Gregory David Roberts : Nikad ne treba odustati od sebe
Klasični epovi nastali su u sjedilačkim kulturama u kojima su vrijednosti bile jasne, a identiteti stabilni, rekao je madžarski filozof György Lukács u svom utjecajnom djelu Teorija romana (1916.). Epski junak, muškarac, nije individualac koji se mora uhvatiti ukoštac sa svojim unutarnjim previranjima i time dovršiti proces individuacije, nastavlja Lukács; on je predstavnik zajednice i njegova će sudbina uvijek biti herojska. On je krug, zatvoren samim sobom. No junacima i junakinjama europskog romana devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, uronjenog u promjenjivo društvo, postaju razbaštinjeni srednjoklasni lutalice i izgnanici koji nastoje nanovo izgraditi svijet nalik onom koji su zauvijek ostavili za sobom. Forma romana postoji, saznajemo, jer ti alternativni svjetovi, koje njegovi junaci sanjaju, možda doista postoje.
Jedan od takvih junaka zasigurno je i australski pisac Gregory David Roberts. Rođen 1952. u Melbourneu, u svom je prijašnjem životu bio ovisnik o heroinu i dobro odjeveni, uglađeni pljačkaš banaka. Nakon nekog vremena u jednom od najstrože čuvanih australskih zatvora, uspio je pobjeći, a zatim se pomoću lažne novozelandske putovnice domogao Indije. U Bombay je sletio kao lik u svoju priču, početkom osamdesetih, i ondje ostao narednih deset godina. Kasnije će biti uhićen u Frankfurtu i izručen Australiji, gdje će odslužiti ostatak zatvorske kazne i dovršiti prvi od svoja dva epska romana, svjetska bestselera izgrađena na alegorijama i slojevima (od Eneide do Epa o Gilgamešu, Biblije i Danteova Pakla). To su Shantaram i Sjena planine koje je, u prijevodu Dragane Vulić-Budanko, objavila Fraktura.
Shantaram
Sjena planine
„Kad sam prvi put stupio na bombajsko tlo, doživio sam električni šok“, rekao mi je Roberts u nedavnom razgovoru putem emaila. „Osjećao sam se kao da sam već bio ondje; osjećao sam se sigurno na neki način, i dugo mi je trebalo da shvatim što se tu zapravo događa. Bio je to osjećaj dolaska kući, koji me duboko prožeo.
Prije toga sam se iz zračne luke autobusom vozio do grada, i nisam još ustvari bio zakoračio na ulicu, ali ono što sam vidio tijekom te vožnje bilo je nevjerojatno. Vani je bilo toliko slobodnih ljudi. Mogli ste vući kozu na povodcu posred ceste, a automobili bi vas jednostavno zaobišli. Mogli ste stajati na uglu s gomilom stvari u rukama i prodavati ih. Možda bi vam policajci rekli makni se ili što već, ali i dalje vam je to moglo proći. Ti su mi se ljudi činili slobodni. Kao da ih nitko ne kontrolira, nitko njima ne upravlja, i ta me sloboda strahovito privlačila. Do časa kad sam stigao do hotela, znao sam da ne želim biti nigdje drugdje. Imao sam kartu za Njemačku, ali sam je poderao i pomislio, to je to. Ostajem ovdje.“
Vrlo brzo, kao i njegov junak Lin, Roberts je našao put do kafića i restorana Leopold’s, famoznog bombajskog čvorišta i orijentira, znamenitosti koja je bila meta terorističkog napada u studenome 2008., upravo stoga što funkcionira na barem dvije razine koje supostoje, ali se ustvari ne presijecaju: s jedne strane tu su turisti, a s druge ljudi koji vode grad, odnosno gradsko podzemlje. Političari i mafijaški donovi, prostitutke i njihovi svodnici.
No nije se odmah osjećao dobrodošlim, rekao mi je Roberts. Bilo je to mjesto koje se veoma razlikovalo od ičeg u Australiji ili Novom Zelandu, zemljama koje su do tad bile njegovo jedino iskustvo svijeta.
„U Bombayu vam se sve unosi u lice“, rekao mi je. „Moraš se prepustiti struji ili ostati izvan nje. Nema drugog izbora. Nisam se osjećao prihvaćenim. Ono što sam osjećao jest da ću biti prihvaćen s vremenom; osjećao sam da je to mjesto povoljno za mene i da će me ti ljudi zavoljeti, da ću i ja zavoljeti njih. Tako je i bilo.“
Solidarnost života u slamu
Roberts je potom završio u slamu, gdje je sasvim slučajno postao lokalni liječnik, a priključio se i jednom klanu bombajske mafije. Da bismo stavili odnose u perspektivu, možda ovdje treba napomenuti da su populacija šireg područja Bombaya i ona Australije trenutno brojčano tu negdje, i čini se da u Bombayu više nema mogućnosti horizontalnog rasta. Zato se neki od najviših rezidencijalnih tornjeva na svijetu ondje grade za privilegirane. Slamovi su problem, jer se prostiru na ključnom zemljištu grada. Iako ih se svako malo sravni sa zemljom, oni ponovno niknu za par dana, na istom mjestu ili malo dalje. Stalno se planiraju i djelomično implementiraju strategije za njihov razvoj, razmišlja se i o trajnom premještaju njihovih stanovnika. Ponekad se te ljude useli u nove, visoke zgrade, ali oni ubrzo iseljavaju. Kažu da im nedostaje zajednica i život bliže tlu.
„Svaka zemlja tolerira određen nivo nejednakosti“, rekao mi je Roberts kad sam ga pitala ima li hijerarhije i u slamu. „To je realnost. Nema zemlje u kojoj su bogatstvo i mogućnosti jednako raspoređene. To je prva stvar. Distribucija dohotka i pristup mogućnostima u Indiji imaju posebno opor okus, jer možete sjediti u taksiju na semaforu i na jednoj strani vidjeti Phantom Five Rolls Royce, a na drugoj kolica nakrcana željezom koja guraju šestorica muškaraca na suncu što žeže. Ali na Indijcima je da odluče kako će to riješiti, kao što je na svakoj drugoj zemlji da riješi slična pitanja unutar svojih granica. Možda bi kakav globalni ugovor o porezima bio razumna ideja, osmisliti porezni sistem koji bi bio pravedan i prihvatljiv za sve, od kojeg nitko ne bi mogao pobjeći. Iako sam u Indiji proveo 15 godina, nisam kvalificiran da govorim o tome. Ni da sam ondje živio 50 godina, i dalje ne bih bio dovoljno kvalificiran. To je pitanje kojim se mora pozabaviti indijski narod.
Što se tiče slamova, grad koji ih tolerira ne može se zaista zvati globalnim gradom. Grad mora omogućiti stanovanje svim svojim ljudima. Dvije se stvari moraju dogoditi. Prvo, regionalni razvoj, tako da ljudi ne moraju odlaziti u grad da bi izbjegli siromaštvo, glad, poplave i druge katastrofe koje ih onamo tjeraju. Drugo, razvojni bi se stručnjaci trebali fokusirati na povoljno stanovanje. To mora postati prioritet u svakom gradu koji tolerira slam, dok se slamovi ne prestanu tolerirati. Sad znamo da su slamovi ne samo vektori bolesti za ljude koji u njima žive, već i za sve ostale. Vidjeli smo to s COVID-om, koji se veoma brzo širio iz tih područja, jer ljudi ondje žive u tako zbijenim uvjetima da nema apsolutno nikakve šanse da se takvo što izbjegne. Ti ljudi vode toliko težak i nepravedan život da u svom srcu gaje zamjeranje hladno kao led.
Ali ne želim da netko pomisli da je život u slamu neumoljivo grozan. Nije, jer je ispunjen ljudima, ljudima iz svih krajeva Indije, a ti ljudi su krasni, radišni i strahovito se dobro slažu jedni s drugima. Kriminal među njima gotovo ne postoji, a komunikacija im je bolja nego kad napuste slam i nađu se u mnogo podijeljenijem svijetu. Toliko je solidarnosti u slamu. Toliko sam ljubavi i brižnosti ondje primio. Da se tim ljudima pruži i najmanja šansa, ne samo da bi postali ispunjeni, već bi i bitno doprinosili društvu.“
Bombay i Bollywood
Bombay nazivaju Grad Otok jer je izgrađen na nekoliko otoka, nastao nasipanjem i povezivanjem. Danas tone, more ga polako prisvaja zbog temperatura koje rastu, a mnogo se sredstava istovremeno ulaže u nacionalizam: gradi se, recimo, golemi spomenik Shivajiju, ratničkom vođi iz 17. stoljeća. Kad je Roberts bio ondje, gradom je već upravljala hinduistička nacionalistička stranka Shiv Sena, koju je osnovao i tada vodio karikaturist i političar Bal Thackeray. Godine 1995. došla je na vlast i u čitavoj državi Maharashtri. Bila je to ista godina kad je ime grada promijenjeno u Mumbai. Je li mogao predvidjeti budućnost, pitala sam ga.
„Politička je situacija u Indiji uvijek bila hirovita i uvijek će biti“, rekao je. „Ne vidim način da bude manje hirovita, jer su Indijci strahovito strastveni u vezi svoje politike, mnogo više nego, recimo, ljudi u Australiji ili Novom Zelandu. Mislim da taj intenzitet ima izrazito indijski predznak.
Uvijek sam se pokušavao držati toga da, bez obzira o kojoj se političkoj stranci radi, pokušavam promatrati pojedince, a ne stranku. Neka stranka možda doista propagira agresivniji, potencijalno nasilniji set politika i regulativa, možda je isključivija, no možda se ova druga stranka samo pravi da je širokogrudna i dobrostiva.
Pokušavam u svakoj stranci pronaći ljude s kojima mogu komunicirati na terenu zajedničke ljudskosti. Trudim se. Poznajem ljude iz Kongresa, iz Shiv Sene, iz BJP-a, iz Socijalističke i regionalnih stranaka, iz toliko različitih dijelova indijskog političkog spektra, ali ne poznajem ih kao stranačke funkcionere, nego kao ljudska bića s kojima se privatno družim. A jer je to Indija, na kraju pričamo o filmovima, glazbi, kriketu ili duhovnosti, a najmanje o politici.“
Politika, mafija i Bollywood međusobno su isprepleteni. U biografijama bolivudskih zvijezda možete pročitati kako mafijaški donovi ponekad zahtijevaju promjene u filmskim scenarijima, snimanje nekih, a ne drugih filmova, kako glumcima upućuju kasnonoćne pozive i prijetnje ako njihov lik „zabrlja“ na ekranu itd. Bollywood nije sasvim zaobišao ni Robertsa.
„Osamdesete su bile vrijeme velike kontrole valuta, kad su ljudi mijenjali svoje dolare i rupije na crnom tržištu“ rekao mi je Roberts. „Kad se zakon kasnije promijenio, promijenilo se i to. Mnogi su tako koristili crno tržište da mijenjaju novac, a bolivudska industrija bila je ulazni portal za gangstere. Ali nisam bio dio Bollywooda na taj način. Sreo sam mnoge bolivudske glumce i mnogo kreativaca iz industrije. Glazbenika, pisaca, režisera. Mogu vam reći da su među najfinijim ljudima koje sam sreo u životu. Kako se kaže, što su veći, to su finiji. Skromni, puni poštovanja, zanimljivi, zainteresirani za život, jednostavno krasni ljudi. Nekako je, unatoč čitavoj toj priči o mafiji, bolivudska industrija odnjegovala neke nevjerojatno dobre ljude.“
Grad kao selo
U Shantaramu jedan bombajski prijatelj kaže Linu da nikada neće shvatiti grad ako prvo ne shvati selo. „Selo je povijesna arena svakog grada“, rekao mi je Roberts. „Svaki grad na svijetu započeo je kao selo, na ovaj ili onaj način. Čak i oni gradovi koji su planirani, isprva su bili sela graditelja i radnika. Svaki je grad započeo kao selo i to selo je njegov DNA, njegova središnja linija identiteta. Ako želite razumjeti indijski grad, koji se čini tako konfuzan kad prvi put onamo stignete, morate se vratiti do izvorne jednostavnosti sela, seoskog života bez struje i tekuće vode, bez zahoda. Do kuća od blata s krovovima od slame i podovima od volovske balege izlupane do mramornog finiša.
Da bismo razumjeli Melbourne, naprimjer, veoma je važno razumjeti kakvo je to selo nekada bilo. Kakav je bio mentalitet njegovih stanovnika? Kakav su stav imali prema lokalnom stanovništvu, prvim Australcima, koji su živjeli na tom kontinentu više od 30,000 godina? Kakav im je bio stav prema zemlji? A prema rođacima, koji su bili u Staroj domovini, u Engleskoj, i tako dalje? Na brdu Flagstaff nekoć se dizala zastava da bi se poslao signal brodovima koji su uplovljavali u luku. Sad je to maleno brdo okruženo visokim zgradama.“
Grad izgrađen na opijumu
Bombay je grad izgrađen na trgovini opijumom između Britanaca, lokalnih firmi i Kine. Negdje u osamdesetima, narko scena s opijuma se prebacila na heroin, mnogo smrtonosniji oblik eskapizma. U Shantaramu Roberts piše da je heroin kemijsko odrješenje grijeha, koje ima svoju cijenu.
Heroin je uništavatelj. Droga zaborava. Ako želiš zaborav, to je droga za tebe, ako ne želiš krivnju, sram ili kajanje, ako ne želiš radost, ekstazu ili briljantnu inspiraciju u svom životu...
„Posjećivao sam pušionice opijuma prije nego što su se zatvorile“, rekao mi je. „Sretan sam da sam to mogao doživjeti. Bila su to dojmljiva mjesta. Neki su od posjetitelja bili ovisnici. Mnogi nisu. Odlazili bi onamo možda jednom mjesečno da se potpuno opuste u blagom okružju. Mogao sam to razumjeti. Nekima je to bio dio kulturne tradicije. Mnogi bi Iranci uzimali kuglicu opijuma uz indijski čaj, stotinama su im godina te kuglice bile tradicija. Nije to nešto što su radili svaki dan, ali bilo im je dio povijesti i kulture. Opijum su također koristili kao lijek; ako bi imali uznemiren želudac, opijum bi ga brzo smirio. Zatim je opijum iskorijenjen. Uvedene su regulative da ga se riješe. Tako su pušionice jedna po jedna zatvorene, a mnogi su se prebacili na heroin.
Ali heroin nije sredstvo za umirenje. Heroin je uništavatelj. Droga zaborava. Ako želiš zaborav, to je droga za tebe, ako ne želiš krivnju, sram ili kajanje, ako ne želiš radost, ekstazu ili briljantnu inspiraciju u svom životu, ako samo želiš zaborav, ako želiš prebrisati čitav ekran svog života, kao ploču na kojoj više ničeg nema.
Heroin je droga konačnog bijega. On je pošast, naravno, droga koja izaziva izrazitu ovisnost. Otpočetka je svaki zakonski i medicinski autoritet trebao shvatiti ovisnost o heroinu kao ozbiljno medicinsko stanje. Ovisnicima je trebao biti pružen medicinski tretman, a ne da ih se smješta u metadonske klinike. Nismo taj problem vidjeli ispravno, kao medicinsku krizu. Umjesto toga, vidjeli smo ga kao osobnu odgovornost. To je dovelo do golemog vala zločina, a zatim do veoma žestokih obračuna, koji traju dan danas.
A zločine počinite kad ste van sebe od heroina. Izgubite moralni kompas, svoje središte, i postanete nešto što niste. Radite stvari koje vam ne bi pale na pamet kad prestanete uzimati heroin. Počinite zločin taj trenutak kad siđete s pameti, a ti zločini žive s vama još dugo nakon što taj momentalni impuls očajničke potrebe iščezne. Oni žive zauvijek. Pogođeni ste zločinima koje ste počinili. Politika zabrane mora prestati. Moramo to legalizirati. Dopustiti ljudima da potraže pomoć liječnika i kažu: ja sam ovisnik o heroinu. I od tog trenutka nadalje, ulaze u program odvikavanja, opskrbljeni svime što bi im moglo zatrebati. Potrebno je također obustaviti trgovinu s kriminalcima, koja sve to omogućava.“
Gangsteri mole u svetištu Haji Alija
Kriminalci u Bombayu, kao i mnogi drugi stanovnici tog grada, vjeruju da im odlazak na grob jednog od velikih bombajskih svetaca, Haji Alija, pruža određenu mjeru zaštite.
„Mumbai je grad svetaca“, rekao mi je Roberts. „A to je čuveno mjesto kamo bi odlazio svaki mladi gangster prije nego što bi otišao na neki zadatak. Kad bi htjeli osjećaj zaštite, otišli bi onamo i rekli: Haji Ali Baba, molim te, čuvaj me.
To je i jedno od svjetskih blaga u smislu ljepote. Činjenica da je džamija odsječena od prilaza za vrijeme plime samo doprinosi njezinu šarmu i mističnosti. Onamo tad možete doći samo čamcem ili brodom. Kad je oseka, možete joj prići putem, zajedno s desecima tisuća drugih. Fascinantno je to mjesto, fascinantne povijesti.“
Roberts je i sam pronašao veliku inspiraciju u aspektima sufizma. Osobito u pjevačima qawwalija, poput benda Sabri Brothers. Prvi put kad ih je čuo uživo bio je naelektriziran.
„Naježio sam se čitavim tijelom“, rekao mi je. „Zatim sam počeo dublje istraživati i shvaćati da je to tradicija umjetnika koji plešu, pjevaju ili sviraju za Božansko. Na ovaj način, kroz konstantnu repetitivnost, dostižu svojevrsni trans, udubljenje i intenzitet onog što rade. U tom stanju transa, nadaju se drugima pružiti prekrasnu poveznicu s Božanskim. Gledao sam to diljem svijeta.
Gledao sam i kako se sufijske džamije bombardira i uništava, a sufizam proganja i napada. Vidio sam kako se to događa diljem svijeta. Ali smatram da je ta tradicija korištenja glazbe, pjevanja i plesa kao načina da se uđe u stanje transa i poveže s nečim iznad ovog fizičkog svijeta univerzalna, i da se izražava u svakoj kulturi. Događa se glazbenicima koji stvaraju tu glazbu, kao i slušateljima. Sufijska je tradicija integrirana u moj rad. Kad pišem pjesme, osobito ljubavne, znam da bi se one mogle protumačiti kao ljubav prema osobi, ali isto tako, ako ih se promatra iz drugog kuta, postaju pjesme ljubavi prema Božanskom.“
Roman kao akumulacija proživljenih trenutaka
„Većinom pisci pišu o onom što su doživjeli, dok to proživljavaju ili ubrzo nakon toga“, rekao mi je Roberts čiji su opsežni rukopisi neprestano stradavali tijekom tih burnih godina i nakon njih – dočepala bi ih se policija, ili bi mu ispadali iz ruksaka dok je bježao, pa ih je uvijek morao iznova započinjati.
„Jedan dio vas je onaj koji sudjeluje, koji se nalazi u tom konkretnom događaju, a onaj drugi je pisac u vama koji kaže: Vau, ovo je dobar materijal, trebao bih to jednom negdje iskoristiti. A kasnije, kad nađete trenutak mira, počnete bilježiti. Dakle, to je prva stvar. Mislim da uvijek pišete o onom što prolazite, ako ste pisac. Ako ste glumac, isto tako. Crpite iz iskustva, iz nekog razgovora, iz osobito emocionalnog ili intenzivnog događaja, crpite iz izraza tuđih i svoga lica, zatim iz onog što o sebi otkrijete unutar vlastita emocionalnog raspona. Skupljate te sitnice i mislite, možda ću to kasnije iskoristiti. Kad slikari na putu doživljavaju svijet, ugledat će nešto što će ih se dojmiti. Čak i kad se nalazi u napetoj situaciji, umjetnik pamti sve što se događa. Gleda u to i misli: ovo je slika. Kasnije, kad nađete slobodni trenutak, počnete slikati. Radimo to cijelo vrijeme u svojevrsnom paralelnom svemiru koji se vrti u nama kao umjetnicima.
Kad govorimo o pisanju velika djela poput Shantarama, to je zaista zbirka ili skup priča. Svaki pisac koji piše mnogo knjiga i kratkih priča, a onda konačno napiše neko kapitalno djelo, smatra da je dao najbolje od sebe. Fragment priče koju ste zapisali prije 25 godina može biti toliko snažan unutar vas da će nastaviti živjeti čak i ako ste zaboravili na samu priču ili je izgubili, i nije bila obavljena, i ništa s njom niste učinili, taj fragment će naći svoj put u to veliko djelo. Veliko djelo zaista je akumulacija mnogih stvari tijekom vremena. Ono je i fokus i trud i energija koja je potrebna da ga se dovede do kulminacije.
Shantaram sam pisao dok sam proživljavao sve te neobične avanture. Bio sam objavljen u to vrijeme, pod raznim pseudonimima. Za mene je kreativni proces bio jedan od načina da se nosim sa zastrašujućim životom koji sam u to vrijeme živio. Kad sam počeo pisati Shantaram, imao sam na umu i Sjenu planine. Tu sam drugu knjigu nosio u svom umu tijelom cijelog procesa stvaranja Shantarama, jer je Shantaram zahtijevao nastavak za te likove da bih mogao dalje istraživati iskustvo egzila. Otpočetka sam u mislima nosio arhitekturu za to djelo, obje sam knjige zapravo isplanirao u isto vrijeme.“
Sjenu planine počeo je pisati u Perthu, u Australiji. Pokušao je pisati na nekoliko drugih mjesta i jednostavno se nije mogao usredotočiti. Bilo je previše distrakcija, rekao mi je. Uzeo si je nekoliko mjeseci i otišao na zapadnu obalu Australije, izolirao se i napisao prvih 300 stranica te knjige od konačnih 900.
„Naravno, značajno sam ih kasnije uredio“, rekao mi je. „Nije bilo nužno da je dovršim u Bombayu. Ali trebalo mi je da opet uronim u to okruženje, nakon što me godinama nije bilo u tome gradu. Morao sam se vratiti. Mirisati arome grada, slušati taj promet, ptice, ljude, glasove, pjevanje, hramove, crkve, džamije, sinagoge, sve oko mene, sve, baš svaki zvuk, svaki vid toga, ali trebalo mi je i da se vratim u gomilu, da osjetim kako ljudi prolaze pored mene i dodiruju me. Morao sam nanovo uroniti u sve to da bih mogao urediti knjigu koju sam dotad već uglavnom bio ispisao, a taj je proces zahtijevao 23 preispisivanja. Preispisao sam Sjenu planine 23 puta u periodu od dvije godine, bilo je tu dvadeset tisuća stranica na kojima je bilo zabilježeno baš sve što mi se dogodilo u Bombayu.
Dom u egzilu
Ljudi iz cijelog svijeta koje Lin susreće u Bombayu nisu useljenici, nego prognanici kao i on sam, iz raznih i često živopisnih razloga. U svom eseju Razmišljanja o egzilu, Edward Said piše da su postignuća egzila trajno podrovana gubitkom nečeg što smo zauvijek ostavili za sobom. U suvremenom svijetu, svi smo duhovno otuđeni. Neki misle da je nacionalizam rješenje za ovo akutno stanje, dodao je Said, posezanje za pripadanjem kroz privlačne narative koji se projiciraju kako u budućnost, tako i u prošlost, čak i kad su potpuno fiktivni.
Ali egzil može i retrospektivno zakomplicirati poimanje doma, ako u međuvremenu uspijemo napipati neko drugo tlo pod nogama. Pitala sam Robertsa kako se njegov koncept doma i pripadanja mijenjao u vremenu opisanom u ova dva romana. Je li Bombay postao dom, sâmo pisanje možda, ili neki ljudi?
„Kažu da je dom ondje gdje je srce“, rekao mi je, „ali mislim da je srce uvijek s vama bez obzira gdje se nalazite. Dom je ondje gdje je duša. Gdje vam se duša osjeća mirno? Gdje ste puni inspiracije? Gdje vaši odnosi s drugima cvjetaju? Tamo je dom, i ne mora biti ondje gdje ste rođeni.
Mumbai je za mene još uvijek dom nježne prisnosti. To je dom pun razumijevanja, jer je mnogo načina da budete Mumbajac, građanin Mumbaija, da vozite svoj Einfield Bullet, da navigirate pločnicima s tisućama drugih a da nikog ne ozlijedite ili da nikom ne stanete na put, da priđete birokratu u nekom uredu, možda s paketićem slatkiša koje ste im donijeli na poklon i kažete, iz poštovanja, hvala vam na vašem vremenu i ljubaznosti. Ta osoba možda na vas gleda kao na svoj posao, ali indijska je tradicija da ih tim malim poklonom uvažite kao ljudsko biće, to je običaj na koji nisam naišao nigdje drugdje. Nije to korupcija ili mito, zato što taj birokrat može odlučiti i protiv vas u tom slučaju, čega su svjesne obje strane. To je gesta ljubaznosti i poštovanja, na indijski način, a postoji indijski način i za sve drugo.
Jednom kad uronite u to i prepustite se struji, to vam postaje dom, jer shvaćate. Shvaćate na takav način da to rezonira u skladu s vama i bez obzira na ono što se dogodi, znat ćete kako reagirati jer ste dio toka tog konkretnog mjesta. Za mene je Indija postala upravo to. I kad god odem onamo, vraćam se u taj tok. Zavolio sam način na koji se ljudi ophode jedni prema drugima u Indiji, divan je to način, dobar primjer čitavom svijetu po mome mišljenju.
Zatim su tu i druga mjesta. Jamajka je za mene postala dom, jer sam se također zaljubio u njezine ljude. Veoma ih cijenim i poštujem, taj način na koji su održali svoju zemlju tako čistom i zelenom i prekrasnom. Kako su zadržali vlastiti osjećaj za ponos i dostojanstvo, kako su snažni i ponosni, ali istovremeno se uvažavaju i ljubazni su jedni prema drugima. Sjajni su to ljudi, a njihova je kreativnost zadivljujuća. Ta zemlja hrani moju dušu. Inspirira me na pisanje, na stvaranje, ovdje stalno stvaram glazbu. Postala je dom mojoj duši, Jamajka. Samo dva mjesta na svijetu daju mi taj unutarnji osjećaj mira – to su Indija i Jamajka.“
Moć je instrumentalizirana poslušnost
Kako operira i kako se pregovara moć u grupi lutalica i izgnanika u strašnom i fascinantnom mjestu kakvo je Bombay, među ljudima koji ponekad nemaju nikakve druge valute doli samih sebe? Jesu li nam demokracija, feminizam i romantična ljubav prirođeni, ili su oni nešto što iziskuje trud, pitala sam Robertsa. I što nas dijeli od životinjskog kraljevstva, čimpanza recimo, kako je negdje napisao?
„Moć je instrumentalizirana poslušnost“, rekao mi je. „Kad ljudi prestanu biti poslušni, moć blijedi, a onda i sasvim nestaje. Kad gangsterski šef kaže: Idi i ubij tog čovjeka, šef je instrumentalizirao poslušnost svog podanika. Ako podanici prestanu biti poslušni, šef je bespomoćan, a postoji opasnost i da ga se njegovi vlastiti ljudi riješe.
Kad gledate mračne vijesti o ratovima i nasilju, ubrzo ćete vidjeti da je to često nešto patrijarhalno, hijerarhično, kompetitivno-agresivno i/ili teritorijalno. To su neki od negativnih aspekata naših rođaka čimpanza.
Nismo čimpanze. Mi smo Homo sapiensi. S čimpanzama dijelimo pretka. Jako je važno da ih promatramo i proučavamo gdje god možemo. Bilo je nekih sjajnih longitudinalnih studija čimpanzi. Ali kad ih promatramo, vidimo da postoje dvije vrste. Načelno, jedno su čimpanze, kako generalno shvaćamo taj pojam, a drugo su bonobe. A bonobe nalikuju ljudima na neke fundamentalne načine. Naprimjer, čimpanze se ne seksaju licem u lice, ali bonobe da. Čimpanze ne gledaju jedna drugu u oči, jer se to smatra prijetećim i agresivnim te izaziva agresivnu reakciju. Bonobe, patuljaste čimpanze, sjedit će i gledati jedna drugoj u oči i po sat vremena. Bonobe svoje konflikte rješavaju, općenito govoreći, tako da vode ljubav. Ženke će se umiješati ako se dvojica mužjaka bore i sukob će prestati. Svi se kasnije vrate onom što su radili prije toga. Bonobe su nam mnogo bliže od čimpanza, ali mi smo se putem pogubili. Negativne karakteristike čimpanza manifestiraju se u nama, kao što se i pozitivne karakteristike bonoba manifestiraju u nama. Negativne karakteristike čimpanza su to da su čimpanze hijerarhične, patrijarhalne, kompetitivne, agresivne i teritorijalne. Kad gledate mračne vijesti o ratovima i nasilju, ubrzo ćete vidjeti da je to često nešto patrijarhalno, hijerarhično, kompetitivno-agresivno i/ili teritorijalno. To su neki od negativnih aspekata naših rođaka čimpanza.
Druge vijesti prikazuju brižnost, dijeljenje i pokušaje da se konflikti u društvu riješe mirnim putem, a to su izrazi naših rođaka bonoba.
No mi posjedujemo i nešto što oni nemaju. Imamo ljudsku prirodu. Naša ljudska priroda ima mogućnost da nadiđe našu animalnu prirodu u svakom trenutku koji odaberemo. Imamo sposobnost korištenja neevolucijskog znanja, znanja koje se ne odnosi samo na naše preživljavanje u svijetu, znanja koje se odnosi na to kako svijet funkcionira, i kako ga očuvati za buduće generacije. To je nešto što mi imamo, a čimpanze ne. Mi možemo primijeniti ovo znanje, svoje neevolucijsko znanje, možemo koristiti slobodnu volju, i možemo promijeniti svoju sudbinu u svakom trenutku u kojem to poželimo. Mi nismo čimpanze, iako s njima dijelimo značajne komadiće DNA, i brojne karakteristike.
Doba strelica
Još nešto treba dodati ovom dugačkom odgovoru, a to je pitanje možemo li uspjeti kao vrsta, kao ljudska bića? Proveli smo barem 250,000 godina svoje povijesti kao potpuno moderni sakupljači i lovci, koji su lutali ovom planetom, otkrivajući najviše što su mogli. A prije pukih 25-30,000 godina smo se domesticirali. Malen je to dio, to je možda 10% naše ljudske povijesti. U ranijem dijelu naše povijesti, koji čini većinu naše povijesti, žene su uživale visoki status. One su bile hraniteljice obitelji, jer su 75 do 80% hrane koja se konzumirala u klanu pribavile sakupljačice. One su bile i čuvarice mističnog znanja. Znale su koje biljke jesti. Ako bi se netko razbolio, znale su koje im biljke utrljati u ruku, a isto je bilo i s porezotinama i ranama. Žene su bile čuvarice mističnog znanja i mudrosti. A jer su u ranim fazama povijesti mnoge umrle pri porodu, naše su pretkinje bile veoma poštovane. Kad bi žene umrle, kad ih nije bilo, morali ste se ujediniti s drugim klanom da biste osigurali žene za svoj klan, da biste preživjeli. One su bile davateljice života, veoma cijenjene i često su se prikazivale kao božice u skulpturi.
Kad smo se smjestili na jednome mjestu, promijenili smo se. Strelice koje smo koristili da bismo lovili životinje, sada smo koristili da otjeramo druge od svojih zaliha hrane, da se zaštitimo. Ako iznenada koristimo strelice da zaštitimo svoju hranu, znači da preferiramo sinove. Kad više cijenimo sinove, žene su svrgnute sa svog statusa hraniteljica, čuvarica mistične mudrosti i davateljica života. Doba strelica započinje negdje prije 25 do 30,000 godina. To je odmak od naše istinske prirode, koja je bila formirana prije 250,000 godina. U to doba, preživjeli smo bez oštrih zubi i kandži, jer smo voljeli jedni druge, i bili smo hrabri. Danas oni koji zgrću upravljaju svijetom. No, naravno, uspjet ćemo. Riješit ćemo probleme s kojima se danas suočavamo. Postići ćemo savršeno razumijevanje onog tko smo i što smo, i razvit ćemo novi odnos prema Majci Zemlji. Velika je sudbina pred nama, samo je moramo ostvariti.“
Teško stečena mudrost
U jednom trenutku u Shantaramu, Karla, žena u koju je Lin zaljubljen, kaže da je mudrost precijenjena, da joj fali odvažnosti. Shantaram je nadimak za Lina i znači Čovjek Od Mira, pa ipak se Lin često nađe u situacijama iz kojih je jedini izlaz, čini se, nasilje. Nešto kao ratnik Arđuna iz indijskog teksta Bhagavad Gite, dijela velikog epa Mahabharate, koji oklijeva uoči velike bitke. Do kakve je mudrosti ipak došao nakon svega što je doživio, pitala sam Robertsa, i je li nasilje ponekad neizbježno?
„Bitno je da ne odustanemo“, rekao mi je. „To kažem iz vlastita iskustva kao netko koga su maltretirali, netko tko je bio bjegunac i 10 godina proveo u zatvoru i koji se s time morao nositi, a na kraju svega je svejedno držao glavu uspravno. Nikad ne treba odustati od sebe. Od ljubavi. Od slobode. Nikada ne odustajte od svoje slobodne volje, od sposobnosti da oblikujete vlastitu sudbinu. Prvo morate biti slobodni u svom umu. Moramo se emancipirati i osloboditi vlastite umove, kako nas je podučio Bob Marley. Neprirodne zadrške su misli poput: što će ljudi misliti o meni, ili ja to ne mogu, nikada neću biti dovoljno dobar. Riješite ih se, oslobodite se, a zatim oblikujte svoju sudbinu. Upregnite volju da biste oblikovali svoju sudbinu. Kako da to učinite a da ne naštetite nikom drugom? Budite pošteni, iskreni, pozitivni i kreativni u svemu što mislite, govorite i činite, u najvećoj mogućoj mjeri. Ako se spremate nešto učiniti, pobrinite se da ste označili sve četiri kategorije. Je li ovo što se spremam učiniti pošteno? Je li iskreno? Je li pozitivno? Je li kreativno? Promislite o suprotnostima: je li nepošteno, neiskreno? Je li negativno? Je li destruktivno? Ako ne možete označiti sve četiri pozitivne kategorije, vratite se na početak dok to ne budete mogli. Na taj način, što god da učinite prouzročit će najmanju moguću štetu vama i drugima.
Drugo pitanje je pitanje nasilja, može li se ono izbjeći ili ne? Smatram da se može izbjeći na osobnoj razini, ali ne i na društvenoj. Svaki pojedinac može sam za sebe donijeti te odluke. Ja nikada ne bih digao ruku na drugu osobu, bez obzira što mi učine. Probat ću se braniti, ali neću povrijediti drugu osobu. Radije bih da me ubije, nego da ih povrijedim. To je krajnji oblik pacifizma koji zahtijeva mnogo hrabrosti, predanosti i vjere. Zavjet je to koji malo nas može dati i održati, ako nas se dovoljno isprovocira. Kako bilo, to je opcija koju samo pojedinac može izabrati, ali još uvijek nije moguća na široj, društvenoj razini. Kako brojke rastu, složenost interakcija raste, i unutar zajednice i među zajednicama. Dok dovoljno članova zajednice i dovoljno zajednica ne potpišu takvu zakletvu, unutarnje održavanje mira i vanjska obrana bit će glavne preokupacije. Pa ipak, sa sramom moram priznati da sam bio nasilan kad nisam trebao, ali s vremenom ćemo se usmjeriti prema manje nasilja. Većini nas, većinu vremena, misli nisu ispunjene zloćom, mržnjom i zlim namjerama prema drugima. Ispunjene su dobrostivim mislima, prema samima sebi, prema voljenima i onom što radimo u životu. Dobri smo iznutra. Samo nam dugo treba da to shvatimo.“
Shantaram
- Prijevod: Dragana Vulić-Budanko
- Fraktura 01/2021.
- 816 str., meki uvez
- ISBN 9789532665574
Baš kao i njegov tvorac Gregory David Roberts, junak romana 'Shantaram' zaronit će u Indiju ne štedeći se i otvorena srca – spoznat će i raj i pakao, živjeti u najsiromašnijem slamu, liječiti u improviziranoj klinici, naukovati kod kralja bombayske mafije. Potraga za iskupljenjem vodit će ga kroz Indiju kakvu je iskusio malokoji zapadnjak...
Sjena planine
- Prijevod: Dragana Vulić Budanko
- Fraktura 06/2021.
- 816 str., meki uvez
- ISBN 9789533583792
Od događaja opisanih u međunarodnom bestseleru 'Shantaram' prošle su dvije godine. Lin je izgubio dvoje ljudi koje je volio: očinsku figuru Khaderbhaija, šefa mafijaškog klana, ubijenog u Afganistanu, i svoju srodnu dušu, Karlu, koja se udala za mladog indijskog medijskog tajkuna. Na obližnjoj planini, učenja svetog čovjeka Idrissa dovest će u pitanje sve što je Lin mislio da zna o životu, svijetu, i svojem mjestu u njima.