Ane Paška: Za mir se ne treba boriti, za mir se treba samo dobro umiriti
Ana-Marija Fabijanić, umjetničkog imena Ane Paška, osebujna je umjetnička osobnost koja već desetak godina djeluje na našoj izvedbenoj sceni. Nazvana „kraljicom improvizacije“, u svom autorskom izričaju spaja različite medije, kazalište, glazbu, tekst, video... u nove izvedbene forme, stvarajući svoj prepoznatljiv i autentičan stil. Za sebe će reći da je prije svega izvođačica, da su glazba – glas, pjesma – njen najslobodniji dio, i da je umjetnička duša koja ne rezonira s trgovačkim jezikom prodaje i zarade. Iako ima dvije diplome (jednu s Odsjeka dramaturgije na ADU u Zagrebu i drugu sa studija filma i videa na splitskom UMAS-u), u sebi je zadržala zaigranost i otvorenost, divlju ženu, skrivene tajne duše, te iskonsku radost stvaranja i življenja.
I sve nam to donosi u svom Salonu za uljepšavanje duše, autorskom glazbenom performansu u kojem se izmjenjuju pjesničke slike i crtice iz svakodnevnog života.., uz glazbenu pratnju klavira, harmonike, gitare...u kojem na originalan način izvodi svoj KoncArt, svoje putovanje u prostor koji „ne nudi zaborav kroz zabavu, nego prisjećanje kroz umjetnost.“
Ova svestrana umjetnica s otoka Paga objavila je i knjige ilustrirane poezije, Slikovnicu od pidžame (2014.) nastalu u raznim fazama autoričina sazrijevanja, i JaMajka dream, ilustrirani rukopis o majčinstvu (2016.), obje popraćene glazbenim performansima istoimenih naziva. Na društvenim mrežama vodi Facebook stranicu za posebnu otočku poetiku, gdje publiku privlači kratkim video uradcima u kojima spaja svakodnevno s pomaknutim, obraćajući se svima razumljivim jezikom začinjenim humorom.
„Stvarno sam zahvalna što sam dobila tu priliku da mogu reći da je ovo moj dom. I to ne samo grad, cijeli ovaj otok je moj dom“, rekla mi je Ane Paška ove jeseni negdje oko Paškog mosta, gdje i započinje naš trosatni razgovor o odrastanju, prirodi, slobodi, aktivizmu, stvaranju, igri, humoru, emocijama, umjetnosti, uljepšavanju duše…tema je bezbroj jer, na planeti B613, susjednoj planeti Malog Princa, nalazi se i djeluje Trg aktivnog maštanja u koji ćete upravo zakoračiti.
Gradi se kuća, gradi se život
Iva Perković: Kako je zapravo počela tvoja priča s Ane Paškom? Kako se rodila Ane Paška i tko je zapravo Ane Paška?
Ane Paška: Ane Paška se rodila kad sam studirala u Zagrebu, znači od 2003. do 2009. godine. Ime je došlo od mog prijatelja Jurija koji je inače frontman benda Stillnes, jer mu je bilo logično, kako sam s Paga, da budem Paška. Meni se to jako svidjelo zato što je i posveta Pagu, ima nečeg lokalpatriotskog u tome.
Pa kako je Ane Paška nastala za vrijeme studija, tada sam počela intenzivnije i stvarati. Studirala sam dramaturgiju u Zagrebu, od pisanja do izvedbi. Nastupala sam kao izvođačica u puno projekata. Pohađala sam jako puno radionica, i bilo je jako puno vizija, istraživanja, eksperimentiranja u traženju osobnog izvedbenog puta.
A tko je zapravo Ane Paška? Ane Paška je onaj najslobodniji dio mene. Ane Paška je i najkreativniji dio mene. Dakle, ona ja kojoj dopuštam da se izrazi, baš kao u nekoj najneokaljanijoj vrsti impulsa. Dakle, kad nešto osjetim kao viziju i impuls iznutra, to će izraziti Ane Paška, bez obzira na to što netko o tome mislio, da li se to uklapa u nekakav žanr ili što god. Ali Ane Paška je i jedno dijete, jedna djevojčica koja je odrasla u slobodi i mogla bih reći, koja ima kontakt s divljinom.
Što je za tebe sloboda? Što ti predstavlja?
Za mene je sloboda igra. Kad je iskonska, ona uvijek ide iz potpune prisutnosti i potpune uronjenosti u sadašnji trenutak. Dakle, kad si toliko uronjena u igru da je sve što vidiš na nekoj senzornoj razini, na razini dojma, a ne na razini značenja, i potiče te da dalje istražuješ, da si što više uronjena u samom istraživanju, bez potrebe da proizvodiš značenje. Ja bih rekla, ta vrsta igre, za mene je najveća sloboda. I ona uvijek donosi sa sobom veliku količinu radosti. Iskonske radosti, radosti življenja. Nešto što me direktno povezuje sa sadašnjim trenutkom. Kad kažem igra, onda je to za mene igra s velikim I.
Odrasla si na otoku, u gradu Pagu, kakvo je bilo tvoje odrastanje, što su i tko su prvi utjecaji, uzori, koji impulsi su te trajno obilježili i oblikovali?
Odrasla sam u jednom vrlo podržavajućem ambijentu. Moji roditelji su učitelji koji imaju u sebi naglašen pedagoški element, a između ostalog oni su i sami slobodnjaci. Recimo, moji roditelji su za vrijeme rata udomili dječaka iz Poličnika koji je bio kod nas četiri godine. I zauzvrat smo dobili koze od njegovog starog, Stelu i Rozu. To su roditelji kod kojih je bila jako lijepo raspoređena muško-ženska energija. Recimo, stari je vizionar, on je sam nacrtao kuću koju su kasnije izgradili. A osim toga, jedan i drugi su veliki zaljubljenici u glazbu. Stari je čak i svirao dok je bio mlad u nekim rock bendovima, ali kod nas doma se uvijek pjevalo. To su bile dalmatinske pisme uglavnom, pisme koje su se pjevale u društvu.
Kad su gradili kuću, svaki vikend se družilo i uvijek je bila prisutna pisma. Oko mene je stalno bila prisutna energija zajedničkog pjevanja, koje sam ja već tad ćutila koliko je iscjeljujuća, jer kad ljudi pjevaju skupa, puni su osmijeha, radosti, ljubavi, neke nježne povezanosti. Dakle, ja sam glazbu i ta pjevanja u društvu uvijek povezivala s osjećajem radosti i slavlja života. Gradi se kuća, gradi se i život. I to mi je uvijek bila pozadinska glazba, pozadinska muzika, taj neki soundtrack mog života, ranog djetinjstva.
A doma sam imala i instrumente, mama je svirala gitaru i moj dide. I harmoniku koju je moj tata dobio kad je imao pet godina, ogromnu harmoniku i tamburicu.
I uglavnom, upisala sam osnovnu glazbenu za klavir u Pagu a moji su učitelji bili Rusi, bila je to privatna glazbena škola Mirković. I oni su bili jako napredni, pogotovo taj zadnji Rus, on je bio strašan kreativac, vrlo osebujan lik, koji mi je glazbu približavao na slikovit način. On mi je od muzičkih sekvenci stvarao filmske slike. I to je nešto što me je toliko otvorilo, tu negdje kreće moj osjećaj za sinesteziju, za spajanje različitih umjetničkih medija u neke nove cjeline. A on me je i jako volio, govorio mi je: „u tebe duša, ali lijena ko sto praščića na livadi.“
A onda, između ostalog, Pag je grad muzičara. Odrasla sam u ambijentu folklora, gradske limene glazbe, klapa, karnevala. Tradicija glazbe je uvijek prisutna, dakle, nama je normalno da muzičari koji žive u Pagu, sviraju barem četiri instrumenta. Imali smo i dječje glazbene festivale, 1994. se održao prvi i održavao se nekoliko godina. Tu su nastale neke danas poznate klapske pjesme koje su postale zaštitne pjesme grada Paga.
A kazalište, kako je počela tvoja povezanost s kazalištem?
Odmalena, počela sam već kao dijete u vrtiću stalno imitirati, npr. mamu kako puši, odmalena sam bila klaun, voljela sam nasmijavati. Bila je i dramska sekcija u školi, a ja sam već u četvrtom osnovne napisala igrokaz, po mom tekstu smo izvodili tu predstavu. Uvijek bih dobivala uloge koje bi plijenile pažnju, a bila sam nekako slobodna po tom pitanju, između ostalog i zato što su moji roditelji bili dobra publika, bili su podrška. I onda, recimo, u četvrtom razredu osnovne sam išla u Novigrad, u Istru, na Novigradsko proljeće, na svoju prvu dramsku radionicu na sedam dana. Zatim, u sedmom osnovne išla sam u talijanski grad Carbonera, pored Trevisa, na dva tjedna, na dramsku kazališnu radionicu kao izvođačica, i tu su nas podučavali poznati talijanski glumci, Ugo Pagliai, Paola Gassman, Vittorio Gassman, talijanske face. Imala sam slatku izvedbu, glumila sam Kraljicu i Snjeguljicu na tri jezika, hrvatskom, talijanskom i engleskom i dobila najveći aplauz.
Priroda i društvo
Koliko ti je bitan okoliš, priroda, ono što te okužuje? Koliko je u svemu važan otok? Kako te je oblikovao i utjecao na tvoje stvaranje?
Na mene utječe puno zato što je meni priroda direktno spajanje sa srži bića. Pag je opet specifičan, toliko je ljepote prirode da ne možeš ostati ravnodušan, a između ostalog ja sam odrasla na brdu, koze smo imali i uvijek smo imali pse. Malo iza kuće je jedan potočić, pa šuma, pa to brdo. Imam brata starijeg godinu dana, odrastali smo kao blizanci i zajedno smo se igrali, tako da sam ja bila kao dječak. Gradili smo kućice na stablu, igrali se rata, ja sam bila medicinska sestra, pekli smo krumpire i sl. I kasnije u srednjoj školi, kako sam išla u Zadar, vikend bih došla u Pag, to mi je bilo najintenzivnije svjesno druženje s prirodom. Satima sam šetala po brdu, upijala prirodu i pjevala. Puštala bih glas i zamišljala da me čuju ljudi sa susjednih otoka. Tako bi im slala šifrirane poruke (smijeh). Ovce su bile prva moja publika.
Tako će se zvati intervju, ovce su mi bile prva publika (smijeh).
Hahaha, može. Pa kad je istina. Jao, kad se sjetim tih pogleda...
I tako si se zapravo ”cijepila” na poglede publike danas (smijeh)?
Haha…ovce su bile najbolja priprema.
I nakon što sam završila osnovnu za klavir, onda je krenula gitara, pa Joan Baez, Janis Joplin, Cranberries, slušala sam Floyde, Doorsi su mi bili prva ljubav. Često sam išla u brdo s gitarom. Kasnije, pred kraj srednje škole krenula je i harmonika i sviranje po ulici.
U Zadru ili ovdje, na Pagu?
Svugdje, po cijeloj obali. Tada sam krenula i žonglirati, spojila sam se s ekipom iz Zadra, Zagreba i Splita, koja je žonglirala po ulici i svirala bubnjeve. I tako smo živjeli 7-8 godina, ljeti smo putovali po obali i nastupali s vatrom, žongliranjem, ja sam i svirala.
Dakle, ima nešto cigansko u tebi, nisu slučajne one ilustracije u tvojoj Slikovnici od pidžame. Što misliš, odakle izvire?
Puno, puno ciganskog. To je kao sjećanje na prošle živote. Meni je toliko jak taj impuls ciganskog, kad slušam cigansku glazbu, stvarno se osjetim kao jedna od njih. Osjećam je u svakoj pori svog bića. Obožavam i flamenco, tu uglazbljenu strast i bol. I bura u sebi nosi tu vrstu zapisa. Zato je toliko osjećam.
Ciganska muzika intenzivno je povezana s prirodom. Možda zato što cigani nemaju dom, svoju domovinu, ćutim tu ogromnu, iskonsku silu prirode. Rekla bih da je glazba njihov dom.
I selila si se često, mijenjala si gradove, nomadstvo ti je u prirodi?
Pa jesam. Mislim da je to možda i normalno u tim fazama, bile su to 20-te, srednja u Zadru pa faks u Zagrebu, pa sam onda ponovno bila u Zadru dvije, tri godine, onda Split, i sad, evo ga Pag. Ali, imala sam i kombi u kojem sam živjela. Mercedesov kombi, kućicu na dva kata. To je bio period kad sam završavala fakultet u Zagrebu, odnosno kad sam se nakon fakulteta, nakon dramaturgije, preselila opet u Dalmaciju, u Zadar. Onda sam živjela u kombiju i to godinu dana, jer nisam imala stan. A kako sam jedan period surađivala s češkim kazalištem, bila sam dva puta u Češkoj na mjesec dana, i jedan od tih puta išla sam kombijem. Znači, kupila sam kombi, morao je proći neki atest, registrirala sam ga, i već sutradan sam s njime išla u Češku na mjesec dana radit s Česima.
Sama?
Sama, sama. Rek'o mi je tata, „to ti je najbolje, sad ćeš steći lijepo vozačko iskustvo“. Ja mislim da bih mogla i bus vozit. To je ta Artemida u nama. Sama u šumu s vukovima. Divljina. Neovisnost. Nije da ja to radim iz potrebe da probijam neke granice, nego je to jednostavno u meni.
Znači, divlja žena u tebi nikad nije umrla?
Nije. Prišla mi je jedna žena nakon Salon za uljepšavanje duše, bilo je to na Hvaru, i baš je to rekla, da osjeća da je to oživotvorena divlja žena iz knjige Žene koje trče s vukovima.
Često je divlja žena u nama kastrirana, i baš su žene (majke i ostale bliske žene iz naše okoline) te koje u tome igraju ključnu ulogu.
To su ti paradoksi. Znaš ovo što imamo u zadnje vrijeme, emancipacija žena i nasilje nad ženama, nekad to ima smisla, ali tu se kriju brojni mikro ratovi. Opet neka podjela na mi i oni. Mislim, koliko ima nasilja nad muškarcima koje su upravo žene radile. Na kraju krajeva, svaki nasilni muškarac vjerojatno ima doma mater koja ga je ubila. To nasilje nema veze s muško-ženskim. Nasilje je podsvjesni program koji se manifestira kroz muški ili ženski oblik, ali nema veze s tim ulogama. Žao mi je kad se to tako banalizira i kada se toliko energije troši na zauzimanje prava. Ma koja prava, ljudi moji? Pa mi smo sva prava svojim rođenjem dobili. Ima jedna lijepa rečenica Alema Čurina iz nekog intervjua, važna mi je: „nije sloboda nešto što ti meni možeš omogućiti, nego nešto što mi ne možeš oduzeti“.
Mislim da je traženje slobode u svemu onome što se tiče naše osobnosti uzaludno. Kad kažem osobnost mislim na sve ono čime gradimo naš identitet: ime, prezime, rod, spol, zanimanje, pozicija u društvu…tu ne postoji sloboda. Nije tu sloboda. To je sve što odvlači pažnju od naše istinske slobode. Sloboda je rasteretit se ozbiljnosti i prevelikog davanja pažnje nečemu što je u svojoj suštini iluzija. Jer naše ime, prezime, pozicija u društvu je dogovor, iluzija, koje postoji u području uma, koncept, konstrukt koji ima svoju svrhu, ali u onom trenutku kad postane prioritetan i važan i kad njemu daješ ozbiljnost, kad se toliko vežeš da zaboraviš na svoju istinski prirodu, tu prestaje svaka sloboda. Mislim da je to izvor patnje. A sloboda je u prirodi. S prirodom se povezujemo na razini duše, spirita, svjesnosti. I ne kaže se bez veze „priroda i društvo“. Priroda je na prvom mjestu. A, društvo je ljudski konstrukt iskonstruiran da ti oduzme slobodu.
Brdo, Velebit, more, bura
Htjela bih te pitati i o moru, jer u meni stalno izaziva divljenje, a i ovdje smo na otoku, okružene morem. More je s jedne strane našim precima predstavljalo mogućnost slobode, a s druge prostor izolacije. Kako ti vidiš i doživljavaš more?
More je prostor, prostornost, širina, dubina i rekla bih, spirit, duh. Volim od mora učiti, promatrati ga. More na mene djeluje terapeutski, dovoljno mi je samo sjesti uz more i samo ga gledati, i događa se tuširanje iznutra. Ne moram ni ući u njega. Volim čitati knjige o moru. Općenito o Mediteranu, taj mediteranski štih, mediteranska poetika i estetika me strašno inspirira jer, kao što sam ciganka, tako sam i totalna Mediteranka. Bila sam nedavno u Berlinu, dakle, ja se tamo uopće ne snalazim, meni su gradovi poput njega potpuno nezanimljivi.
Jedna od najljepših knjiga mi je Ocean more Alessandra Baricca, jedna od knjiga kojima se uvijek mogu vraćati. Samo kad se more spomene u rečenici, meni se otvara prostor u koji mogu leći, zaspati, zapjevati, pustit glas, gdje nema barijere, nego ga samo more nosi. I sve priče vezane za more, mogu ih slušati danima. I morsku glazbu isto tako.
A i Velebit je tu. Kako je pjevati Velebitu, je'l ti vraća? Jesi probala? Što ti je Velebit? Meni je granica, barijera, brana, prestanak signala s kopna…
Vidiš, zanimljivo je da sam ja začeta na Velebitu, u mjestu Krasno, ispod Zavižana. I bila sam po Velebitu, ne puno, ali dovoljno da osjetim ogromnu snagu te planine. Velebit je sila, evo, to bih rekla. Njega povezuju naravno i s burom, jer tu se i bura rađa. Za razliku od mora, koje ima dosta relaksirajući učinak, iako i more zna imat svoje turbulencije, ali u suštini djeluje vrlo smirujuće. Dok na mene Velebit i bura djeluju, ne tako da me uzrujavaju, ali u meni bude jednu ogromnu forcu, silu. I volim je osjetiti. Jednom sam prešla Paški most kad je bio zatvoren zbog bure. Pješke sam ga prošla.
Jesi se vezala špagom?
Nisam se vezala, ali sam se snažno držala za ogradu. Tada sam studirala u Zagrebu i nisam par mjeseci bila doma, čovjek me doveze auto-stopom, ali most je bio zatvoren i nije se moglo prijeći. I ja sam se uputila pješke. To osjetit, tu forcu, sirovost, meni je to bilo toliko oslobađajuće. Velebit ima ogromnu snagu i moć da čisti prostor.
Svaka ti čast, brzina vjetra izmjerena na Paškom mostu prelazi 200 km na sat, a most je dugačak 301 metar. Takva sila sigurno mijenja, transformira, utječe li i na tvoje stvaranje?
Pa sigurno, kad izvodim, a to dobivam i od ljudi kao povratnu informaciju, ja u sebi nosim tu silu kroz glas. Kad pustim glas, to je to. Uvijek otvaram taj ritual, ja na harmonici i samo glas, nema teksta. To je otvaranje prostora, direktno spajanje s brdom i Velebitom i burom. Ono što mislim da je specifično za mene i moje izvedbe je sirovost. Jako sam sirova.
Sirovost u smislu bazičnog?
Pa da. Nema puno efekata, nema kićenja, ali jako ulazim u dubinu. Tako da ljudi imaju osjećaj emocionalne centrifuge, jako ih šaltam. Šaltam ih od otvorenog prostora do nekih zakukuljenih emocija, dozvolim si slobodu izvedbe, smijeha, radosti, pa onda odem u paški govor, i bude tu smijeha, onda bude i tuge, ma svakakvih emocija. Baš zaronim, jako.
Scenski nastup ti je bitan, kako koncipiraš nastupe? Imaš unaprijed sve pripremljeno ili improviziraš?
Autorskom stvaralaštvu posvetila sam se 2014. godine. I tu nastaje knjiga Slikovnica od pidžame i projekt koji se sastoji od glazbenog performansa, gdje sam neke dijelove te knjige i još neke druge stvari izvela kao muzički performans. Nakon toga ide JaMajka Dream, kazališni zvukopis o majčinstvu i ilustrirani rukopis o majčinstvu, gdje sam izvodila s još tri izvođačice. I onda 2018. kreću Improvizije, danas se to zove KoncArt, odnosno Salon za uljepšavanje duše. To je punih 10 godina autorskog stvaralaštva.
Nijedna izvedba nije ista, iako struktura izvedbe postoji. Dakle, uvijek postoje pjesme koje izvodim, ritual s kojima otvaram, i glazbena poglavlja kroz koja putujemo skupa, publika i ja, ali nikad to ne mogu izvesti na isti način. Recimo, moja pjesma Tica je pjesma u dva akorda. Vrlo jednostavna, ali ja ne znam samu sebe ponoviti, nikad tu pjesmu nisam isto odsvirala. Unutar ta dva akorda se melodijski igram, ali ono što izvodim glasom, to je bitno. Što se tiče izvedbe na klaviru, nekad neke pjesme izvedem, nekad ne. Ovisi o publici, što mi publika donese na razini energije, nekad je puno više smijeha, nekad je više svečano, nekad su ozbiljniji i tako. Igram se, i što je važno, nije mi dosadilo, jer u momentu kad izvedba krene, ja sam uronjena u igru, i za mene je to jako terapijski.
Inače, u umjetnosti ti je bitno da ima terapijsku dimenziju?
Ja ne bih gledala na to kao da je to meni nešto bitno, nego je to vrlo prirodna stvar. Jer ako je nešto istinska umjetnost, a povezujem to sa srcem, onda je to neminovno terapeutski. Jer to stvarno iscjeljuje.
Meni je to terapeutski i publici je sigurno, zato što je to prijenos. Svaki izvođač je u suštini medij. I onda ti koja si u publici, koja to gledaš i slušaš, tome svjedočiš. Ako sam ja istinski medij, a istinski medij se postaje, naravno i s vještinom, da se možeš osloboditi tehnika, da ne razmišljaš o tehnikama, nego da se pustiš do kraja igri i kad sam ja (kao umjetnica) uronjena u igru, onda se događa da to postaje i tvoja igra. Uronjene smo u isti prostor, ne na razini osobnosti, već na razini duše. Zato se to i zove Salon za uljepšavanje duše, iako je paradoksalno, duše ne treba uljepšavati, ali to je bio moj metaforički odmak od salona za uljepšavanje tijela.
Moj aktivizam je humanizam
Kroz svoje video uratke pristupačno ali angažirano progovaraš o nama bliskim, svakodnevnim ljudskim temama i preokupacijama. Što bi ti rekla o tome, koliko ti je bitan aktivizam?
Evo, još jedna misao koja mi je sad došla: „Za mir se ne treba boriti, za mir se samo treba dobro umiriti.“ U mir i ti.
Ja samu sebe isto odgajam. Jer, vrlo je lako skliznuti u ego i osuđivanje realnosti koja nam se servira. Na kraju krajeva, realnost je vrlo relativan pojam, zar ne? Ali je i nešto čime smo bombardirani, i ja kroz to što izrazim, momentalno iscijelim bar neki dio sebe, odnosno pokušavam naći način kako stvari razumjeti a ne osuđivati. Namjera mi je pozvati ljude na suosjećanje i opraštanje, a ne na osuđivanje, oni su takvi, oni su ovakvi. Prvo želim u sebi razriješiti odnose, jer vrlo je lako upasti u nekakvu vrstu osuđivanja. Pri tom mi jako puno pomaže humor, jer humor je najveći terapeut koji te oslobađa vlastitih obrazaca. Kratka videa koja objavljujem na Facebooku rade upravo na osvještavanju obrazaca a ne na osuđivanju, na primjer, Stina, maslina, kamen, zezancija na dalmatinsku pismu, to je došlo iz tuge i razočaranosti dokle je ta naša estrada došla. Kao jedan vrlo tvrd i stereotipan obrazac.
U tom si videu kritična prema estradi? Kritična si i kad je komercijalizacija umjetnosti u pitanju?
Naša je estrada osiromašena duhom, kako na muzičkoj tako i na tekstualnoj razini. Vlada poetika banalnosti, kiča, brzopoteznih pjesmuljaka stvorenih da služe industriji, ne umjetnosti. A u pozadini toga stoji, mi živimo od prodaje, samo daj da se prodaje (pjeva). To je bager rečenica koja je devastirala brojne obale umjetnosti i kreacije, pod izlikom da ljudi to slušaju i traže.
Za razliku od nastupa uživo, dosta snimaš i objavljuješ na društvenim mrežama, i imaš veliku publiku koja te prati i podržava. Zanima me, kako se razlikuju ta dva pristupa stvaranju i publici?
Trebalo mi je dosta vremena da sama budem u miru s tim, odnosno da razriješim unutarnji sukob i otpor prema društvenim mrežama i svemu što se tu servira, i da pronađem svoje mjesto u tome. A na kraju krajeva, i s tom trgovačkom komunikacijom, jer ja zaista ne rezoniram s trgovačkim jezikom prodaje i zarade. Za mene je to stvar davanja i primanja. Pa tako i u financijskom smislu.
Što se tiče Facebooka, odlučila sam, ako već imam tu svoju stranicu, a na kraju krajeva završila sam i film i video kao master u Splitu, dala sam si zadatak osmisliti kratka videa koja nešto ipak kažu, imaju umjetničku crtu, a zapravo su jako svakodnevna. I sviđa mi se ta lakoća stvaranja, nema tu puno pripreme, poanta je uhvatiti impuls, možda se samo malo našminkam i dok mi traje taj impuls ja ga snimim. Vrlo često snimim iz prve, eventualno nekad nešto izmontiram.
Divno mi je što su ljudi to počeli puno dijeliti i komunicirati. Facebook stranica dosegla je skoro 20.000 pratitelja, i draga mi je ta povratna informacija, jer vidim da ljudima donosi odušak, rasterećenje, radost, inspiraciju, očito rezoniraju s mojim jezikom u kojem ima i glazbe i humora i ozbiljnosti. Volim spajati svakodnevno s pomaknutim, doprijeti do ljudi, nebitno kojeg su statusa i profesije, umjetnost približiti, što se kaže, običnom čovjeku.
Poanta je da taj jezik razumije svatko a da ima umjetničku kvalitetu.
I na kraju krajeva, Facebook mi je bio neka vrsta pozivnice. Draže mi je bilo kroz sadržaje koje objavljujem pozvati ljude u Salon za uljepšavanje duše. Oni ne znaju što mogu očekivati uživo, jer se to ne može prenijeti u virtualnom svijetu. I onda mi je divno što se mnogi iznenade.
Meni je u tim uradcima najizraženiji tvoj specifičan aktivizam ali i neka vrsta društvene kritičnosti, iako to možda nije tvoj primarni izbor, kako si naglasila.
Ja to ne bih nazvala kritikom, ali rekla bih ti, moj aktivizam je u biti humanizam. Poziv na humanizam. Ne zanima me aktivizam bilo koje vrste, meni je to potpuno neinteresantno, niti imam potrebu biti aktivistica, što smo već rekli, za ničija prava, jer u suštini smatram, kao i Alem Čurin, da su nam sva prava rođenjem data, samo je pitanje koliko smo duboko zagrezli u iluzije i koliko im dajemo prostora da manipuliraju našim životima. Imamo izbor, samo treba dugotrajnije zatvoriti oči i pogledati duboko unutra. Tu je početak i kraj svakog rata.
Moj aktivizam je humanizam, poziv na ljudskost, dobrotu, poziv na ljepotu, ljubav, na prijateljstvo, humor, igru…dakle vrlo bazične stvari koje su danas toliko izašle iz mode…možda je to utopijski, a s druge strane, ja smatram da to zaista nije utopija, da je moguće živjeti u nekom unutarnjem skladu, pa i međusobnom.
Zato sam se htjela pitati, jesi li idealist? Što misliš treba li nam više idealista u ovom svijetu?
Pa da, nego što? Ali ja mislim da nas je puno. Svugdje su, samo što je fokus na krivoj strani.
Što smo mi bez ideala? Ideal je dobrota, ideal je ljubav, ideal je istina, to su antički ideali. Osjećam da se vraća svijest o njihovoj važnosti, jer mislim da su ljudi toliko stjerani u kut s ovim kapitalističkim sistemom koji je potpuno kontra čovjeka, da to mora puknuti. On se urušava sam po sebi. Znam da ljudima nije lako. Teško je prolazit tu vrstu raspadanja, jer mislim da i obitelji pucaju. Ne mislim na neki kršćanski koncept obitelji, nego na odnose među ljudima. Ljudi se ni ne vide zbog toga što rade po cijele dane. Kako će to opstati? Ideali su nam potrebni. To su težnje duha. Ideali su uvijek vezani za spirit, za dušu. I lijepo je biti s njima, da te oni u životu vode. Ne bih rekla da je to nešto što je naivno. Nije ovaj svijet opstao zahvaljujući ratovima, nego zahvaljujući miru.
Na izvedbama to često kažem, jednom mi je samo došlo, u miru i tišini, osluškivanju, da ne postoji množina od riječi mir. Nema množine, nema mirova, samo jedan jedini mir, a ratova je bezbroj. I naravno, postoji povijest ratova, zato što ih je bezbroj. A što je s povijesti mira? On je oduvijek i zauvijek. On je jedan. Ta povijest je zapisana na drugačijem mjestu, u našem srcu. Zapravo nema ni povijest, jer ne postoji povijest od sada. On je uvijek, mir je uvijek povezan s prisutnošću i sadašnjim trenutkom. Mir, veliki, jedan, jedini, sveobuhvatan, beskrajan. A ratova je bezbroj. Kako je to fenomenalno, da se u jeziku toliko toga može osjetiti.
Jako je to zanimljivo, nikad nisam razmišljala o tome. Puno promišljaš?
Hahaha, volim, volim. To ti je moj aktivizam. Moja promišljanja. Volim osluškivati. Kada odgovori dolaze iz dubine, iz tišine, iz mira.
Prostor mašte je prostor apstrakcije
I pišeš, i pjevaš i snimaš, montiraš, glumiš, crtaš…za nekog je umjetnika dovoljno izražavati se u samo jednom mediju, što te tjera na eksperimentiranje? Što odlučuje u čemu ćeš se izraziti, što ti je najbitnije?
Kad sam uronjena u glazbu, onda mi je to najbitnije, kad pišem, onda mi je to. Nema toga da mi je nešto bitnije od drugog, nego se jedno na drugo nadovezuje. Za mene je umjetnost jezik. To je jedan jezik, kao što je i znanost jezik, jezik kojim mi možemo, uz različite alate (ako se radi o slici, imaš alat slikarskog platna i bojica, ili imaš alat kamere, ili imaš muzički instrument), izraziti nešto što je riječima vrlo često neiskazivo. Dakle, ja bih rekla da tu ulazimo u sferu ne samo osjećajnog, nego i osjetilnog. Nečega što smo mi u stanju percipirati, ali možda ne znamo verbalno izraziti i onda tražimo druge alate kako taj svijet koji je puno širi od onoga čega smo svjesni, kako pronaći jezik da taj svijet izrazimo. U trenutku kad ga izražavamo, mi ga osvještavamo.
Jer prostor mašte…uvijek se pitam možemo li izmaštati nešto što ne postoji? Jer, ako ja mogu nešto izmaštati, to je onda stvaranje, ja tome dajem postojanje u nekom prostoru, e sad kakav je taj prostor? To nitko ne zna. Prostor mašte je prostor apstrakcije. Mi kad pričamo, mi se u isto vrijeme gledamo, ali smo prisutne i u prostoru apstrakcije. Sve ovo što ja tebi govorim, ti to u glavi vizualiziraš. Ja bih rekla da je prostor mašte i neka vrsta virtualnog prostora.
To je za mene umjetnost. Ona ti daje mogućnost širine, da i drugog čovjeka razumiješ na puno dubljoj, intuitivnijoj razini. Ima jedna predivna izreka, ne znam čija, ali nebitno: „Nije važno ono što kažemo, nego ono što prešućujemo.“ Umjetnost otključava upravo ta vrata. I nekima je puno lakše komunicirati kroz te kanale.
Od svih tih medija i formata kojima se služiš, ima li nešto što si baš autentično ti, tvoj najautentičniji odnos? Negdje sam pročitala da spominješ zvuk. Zvuku se u starim tradicijama pripisuju velike moći, to je pretpostavljam jedno veliko prostranstvo…
Da, da, i općenito pjesma, nekad neke pjesme doživljavam kao molitve. U knjizi Pjevane staze, divna mi je ideja o Aboridžinima koji su puteve i staze kreirali pjesmom. Kad pogledaš na koji način smo svi povezani glazbom, cijeli krajolik se može gledati kroz pjesmu.
Ali, jako volim i pisati. U prostoru riječi, kroz pjesničke slike volim izraziti svoju dušu, ali mogla bih reći da je glazba – glas, pjesma – ipak moj najslobodniji dio.
A tu onda dolazi i tekst. Otkud potreba za zapisivanjem i stvaranjem riječima? Kako nastaje tekst?
Otkud i sve potrebe. Svidi ti se neka misao i onda je želiš materijalizirati kroz tekst, kao neka vrsta razgovora sa samim sobom, čitati što si pisao prije par godina pa se tome vratiti, pa to nadograditi. To je jedan unutarnji dijalog u kojem je skrivena suštinska potreba za komunikacijom.
Zadnja mi je inspiracija baš Pag, i dugo vremena mi je želja bila pisati o Pagu, i onda pišući kao da sam kroz neki svoj osobni filter stvorila još jedan sloj Paga. U nekim trenucima sam ga izmaštala, pa se igrala sa sjećanjima, odrastanjem. Pisanjem doživljaji dobiju neki novi okus. Možeš ih pojesti, okusiti, pomirisati. A dok god se to ne materijalizira, nalazi se u nekom prostoru nedefiniranog.
A Salon za uljepšavanje duše?
To je moje radno mjesto.
Što to duša voli? Kako se ona uljepšava?
To je jedan mali paradoks jer mislim da se duša ne treba uljepšavati, mislim da su duše same po sebi lijepe. A kako se zapravo duša u Salonu za uljepšavanje duše uljepša, što se tu događa? Duša napokon dobije prostor, mjesto i vrijeme da se susretne sama sa sobom. Odnosno, da se čovjek ponovno prisjeti nekih svojih, možda zaboravljenih dijelova duše i to je jako iscjeljujuće. Dakle, ja tu zaista komuniciram s dušama, ne s ljudima. I tome svjedočim. Jer ono što nudim sa svojom izvedbom nije zaborav kroz zabavu, nego je prisjećanje kroz umjetnost.
Možemo se onda sad vratiti u komercijalizaciji umjetnosti. Kako misliš da nudi zaborav?
To je jako povezano s kapitalističkim modelom stvaranja profita od svega i svačega od čega možemo stvoriti profit i prodati. To je ušlo u svaku poru društva, pa tako i u umjetnost. I fokusirano je na to da sadržaj sam po sebi uopće nije bitan. To je kao fast food umjetnost, kako McDonald's postoji da bi zaradio što više novaca, tako ljudi na žalost pristaju raditi stvari koje nemaju nikakvu umjetničku kvalitetu, ali tu su da bi se prodale. A sve je to bazirano na ideji da je važno ljude zabaviti, a ja zabavu gledam kao jedan šut, injekciju za kratkotrajni zaborav u kojem izostaje dublja konekcija sa suštinom bića. Ajmo se dobro narokati svim i svačim pa ćemo izbaciti emocije koje možda nisu uopće duboko prorađene, jer se nema vremena. Ne treba ljude osuđivati, to je kapitalizam, nema se vremena ući dublje u svoje biće, proizvode se sadržaji koji će bar na kratko omogućiti da se ljudi dobro ispušu i upadnu malo u zaborav i OK, dođe ponedjeljak, idemo dalje u matriks po starom. Ali generalno je to jako opasno. Žao mi je mladih ljudi jer se gube ideali, gubi se stvarna konekcija s važnim, bitnim, s prirodom, sa svime ovime što smo spominjale, a u sustavu vlada generalna difuzija odgovornosti.
I to je brutalno i to je ružno. Dok sam studirala na Akademiji, puno je mladih glumaca tako lako pristajalo snimati sapunice jer tu je lova, ali, alo, čekaj, to je k'o da ti je neko rekao, hoćeš li sad za pare istrest kamion smeća negdje, pored neke rijeke i evo, dat ću ti lovu i istresi to, možeš, ajde. To je ta jedna kolektivna difuzija odgovornosti, i na kraju krajeva ništa s tim nisu dobili. Možda su zaradili neku lovu, ali gdje je tu satisfakcija...
Opravdanje je uvijek u onome, „ali to se traži, ljudi to žele“.
Pa da, mi to radimo zato što “ljudi to slušaju, ljudi to gledaju, ljudi to traže” – tako se prebacuje odgovornost. Ali, ti si taj koji stvaraš poetiku, koji na kraju krajeva odgajaš ljude kroz umjetničke sadržaje, koji daješ mogućnosti, koji pozivaš na humanizam. To su recimo stvari koje su danas po meni dovedene do jednog stvarno velikog ekstrema. Ali, mislim da se ljudi ipak bude, shvaćaju, mislim da se ne možemo dalje nastaviti gušiti u takvom smeću.
Emotivni pejzaži
O emocijama bih te pitala… i tvojoj sinesteziji i tome kako je kod tebe sve to isprepleteno, pa reci nam što su to emotivni pejzaži?
Ja bih rekla da emocije nastanjuju naša tijela kao neka vrsta emotivnih pejzaža. Unutarnjih pejzaža. Emocije su lijepe kad se izraze. Već znamo da kad ostanu zatomljene da mogu izazvati i bolesti. Svaka od emocija nosi neku svoju vibraciju, ima neki svoj energetski vibracijski impuls. Tako da, mislim da je neminovno da su upletene i isprepletene i u samom umjetničkom činu. Lijepo je kad se emocije mogu izraziti kroz umjetnost, zato mislim da je umjetnost terapeutska. Kad si daš prostor da svoju ljutnju možeš izraziti svirajući bubnjeve i tu uznemirujuću energiju na neki način oplemeniti. Da nije destruktivna, već od nje stvoriš nešto vrlo konstruktivno. To znači i biti vrlo ogoljen sam sa sobom, dati sebi šansu da prepoznaš i da uvažiš emociju. I da joj daš priliku da se izrazi.
Emocije su, kažu, odrazi naših misli u tijelu.
Da, emocije su izmanifestirane misli u tijelu. Manifestirana misao je emocija. Dakle, pomisliš na nešto i ona je tu. To je prvi znak da se misao manifestirala. Prvi pokazatelj. Sanja Baković je ovo ljeto na Braču jednu lijepu misao rekla, da svi nosimo u tijelu okamine različitih boli.
Imaš li neke uzore među književnicama? Ili čitaš rado nekoga? U čijim se tekstovima osjećaš domaće i dobro?
Volim čitati. Ima puno pisaca i spisateljica koje jako volim čitati, ljeti obično najviše čitam, a ovo ljeto nisam čitala ništa osim Danijela Dragojevića. I to više puta! Super mi je što se u Paškoj knjižnici može naći literatura koja se ne može naći u nekim drugim knjižnicama, i u puno važnijim i većim gradovima. Njegove knjige Rasuti teret, Žamor, Cvjetni trg, Negdje, mogla bi čitati životima…
Obožavam čitati Dortu Jagić, njenu knjigu eseja, Veće od kuće i putopisni esej Prolazi pukotine. Generalno volim kad je pisac pjesnik. Volim čitati poetske romane, kao što je recimo Baricco, Nicole Krauss... Tea Tulić, Maksimum Jata i Strvinari starog svijeta… tako mi je drago da je dobila T-portalovu nagradu za roman godine. Mika Antić je za mene vrhovni među pjesnicima. To je pjesnik svjetlosti. Njegov Mit o ptici je bio inspiracija za moju Ticu.
Kad smo kod Tice, htjela sam te upitati i o nama ženama, jer mi se čini da se dosta u svojim uradcima baviš tim našim sitnim preokupacijama. Jesu li ti bitne ženske teme? A uloge nametnute odgojem, socijalizacijom, društvom?
Nije mi to bitno. Ne bavim se podjelama na mi žene, oni muškarci. Nemam tu potrebu, niti uzdizat žene, niti muškarce. Ne bavim se emancipacijom žena i ženskog roda, to mi je potpuno neinteresantno.
Zapravo me puno više intrigiraju uloge, općenito, društvene uloge. Volim ih dekonstruirati ili čak više provocirati humorom i razbiti malo tu ogromnu ozbiljnost koju dajemo ulogama. Kad uloge sagledaš s distance, iz uloge promatrača, one djeluju tragikomično. Pridavanje ozbiljnosti ulogama, to je ono što me nasmijava.
Zašto ti je smiješno?
Zato što je uloga iluzija. Komično je i iz perspektive vječnosti, kako bih rekla. (smijeh) Mislim, čak i ta bol, osobni život, emocije, ništa to u suštini nije naše. Čime možemo dokazati tu vrstu posjeda i vlasništva? Komično je u kojoj smo mjeri svi mali kapitalisti, to je moje tijelo, moja bol, moja patnja, moje, moje…
Pa mislim, smijem se samoj sebi. Jesam li ja stvorila ovo tijelo? Nisam. Pa kako ga i čime onda mogu posjedovati? Nisam imala apsolutno nikakvog udjela u stvaranju svog tijela. Duša se manifestirala kroz tijelo, teško je dokazivo kako, ali tako se lako zakačimo za ideju vlasništva. Jako je smiješno kako pristupamo svojoj ruci, svojoj boli, onda bolesti, to beskonačno identificiranje sa stvarima. Gledano iz šire perspektive, stvarno je komično. Možemo se tome smijati.
Otočki freelance
Živjeti za umjetnost i živjeti od umjetnosti, kako to funkcionira? Kako preživljavaš, kako to sve uspijevaš, možeš? Može li se živjeti za toga?
Poistovjećivati novac i financije sa životom je u suštini opasno i pogrešno. Ja ne živim od umjetnosti nego umjetnost živi kroz mene.
Općenito je poistovjećivanje novca s pojmom života u smislu, mogu li ja od toga preživjeti, jedan obrazac koji u ljudima proizvodi veliku količinu anksioznosti i straha. Mislim, od čega drugog živjeti nego od ljubavi? A zaradit novce, možda možeš od nekog svog rada, ali ne mogu se te dvije stvari poistovjećivati.
Tako da, ako me pitaš financijski, trebalo je vremena i još uvijek se to gradi da mogu biti bezbrižna po tom pitanju. Ja sam izabrala put hodanja u nepoznato. I dok stvaram, idem, otvaraju se po putu vrata. U zadnjih godinu dana sve više ljudi zove da dođem nastupati i u financijskom smislu mi se uložena ljubav, rad i posvećenost vraćaju. Lijepo mi je što se taj proces davanja i primanja sve više balansira. Toliko toga dajem sve ove godine, sa sviješću da je to vrt koji sadim, koji će, kad počne puštati plodove, biti zaista bogat. I neka bude, veselim se.
Priča se i da imate i posebnog susjeda, jednog princa?
Mali Princ je naš prvi susjed, njegova je planeta B612, a naš se obrt za stvaralaštvo zove se B613. (smijeh)
Adresa našeg ureda je Trg aktivnog maštanja.
I što nam još priprema Trg aktivnog maštanja? Čemu težiš, gdje se vidiš za 10 godina? Spomenula si i da snimaš glazbeni album, reci nam nešto o tome.
Vidim se u prirodnoj progresiji svega onoga što živim danas. 2024. je za mene bila veliki blagoslov, jer mi se ostvarilo dugotrajno maštanje da snimim album, a snimala sam ga u najboljim mogućim uvjetima, s ljudima kakve sam mogla samo poželjeti. To su Alen Bernobić, Alan Rešidović i Davorin Poropat, koji djeluju kao producentski trio Val De Beek. U više navrata iznajmili smo kuću u Červarima u Istri, u njoj napravili studio i od jutra do mraka snimali. S nama je bila i moja producentica Marijana Radoš i moj muž, Kaja Zulin koji je proces bilježio kamerom i fotoaparatom. Iskustvo koje ćemo svi pamtiti cijeli život. Album planiramo objaviti na proljeće 2025. Jedva čekam podijeliti tu muzičku poslasticu s ljudima! Otkrit ću ti još jedan detalj. Prijavila sam se na Doru.
Bravo, navijat ćemo za tebe. I pitanje za kraj, kad bi se sad nekim čudom mogla vratiti u prošlost da pronađeš ključ koji te je doveo ovdje gdje si danas, što bi to bilo?
Ljubav i podrška mojih roditelja.