Rosa Liksom : Život na granici uvijek je privilegija
Putovanje je, često možemo čuti, bitnije od samog cilja jer upravo je ono, a ne odredište, svrha. I ne složimo li se s time, moramo priznati da na putovanjima ostavljamo veći dio svojih života – uživanje u konačnom postignuću intenzivno je, ali kratkotrajno.
Skretanje pozornosti na važnost putovanja, stvarnog i metaforičkog, jedan je od ciljeva romana „Kupe broj 6“ što ga je nagrađivana finska književnica Rosa Liksom u originalu objavila još 2011., a nakladnička kuća Hena com krajem 2017. predstavila u prijevodu Borisa Vidovića. U tom se romanu, omeđeni dvjema pregradama od šperploče, jednim ostakljenim vratima i, na suprotnoj strani, prozorom u sovjetsku pustopoljinu, stješnjeni na jedva nekoliko kvadratnih metara, sudaraju dva svijeta – svjetonazor bezimene mlade Finkinje, antropologinje koju na „putovanje do kraja svijeta“ nagoni želja za znanjem i otkrivanjem udara o tvrde, čvrsto ukorijenjene stavove Sovjeta Vadima Nikolajeviča Ivanova, okorjelog ženomrsca prepunog predrasuda, književno utjelovljenje „čvrste muške ruke“.
Dijalog, zamišljen tako da iz njega nitko ne izađe kao pobjednik, metafora je otvaranja ideologijom otežalog Sovjetskog saveza prema naprednoj Europi, no istovremeno i pokazatelj važnosti kulturološke i svake druge, dvosmjerne, razmjene. Iako u romanu izgovara tek nekoliko rečenica, bezimena djevojka snažan je i dojmljiv lik, jasno vidljiv u svojoj nevidljivosti i prisutan u svakoj odsutnosti.
Takvom se, uz malo pomno biranih riječi, predstavila i njezina stvarateljica, finska antropologinja i sociologinja, pravim imenom Anni Ylavaara, rođena u laponskom gradiću Ylitornio 1958. godine. Iako je hrvatskoj publici trenutno dostupan samo jedan, i to njezin posljednji roman, Rosa Liksom poznatija je kao kratkopričašica pa je i Zagreb nedavno posjetila kao gošća osamnaestog izdanja Festivala europske kratke priče (finskoj se književnoj publici prvotno predstavila 1985. zbirkom kratkih priča „Yhden yön pysäkki“).
Otad se, kroz osam zbirki kratkih priča, tri romana i dva djela dječje književnosti profilirala kao jedna od najpriznatijih i najkontroverznijih suvremenih finskih književnica. Iako je njezin književni rad nagrađen brojnim nagradama, Rosa Liksom je, vrlo zanimljivo, dugo izbjegavala intervjue želeći u prvi plan postaviti svoj rad i dopustiti njemu da govori o njoj.
(P.M.)
Kupe br. 6
Petra Miočić: Rosa Liksom nije Vaše pravo ime. Zbog čega ste odabrali pisati pod pseudonimom? Donosi li nepotpisivanje vlastitog imena na završeni rukopis i moment oslobođenja? Ili time želite pokazati da se u Vama krije više od jedne autorske osobnosti?
Rosa Liksom: Za pisanje pod pseudonimom ima vrlo praktičan razlog. Naime, moje je pravo ime vrlo dugačko i strancima je vrlo teško izgovoriti ga. Pseudonim me dobro služi već četrdeset godina pa danas vrlo rijetko koristim svoje pravo ime.
Osim vrlo značajne spisateljske, kao slikarica ste ostvarili i značajnu umjetničku karijeru, a poznati ste i kao filmska redateljica. Čitajući „Kupe broj 6“ čitatelj stječe dojam da su svi oblici Vaše umjetnosti u njemu prisutni. Ipak, što Vas je potaklo da priču ispričanu u „Kupeu broj 6“ prenesete u riječi, a ne postavite na veliki ekran?
Prije svega, ja sam književnica. Slikanje i snimanje filmova za mene su igra. Finski filmski redatelj Juho Kuomanen upravo sad snima film temeljen na ovom mom romanu. Mislim da je to jako cool.
Glavna junakinja romana, tragajući za nečim egzotičnim, putuje sve do Ulam-Batora. Je li ta potraga za egzotičnim bila u srži Vaše odluke o pisanju ovog romana? Odemo li još dalje u Vašu prošlost, je li Vas ona potaknula na studij antropologije?
Nekoć davno živio je finski znanstvenik po imenu Sakari Pälsi. On je putovao u Mongoliju netom prije revolucije u Rusiji i u blizini Ulam-Batora je pronašao slike na zidovima pećina. Djevojka iz vlaka također studira antropologiju pa ima savršenog smisla da je i ona u potrazi za istim tim slikama u pećinama.
Iako traga za egoztičnošću, čini se da, s razvojem priče, djevojka pronalazi komadiće sebe. Je li to „pronalaženje samog sebe“ prirodno na takvim putovanjima ili samo autorska potreba da ispuni određene klišeje?
Djevojka jest mlada, ali mnogo je toga iskusila. Dobro je upoznata s načinom života sovjetskih elita i temama njihovih razgovora. Ali u ovom vlaku djevojka po prvi put upoznaje pripadnika ruskog proletarijata i on joj otvara posve novi svijet, uvodi je u neku sasvim drugu rusku kulturu i način razmišljanja. Ona je, po završetku putovanja, malkicu mudrija, a i muškarac također donosi neke važne odluke, između ostalog onu da će prestati mlatiti svoju ženu. Možda je i to simbol kojim on odaje počast djevojci.
Ta djevojka ostaje bezimena kroz cijeli Vaš roman. Ima li u tome, kao i u činjenici da je, budući da u cijelom romanu izgovara tek nekoliko rečenica, predstavljaju drugi, određene simbolike?
Možda je djevojka neka vrsta zrcala. Također, imala sam ideju da djevojka predstavlja Finsku, a muškarac Rusiju za vrijeme Hladnog rata.
Pregledavajući Vaš književni opus, stječe se dojam da ste fascinirani bivšim Sovjetskim savezom, osobito Moskvom. Ondje ste završili dio studija antropologije, a i mnoge od Vaših priča smještene su ili izviru iz Moskve, a mnoge su i nadahnute Rusijom. Je li ta fascinacija čisto antropološka, radi li se o interesu kakav svaki autor ima ili se nešto drugo nalazi u podlozi?
Fascinirana sam Rusijom, bivšim Sovjetskim savezom koliko i današnjom Rusijom. Rusija nam je susjedna zemlja i s njom dijelimo stotinu godina dugu povijest budući da je Finska bila dijelom Rusije od 1809. do 1917.
Ruska je povijest vrlo zanimljiva, a u Moskvi imam i neke vrlo dobre prijatelje. Znam govoriti ruski i to mi je otvorilo mnoga vrata. Svaki put kad otputujem u Rusiju pronađem nove stvari za istraživanje.
Radnju svojeg romana smještate u 1986. Vlak je, kao što je poznato, tad bio najprikladniji oblik prijevoza, no postavlja se pitanje zašto je bilo važno postaviti priču u okruženje, makar i neposredne, prošlosti? Je li to stoga što je vlak savršena pozornica za razgovor kakav vode djevojka i muškarac? Jesmo li danas zaboravili kako komunicirati? Bi li se „Kupe broj 6“ mogao dogoditi u suvremenom okruženju?
Postavila sam dvoje sasvim različitih ljudi u kupe na dva tjedna i tad sam počela uviđati kakve se sve najrazličitije stvari događaju na tako stješnjenom prostoru. Naravno, posve je moguće napisati takvu vrstu priče danas. Zašto ne? Na mnoge će načine biti drugačija, ali takve tipove osobnosti možete pronaći i danas, a bit će ih moguće pronaći i u budućnosti.
Čovjek i djevojka na neki način predstavljaju prototipove Homo Sapiensa.
Moskva je 1986., kao što kažete u romanu, bila snažan spoj istočnih i zapadnih utjecaja. Koliko je taj spoj prisutan danas*, koliko se današnja Moskva razlikuje od one u kojoj se djevojka iz romana nađe 80-ih godina?
Moskva je danas posve drugačiji grad. Danas je to jako moderan grad.
Vadim je, u načelu, sazdan od predrasuda. One, posve sigurno, nisu opravdane ili valjane, ali su, bez sumnje, vrlo zanimljive za proučavanje. Postoji li antropološko objašnjenje porijekla predrasuda i ljudske potrebe za njima?
Homo Sapiens se nekoć bojao stranaca. Homo Sapiens nije volio promjene. Promjene plaše svaku ljudsku jedinku. Predrasude su utkane u svakoga na svijetu.
Vadim, primjerice, tvrdi kako „Mongoli ništa ne razumiju, ali mi im pokušavamo pomoći“. Je li to doista nužno? Odakle dolazi ta potreba da drugog postavimo bilo u fizičke ili kulturološke okove?
Tom rečenicom objašnjavam kako ljudi ne razumiju drugačije kulture. Ljudi običavaju misliti kako je njihova kultura najbolja, a sve ostale su smeće. To se odvija u privatnom životu osobe kao i u funkcioniranju države – osoba često misli da pomaže drugome dok zapravo sve uništava. Radeći dobro zapravo čine loše.
Bez obzira na razlike među narodima okupljenima unutar Sovjetskog saveza, je li postupanje prema ženama ono što im je svima zajedničko? Mizogini podtekst je vrlo snažno prisutan u romanu, čini se kako je nasilje nad ženama dio svojevrsnog inicijacijskog obreda, potvrda muškostii dio tradicije...
Obiteljsko nasilje možete pronaći u svakoj zemlji, u svakoj kulturi, u gotovo svakom domu na ovom svijetu. U domovima obrazovanih, bogatih, siromašnih i svakakvih. Obiteljsko je nasilje velik problem u svakoj zemlji i svugdje je u porastu. Jako tužno.
Vadim djevojci daje knjigu i kaže da će, nakon što je pročita, shvatiti kako komunizam funkcionira. Možemo li, kroz knjige i književnost, proživjeti svako iskustvo koje nikad nismo stekli u stvarnom životu?
Romani pokušavaju doseći onaj svijet koji nadilazi stvarnost – ponekad u tome uspiju bolje, a ponekad uopće ne uspiju.
„Kupe broj 6“ bavi se i odnosom prema mentalnim bolestima i poremećajima. Kakvo je stanje bilo u Sovjetskom savezu i koliko se ono razlikuje od onog u današnjoj Rusiji? Je li i na koji način slično onome u modernoj Finskoj?
Mentalne su bolesti iste svugdje u svijetu. U Sovjetskom je savezu način na koji su postupali s mentalnim bolesnicima možda bio brutalan, tamo je tretman mentalnih bolesnika zaostajao gotovo 50 godina za zapadnim svijetom. U Finskoj je tretman osoba s mentalnim poteškoćama na istoj razini kao u ostatku zapadne Europe.
“Kad zdravi ljudi šopaju lijekovima, tu se ništa dobro ne može dogoditi.” Možemo raspravljati o istinitosti ove tvrdnje, no nije li pravo pitanje zašto bi zdrava osoba na to pristala? Možda je lagano umiranje od trovanja nepotrebnim lijekovima u umu pojedinaca još uvijek bolji izbor od gotovo sigurne smrti u ratu?
Da, mislim da je tako. U Sovjetskom ste savezu doista mogli odabrati želite li otići na psihijatrijsko liječenje ili pristajete otići u rat. Ista je situacija u mnogim zemljama i danas. Psihijatrijska ustanova ili ulaznica u svijet rata.
U romanu se, među ostalima, ističe snažna scena u kojoj Ural stoji kao svojevrsno raskrižje, a putokazi s natpisima “Europa” i “Azija” pokazuju na lijevu, odnosno desnu stranu. Koliko je teško živjeti na području susreta dvaju takvih prostora? Je li takva vrsta kulturalne raznolikosti dar ili teret?
Život na granici uvijek je privilegija. Živjeti tamo puno je zanimljivije.
Jedan od citata iz “Kupea broj 6” kaže: “Mnogi građani koji su ispred svojeg vremena često se nađu na ovom mjestu osamljenosti pa bismo trebali uživati u toplini života u zajednici.” Kakav je bio položaj pojedinca tada, a kakav je danas? Jesmo li danas zakoračili u drugu krajnost gdje je sve unutar društva usmjereno na pojedinca?
U to je doba društvo bilo iznimno važno svakom čovjeku. Ljudi su bili dio jednog tijela, jedne zajednice. Zato je napuštanje te zajednice bilo vrlo težak i složen process. Možda su se slične situacije odvijale u različitim vrstama zajednica. U to smo vrijeme važni bili MI. Sad već dugo živimo u vremenu kad sam važan samo JA. Ja, ja i ja.
“Kupe broj 6” nagrađen je književnom nagradom “Finlandia”. Je li osvajanje te nagrade, i na koji način, pomoglo u promociji ili boljoj percepciji Vašeg rada? Kakve su, općenito govoreći, čitateljske navike Finaca?
Roman je kasnije nominiran za književne nagrade u drugim zemljama, za Premio Strega u Italiji, Prix Medicines u Francuskoj i za Skandinavsku književnu nagradu. To je donijelo mnogo novih prijevoda i jako sam sretna zbog toga. Fincima se knjiga svidjela, samo u Finskoj je prodana u 80 000 primjeraka.
Bili ste gošća Festivala europske kratke priče. Kakvi su Vaši dojmovi o festivalu i hrvatskoj čitateljskoj publici? Biste li ovo iskustvo mogli usporediti sa stanjem u Finskoj?
Festival je bio dobro organiziran, ljudi su bili jako dragi, osobito Ivana koja je volontirala na festivalu. Publika je bila divna i brojna. Nemam čemu prigovoriti, uživala sam u svakoj minuti provedenoj u Zagrebu.
Kupe br. 6
- Prijevod: Boris Vidović
- Hena com 11/2017.
- 212 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532591903
Radnja romana smještena je u kupe vlaka transsibirske željeznice na relaciji od Moskve do Ulan Batora. Taj kupe dijeli mlada Finkinja, studentica arheologije na moskovskom sveučilištu osamdesetih s Vadimom Nikolajevičem Ivanovim, vulgarnim i sirovim ruskim građevincem. Hoće li joj se toliko željeno putovanje kroz sibirska bespuća pretvoriti u najgoru noćnu moru?