Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 27.08.2018.

Frederic Beigbeder : Osjećam se kao bend koji svira na tonućem Titanicu

Frederic Beigbeder, © 2018 JF Paga – Grasset

F. Beigbeder: 129,90

Život bez kraja Beigbeder Frederic

Besmrtnost je vječna težnja duboko upisana u kolektivnu svijest. Još od vremena alkemičara i, kasnije, gotičkog romana, o njoj se pisalo i raspravljalo na svim razinama. Ispunjavala je stranice književnosti, fantastike, znanstvenih djela pa i hibridne, znanstvene i književne fantastike. No Frédéric Beigbeder (1965.), francuski književnik, scenarist, glumac, radijski i televizijski voditelj, književni kritičar i bivši marketinški stručnjak u svom najnovijem romanu "Život bez kraja" besmrtnosti je odlučio pristupiti na posve drugačiji način.

Kameleon koji se u marketinškim krugovima proslavio poznatim sloganom za još poznatiji “čudesni grudnjak”, a kasnije iz tih istih krugova pobjegao glavom bez obzira razotkrivši sve njihove tajne u knjizi “129,90”, jednako se uspješno nosi s pozornošću (francuske) kulturne industrije u čijem se središtu nalazi posljednjih dvadesetak godina. I jednako se uspješno s njom poigrava.
 

F. Beigbeder: Windows On The World

Francuski roman Beigbeder Frederic

Osim priznanja publike, Beigbeder uživa i poštovanje kritike koja je njegov roman “Windows on the world” 2003. godine nagradila s “Prix Interallié”, a “Francuski roman” šest godina kasnije s “Prix Renaudot”. Ne čudi stoga što je toliko vremena prošlo od njegova posljednjeg romana, Frederic Beigbeder se, naime, dao u potragu za “životom bez kraja” pokušavajući pronaći stanje, postupak ili znanstvenu metodu čijom će primjenom svome životu omogućiti da se u nekom obliku nastavi i kada njega samog ne bude.

Premda svoj jedanaesti roman "Život bez kraja" naziva “znanstveno nefantastičnim”, znanstvena su istraživanja, polazišta i činjenice što ih Beigbeder saznaje iz razgovora s vodećim svjetskim liječnicima tek podloga za vrtoglavu igrariju u kojoj se sam autor i njegov glavni lik, Frederic Beigbeder, najviše zabavljaju. Britko, duhovito i uz malo pomno doziranog samoizrugivanja. Na taj su način čitatelji i navikli razmišljati o Beigbederu.

RAZGOVOR

F. Beigbeder © JF Paga – Grasset

Romantični egoist Beigbeder Frederic
Ljubav traje tri godine Beigbeder Frederic
Praznici u komi Beigbeder Frederic

Petra Miočić: Frédéric Beigbeder - književnik, glumac, književni kritičar, radijski i televizijski voditelj... Popis Vaših uloga i pozicija s kojih progovarate u kulturnoj i zabavnoj industriji je podugačak. Na koji način sve one utječu na oblikovanje Vašeg (autorskog i osobnog) identiteta?

Frédéric Beigbeder: Dakle, teško je odgovoriti na to pitanje. Mislim da se izražavam na mnogo različitih načina, to je sve. Utječe li to na moj identitet? Ne, to jest moj identitet. Ja sam pisac koji ne piše samo knjige, već i scenarije, radijske skečeve, književne kritike....čak i pjesme!

Često ističete kako se na pisanje knjiga odlučujete kada se nečega želite osloboditi. Čega se oslobađate u „Životu bez kraja“, vječne težnje za pobjeđivanjem smrti ili oduvijek prisutnog straha od vlastite smrtnosti? Nakon koje ste se od napisanih knjiga osjećali najpročišćenije?

Zasigurno nakon ove, „Život bez kraja“ jer sam se po prvi put u životu oslobodio od najvažnijeg pitanja koje me, ujedno, najviše zastrašivalo; hamletovsko „biti ili ne biti“. Vidite, imam 53 godine i uskoro ću umrijeti. Vrijeme je za suočavanje sa smrću, za pogledavanje smrti u oči, vrijeme kada treba reći „Oprosti, ali morat ćeš još malo pričekati. Ne brini, prihvaćam ja tebe, ali nema žurbe. Samo polako. Vidimo se kasnije!“

Roman otvarate Twainovim citatom u kojem on tvrdi kako fikcija, za razliku od stvarnosti, mora biti uvjerljiva. S druge strane, kažete da fikciju koristite kako biste opisali stvarnost. Znači li to da fikciju koristite kao začin nepropitljivom legitimitetu stvarnosti ili je nešto drugo posrijedi?

Pokušavam izumiti novu vrstu fikcije: „znanstvenu ne fantastiku“. Ova knjiga jest znanstveno-fantastični roman, ali sve u njoj je istinito. Najluđa otkrića, razgovori sa znanstvenicima, putovanja oko svijeta čak i testiranja kojima sam podvrgnuo vlastito tijelo... sve je to istinito. I dalje mislim da je knjiga bez doticaja sa stvarnošću jednostavno dosadna.

Još ste u svojoj prvoj knjizi koja je postigla značajan međunarodni uspjeh, „129,90“ progovorili o načinu na koji marketinške agencije i reklame oblikuju stvarnost, a u posljednjoj se knjizi na to naslanjate kritikom društvenih mreža, selfija i viralnog života. Stoga je nemoguće ne zapitati se što zapravo živimo danas?

Romanopisci su slobodni pisati što god žele. Sa mnom je drukčije, ja ne mogu pisati ni o čemu osim o evoluciji našeg konzumerističkog društva. Jako se bojim. Mislio sam da je oglašavanje najveće sranje, ali čovječanstvo je pronašlo neko veće i gore. Religiju ega, nazivam je „selfizam“. To je posve luda stvar, ljudi su sretni kada mogu razotkriti svoje najveće tajne samo kako bi dobili nekoliko lajkova. A njihovi privatni životi učinili su četiri tipa iz Kalifornije najbogatijim ljudima na svijetu. To je apsurdno.

Društveno stanje i trenutni sociopolitički kontekst pogodni su za stvaranje desetaka novih Zola, no čini se kako su bagatelizacija i banalizacija života širokim masama zanimljivije. Zašto je tome tako i treba li tim masama u ostvarivanju njihovih žudnji i podilaziti?

Ljudi su lijeni. Ne vole čitati tužne priče. Život je tragedija, a najveći bi dio čitatelja tu tragediju volio zaboraviti bijegom u svijet bajki. Ne znam kako napisati bajku. Zato ću skončati vrlo siromašan i posve zaboravljen.

Izražavam se na mnogo različitih načina. Utječe li to na moj identitet? Ne, to jest moj identitet. Ja sam pisac koji ne piše samo knjige, već i scenarije, radijske skečeve, književne kritike....čak i pjesme!

U Ženevi, na prvoj postaji Vašeg putovanja, Mary Shelley je pronašla inspiraciju za stvaranje „Frankensteina“, a borba za besmrtnost svoj dom. No je li i besmrtnost, poput Shelleyjinog lika, čudovište posljedice čijeg stvaranja ne možemo zamisliti? Je li bolje da ostane samo slovo na papiru?

„Frankenstein“ je vrlo važna priča. Izgrađena je na najvećem otkriću prošlog stoljeća; električnoj energiji. Htio sam napisati „Frankensteina“ 2018. Da je Mary Shelley još uvijek živa, vjerujem da bi izmislila novo biće, napola robota, a napola mutanta. Stvorila bi biće prepuno modifikacija DNK i pomlađenih matičnih stanica. To je upravo ono što Google X i Harvard Medical School rade. I to je ono što moj junak, Frederic Beigbeder, želi postati u „Životu bez kraja“. 

Vjerujem, ni ja također : Razgovor između biskupa i nevjernika Beigbeder Frederic, di Falco Jean-Michel
Upomoć, molim oprost! Beigbeder Frederic

Kada razmišljamo o besmrtnosti, što je po Vašem mišljenju presudnije, trenutak u kojem se smrt kao takva dokida ili trenutak u kojem se dokida svijest o postojanju smrti kao takve i uvode se novi, unaprijeđeni ili paralelni oblici života?

Istina je; Homo sapiens nikada neće biti besmrtan. No uz printanje organa, humanoidne svinjske organe, IPS stanice, NAD injekcije, izmjene krvi itd... možda će Homo sapiens, već od 2050., moći živjeti 300 godina. Je li to vrijedno provođenja svih tih suludih pokusa? Svakako! Je li to dobro ili loše? Ne znam. Zato sam napisao ovu priču. Uvijek pišem priče kako bih saznao što zapravo mislim.

Ljudi su lijeni. Ne vole čitati tužne priče. Život je tragedija, a najveći bi dio čitatelja tu tragediju volio zaboraviti bijegom u svijet bajki. Ne znam kako napisati bajku.

Je li potraga za besmrtnošću i stanjem bez bolesti ono što povezuje znanstvenike i vladare društvenih i inih mreža?

Da. I jedini i drugi su u mladosti pročitali previše Marvelovih stripova.

Kažete i kako knjige uskoro više neće postojati. Ima li ih onda smisla pisati, jesu li knjige autorski selfiji koji bi svome stvaratelju trebale osigurati besmrtnost i kada knjizi kao relevantnom mediju dođe kraj? Hoćemo li doista, kako to Romy predviđa, umjesto knjiga tiskati ljude?

Previše pitanja u jednom! Osjećam se kao bend koji svira na tonućem Titanicu. Nastavljam pisati iako knjige umiru. Ne znam što bih drugo radio. Dopustite mi da kažem nešto vrlo bahato; umirem kako bih spasio čovječanstvo. Kao Ray Bradbury. Vjerujem da su čovječanstvo i književnost povezani. Nestane li književnosti, ljudi će biti sljedeći na redu. Vrlo brzo.

Niste, kažete, fanatik biološkog tijela. Kakav je Vaš stav prema robotskim dodacima? Slažete li se s futurolozima kako su oni naša budućnost?

Ovisi. Ako će to, primjerice, omogućiti slijepcu da ponovno vidi, onda je to fantastično. Ali ne želim postati Siri samo kako bih bio vječan. Želim ostati čovjek. To je pravi problem sa posthumanizmom. Uvijek bih radije izabrao Homo sapiensa nego Siri; Homo sapiens je zabavniji.

U knjizi spominjete i „prokletstvo“ Marry Shelley u čijoj su se neposrednoj blizini, nakon što se u svome romanu poigrala besmrtnošću, dogodile brojne smrti. Plašite li se sada iste sudbine?

Tjedan dana nakon što je „Život bez kraja“ objavljen, bio sam na piću u pariškom hotelu Ritz. Iznenada su u bar uletjela tri tipa s pištoljima i počela pucati. Meta napada je zapravo bila zlatarna, ali svi smo mislili kako je riječ o teroristima. Sat vremena sam se skrivao u zahodu, slušajući pucnjavu. Rekao sam samome sebi: „Sranje, stvarno jesam Mary Shelley!“

Naposljetku, nakon ovog trogodišnjeg istraživanja i pisanja knjige, biste li rekli da je besmrtnost poželjna i potrebna ili ipak možemo i bez nje?

Smisao života jest uživati u njemu dok traje. Radije bih ostao ljudsko biće. Moja mi je majka udahnula život, a samim time i smrt. I život je cool iako je prekratak.


Razgovor prevela: Petra Miočić

Frédéric Beigbeder na Festivalu svjetske književnosti 2018.

F. Beigbeder, portret: Tomislav Buntak

Budući da je roman “Život bez kraja” objavljen u samom osvitu 2018. godine te hrvatski prijevod iz pera Ite Kovač, a u izdanju Naklade OceanMore za originalom “kasni” tek nešto više od pola godine.

Posjetitelji šestog Festivala svjetske književnosti među prvima će, u subotu 8. rujna 2018. s početkom u 21 sat (Kino Europa - Velika dvorana) imati prilike čuti što sam autor kaže o svom najnovijem romanu čiji su izlazak francuska kritika i publika radosno pozdravili.
Razgovor će voditi novinar i književni kritičar Ivica Ivanišević.

Ulaznice po cijeni od 20 kuna (10 kuna za studente i starije od 65 godina) možete kupiti online ili na blagajni kina Europa.

Frederic Beigbeder

Život bez kraja

  • Prijevod: Ita Kovač
  • Naklada OceanMore 07/2018.
  • 240 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533320779
  • Cijena 130.00 kn

Roman Frederica Beigbedera 'Život bez kraja' - priča o produljenju života – do besmrtnosti. Protagonist doseže dob od pola stoljeća i odluči istražiti sve moguće legalne i ilegalne postupke: pomlađivanje stanica, produženje telomera, ubrizgavanje matičnih stanica, oksigenaciju krvi...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –