Frederic Beigbeder : Francuski roman

U jednome trenutku Frederic Beigbeder je držao ključeve svog vremena. Bruckner je izvještavao iz konzumerističkog društva, Houellbecq se javljao sa seksualnog tržišta, a Beigbeder je bio svjedok iz samog srca nove ekonomije: iz jetseterskih kazamata marketinškog kartela i mondenih klubova. Sa "129,90 kn" je dirnuo veliku temu. To je bio njegov trenutak. Našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu, i to u velikom stilu iskoristio.

Od tada svijet se nekoliko puta promijenio. Pariz također: gorjela su predgrađa, od vrućine umirali su starci, rušila se nova ekonomija... a Beigbeder, 43-godišnji-bobo-princ, ostao je zamrznut u partijanerskoj fazi. Kćer mu je bila najvažnija na svijetu, ali viđao ju je tek dva puta mjesečno. Prerušen u gimnazijalca vozikao se skuterom od partija do partija i pjevušio "Where is my mind" od Pixiesa: dandy u "karnevalskim kolicima"; "kompleksni slatkiš" zaodjeven u "ogrtač Fitzgerald, odijelo Grasset, Ciničnu košulju, parfem Kokain i Autentičnu kožu" (kako je to svjedočio društveni otpadnik Pierre Merot u "Irealistu").

A onda je stigao Slom. Pad. Uhvaćen kako na haubi Bentleya slaže linije kokaina bobo-princ završava u 24-satnom pritvoru. Dok su se kreditnim karticama povlačile bijele linije u mraku se pojavilo svjetlo plave rotirke. Ostarjeli partijaneri počeli su bježati na sve strane u svojim "finim čizmicama glatkih potplata". No plava rotirka rekla je - ukeban si!

U pritvoru Beigbeder je završio s tipom koji je tražio 10.000 eura da ne obavijesti ostale zatvorenike kako je s njim u ćeliji onaj tip s televizije. "Taj divan dan označio je kraj moje beskonačne mladosti" kaže Beigbeder. Klonuo, shrvan, u ćeliji se sjetio sve braće Zatočenih Pjesnika: Francoisa Villona, Clementa Marota, Miguela de Cervantesa, Casanove, Voltairea, Sadea, Paula Verlainea, Oscara Wildea, Dostojevskog, Jeana Geneta, Celinea... Oni su trunuli po tamnicama Bastilje i ruskih carskih zatvora, on se našao u Pritvoru, "gnjusnoj buksi" smještenoj tik do Trga Saint-Michel i njegovih glazbenih barova, zatočen poput "Marie-Chantal u pritvoru kod Marie-Antoinette".

Slijedila je komedija jednodnevnog zatočeništa: "otkrivam užas bivanja zatvorenikom"; "moram se nadljudski naprezati da ne mislim kako postoji vanjski svijet"; "pucam, boreći se da se ne srušim"; "od klaustrofobije potekle su mi suze"; "razmišljam o samobojstvu"... Čuvarima dovikuje "Svi smo mi iranski studenti!", "Svi-smo-mi-bugarske-bolničarke!" Policajcima sa suzama u grlu prkosi riječima: "Zatvarati razvratnike, to je početak diktature". Sam sebi u bradu govori, "tko smo mi da dajemo lekcije Kini, Iranu ili Libiji".

No dramica 24-satnog pritvora (produženog na 32 sata) Beigbedera suočava sa samim sobom. Umjesto u ogledalo, zagledan je u zid ćelije. U njemu vidi sebe, svoje roditelje, svoje djetinjstvo, obiteljsku anamnezu djeteta rastavljenih roditelja, priču o zemlji koja je gubila ratove i kolonije a zatim doživjela nekoliko desetljeća neviđenog prosperiteta... Slom pokreće razotkrivanje. "Noćobdija" izlazi na danje svjetlo i ispisuje svoju autobiografiju: "Francuski roman".

To je ispovijed djeteta rođenog sa srebrnom žlicom u buržujsko-aristokratskoj obitelji, čiji su preci bili vladari svijeta; priča o klincu koji je tulumario s najpoznatijim manekenkama i na očevim partijima i na očuhovim partijima; priča o tinejđeru koji je živio u New Yorku u loftu iznad MOMA-e i noći provodio u klubu Windows on the World.

"Francuski roman" je velika zatvorska komedija, ali i ozbiljan roman - možda i najzanimljiviji kojeg je Beigbeder napisao. Noćobdija je život proživio u trećoj smjeni. Ispod svjetlucanja disko-kugle. Kao dijete gledao je sunce kako zalazi, kao odrastao gledao ga je isključivo kako izlazi. Usred tog golemog, desetljetnog, transatlatntskog, globalnog partija stoji melankolična figura djeteta rastavljenih roditelja. Lik najtužnijeg dječaka na svijetu. I u drugim romanima mogla se osjetiti ta tuga. Ona se mogla primjetiti na Beigbederu i prilikom njegova posjeta Zagrebu. O njoj je, kao o temeljnom dojmu, pričala novinarka koja je s Beigbederom u Parizu radila intervjuu.

U "Francuskom romanu" Beigbeder "zatvara zagradu jednog ne-života", i tu tugu stavlja u prvi plan. Tragikomedija je dovedena do kraja. Na vrhuncu partija Beigbeder je puknuo i naočigled svih se počeo skidati: odbacio je skupocjene čizmice glatkih potplata i Ciničnu košulju, skinuo čarape i parfem Kokain, ostajući gol usred svog životnog partija, vrckav i duhovit, razgolićen i tužan. I to je opet njegov trenutak.

 
Frederic Beigbeder: "Francuski roman"
Prevela Ita Kovač

Naklada Oceanmore, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )