Rumena Bužarovska : Pišući uvijek malo iznenadim i samu sebe
Rumena Bužarovska (1981., Skopje) vrlo je prezentna i po mnogočemu jedinstvena autorska pojava; perceptivna i duhovita, iskrena i društveno angažirana, sa specifičnim stilom čije začetke nalazimo u američkoj kratkopričaškoj tradiciji, no koji se potom razvijao vrlo samosvjesno i samosvojno. Ovu makedonsku spisateljicu mlađe generacije, regionalno omiljenu, a u međuvremenu i europski prepoznatu, nekako osjećamo i našom domaćom, jer njezine priče odlično korespondiraju s ovdašnjim problemima. Osim toga, kod nas joj je lijepo, u Hrvatsku dolazi rado i često.
Autorica je studije o humoru u suvremenoj američkoj i makedonskoj književnosti Što je smiješno: Teorije humora primijenjene na kratku priču (Blesok, 2013.) te triju zbirki kratkih priča Žvrljotine (Čkrtki, Ili-ili, 2007.), Osmica (Osmica, Blesok, 2010.) i Moj muž (Mojot Muž, Blesok, 2014.; Ili-ili 2015.). Priče su joj prevedene i uvrštene u engleske, njemačke, hrvatske, srpske, bugarske i francuske antologije i časopise. Izvanredna je profesorica američke književnosti na Sveučilištu u Skopju. S engleskog je na makedonski prevela djela Lewisa Carrolla, J.M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog i Richarda Gwyna.
U fokusu aktualne zbirke Moj Muž, koju nakon Osmice (Algoritam, 2015., prev. Maja Mastnak Car) od proljeća čitamo u hrvatskom prijevodu Ivice Bakovića (V.B.Z., 2016.), iščašenja su bračnih i međugeneracijskih odnosa. Rumena na poprilično distanciran, ironičan način čeprka po disfunkcionalnostima naoko sređenih, dobrostojećih obitelji i pritom precizno detektira nelogičnosti i privide u tim naoko fino posloženim strukturama. Svih jedanaest priča ispripovijedano je u ja-formi, iz perspektive žena srednje dobi.
Protagonistice su pripadnice ekonomskih elita ili nouveau riche miljea koje su se zbog statusa i/ili ljubavi odrekle vlastitog identiteta i tako svele na trofeje. One su dakle slabe, nerealizirane, žrtveničke figure, sve do jedne bez profesije te u ovisničkom položaju od uspješnih muževa.
Dvostruko dno
Osmica
Vanja Kulaš: Rumena, tvoje priče imaju dvostruko dno, u malim, intimističkim slikama vrlo dobro se ogleda šira društvena situacija - problematika nacionalizma, rasizma, patrijarhalnih obrazaca, malograđanskih kompleksa, balkanskog primitivizma, posttranzicijskog kriminala itd. Uglavnom, sve su to užasi s kojima se hrvatska publika itekako može poistovjetiti.
Rumena Bužarovska: To nije neočekivano za našu regiju. Svi mi koji smo pripadali istoj državi prirodno doživljavamo slične političke, društvene, pa zbog toga i osobne fenomene. Uostalom, bitna mi je socijalno-politička dimenzija priče - ako ne govorimo o specifičnosti vremena u kojem živimo, tekst je neutralan i nezanimljiv, pa se često svede na formulu. Upravo ta dimenzija, koja je često lokalna, daje priči “originalnost”, kolorit.
Kakva je recepcija tvojih dviju zbirki na domaćem terenu s obzirom na njihovo naglašeno društveno-kritično određenje?
Zadovoljna sam recepcijom u Makedoniji. Iznenadilo me koliko ljudi zapravo čita domaće autore, što nije bilo tako prije recimo, deset godina. Pretpostavljam da moje priče, kao i priče i romani ostalih makedonskih autora nove generacije, zadiru u tematike koje su bliske iskustvu novih čitatelja. Čitatelji su već ionako kritično nastrojeni pa nije čudno što bliskima osjećaju priče kritičnog predznaka koje opisuju svakodnevne probleme našeg društva.
U Osmici me oduševila tvoja sposobnost, vještina, da prepoznaš i izoliraš ono između - neopipljivi moment ruba, majušni, ali fatalni pomak nakon kojeg u odnosu, u nekoj intimnoj situaciji, više ništa ne može biti kao prije...
Dopada mi se kad mi autor implicitno, suptilno ili simbolično nešto kaže, jer je to obično tako i u svakodnevnom životu - mi o tome kako se ljudi osjećaju i koja je pozadina njihovih djelovanja sudimo kroz sitne detalje, kroz male signale koji ih odaju.
U tvojim se prozama prelamaju crni humor, ironija, groteska... Reci nam nešto o važnosti i moći komike u književnosti, to ti je bila i tema doktorata?
Koristim ironiju i humor kako bih olakšala teške intimne situacije, a i kako bih izbjegla patetiku. Lako je postati suviše sentimentalan, pa čak i zaći u kič, kad pričaš, na primjer, o ljubavnim odnosima - bez razlike radi li se o odnosu između dvoje odraslih ili recimo, majke i sina. To su evo, dva načina na koji se može koristiti humor u književnosti. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je humoru uvijek svojstvena kritika; humor je vid društvenog korektiva, zaigran, neagresivan modus ismijavanja štetnih društvenih fenomena i ukazivanja na njihovu apsurdnost.
Gramatički nekorektna svojina svog muža
Moj muž
Naslov zbirke Moj muž (što me podsjeća na kraticu MM kako o svojim bračnim partnerima gordo običavaju pisati korisnice kojekakvih foruma), sintagma je iza koje se skrivaju mnoge žene, ponosne jer ih je netko eto, htio oženiti. Upravo toliko žuđena institucija nerijetko je poprište tragikomičnih perverzija, konkretno nimalo bezazlene dinamike tiranije i submisivnosti. Okrenemo li se oko sebe, lako ćemo zaključiti da su brakovi izvor svih zala... Malo pretjerujem, ali ti baš te i takve situacije ridikuliziraš, no istodobno i nježno suosjećaš s akterima...
Ha, nisam znala o kratici MM. :) Eto, kad smo kod tih foruma, često se tu vidi kako se brak još uvijek promovira kao najviše postignuće jedne žene; da žena pod svaku cijenu mora zadržati muža i pritom biti ponosna što je ona, simbolično, skupa roba koju se treba njegovati. Tužno mi je - odavde suosjećanje - što su u 21. stoljeću žene još uvijek ponosne kad simbolično promijene identitet od poslušne kćeri do primjerene supruge (to se vidi i u glorifikaciji svadbe u američkim romantičnim komedijama koje su jako popularne i kod nas) i nerviram se što još uvijek mijenjamo prezime. Kod nas, zbog kompleksa inferiornosti prema zapadu, a često i prema Hrvatskoj i Srbiji, žene zadrže i gramatički rod muškog prezimena - «ski» umjesto «ska», tako postajući gramatički nekorektna svojina svog muža.
Svjesna sam da se situacija po pitanju rodnih odnosa i jednakosti kod nas promijenila na bolje, ali u svakodnevnici se ipak suočavamo sa zadrtim vrijednostima: na primjer, razvedenu ženu ili ženu koja nema djece sažalijeva se ili osuđuje kao sebičnu. Na ovim prostorima stopa nasilja nad ženama je alarmantno visoka, a nemamo institucije koje bi se bavile takvim problemima. A i naša vlada, sastavljena od konzervativnih muškaraca, slijedi globalni trend kontrole ženskog tijela kao nečega što im pripada, pa su do krajnosti zakomplicirali zakon o pobačaju.
Jedna od protagonistica vodi zamišljene razgovore s mužem i sinom, svjesna da do kvalitetne interakcije između njih u stvarnosti neće doći... Znači, komunikacija - bolje rečeno njezina nemogućnost unutar obitelji, kao i otuđenost partnera - važna ti je tema.
Da, dobro si primijetila. Nedostatak komunikacije ili krah u komunikaciji zbog različitosti često je osnova mojih priča. Volim analizirati razloge zbog kojih dolazi do tog komunikacijskog kraha, inače postojano prisutnog u našoj svakodnevnici, do te mjere da smo na njega naviknuti. Upravo nenametljiva prezentacija tihog užasa kao posljedice izostanka komunikacije oduvijek me fascinirala kod Carvera.
U kriznim situacijama etički je neodgovorno stajati sa strane i praviti se velikim umjetnikom kroz kojeg progovara Bog.
Spominješ Carvera, a kritičari te redom, već kao po inerciji, uspoređuju upravo s njim kao i s Munro. Bi li u blurbove na koricama svojih knjiga, kao orijentir za potencijalne čitatelje, upisala još koju svom pismu srodnu poetiku? Uostalom, kakvom si se književnošću formirala, a kojim se sada autorima i naslovima okružuješ?
Flannery O'Connor je definitivno autorica koja je imala velik uticaj na to kako pišem, volim i priče Johna Cheevera, Lydije Davies, Jhumpe Lahiri, Cynthije Ozick, klasike kao što su Čehov, Gogolj i Hemingway. Također obožavam prozu J.M Coetzeea i Trumana Capotea, a nedavno mi je Kruno Lokotar otkrio Ferdinanda von Schiracha pa sam u međuvremenu zarazila nekoliko osoba tim autorom. Trenutno čitam priče Elizabeth Strout.
Proza ti je društveno angažirana, hrabra, čak subverzivna, a uz pisanje bacila si se i u aktivizam. Znači li to da književnošću ipak ne možemo popravljati svjetove? Što je s političkom funkcijom književnog teksta, koliki uistinu može biti aktivistički potencijal ili domet jedne fikcije?
Nisam sigurna da nas čitanje čini boljima, empatičnijima i da nas mijenja. I sama sigurno znaš ljude koji su pokvareni i užasni, a čitaju, i čitanje ih uopće nije promijenilo. Da ne spominjem tu ratne zločince iz naše povijesti. Svakako da se svijet ne mijenja kroz književnost, ali se svjetovi spajaju kroz kulturu kojoj književnost pripada. Ipak, književnost ne može riješiti ozbiljnu političku krizu. Za to je potrebno izići iz svoje zone ugode i biti aktivan, glasan i ustrajan. To nije nimalo lako, ali u kriznim situacijama etički je neodgovorno stajati sa strane i praviti se velikim umjetnikom kroz kojeg progovara Bog.
Osim aktualne situacije u državi i američke književnosti kojom se kao znanstvenica i prevoditeljica intenzivno baviš, što te u autorskom smislu pokreće, što je kod tebe trigger za pisanje?
Nemam neki posebni trigger. Obično me inspirira čitanje, zatim priče koje mi ljudi ispričaju a slikovito odražavaju našu stvarnost, i naravno moje vlastite emocije. Ne mogu definirati što je za mene pisanje, ali znam da mi definitivno nije terapija, kao što mnogi kažu.
Kad je vrijeme za sjedanje pred prazan ekran i kakve se okolnosti moraju posložiti za dobru priču?
Obično skupljam materijale za različite priče, pravim male skice, dijaloge, opise, pišem male varijante priča, pa onda kad znam točno kako priča treba izgledati, sjednem i napišem je relativno brzo. Naravno, to obično ne ispada kao što sam zamislila, tako da uvijek malo iznenadim i samu sebe.
Kad nekoliko mjeseci ne otputujem u Hrvatsku upadnem u malu krizu.
Kako se osjećaš na makedonskoj književnoj sceni, koliko je ona dinamična, propulzivna?
Uzevši u obzir da smo mala država, naš jezik je «mali», a i scena nam je takva, ne mogu reći da nije dinamična, tj. postala je takvom u posljednjih nekoliko godina kad su pokrenuti novi književni festivali poput «Druga prikazna», zaživjele su književne rezidencije, a izdavačke kuće su se otvorile prema suvremenim, regionalnim autorima. Ljudi uvijek paušalno govore da se ne čita, ali ja nemam takav dojam. Čak se i na društvenim mrežama često raspravlja o književnosti, a upravo su mreže pridonijele razvoju određenih formi i popularizaciji nekih autora.
A kakvom ti se čini situacija u Hrvatskoj? Voliš nam doći?
U Hrvatskoj sam gostovala više puta, a provela sam i mjesec dana u Splitu na rezidenciji udruge Kurs. Imam ondje puno prijatelja, već poznajem književnu scenu, pratim što se događa na političkom planu i kad nekoliko mjeseci ne otputujem u Hrvatsku upadnem u malu krizu. Hrvati su naravno kritični prema vlastitoj kulturnoj sceni, no meni se čini - i ne samo kad uspoređujem sa svojom zemljom - da je hrvatska kulturna scena bogata i kritično razvijena, bar što se tiče odličnih književnih festivala poput Festivala europske kratke priče i dr. Čini mi se da je kvaliteta izdavačke djelatnosti, uredničkog rada, plasiranja autora i kritike u različitim medijima na dobrom nivou, iako uvijek postoji opasnost da sve to nestane.
Prijateljica mi je nedavno bila u Skopju, fotografije su me iznenadile, gradske vizure su začudne... Iza te robusne grandioznosti, koja su neka tebi draga mjesta po gradu - galerije, kina, parkovi, kavane...?
Iza kompletnog kiča i horora kakvo je Skopje 2014, iza ove fizičke manifestacije potpunog ludila i korupcije, još uvijek volim svoj grad i očekujem da ćemo ga, kad za to dođe vrijeme, nekako rekonstruirati, onakvog kakav je bio prije tog monstruoznog projekta. U međuvremenu izlazim u Staru čaršiju, to je najstariji dio grada gdje se prepliću etničke i vjerske različitosti, a što naš grad u suštini čini lijepim. Volim i “debar maalo”, staro naselje u središtu grada (nažalost urbanistički uništeno) s puno dobrih, tradicionalnih kavana.
Što je s novim intelektualnim, umjetničkim pulsiranjima, u kojoj mjeri makedonska metropola usprkos svemu uspijeva biti živa, vibrantna?
Paradoksalno, autokratsko vladanje Grujevskog sazdalo je kritičnu, intelektualnu i umjetničku masu koja je jako živa i aktivna. To se vidjelo u Šarenoj revoluciji. Nažalost, kulturne ustanove, koncerti, tribine i sl. uglavnom su koncentrirani u Skopju, koje mi je upravo zbog svih svojih proturječnosti užasno zanimljiv grad.
I za rastanak, još malo o tvom pisanju. Na čemu sad radiš i planiraš li širiti fokus ili ostaješ pri svojim uobičajenim temama?
Ne želim previše planirati kad je pisanje u pitanju. Pokušavam se držati nekih minimalnih planova u pogledu koncepta, recimo, ili narativnog stila, jer plan i ambicija u umjetnosti često smrde. Trenutno se još uvijek bavim sličnim temama kao i dosad, još pišem priče, ali to ne znači da ne pokušavam raditi i u drugim žanrovima – kao što ne znači da ću to jednom i objaviti.