Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 30.01.2020.

Maja Lunde: Uživanje i iskazivanje ljubavi prema prirodi način je da se čovjek osjeća dobro sam sa sobom

Maja Lunde (foto: Iva Perković)

Iako bismo njezine teme mogli nazvati proizvodom ili posljedicom djelovanja najnovijeg doba, preteču klimatske fantastike (ili klimatske fikcije) prepoznajemo već u Verneovu romanu „Kupovina Sjevernog pola“ iz 1889. Vizionar mnogih stvari, Jules Verne sedam je godina prije službene znanosti, u trećem romanu iz serijala o Baltimorskom klubu, primijetio klimatske promjene i pripisao ih nagibanju Zemljine osi, a u 1863. napisanom (ali 1994. objavljenom) znanstveno-fantastičnom romanu „Pariz u dvadesetom stoljeću“ francuska prijestolnica šezdesete godine naslovnog stoljeća dočekuje boreći se s dugotrajnim temperaturnim promjenama i društvom zainteresiranim samo za poslovni i tehnološki napredak.

Povijest pčela Lunde Maja

Možemo se samo nadati da ista proročanska vrijednost neće za nekoliko desetljeća ili čak cijelo stoljeće biti upisana u djela norveške književnice Maje Lunde (1975.) čija bi urgentnost na promišljanje trebala pozvati već nas, njezine suvremenike. Sama autorica ne voli svoju književnost ograničavati terminom „cli-fi“ što ga je 2013. skovao novinar Dan Bloom i tako emancipirajući ga od znanstvene fantastike stvorio novi književni žanr. Tvrdi da, prije svega, stvara književnost, a njezini se romani mogu čitati i kao ljubavne ili obiteljske priče, ali i kao napeti trileri. Ipak, njezini se romani ponajprije odlikuju snažnom autorskom hrabrošću i sposobnošću progovaranja o najosjetljivijim društvenim temama. Da će biti tako, pokazala je još 2012. literarnim prvijencem „Over grensen“ („Preko granice“), u 1942. smještenim dječjim romanom čiji protagonisti Sarah i Daniel kako bi izbjegli nacističke logore bježe iz okupirane Norveške u neutralnu Švedsku. 

Potom su uslijedili romani „Povijest pčela“ i „Plavetnilo“ (oba je hrvatskim čitateljima, u prijevodu Anje Majnarić, predstavila Naklada Ljevak), prva dva dijela ekološke kvadrilogije o tmurnoj ekološkoj budućnosti i posljedicama trenutne ekološke neosviještenosti čovječanstva. „Povijest pčela“ prevedena je na 35 jezika i osvojila Nagradu norveških knjižara, a dječja priča nadahnuta božićnim klasicima, „Snježna sestra“, 2018. je bila najprodavanija i najčitanija knjiga u Norveškoj i upravo smo pitanjem o tom iznimnom umjetničkom djelu (hrvatskim čitateljima dostupno u prijevodu Željke Černok i izdanju Naklade Ljevak) i otvorile naš zagrebački razgovor. 

Vrlo je važno da počnemo više cijeniti prirodu. Volimo li je, htjet ćemo se i brinuti za nju. Ne samo zbog sebe nego i zbog svih drugih vrsta koje zaslužuju biti ovdje. U čovjekovoj je prirodi da se brine za ono što voli. 

Snježna sestra Aisato Lisa, Lunde Maja

Petra Miočić: Uživala sam čitajući „Snježnu sestru“, a sudeći po brojkama, nisam jedina. Kako objašnjavate toliku popularnost, u nacionalnim, ali i međunarodnim okvirima, jedne primarno dječje knjige?

Maja Lunde: Na tu sam knjigu iznimno ponosna, bilo je divno raditi s tako prekrasno ilustratoricom kao što je Lisa Aisato  i s veseljem mogu objaviti da radimo na novom projektu. Bajkovita u „Snježnoj sestri“ nije samo priča. Sve vezano uz nju je čarobno; njezin izgled, ilustracije, papir, njegova tekstura. Samo u Norveškoj je pretprošlog Božića prodana u više od 250 000 primjeraka što doista predstavlja fenomen. 

Zašto je toliko popularna? Mislim da su je ljudi vrlo emocionalno prihvatili. Čitana je i voljena od pripadnika svih generacija. Mnogi su je odrasli kupovali za sebe i sami čitali. Ljudi su je čitali jedni drugima, neki su čitali po jedno poglavlje svakog dana. I to je, znate, vrlo fascinantno. Razveselile su me i reakcije društvenih mreža, njihovi su korisnici pisali o tome što se događalo u knjizi, komentirali, ispitivali jedni druge jesu li je pročitali i razvile su se prave male rasprave. Činilo se kao da cijela Norveška čita istu knjigu. Bilo je vrlo lijepo. Knjiga je dirnula mnoge što nije neobično jer mislim da se svi mogu povezati s njezinom tematikom, svi su barem jednom izgubili nekoga. A bit Božića jest sreća, ali i prisjećanje na one kojih više nema. Prazan stolac i ispražnjeno mjesto mjesto za božićnim stolom jako su važni, s njima se svatko može povezati. Za mene i ilustratoricu bilo je to vrlo snažno iskustvo, dobivale smo poruke nepoznatih ljudi koji su nam zahvaljivali opisujući svoja iskustva s gubitkom, posebno gubitkom djece, i govoreći kako zahvaljujući našoj knjizi po prvi put mogu s ostalom djecom razgovarati o tom gubitku. Ta je knjiga gubitak pretvorila u polje za razgovor. Svi s kojima sam razgovarala rasplakali bi se, bilo je to nešto posebno i nikad to neću zaboraviti. Drago mi je što knjiga pronalazi svoj put i izvan granica Norveške, ove je jeseni prevedena na 19 jezika i lijepo je vidjeti kako evoluira u drugim zemljama. Ali čini mi se da je reakcija na knjigu univerzalna. Kao, uostalom, i njezina tema: nadilaženje gubitka u krugu obitelji. Borba duboke tame i sjajnih svjetala. 

Jun, preminula djevojčica iz „Snježne sestre“, ne umire od raka ili neke druge teške bolesti, umrla je „vrlo tužna“. Dječja i tinejdžerska depresija nije čest predmet razgovora u javnom diskursu kao niti muška depresija koju otvarate u „Povijesti pčela“. Zašto ste im vi odlučili dati prostora? 

U Norveškoj smo otvoreni za razgovor o psihološkim i psihičkim problemima, ne bih rekla da su tabuizirani. Dapače, mnogo razgovaramo o njima, i u obitelji i u društvu. Inspiraciju za pisanje „Povijesti pčela“ sam pronašla u Lorenzu Langstrothu, ocu modernog pčelarstva. On se s depresijom izborio kroz pčelarstvo i to me nadahnulo za pisanje Williamove priče. 

U Snježnoj mi je sestri bilo važno ispričati priču o osjećajima, a budući da su osjećaji tuge, gubitka, sreće i nade u njezinoj jezgri, osjećala sam se da bi bilo ispravnije da Juni umre od tuge nego od neke bolesti. Takva mi se odluka činila povezanijom s pričom, bolje se uklapala u njezin krajolik.  

Da, drugačije je kad netko umre od bolesti nego od depresije. Bilo mi je važno da, pišući o djevojci s depresijom i mogućim poremećajem prehrane što ostavljam otvorenim čitateljevoj interpretaciji, progovorim o ljudskoj složenosti i pokažem da nije bila samo depresivna i tužna. Juni je ponekad bila i nevjerojatno sretna, krasile su je i druge osobine. Jednom kad odu, ljudi žive u našim uspomenama i zato je važno prisjećati se svega. Htjela sam pokazati da smo, kao ljudska bića, uvijek složeniji od onog što se na prvi pogled čini. 

Biste li tugu, depresiju i otuđenje svrstali među goruće probleme suvremenog svijeta?

Da, jako me brine ono što nam, kad su osjećaji u pitanju, čine ekrani. Djeca su sve potištenija zbog njihova korištenja, zbog njih se bore s mnogim poteškoćama i to postaje globalni problem. Nedavno je objavljena studija o djeci u Norveškoj i rezultati su zastrašujući, pokazuju da učestalo korištenje ekrana onemogućava normalan emocionalni razvoj djece. Takva djeca ne razvijaju empatiju i prekidaju veze sa stvarnim svijetom. Mislim da se uz pomoć mobitela, tableta, računala i ostalih uređaja ubrzano odvajamo od svijeta i to me jako plaši. Prisutan je i problem s koncentracijom za što također krivim takve uređaje. 

Da odgovorim na vaše pitanje; samoća je gorući problem današnjice. Čini mi se da su svi ti različiti problemi povezani. Mnoge studije pokazuju da se česti posjetitelji prirode osjećaju bolje. Uživanje i iskazivanje ljubavi prema prirodi način je da se čovjek osjeća dobro sam sa sobom. Osim toga, vrlo je važno da počnemo više cijeniti prirodu. Volimo li je, htjet ćemo se i brinuti za nju. Ne samo zbog sebe nego i zbog svih drugih vrsta koje zaslužuju biti ovdje. U čovjekovoj je prirodi da se brine za ono što voli. 

Često možemo čuti da je briga za planet nužna. Zbog „budućnosti naše djece“. No je li to pitanje „naše djece“ ili je postalo pitanje nas, sadašnjih stanovnika planeta?

Da, jest. Pogledajte Veneciju, pogledajte toplinske valove koji posljednja dva ljeta haraju Europom, to je zastrašujuće. Jako, jako zastrašujuće. Dakle, u pravu ste, događa se sada i ovdje i moramo brzo djelovati. 

Jedna je domaća autorica, pišući knjigu o posljedicama depresije, ustanovila kako je kad okolina uoči simptome najčešće već prekasno. Je li isto i sa zaštitom okoliša? Sad jasno uočavamo probleme, no je li kasno da se pobrinemo za prirodu?

Uvijek se može nešto učiniti. Nikad nije prekasno za promjenu, ali već je mnogo toga uništeno. Možemo se pokušati iskupiti za svoje greške, mnogi su primjeri ljudske brige za druge vrste. Postoje čak i primjeri ponovnog uzgoja ugroženih ili istrijebljenih vrsta. Takvi programi aktivnog uzgajanja bude nadu. Kad su pčele u pitanju, divljim insektima pomažu divlji cvjetnjaci, nasadi divljeg cvijeća kao i visoka, nepokošena trava uz ceste i autoceste. Divlji krajolici, pošumljavanje gradskih krovova, ostavljanje rijeka i potoka u gradovima, cvijeće u vrtovima… Mnogo je toga što možemo učiniti i na osobnoj i na nacionalnoj razini. U svojim zajednicama. Svatko može učiniti nešto, samo se moramo zapitati što možemo baš mi. Promjena bi bila ogromna čak i kad bi svatko dao samo sitan doprinos. 

Ipak, mislim da moram istaknuti kako nikad ne počinjem pisati knjigu s nekom određenom porukom na umu. Nisam političarka. Uvijek polazim od priča, a one počinju na izvoru mojih strahova, mojih anksioznosti. 

Maja Lunde, Interliber 2019. (foto: Iva Perković)

Plavetnilo Lunde Maja

Je li ukazivanje na važnost umrežavanja i ulančavanja razlog što male priče i male promjene u svojim romanima nastojite ispreplesti u jednu veliku promjenu?

Da, moje priče imaju i osobnu i globalnu razinu. Sve je povezano sa svime. Ljudi to često zaboravljaju, ali svaka poduzeta promjena utjecat će na nešto. Ubijete li jednu vrstu insekata ili životinja u šumi, to će utjecati na druge vrste. Bacate li plastiku, nešto će se dogoditi tome tlu, plastika će utjecati na njega. Da, povezanost je svakako tema mojih knjiga. Zato koristim i trodijelnu pripovjednu strukturu, ispreplićem prošlost, sadašnjost i budućnost kako bih zorno predočila razmjere te povezanosti. Upravo pišem četvrtu knjigu iz ovog serijala, u trećoj će čitatelji početi uviđati poveznice jer ponovno uvodim jednog od likova iz druge knjige. postat će jasno kako je moja priča velika slagalica s mnogo dijelova, metapriča s mnogo malih priča. One se ne moraju čitati konsekutivno, u njima se može uživati i vlastitim redoslijedom. Ipak, za mene predstavljaju jednu veliku, povezanu priču. 

Pročitala sam da mnogo istražujete prije nego što počnete pisati. Koje je informacija vezana uz prirodu najsnažnije utjecala na vas?

Bez sumnje to je život unutar pčelinje košnice. Fascinantan je. Jeste li znali da pčele plešu kako bi jedne drugima pokazale smjer? Moj se način razmišljanja promijenio otkad sam počela pisati, sve više razmišljam o vrijednosti prirode. Umjesto da prirodu vidim kao alat, počela sam je voljeti zbog njezine intrinzične vrijednosti. Priroda je dragocjena. Otkako pišem, najviše se promijenio moj set vrijednosti i njihov prioritet. Osim toga, kad sam 2013. počela pisati „Povijest pčela“ svijet je izgledao drugačije. Sad je, zbog klimatskih promjena i sloma ekosustava teže zadržati optimizam, počinjemo uviđati posljedice svojeg načina života.

Jesu li mladi ljudi okupljeni u pokrete za očuvanje prirode, zaustavljanje klimatskih promjena i podršku ekosustavu razlog makar sramežljivom optimizmu?

Naravno. Sad o tome razgovaramo na posve drugi način. Mislim da se i ljudi mijenjaju, barem u Norveškoj. Spremniji su na otvoren razgovor, spremniji su učiniti više. Dapače, žele učiniti više, žele se promijeniti i doprinijeti. Političari su previše prestrašeni da bi bili hrabri. Misle da ljudi nisu tome dorasli, ali mislim da su ljudi danas spremni i žele učiniti više pa se nadam da će i političari uskoro postati hrabriji. No prije nego što se oni ohrabre mi moramo učiniti sve što možemo. Ne samo u svojim domovima nego i na radnim mjestima u lokalnoj zajednici.

Pomaže li pisanje o klimatskim promjenama? Je li to bolji način njhova zagovaranja od političkog djelovanja? Prije književne, ostvarili ste zapaženu scenarističku karijeru. Zašto se književnost nametnula kao medij pričanja ovih priča?

Da, mislim da umjetnost u kojem god obliku bila, igra važnu ulogu. Kroz umjetnost možete osjetiti, čitanjem osjećate situaciju, osjećate klimatske promjene. Čitatelji mi često govore da nakon čitanja „Povijesti pčela“ u svojim vrtovima otkrivaju nove vrste insekata i shvaćaju njihovu važnost. Cijene ih umjesto da budu uznemireni njihovom prisutnošću. „Plavetnilo“ je drugačije, ono pobuđuje osjećaj strašne žeđi. Osjećala sam je pišući, a osjećaju je i čitatelji. Često mi kažu da ih moje knjige potiču na učestalo razmišljanje o klimatskim promjenama jer opisujem ono što bi se doista moglo dogoditi, a svoja predviđanja temeljim na znanstvenim izvještajima. Svi mi objektivno znamo što se događa, ali to ne doživljavamo. Kroz književnost bismo to mogli doživjeti mnogo osobnije, a kako bismo poželjeli promjenu moramo osjetiti ovo stanje i razumjeti njegove posljedice. 

Ipak, mislim da moram istaknuti kako nikad ne počinjem pisati knjigu s nekom određenom porukom na umu. Nisam političarka. Uvijek polazim od priča, a one počinju na izvoru mojih strahova, mojih anksioznosti. Dakle, jezgru mojih knjiga čine likovi, ljudi o kojima pišem, a glavni mi je cilj da ih čitatelji osjete živima. Mislim da nemam mnogo odgovora, ali moje knjige otvaraju mnoga pitanja i kroz njih čitatelji mogu sami doći do odgovora. Ponekad se pitam nije li to vrijednije.

Na pitanje iz „Povijest pčela“, o tome što će se dogoditi kad pčele nestanu, imamo djelomičan odgovor. No što će se dogoditi kad nestane voda, kad postane previše zagađena? 

Kao društvo nemamo odgovor na to pitanje kao što ga nemamo niti na ono što će se dogoditi nastupi li potpuni kolaps kolonija insekata. Dogodi li se to, bit će kao da je netko povukao stolnjak i razbio svo posuđe postavljeno za otmjeni domjenak, kao da nam je izmaknuto tlo pod nogama. Bez insekata će nestati život kakav danas poznajemo, oni su prevažni. S vodom će se dogoditi nešto drugo, doći će do ratova zbog vode, ljudi i druge vrste će umirati. To je strašno. Čudno mi je što smo mi ljudi prestrašeni promjenom, bojimo se promjene pa nastavljamo živjeti na poznati nam način. No tim ćemo načinom života izazvati još veću, nezamislivu promjenu i bit će nam još teže suočiti se s njome. Kakvog li paradoksa. Nije li bolje da, umjesto suočavanja s velikom promjenom, već danas u svoj život unesemo male promjene?

Kad govorite o ratovima za vodu, hoćemo li se suočiti i s pojavom klimatskih izbjeglica?

Apsolutno. O tome govorim u „Plavetnilu“. Ne zovem svoje knjige klimatskom fikcijom, za mene su to romani, a svaka daljnja interpretacija ovisi o čitatelju. Mogu se čitati kao priče o međuljudskim odnosima, „Povijest pčela“ može se čitati i kao kriminalistički roman. Ne zovem ih distopijama ili znanstvenom fantastikom. Neke od priča mogle bi se čitati kao scenarij budućnosti, ali vrlo bi se lako mogle dogoditi i danas, u nekom afričkom izbjegličkom kampu. U tome nema mnogo futurističkog. Moje su priče prije svega priče o ljudima. 

Pretpostavljam da i sami mnogo putujete. Primjećujete li da čitatelji ističu različite aspekte problema s očuvanjem okoliša s obzirom na zemlju ili dio svijeta u kojem se nalazite?

Naravno, neke zemlje, poput Slovenije ili Grčke, imaju velikih problema s pčelarstvom. S druge strane, neke su zemlje pogođene sušnim ljetnim razdobljima pa je tamošnjim čitateljima „Plavetnilo“ zanimljivije. Ono što je također vrlo zanimljivo jest da kad je „Plavetnilo“ 2017. objavljeno, ljeta još nisu bila ovako ekstremno vruća. Pitala sam se jesam li svoju priču postavila  u suviše skoru budućnost, ali onda se dogodila 2018. i pomislila sam kako je budućnost već ovdje, kako je 2041. možda i predaleko. I to je također zastrašujuće. Mislim da mnogi koji su knjigu čitali nakon 2018. osjećaju koliko je strašno jer se već događa. 

Već smo se dotakle onoga što može učiniti književnost, no kakav je, u terminima zaštite okoliša, odnos tiskane i elektroničke knjige?

Baš sam nedavno čitala istraživanje o tome. U njemu stoji da elektroničke knjige zapravo nisu pogodnije za okoliš jer se čitač mora proizvesti, a za to su potrebni i tehnologija i energija. Osim toga, njihove su baterije štetne za okoliš. Također, mnoga istraživanja pokazuju da čitanje s papira ima brojne prednosti u odnosu na čitanje s ekrana: više pamtimo, lakše se orijentiramo i čitanje je tako neprekinut proces. Ja čitam samo na papiru, mislim da je to divan način odmicanja od ekrana. Čak ni ne posjedujem čitač knjiga.

Za kraj, možete li nam otkriti čime ćete se baviti u sljedećim knjigama?

Treći roman govori o ugroženim sisavcima, radnja se odvija u Rusiji, Mongoliji i Norveškoj i govori o nama, o ljudskoj životinji. A imam plan i za četvrtu knjigu, bit će o sjemenju i svemu što raste. Njome ću zatvoriti krug. 
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –