Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić Mandić • 12.12.2023.

Elina Hirvonen : Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, treba izgraditi ljude

Elina Hirvonen (foto Ilpokiiskinen, 2019.)

Slično svojim norveškim kolegama, finski srednjoškolci dodjeljuju godišnju nagradu za najbolju knjigu finskog autora objavljenu na finskom jeziku. Mnogo manjeg (međunarodnog) značaja od francuske nagrade „Goncourt des Lycees“ po čijem je kalupu oblikovana, procjena finskih učenika dvostruko je važna, autoru kao priznanje možda i manje no donositeljima odluke – napokon ih, umjesto što je pisac htio reći pitaju što su oni u određenom djelu pročitali. Pitaju ih za mišljenje izvan uvriježenih, zadanih okvira. Potiču ih da biraju. I brane svoje izbore.

U Hrvatskoj takvu nagradu još nemamo. Šteta. I ovdje bi bila korisna, mladim bi čitateljima pokazala da su važni. A integritet bi joj bilo lakše braniti od onog pojedinih postojećih književnih nagrada. Ono što imamo projekti su poticanja čitanja poput „Čitanja u fokusu“, što ga provodi Naklada Ljevak. Objavili su tako nekoliko zanimljivih romana i u Zagreb doveli njihove autore. U toj je nisci posljednje ime finske književnice i redateljice Eline Hirvonen (1976), čiji je rad, filmski kao i književni, osvojio nekoliko nagrada, a roman „Kun aika loppuu“, u prijevodu Borisa Vidovića dostupan pod naslovom „Kad ponestane vremena“, finski su srednjoškolci proglasili najboljim.

Što ih je privuklo literarnoj fikciji pomalo distopijskog prizvuka, smještenoj u neposrednu budućnost, u kojoj dvadesetsedmogodišnji muškarac s jednog helsinškog krova iz poluautomatske puške otvara vatru na slučajne prolaznike, ubija dvoje, ranjava troje? Sve ono što će, narativno, uslijediti poslije, a dobrim se dijelom dogodilo prije. Reminiscencije počiniteljeve majke Laure i sestre Aave, pažljivo izgrađena slika antagonista o kojem čitatelj zna sve, a da on niti jednom nije pustio glas. Uznemirujuća aktualnost klimatskih promjena, jedan je od temelja umjetničkog rada ove nekadašnje aktivistkinje. Njezina sposobnost da se beskompromisno uhvati u koštac s tabuima. U ovom romanu to su mentalno zdravlje i pitanje roditeljske krivnje zbog društveno neprihvatljivog suosjećanja.

„Ne bojim se ničega. Osim ptica,“ skrušeno priznaje dok, u bezuspješnom pokušaju obrane od zagrebačkih golubova, bira unutarnju stranu trga. Pokvarili su joj, kaže, i jedno obiteljsko ljetovanje u Dubrovniku. Ostali su se divili ljepotama Grada. Ona je spašavala živu glavu. I, kako me obavijestila, radila na romanu o kojem ćemo razgovarati. Drago joj je, dodaje, i što će ga predstaviti pred hrvatskim učenicima. Finski su, vjeruje, upravo u otvorenosti romana pronašli ono što im je potrebno za preživljavanje u suvremenom svijetu.
 

Kad ponestane vremena Hirvonen Elina

Petra Miočić Mandić: Mogućnost povezivanja važno je oružje književnosti. U Laurinu osjećaju srama zbog nemogućnosti izražavanja tuge, ili brige za sina prepoznajemo mnoge slične priče iz stvarnog života u kojima je suosjećanje s bliskom osobom onemogućeno zbog njezinog određenog postupka. Jesu li tuga ili empatija dozvoljeni samo kad su društveno prihvatljivi?

Elina Hirvonen: To je pitanje, zapravo, jedna od početnih točaka mojeg romana. Već me dugo intrigira kroz što prolaze roditelji, članovi obitelji ili prijatelji počinitelja. Na njih smo, kao društvo, zaboravili. Ne razmišljamo o tome da je „počinitelj“ za njih i dalje višedimenzionalna osoba. Ljudsko biće. Zapitala sam se kako usamljen mora biti onaj tko voli osobu koja je počinila zločin. Zacijelo je grozno. Jer vi tu osobu poznajete od rođenja, gledate je kako raste. I sad biste sve to morali poništiti, zaboraviti. Istraživanje samoće i podijeljenih osjećaja, dubine ljubavi, krivnje, srama i nemogućnosti dijeljenja tih osjećaja bilo je jedna od prvih namjera ovog romana. Da odgovorim na pitanje, takvi osjećaji nisu društveno prihvatljivi. Nekad pojedince poprijeko gledamo i samo jer pripadaju određenoj obitelji na zlu glasu. 

A postoji li u Finskoj društvena osuda? Ovdje imamo zanimljiv fenomen – počini li zločin dijete, roditelje se nekritički sažalijeva, dok se, ako je situacija obrnuta, roditeljska krivnja transponira na dijete. 

To je apsurdna situacija, dijete ne može biti krivo za postupke svojih roditelja! Usto, na dječje postupke mnogo više utječu oni roditeljski no što je to obrnut slučaj. Nisam čula da se u Finskoj događa nešto slično, ne raspravljamo o krivnji na taj način. Kad se dogodi, društvo ostane zgroženo činom, no više se postavlja pitanje što je pošlo po zlu u obitelji.

U knjizi sam zato pokušala portretirati roditelje pune ljubavi, kao složene ljudska bića. Nisam htjela da budu užasni, nemarni ili disfunkcionalni. Naprotiv, htjela sam da budu kao svaka druga obitelj jer sve bi drugo bilo lako i jednostavno objašnjenje za to što se dogodilo. Zato sam odabrala perspektivu majke koja je voljela, i još voli, svojeg sina, ali nosi i teret krivnje. 

Niste htjeli disfunkcionalnu obitelj kao jednostavan odgovor na pitanje što je pošlo po zlu. No mora li odgovornost uvijek biti samo obiteljska ili njezin dio leži i na društvu?

Ne, ne, nipošto. Sigurno je i na društvu. U romanu sam htjela stvoriti slojevitu situaciju i pokazati da nema jednostavnog objašnjenja. Postoje mnoge vrste individualne traumatizacije koje se prelijevaju na društvo. Na njih društvo često nije sposobno odgovoriti. Zbog toga svi pate, ali objašnjenja nema. 

Sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. 

Elina Hirvonen (foto: Naklada Ljevak)

Većina individualnih trauma manifestira se i kroz probleme s mentalnim zdravljem. Tema vam je bliska, njome se bavite ne samo u ovoj knjizi, kao i klimatskim promjenama. Kako ih povezujete vi, a kako općenito u Finskoj, čije društveno uređenje često smatramo najbližim idealnom?

Mislim da je daleko od toga. Na romanu sam počela raditi 2012., a smjestila sam ga u ne tako daleku, no ipak budućnost, što mi je omogućilo odmak od stvarnosti. Mislim da još nismo osvijestili promjene što će ih u našem mentalnom zdravlju izazvati problem s klimom. Kao što ranije nismo osvješćivali da problem s klimom uopće postoji. Nažalost, naučit ćemo na teži način.

Za ovaj sam roman puno istraživala o klimatskim promjenama i različitim mogućim scenarijima njihova utjecaja na naše pojedinačne živote i društvena uređenja. To je i bila okosnica moje knjige. I sve što sam zamislila učinilo mi se nevjerojatno blizu i slično onome što sam pronašla u predviđanjima – uspon totalitarističkih stranaka, porast nasilnih, oružanih sukoba, pojačane migracije… Futuristi s kojima sam razgovarala sve su to predvidjeli. Na to se nadovezuje individualizirana priča, ulančava se s globalnim kontekstom. Jer razbijena obitelj metafora je polariziranog svijeta. 

Što se mentalnog zdravlja tiče, mislim da, nažalost, ne postoji društvo u kojem se tom pitanju posvećuje primjerena pozornost, u društvenom i medicinskom smislu. U usporedbi s drugim zemljama, Finska je vjerojatno na dobrom putu, ali otkad znam za sebe, gledam kako se ljudi bore i kako im nitko ne pomaže, kako su prepušteni sami sebi, bez pristupa odgovarajućem liječenju. Jedna od bolnih točaka našeg društva vojni su veterani Zimskog rata, oni su jako dugo bili tabuizirani. Nakon završetka rata sa Sovjetima, nismo razgovarali o njegovim posljedicama, a ljudi se nisu vraćali samo fizički nego i psihički oštećeni.

Nažalost, ne moram vama govoriti o tome, vi znate da u svim zemljama pogođenim ratom postoji mnogo slomljenih ljudi. Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. O tome razmišljam i sada, zbog Gaze, muči me što nismo sposobniji prošla iskustva shvatiti ozbiljno i učiti iz njih. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude. U Finskoj je to trajalo sve do pojave moje generacije i trenutka kad smo počeli razgovarati i o toj strani rata. 

Jesu li onda problemi s mentalnim zdravljem sad manji tabu?

Da, problemi s mentalnim zdravljem danas predstavljaju manji tabu, nove generacije  lakše i češće razgovaraju o mentalnom zdravlju što je sjajno. Ljudi se toga više ne srame. Iako i danas postoje određeni problemi o kojima je lakše javno govoriti nego o drugima. Primjerice, govorimo o traumama, depresiji, ADHD-u, ali još se ne usuđujemo govoriti o psihozama jer je njih najteže liječiti. One još uvijek predstavljaju tabu. Rastužuje me što niti sad nemam odgovor na pitanje kad će u Finskoj mentalno zdravlje dobiti pozornost kakvu zaslužuje. Mislim da će osobe koje pate od najtežih poremećaja još dugo biti tretirane na pogrešan način. Naravno, postoje pomaci, postoje i primjeri jako dobre prakse, ali još uvijek postoji i stigma zbog koje pomoć ne stiže do mnogih. A tome je mnogo razloga.

Jedan od njih je to što ljudi s najtežim psihičkim problemima često ne mogu zastupati svoje interese pa ih je najlakše ignorirati. Donositelji odluka često ne shvaćaju složenost tog pitanja, lakše im je pokušati riješiti tjelesne probleme. Uostalom, s vidljivim je poteškoćama lakše suosjećati, a osobe s najtežim psihičkim problemima se ne izlažu. Netko će reći da bi u njihovo ime mogle i trebale ustati njihove obitelji. Ali, njihove su obitelji iscrpljene svakodnevnom borbom sa sustavom koji ih ne vidi. Uostalom, to se događa i u knjizi. Obitelj pokušava pronaći pomoć za Aslaka, ali ne uspijeva do nje doći. To je, nažalost, čest slučaj u Finskoj. 

Obitelji nekad ne istupaju i zbog srama. Čini mi se da na ovom pitanju poništavamo modernu maksimu o nužnosti empatije. Osim pojedinaca, empatiju uskraćujemo i „nepodobnim“ društvenim skupinama. Jesmo li stvarno empatična društva i je li empatija precijenjena? 

To je važno, divno i veliko pitanje. I, zapravo, nisam sigurna imam li odgovor na njega. Mislim da smo prije bili usredotočeni na empatiju, i ja sam se u svojem radu njome bavila. Danas mislim da bismo se kao društva trebali usredotočiti na sustave jednakosti, a ne na empatiju. Jer za društvo je važno da sustav počiva na načelu ispravnosti, a ne suosjećanja. Često možemo čuti da nema društva bez empatije i da samo zahvaljujući njoj imamo društva gdje su zaštićena svačija prava. Ali, to nije točno! Niti su svačija prava zaštićena niti je empatija tome uzrok. Dakle, društvo se, kao sustav, mora zauzeti za zaštitu svačijih prava, bez obzira pripada li pojedinac marginaliziranoj skupini i može li se sam zauzeti za sebe. Cilj bi nam, dakle, trebao biti usredotočiti se na sustav.

Istovremeno, za društveni je napredak nevjerojatno važna volja da čujemo tuđe priče i razumijemo tuđe perspektive. Ta sposobnost da drugoga, drugo ljudsko biće vidimo kao ravnopravnog pojedinca i kao beskonačnu tajnu što svatko od nas drugome jest, sada nam je prijeko potrebna. Mnogo razgovaramo o empatiji, ali mislim da ponekad njome maskiramo druge stvari. 

Maskiramo li njome katkad i nevoljkost da uvažimo, ako ne i prihvatimo, drugoga? 

Mislim da da. Naravno, s jedne mi je strane jako drago što fokus postavljamo na empatiju, ona je iznimno važna, ali s druge strane, nekad činimo upravo ovo što navodite – reći ćemo da suosjećamo s pojedincem, ali nećemo mu pomoći da ostvari svoja prava. Često, u trenutku kad se pojavi neki problem, postaješ samo to – osoba s problemom. Reduciran si. Zato se ljudi ponekad i odriču nekih svojih prava. Da bi ostali osobe. 

Foto: Naklada Ljevak

Već smo rekle, ovo nije prvi put da se u svojem književnom radu bavite tabuiziranim temama. Rekli ste mi da se u životu bojite samo ptica, a da niste lagali, svjedoči i priča s početka vaše, tada novinarske karijere. Izgubili ste posao zbog raskrinkavanja Mattija Ahnea. Je li vas ondašnja reakcija javnosti osnažila u namjeri da beskompromisno idete dalje?

Koliko se god to nevjerojatnim činilo, jest. Bilo je to 2001., bilo mi je 25 godina, mlada novinarka na početku televizijske karijere. Tad sam još vjerovala da je novinarstvo jedan od stupova demokratskog društva, radila sam za jednu nezavisnu kompaniju, a naš smo sadržaj, pomalo provokativan program u kojem smo preispitivali važne društvene teme prodavali jednom televizijskom kanalu. 

Tada se u Finskoj mnogo govorilo o monopolizaciji medijskog tržišta, velike su medijske kompanije kupovale manje kuće i pitali smo se o kasnijoj mogućnosti objektivnog izvještavanja. Složili smo anketu, upitali dvadesetak finskih novinara jesu li bili izloženi takvom pritisku, pozivu na autocenzuru. Odgovorio nam je jedan dosta utjecajan kolega, jedan od najvažnijih istraživačkih novinara onog doba. Radio je na prilogu o zloupotrebi pomoći i skrenuo nam je pozornost na to da su mnoge zaposlenice jedne medijske kuće optužile šefa upravnog odbora za seksualno uznemiravanje.

Ponavljam, to je 2001. #MeToo ne postoji, o zlostavljanju se tek počinje govoriti. Glavni urednik njegovih novina odbio je objaviti tu priču i mi smo odlučili ići s njom. Pripremili smo se, dobili smo imena žena i njihove potpisane izjave o spremnosti svjedočenja na sudu, bude li potrebno, a pozvali smo i neke od kolega iz spornih novina da nam se pridruže u emisiji. Iako su pristali, gostovanje su otkazali netom prije emisije. U dogovoru s produkcijom, emisiju sam započela pozivom njihovoj redakciji i otkazivanjem pretplate. Uz navođenje razloga.

Ono što je nakon toga uslijedilo nezapamćeno je u Finskoj. Naša je emisija odmah ugašena. I sva je medijska pozornost usmjerena na mene, žuti tisak je pisao o mladoj, plavoj novinarki koja gubi živce u programu uživo. Pisali su da sam uglednog čovjeka optužila za zlostavljanje bez ikakvih dokaza. Ništa što se pisalo nije bilo točno, ali pisalo se. Moji šefovi su odjednom nestali, više mi nitko nije htio pružiti podršku i svakodnevno sam morala čitati članke o sebi.

Je li se inat probudio tada ili je to došlo kasnije?

O, ne! Mnogo kasnije. Isprva sam bila slomljena. Zbog toga sam i odustala od novinarstva što je, ujedno, bio i najbolji izbor. Naravno, sve i da sam se htjela vratiti poslu, nisam imala kamo jer me nakon toga više nitko nije htio zaposliti. Ali, oduvijek sam se htjela baviti umjetnošću, no uvjerena da se u Finskoj od umjetničkog rada ne može živjeti, odabrala sam ono najsličnije umjetnosti. 

Onda sam odlučila početi sama objavljivati. Naravno, bilo je teško jer je moj idealizam bio slomljen, ali istovremeno sam mislila – ako urednici i veliki novinari mogu dan za danom izbacivati sranja bez ikakve provjere, niti ne želim biti dio takve ekipe! 

Nakon toga sam upisala školu filma, počela raditi filmove i pisati roman. Danas, kao članica PEN-a, pružam podršku novinarkama, jer najčešće su to mlade žene, izloženima napadima krajnje desnice. Shvatila sam da, kad tako rano u karijeri iskusiš to što sam ja prošla, ništa te ne može slomiti. 

Sve je povezano. Mi živimo živote prošlih generacija, postoje istraživanja o tome kako na nas utječu naslijeđene traume. Pa i ovo što danas živimo ono je o čemu su ljudi u prošlosti sanjali, zar ne? To što mi živimo za nas su izgradile prošle generacije.

Foto: Naklada Ljevak

Još jedna, iako danas manje tabuizirana, tema je izbora o zasnivanju obitelji. U romanu o tome govorite kroz generacijski sukob majke i kćeri. Laura se osjećala primoranom zasnovati obitelj pa na Aavin život gleda kao na prostor neograničene slobode, na nju kao na nekoga slobodnog od svih društvenih ograničenja. Je li to doista tako? Je li imperativ obiteljskog života, i majčinstva, doista stvar prošlosti i postoje li zamijenjen nekim novim zahtjevima? 

Statistički gledano, u Finskoj se doista sklapa mnogo manje brakova nego ranije, mladi danas na svijetu donose manje djece nego ikad prije. Proživljavamo, u demografskom smislu, najgora vremena. Za to postoji mnogo razloga o kojima ne znamo dovoljno, ali pretpostavljam da, s jedne strane, žene doista jesu manje pritisnute obavezom imanja obitelji pa mogu slobodnije izabrati. S druge strane, postoje i ljudi koji žele djecu, ali ne žele ih podizati samostalno pa se, zbog nemogućnosti pronalaska partnera, ne uspijevaju ostvariti u tom smislu. To su tužne priče. 

No, mislim da je pritisak uvelike oslabio, a njegov intenzitet ovisi i o tome na koje se područje usmjeravate i kojoj se dobnoj skupini obraćate. Neki su moji prijatelji osjećali pritisak okoline, ja nisam i govorila sam da ne želim imati djecu. To je bila prva stvar koju sam rekla svojem budućem suprugu kad smo se tek upoznali. I baš zbog toga što sam oduvijek znala da mogućnost izbora postoji, danas ih imamo dvoje. 

U krugovima u kojima sam odrastala pritiska nije bilo, poticani smo da se razvijamo i istražujemo sve mogućnosti života. Puno, dakle, ovisi i o krugu u kojem se krećeš, okolini, ali i lokaciji – još je uvijek primjetna velika razlika između života u gradovima, urbanijim sredinama i onog na selu. 

Što se tiče knjige, htjela sam izbore likova prikazati kroz Lauru jer je ona nepouzdana pripovjedačica. Sve ono što iznosi, a čini to nakon što je Aslak počinio zločin, treba promatrati optikom krivnje, sve čega se prisjeća njome je obavijeno. Vjerujem i da smo svi nepouzdani u iznošenju vlastitih priča, to je dio književnosti, no Laurin je primjer mnogo ekstremniji, krivnja je ključ kroz koji ona sve promatra i samo dan ranije mogla je ispričati posve drugačiju priču i to je čini nepouzdanom. 

Kroz nju sam, istovremeno, htjela opisati složenost majčinstva. Bila je majka puna ljubavi, ali istovremeno osjeća krivnju jer nije bila stereotipna majka. Bila je brižna, voljela ih je, tražila pomoć, ali naknadno pitanje krivnje zasjenjuje sve njezine izbore. Zato sam i odnos s kćeri odlučila prikazati složenim, Laura vidi kako Aava živi životom kakav ona nije imala, a mislila je da će biti upravo takav. I onda se javlja tabuizirani aspekt odnosa majke i kćeri – ljubomora. Istovremeno, čitatelj osvještava i da ona svoju kćer ne poznaje jer je ljubav češće usmjeravala prema sinu. Kći je bila „jednostavnije“ dijete, s njom je bilo lako. Samim time, bilo ju je lakše zanemariti. 

Time, kroz odnos brata i sestre koji oboje od nečega bježe, otvarate drugi problem suvremenosti. Kaže se da vremena nikad nisu bila sretnija. Ali, djeca su sve tužnija, potištenija. Postoji li objašnjenje za to? Ili je problem postojao i prije, ali se o njemu sad više govori? 

To je dobro pitanje. O tome ne znamo dovoljno jer se ranije o problemima mentalnog zdravlja vrlo malo razgovaralo pa ne možemo reći kako su se djeca s time nosila. Znamo da su djeca tad bila izloženija nasilju što im je unazadilo kvalitetu života i ostavilo posljedice po mentalno zdravlje. Imajući to u vidu, shvaćamo da su različite stvari istovremeno istinite i da nema jednoznačnog odgovora. Ljudi su zdraviji nego prije, u većini zemalja događa se puno manje nasilja. Istovremeno, proživljavamo krizu mentalnog zdravlja i ne možemo reći je li to zato što su ljudi počeli o tome otvorenije govoriti ili jer se problem povećava. To je također moguća istovremenost, otvorenost, ali i povećanje problema. Za to odgovornost dijelom leži i na društvenim mrežama.

No kad ste 2012. počeli pisati roman, niti društveni mediji niti klimatske promjene nisu bili u fokusu javnosti. Kako se, s jedne strane, pobudio vaš interes za pisanje o temi? S druge, vaš hrvatski izdavač objavljuje i Maju Lunde, koja također o klimatskim promjenama govori i kroz vizuru malih, obiteljskih priča. Što ste vi u Skandinaviji prije desetak godina vidjeli bolje od nas ostalih? I zašto vam je važno povezati „velike,“ društveno važne teme s ovim manjima? 

Zanimljivo je to čuti, iako znam za rad Maje Lunde, nisam o tome razmišljala kao o „skandinavskoj stvari.“ Zašto klima? Njezinu važnost osvijestila sam još kao tinejdžerice, bila sam punkrockerica, aktivistkinja, članica Greenpeacea i o ovim problemima čitala kad se još niti u Finskoj nije razgovaralo o njima. Ili jest, ali na vrlo pojednostavljen način. I zato me rastužuje spoznaja da je svo znanje o klimatskim promjenama već dugo dostupno, još od devedesetih postoje znanstveni članci, ali nedostaje aktivnosti. Očajavala sam zbog toga.

Neko sam vrijeme živjela u Zambiji, od Cape Towna do Helsinkija smo putovali automobilom i ono što sam vidjela na tom proputovanju bilo je proročansko ostvarenje svega o čemu sam čitala. Uživo sam vidjela utjecaj ekstremnih vremenskih uvjeta, ali to je bila 2009. pa sela koja pate od suše, mjesta na kojima je postalo nemoguće sijati i žeti zbog nedostatka kiše nisu bila naš problem. U Europi još nismo iskusili toplinske valove pa smo razgovarali o migracijama, ali ne kao bar djelomično i rezultatu klimatskih promjena nego kao izoliranom problemu. 

Naravno, postojao je i vrlo osoban razlog. Kad sam počela pisati, mojoj kćeri bile su dvije godine, a sinu tek nekoliko tjedana. Gledajući radost u njihovim očima, osjetila sam neizmjernu tugu i krivnju znajući u kakvom će svijetu rasti i živjeti. Iako nisu osobne tematike, na svoje sam knjige gledala kao na pisma djeci. Htjela sam im se ispričati i jer sam dio generacije koja ne čini dovoljno. 

To je, dijelom, i odgovor na pitanje zašto obitelj. Osim toga, ne vidim razliku između individualnih i globalnih pitanja, sve je isprepleteno. Bar ja tako vidim svijet i oduvijek sam zainteresirana upravo za tu isprepletenost. Razmislite, sve je povezano. Mi živimo živote prošlih generacija, postoje istraživanja o tome kako na nas utječu naslijeđene traume. Pa i ovo što danas živimo ono je o čemu su ljudi u prošlosti sanjali, zar ne? To što mi živimo za nas su izgradile prošle generacije. A što mi činimo? 

Zato je obitelj u knjizi metafora za planet. Nastavimo li dalje, i za našu međusobnu povezanost. Ljudi u afričkom selu nisu mogli svojim načinom života uništiti planet. Stoga, da, povezani smo na vrlo vidljivoj i praktičnoj razini. 

Foto: Naklada Ljevak

Na samom početku rekli ste kako niste znali da je klimatska fikcija „skandinavska“ stvar. Postoji li, uopće, nešto takvo? Naravno, u posljednje se vrijeme uz skandinavsko u književnosti vežu trileri i krimići, nordijski noir. No postoji li nešto drugo čime bi se mogao definirati suvremeni skandinavski, preciznije finski, roman? 

Ne znam. Naravno, najočitiji bi odgovor bio nordijski noir. Ali to je, zapravo, kao da vas netko pita što je balkanska književnost. Odvojeno od noira, koji se u svim našim književnostima događa istovremeno, ne znam što bih navela. Finska je književnost različita od švedske, a ne znam što se događa u danskoj književnosti. Čini mi se da se Norvežani bave pitanjima individualizacije. Problem je i što mnogi moje pisanje karakteriziraju „internacionalnim,“ ne bi me svrstali u finsku književnost. 

Što izdvojiti kao „finsko“? Mnogi se finski pisci moje generacije još uvijek bave prošlošću. Našim ratom jer sada napokon možemo istražiti rat iz ljudske, ne samo političke ili vojne perspektive. No u književnosti postoji i puno više od toga. Ne bih mogla definirati finsku književnost, tematski, stilistički niti žanrovski. 

Osim globalno aktualnih tema, kritika često ističe i neutralan ton vašeg romana. Ne favorizirate niti osuđujete ili se izrugujete nekome od svojih protagonista i uspijevate ostati potpuno izvan teksta što mnogima, unatoč korištenju pripovjedača u trećem licu, ne uspijeva. Što ste željeli da izostanak autorske emocionalne angažiranosti donese tekstu, samom narativu, ali i tonu romana? 

Cilj mi je bio sliku ostaviti čistom, a budući da su teme tako mračne, moj su jezik i stil morali ostati čisti da bi čitatelj mogao probaviti knjigu i proživjeti svijet koji prikazujem. Htjela sam stilistički kontrast, da jasnoćom i prozračnoću stila ostavim čitatelju prostor za disanje, osvješćivanje likova i knjige. Čistoća mi je bila važna i da čitatelj može prodrijeti u knjigu, a da ga ona pritom ne razori, da mu ostavi prostora za razmišljanje. Htjela sam i da likovi budu poput stvarnih ljudi, složeni i tajanstveni, da čitatelj osvijesti misterij i sam popuni praznine. 

Naposljetku, jesmo li dosegli trenutak kad nam ponestaje vremena? 

Nepopravljivi sam optimist, mislim da uvijek ima vremena. Ali u posljednje vrijeme mnogo više razmišljam o tome, stanje je alarmantnije nego 2015., kad je knjiga objavljena u Finskoj. I sve se ostvaruje s proročanskom preciznošću. U tom smislu, vjerujem i upozorenjima znanstvenika i ekologa da vrijeme na mnoge načine ističe, ali istodobno znam i da imamo znanje. I možemo, u smislu klimatskih promjena, promijeniti svijet. Još stignemo. Ne bi trebalo biti tako teško, a promjenu možemo početi s malim, posve izvedivim pomacima. Stoga da, dok ima života imamo i vremena postupiti ispravno.

Ali, moramo se usredotočiti – uvjerimo li se da ništa što činimo nema utjecaja jer je sve odavno izgubljeno postat ćemo cinični. Zato se moramo usmjeriti na ono što još možemo učiniti, pogotovo na razini sustava. Jedan divan citat Virginije Woolf kaže da je budućnost mračna i da je to najbolje što budućnost može biti. O budućnosti ne znamo ništa i zato je možemo pokušati učiniti dobrom i ispravnom.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

– Elina Hirvonen: Čitanje je u srži demokracije –

Elina Hirvonen

Kad ponestane vremena

  • Prijevod: Boris Vidović
  • Naklada Ljevak 10/2022.
  • 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533556987

U ovoj mješavini klimatološkoga izvjestiteljstva, teorijskih upisa po crti Christophera Lascha te tipičnih pitanja Fjodora Dostojevskoga o odnosu morala, zločina i višega dobra kao i o mogućnosti i načinu angažmana i najzad i kamijevskih razmatranja o smislu čovjekova djelovanja u svijetu nad kojim lebdi Sizifova sjena Elina Hirvonen donosi nam suvremenu obiteljsku dramu o odgovornosti i slobodi, priču o roditeljstvu, snovima i zdravlju.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –