Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude.

Nekada je društvo bilo iznimno važno svakom čovjeku. Ljudi su bili dio jednog tijela, jedne zajednice. Zato je napuštanje te zajednice bilo vrlo težak i složen process. Možda su se slične situacije odvijale u različitim vrstama zajednica. U to smo vrijeme važni bili MI. Sad već dugo živimo u vremenu kad sam važan samo JA. Ja, ja i ja.