosti? Također, hoćemo li sjećanje koristiti kao vrstu zaštitnog mehanizma i ovog razdoblje pamtiti drugačijim no što je bilo?
Ovo je zapravo sjajno pitanje. 1918. je pandemija španjolske gripe ubila gotovo pedeset milijuna ljudi diljem svijeta, a u široj je javnosti većinom zaboravljena. Znam samo za dva spomen-područja mrtvima iz tog razdoblja. Ljudsko sjećanje vjerojatno nije evoluiralo kako bi u sebi sadržavalo točne podatke o prošlosti. Evoluiralo je i u organizmima jednostavnim poput morskih puževa kao superioran način preživljavanja, kao način prepoznavanja neposredne opasnosti i vodič prema budućnosti.
Naše sjećanje nije savršeno, ali ono čega se sjećamo objedinjeno je emocijama. Iščitavanje emocionalnog tona u ranije proživljenom događaju pomaže nam da se klonimo bolnih stvari i krenemo prema prostoru ugode. Naravno, ovo je pojednostavljeno jer zanimljivo je kako često ljudska bića sama sebe zlostavljaju, ali pogledamo li pomnije, u tome se uvijek krije i neko zadovoljstvo, ma kako prolazno bilo. Nesvjesno uređujemo svoja sjećanja kroz trenutnu situaciju, ali te imaginacijske promjene mogu, barem u nekim slučajevima, dopustiti da rekonfiguriramo svoja sjećanja tako da nam život bude podnošljiviji. Prošlost prekrojena u svjetlu sadašnjosti može pomoći osobi da si oprosti.
Mnoga su predavanja održana i članci napisani o temi inkluzije i inkluzivnosti. No može li se nju doista postići i koji je put prema njoj? Može li se drugost, kakva god bila, osloboditi stigme?
Mislim da prihvaćanje pluralističkih ideala demokracije podrazumijeva radikalnu inkluziju, uključenost, a ne isključenost. Znam da je klišej, ali to podrazumijeva i proslavu različitosti. Ipak, posve je ispravno ustvrditi da takva inkluzija nikad nije ostvarena i čini se posve vjerojatnim da nikada i neće biti ostvarena u potpunosti, ali kad pogledam brzinu kojom se gay brakovi prihvaćaju u SAD-u i kako malo ljudi još mari za to, među njima i brojni konzervativci, shvaćam kako se društvene norme mijenjaju i to brzo.
S bolestima je također tako, sve su bolesti istovremeno i utjelovljene i mentalne. Mnogo je posla napravljeno po pitanju raspoloženja i bolesti i mnogo se govorilo o ulozi što ju društvena potpora igra u mnogim bolestima, ne samo psihijatrijskim stanjima. Stupanj stigmatizacije psihijatrijskih bolesti varira od kulture do kulture. Na svijetu još uvijek postoje mjesta na kojima se ljude s psihičkim problemima smješta u okove. Svake sam godine u odboru za nagradu Dr. Ghislain koju dodjeljuje istoimeni belgijski muzej. Ocjenjujemo i dodjeljujemo novčanu nagradu osobi ili organizaciji koja se aktivno borila protiv stigme mentalnih bolesti. To je put prema cilju u koji vjerujem.
Romanom „Blazing World“ šaljete snažnu poruku o mizoginiji u svijetu umjetnosti, poručujući kako je spol, a ne talent ključ uspjeha. Je li tome još uvijek tako, je li se situacija promijenila od objave romana? Je li polje umjetnosti ujedno i polje borbe spolova?
Mizoginija u svijetu umjetnosti nema jedinstven oblik. Nije spol jedini sastojak umjetničkog uspjeha, prije je riječ o tome da se ženski rad degradira, a muški uzdiže. Mnoge su studije pokazale sljedeće: muško ime u potpisu umjetničkog djela povećava njegovu vrijednost dok ju žensko ime spušta.
No čini se kako umjetnička scena u SAD-u proživljava „mea culpa“ trenutak. Tržište sad progoni stare, nadarene i desetljećima zanemarivane žene i za njihove radove iznosi zapanjujuće ponude. Kad mi je prijateljica pisala o ženi koja se, u srednjim devedesetima, spremala za svoju prvu izložbu u Londonu, prasnula sam u smijeh i kazala „Još jedna? Ako dovoljno dugo poživiš, možda ti se i posreći.“ Možda dolazi malčice prekasno, ali događa se napredak. Isto se može primijeniti na obojene umjetnike, dugo isključivane s tržišta. Vrata su sad otvorena. Je li to pitanje pomodnosti? Hoće li potrajati? Hajmo se nadati da hoće, da su neke barijere srušene i da smo na početku svojevrsne inkluzije.
Mislim da je „bitka spolova“ klišej i kao takva zahtijeva umirovljenje, jer pretpostavlja dvije sukobljene vojske. Pozicija žene suprotstavljene muškarcu na Zapadu opstaje kao jedan od dugotrajnih izraza inferiornosti. Antička je Atena bila mjesto rezervirano za muškarce. Robovi i žene nisu sudjelovali u javnoj sferi. Ženski se kulturalni status mijenjao, uzdizao i padao, ali uvijek je bio tijesno povezan s klasom i, kasnije, religijom i bojom kože. Postojale su kraljice, kraljica Elizabeta I pada mi na pamet, i one su djelomično izbjegle teret svojeg spola. U nekim su lovačko-sakupljačkim i plemenskim kulturama žene imale i stvarnu moć, ali na Zapadu su djevojke i žene radile i još uvijek rade pod pretpostavkom inferiornosti. Spol je mnogo kompleksniji od podjele na dvije zaraćene frakcije. Mislim da su mladi koji se ustrajno bore protiv življenja u binarnim oprekama na pravom tragu.