Slavenka Drakulić: Svijest o smrti mi je promijenila život
Slavenka Drakulić je novinarka i spisateljica (1949.), autorica više od dvadeset knjiga prevedenih na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama pisala je o svakodnevici u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Europom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma iz 1984. jedan je od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Europi (u Frakturi je 2020. objavljena u proširenom izdanju). Uslijedili su publicistički naslovi Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili, Cafe Europa, Balkan Express, Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu, a Cafe Europa dobila je i nastavak Cafe Europa Revisited. Njezina najnovija zbirka eseja Rat je svugdje isti iz 2022. okuplja tekstove o ratnoj stvarnosti.
U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, a pisala je i o životima kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur, Mileva Einstein, teorija tuge i knjige priča Nevidljiva žena i druge priče te O čemu ne govorimo. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima, a živi na relaciji Hrvatska – Švedska.
Slavenku Drakulić poznajem desetak godina. Upoznala nas je Andrea Zlatar jer smo u isto vrijeme tragale za umjetničkim tekstovima o ženskom starenju. Zanimalo nas je na koji način žene pristupaju ovoj temi u društvu koje propagira mladost i ljepotu. Zajednička nam je fascinacija tekstovima koje pišu Marguerite Duras i Annie Ernaux. Godinama razgovaramo o knjigama, o pisanju, budućnosti feminizma, digitalnoj tehnologiji i čitanju… Volim čitati Slavenkine tekstove jer mi otvaraju nove prozorčiće – potiču me na razmišljanje i na daljnja čitanja. I volim razgovarati s njom jer puno čita, sve prati, jako je zainteresirana i aktivna, zanima je kako pišu mladi pisci i osobito spisateljice, ništa joj ne promiče. Lako prepoznaje i odbacuje mediokritete i sve što je površno, politički korektno i ideologizirano. Sviđa mi se i njezin duh. Iako će za sebe reći da je pesimistična i pritom citirati svoju omiljenu izreku da su "optimisti samo neinformirani pesimisti", Slavenkino bi se novinarsko i književno djelovanje itekako moglo nazvati vrlo optimističnim, jer unatoč bolesti, unatoč sredini i svim vanjskim okolnostima – ona gura naprijed, ne prestaje pisati i progovarati o temama koje je žuljaju i koje drži važnima. Zapravo ne poznajem niti jednu osobu koja toliko utjelovljuje Gramscijevu maksimu "optimizam volje, pesimizam uma".
Od Slavenke sam puno naučila. Da ne treba čekati nego što prije krenuti raditi što želimo – jer idealne okolnosti i idealno vrijeme ionako ne postoje. Da sve moramo pokrenuti sami, jer ono što smo zamislili nitko drugi neće napraviti za nas. I da se ne treba previše osvrtati na vlastitu usku sredinu nego uvijek gledati široko i bez predrasuda – i to ne samo na književnom polju, nego u svim područjima života. Neposredni povod razgovoru je novo izdanje njezine knjige priča O čemu ne govorimo, koju je lani izašla u izdavačkoj kući Fraktura.
Iskustvo te ne čini piscem
Marija Ott Franolić: Napisali ste više od 20 knjiga, cijeli život pišete članke, eseje. Pa krenimo s jednim općenitim pitanjem: otkud uopće poriv za pisanjem?
Slavenka Drakulić: To je unutarnja potreba za pisanjem, neki poriv, teško mi je reći otkuda dolazi. I samu me je uvijek zanimalo odakle dolaze talent i kreativnost. Naravno da čovjeka zanima otkud, je li to neka genetika otišla u "krivo", neke veze u mozgu – je li to nešto što dolazi iz biologije, odgoja, okoline, obrazovanja, može li se uopće detektirati. Mislim da odgovor na to ne postoji – barem ga još nisu našli.
Ali u suštini tog pitanja je nešto drugo – može li se umjetničko stvaralaštvo naučiti ili nam je ono – ili naša potreba za tim stvaralaštvom – nekako "usađena"? Često me to čitateljice pitaju – zašto pišem, i kako pišem. Mislim da iza toga zapravo stoji potpitanje "je li to nešto što bi i meni bilo moguće, dohvatljivo ili razumljivo"? Kad sam prvi put bila u Americi, iznenadila me njihova vjera da se pisanje može naučiti, tada mi je koncept radionica kreativnog pisanja na fakultetima bio nov. Nastavnici su tu bili poznati književnici – to je njima bila neka vrsta socijalne institucije za pisce koji tu mogu zaraditi novac. I naravno da se pisanje do neke mjere može naučiti – netko ti može objasniti osnovne stvari, od pravopisa do kompozicije. Ja sam odslušala dva semestra na sveučilištu u Iowi gdje su tada podučavali T. C. Boyle i Frank Conroy i znam da oni svojim studentima prvenstveno izgrađuju kritički odnos prema vlastitom tekstu, zapravo te tjeraju da ga gledaš izvana, s distancom. I to je dobro. Ali to je self-made-society, njihova je filozofija da sve možeš izgraditi sam – zato ni takav stav o pisanju nije čudan, iako ja nisam posve sigurna da se baš sve može naučiti.
Ja počinjem pisati kad osjetim poriv, uočim neki događaj, padne mi na pamet neka misao, vidim nešto što me zaintrigira – i to me onda pokrene da to stavim na papir, da to artikuliram, svejedno da li u esejističkom ili u literarnom obliku. Recimo jedan primjer – pričala sam s mužem koji je trenutno zbog bolesti vezan za kuću i mjesecima ne izlazi van, i u jednom sam trenutku shvatila da on mene pita jako detaljna pitanja o mojoj svakodnevici, ljutilo me to. Ali odjednom mi je postalo jasno da on mene uopće ne gnjavi, nego on nema priključak na svakodnevni život – ne izlazi, ne sreće ljude, u nekoj je vrsti izolacije. U tom času mi se odmah otvorila priča o nesporazumu između dvije osobe – jedna misli da se tu radi o kontroli, da ju ova druga ispituje kao policijski inspektor – a druga postepeno shvaća da se tu radi o nečem posve drugom.
Ovo me sad podsjetilo na pitanje koje vam često postavljaju, i znam da vam to nije drago pitanje – koliko je ono što pišete autobiografsko?
Priče često proizlaze iz autobiografskih motiva, iz nečeg što se stvarno dogodilo ali se onda pretvaraju u tekst – jer čim nešto staviš na papir, na kompjutor, a možeš i na papirus, kamen ili glinenu pločicu – to više nije samo autobiografski tekst, u smislu osobnog doživljaja, jer mu moraš dati oblik, uobličiti ga u neku vrstu teksta. Naglasak je na uobličavanju, tako da taj moment osobnog doživljaja potpuno gubi značaj jer već govorimo o literarnom tekstu koji je specifično promišljen, komponiran, koji ima neki oblik. Zato je po meni pitanje autobiografskog irelevantno.
Ima jedan drugi moment kada proživljeno postaje relevantno. Recimo, kad je Irena Vrkljan osamdesetih napisala autobiografski roman Svila, škare, taj je moment bio bitan jer je to bilo vrijeme kad žene nisu pisale na taj način, niti o "običnim", svakodnevnim temama. Zato je to bilo važno za njihove čitateljice, pa i mene je samu taj tekst jako ohrabrio u smislu da nešto takvo postoji u našoj književnosti, na našem jeziku. To sam do tada vidjela samo u stranoj književnosti, recimo kod Marguerite Duras, koja mi je bila važna. Irena Vrkljan mi je romanom Svila, škare dala da znanja da je uopće moguće pisati i to u dvostrukom smislu – prvo na taj poetski način, fragmentirani, ne-realistični. Pojavila se u vakuumu, tada nije bilo puno spisateljica, recimo Vesna Parun je pisala poeziju posve druge vrste. I druga stvar, Irena u izričito autobiografskom romanu Svila, škare svoju obitelj opisuje na zapravo dosta okrutan način, kao da škarama reže spone, odnose s članovima obitelji. Kad se ta svila škarama proparala i kad si mogao pogledati unutra u tu malograđansku obitelj, tog muža, ženu i tri djevojčice – vidio si pravi pakao. Istovremeno se u njenom slučaju lijepo vidi cjelokupna naša situacija – žene pišu poeziju (a nju ionako nitko ne čita!), dečki pišu što god im padne na pamet, uključujući i gluposti i loše romane, a na književnoj sceni nit ima žena, nit su one na bilo koji način relevantne.
O čemu ne govorimo
Ali da se vratim na pitanje – iako Irena Vrkljan kreće od autobiografske situacije, taj je tekst bez sumnje literatura i činjenica da je njezino polazište autobiografsko stvarno gubi na važnosti. Ili recimo Annie Ernaux – njeni tekstovi su također nesumnjivo autobiografski, danas kažemo autofikcija, ali to je jako lijepo napisano, oni su prvenstveno literatura.
Tu je meni zanimljivo i nešto drugo – da čak i neki koji puno čitaju i koji znaju izabrati dobro štivo – često imaju potrebu za autobiografskim čitanjem. Kažu: da spisateljica ovu situaciju i sama nije proživjela, ne bi mogla napisati tako dobar roman. Što reći o tome, i što je onda s obrnutim primjerom, naime, s onim ljudima koji su imali jako zanimljivo iskustvo, ali ga nisu znali jednako tako dobro ispisati? Jer gotovo svaki čovjek je proživio nešto jako zanimljivo…
Kad kažemo da je netko nešto dobro opisao jer je to sam proživio – to vidim kao osudu literature, kao jedan teroristički čin prema literaturi. Što bi to značilo? Kad bi ljudi pisali samo što su doživjeli – pa kako bi nam književnost izgledala? Ne samo da ne bismo čitali science fiction, pa i krimići bi odmah otpali. Dobar je primjer nedavni Domovinski rat koji su mnogi iskusili. Koliko je iz njega proizašlo dobre literature? Iskustvo je drugorazredno u odnosu na maštu i na talent, manje važno. Jednostavno – samo iskustvo te ne čini piscem. Ima tu još nešto – čini mi se da se ženski tekstovi češće čitaju kao autobiografski. Možda je to zbog duge tradicije ženskih dnevnika, kad im je tekst bio jedini dostupan način izražavanja. A takvo je čitanje možda potenciralo i žensko pismo, kad su feministkinje sedamdesetih godina inzistirale na tome da žene ne samo da imaju pravo izražavanja, nego i da imaju poseban način izražavanja, i posebne teme – onda je to ušlo u javni govor. Kad smo već spominjale Irenu Vrkljan – zanimljivo je da je ona bila sasvim protiv toga. Naime, govorila je da nije feministkinja, da ne piše žensko pismo, ali ona je bila starija generacija. Tu je važno da ju je publika percipirala kao žensko pismo – po temama i po stilu – melankoličnom, poetskom, ali i po pisanju o ženskim sudbinama, recimo o Marini Cvetajevoj, o Dori, o sestri… I da su se zato žene s njezinim tekstovima mogle poistovjetiti.
Kad smo već kod toga – kakav je bio vaš odnos s Irenom Vrkljan, posvetili ste joj novu zbrku priča O čemu ne govorimo?
Prije svega me ohrabrila da pišem o temi obitelji, da u tekstu obrađujem razne tematske komplekse povezane s tim: odnos majka-kćer, otac-kćer, da pišem o obitelji koja nam je toliko važna a s druge strane može biti izvor raznih frustracija i trauma. Dakle ona je sigurno utjecala na moje pisanje, možda manje u smislu stila ali više kao da sam nakon njezinih tekstova osjetila da je moguće pisati na taj način i o tim temama. A kad smo se upoznale nekoliko godina kasnije pa smo se decenijama družile, mogu reći da mi je bilo jako stalo do njezinog mišljenja. Uvijek sam joj pokazivala sve što sam napisala jer ona je bila vrlo kritična i analitična, nije bila od onih površnih ljudi koji će nešto ovlaš pogledati i komentirati. Zbližile smo se kad su ona i njezin suprug – također odličan pisac Benno Meyer-Wehlack – na njemački prevodili moj roman Hologrami straha. Moj tadašnji urednik u Grafičkom Zavodu Nenad Popović je njemačkom izdavaču njih predložio za prevoditelje – možda i zato što im je jezik i stil romana na neki način bio blizak. Navodno je prijevod fenomenalan, tako da bih mogla reći i da je Irena moja idealna prevoditeljica.
Bol te svede na primarno stanje prije jezika
Nevidljiva žena i druge priče
O čemu ne govorimo je vaša najnovija knjiga. Rekla sam već da je izašlo njezino drugo izdanje. Treba li to gledati kao nešto iznenađujuće, s obzirom na to da progovara o temama o kojima nerado govorimo, o bolesti, smrti, pisanju oporuke? Ili je to zapravo očekivano, jer vi imate veliku publiku, a uz to, o temama o kojima ne govorimo, možda baš želimo čitati. Prije nekoliko godina napisali ste kratke priče Nevidljiva žena i druge priče koje su tematski slične, obrađuju starost, bolest, tijelo propadanje, ljubav u starijoj dobi? Kako su te dvije knjige povezane, i jesu li uopće?
Povezane su i stilski i tematski, osim toga i jedna i druga su kratke priče. Ali ne vidim ovu knjigu kao nastavak Nevidljive žene, kao što su neki napisali, jer Nevidljiva žena u fokusu ima starenje ženskog tijela – osjećaj koji iznutra ima žena koja stari. Ovdje naslov O čemu ne govorimo izaziva jednu malu zabunu – pa možda to i nije loše – kao da ljude asocira na temu o čemu ne treba govoriti ili o čemu je zabranjeno govoriti – dakle o društvenim zabranama, konvencijama, bontonu. Recimo za nekim finim ručkom na kojem sjedi baka i cijela familija – pa nećemo valjda sada pričati o bolestima, nećemo o oporukama, teškoćama, bolje da budemo vedri i optimistični jer je baš super da slavimo bakin 99. rođendan. Ja sam ovaj naslov stavila s jednom drugom idejom. Naime, mi svi cijelo vrijeme pričamo, komuniciramo, mislimo da razgovaramo, ali postoje neke stvari, neke tzv. ozbiljne, teške teme o kojima naprosto ne govorimo. I to ne zato što nam društvo brani ili zato što postoji bonton, nego prvenstveno zbog toga što ljudi ne žele, ne mogu i ne znaju govoriti o njima. Možda bi knjiga trebala podnaslov pa bi onda to glasilo O čemu ne govorimo - zato što ne želimo, ne možemo i ne znamo.
Nastojala sam u toj knjizi staviti likove u situaciju u kojoj ne mogu govoriti o onome što osjećaju, iako ih to u određenom trenutku zapravo najviše muči. Teme kao što su rastava, izazovi koje sa sobom donosi dugotrajan brak i slično. Jedna priča govori o ženi koja jednog dana osvijesti svoju poziciju u nekom glupom trenutku – na terasi kad muž pred susjedom veselo pokazuje kako je ona fizički propala od godina ili bolesti. Tu je i situacija u kojoj od liječnika saznate da više nema nikakvog načina da se vaš rak nastavi liječiti ili priča o roditeljima kojima je upravo umrla odrasla kćer. Kome ćete se i kako obratiti s ovim temama? Imamo li zato prijatelje, ili imamo osjećaj da ih ovim temama samo nepotrebno opterećujemo? Ne znamo. Osjećala sam da trebam opisati te situacije u kojima čovjek ne uspijeva artikulirati svoju situaciju. Možda je zato prva priča u zbirci metafora za cijelu knjigu. Tu je dijete koje ne vidi dobro – ali ono zapravo ne zna da ne vidi dobro, jer ne može znati kako vide drugi – za njega je svijet po svojoj prirodi mutan i užasno mu dugo treba da tu situaciju u kojoj je izolirano od sredine (jer ne vidi dobro) shvati kao situaciju u kojoj nešto nije u redu, u kojoj je ono drugačije.
Frida ili o boli
Tu je i priča o koroni, tj. o tijelu i bolesti. To je vaša tema, njome ste se u književnosti počeli baviti 1987. u Hologramima straha. Napisali ste i roman Frida ili o boli u kojem je osnovno pitanje kako bol izraziti riječima. Mislim da ste vi zaslužni za artikulaciju boli i bolesti na našoj javnoj sceni – kao novinarka ste pisali o tome, s Petrom Kreljom ste snimali dokumentarce. Što je došlo prvo – novinarsko, gotovo bi se moglo reći aktivističko pisanje o iskustvu bolesti, o tadašnjem zdravstvu i položaju pacijenta da bi je se učinilo vidljivijom u javnom prostoru, ili književna obrada te teme?
Istina je da sam željela bolest učiniti javnim pitanjem. Prvo su sigurno bilo kritički osvrti u novinarstvu. Petar Krelja je 1984. snimio dokumentarni film Na primjeru mog života, Goran Trbuljak je bio snimatelj. Tu sam govorila o potrebi da se o bolestima i problemima s kojima se susreću teški bolesnici javno govori. Ja govorim direktno u kameru, nema ničeg drugog osim mojih riječi, to je jedan kritički autobiografski film s indikativnim naslovom Na primjeru mog života. Njime sam željela osvijestiti činjenicu da je u Jugoslaviji tada samo jedna od pet osoba dobila mjesto na aparatu za dijalizu. To zapravo znači da su ostale četiri osobe bile osuđene na smrt, i to zato što su se u to vrijeme rijetko radile transplantacije bubrega. Činilo mi se važno da javnost o tome bude obaviještena. U trenutku kad su se počele radili transplantacije – to je bilo kad je 2007. Hrvatska postala članica Eurotransplanta – tu se dogodio veliki obrat – Hrvatska je postala jedna od vodećih zemalja u Europi po broju transplantiranih na broj stanovnika.
Dakle početak je bio u novinarstvu, pisala sam o tome, radila intervjue o toj temi, a kad sam transplantirana 1986., onda sam napisala roman Hologrami straha koji je naravno bio potaknut mojom situacijom, ali to je literarno oblikovan tekst, nije ni dnevnik ni ispovijest. Kad sam dobila bubreg više nisam bila bolesna i opet sam dosta govorila i pisala o tome – bilo mi je stalo do toga da ljudi znaju da je moguće izvući se iz te situacije i živjeti normalno. Uslijedila je esejistička knjiga na istu temu Tijelo njenog tijela (2006) u kojoj me zanimalo nešto drugo – što ljude ponuka da nepoznatim ljudima daju svoj bubreg?
Naravno da me bolest dovela u kontakt s boli, bila sam prisiljena nositi se s njom i razmišljati kako je izraziti. Jer bol zapravo izmiče jeziku, ona nam bježi, teško je izraziti bol jer ona te svede na primarno stanje prije jezika. Zato je tijelo postalo jedna od mojih centralnih tema, osobito žensko tijelo. Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.
Kažem da mi je svijest o smrti promijenila život jer sam vrlo mlada shvatila da mi je vrijeme ograničeno, kao i svima drugima, samo ljudi inače nemaju potrebe tako radikalno o tome razmišljati. Shvatila sam da želim raditi samo ono što mi je doista važno. Mislim da sam zbog toga manje sklona kompromisima. Recimo, nisam se htjela zaposliti na mjestima koje me ne zanimaju ili mi ne donose neku radost. Stvorila sam specifičnu hijerarhiju vrednovanja – na vrhu te ljestvice postaviš ono što ti je najvažnije – a meni je bilo najvažnije podići kćer i pisati.
U vrijeme prve transplantacije bila sam zaposlena u magazinu Start. Moram reći i da su mi kolege iz Starta jako pomogli u mojoj bolesti. Izlazili su mi u susret kad god nešto ne bih mogla, jedno vrijeme sam zbog stalnih boravaka u bolnici pisala jako neredovito i sve su to tolerirali, a napravili su i nešto što im ja nikad neću zaboraviti. Tadašnji glavni urednik je bio Sead Saračević a zamjenik mu je bio Mladen Pleše, oni su mi kupili povratnu kartu za Boston gdje sam operirana. Možete zamisliti što mi je to značilo. U zamjenu sam obećala napisati reportažni tekst o svom iskustvu. Ali kad sam im donijela tekst od 30 stranica dogodilo se nešto neočekivano. Pozvali su me urednik Marko Grčić i Mladen Pleše i rekli su mi da je to jako dobro ali da nije novinarski tekst, da to nije za Start, da oni to neće objaviti u tom obliku. Ja sam u početku bila zbunjena, zanijemila sam, pa su mi objasnili da ćemo lako za reportažu, ali da moram nastaviti pisati o tom iskustvu i napisati – roman, što mi uopće nije bilo na pameti. To je bio početak Holograma straha. Jako sam im zahvalna zbog toga.
Vjerojatno nismo toliko empatični koliko volimo misliti da jesmo
Kao da me nema
Tijelo njenog tijela : priče o dobroti
Oduvijek pišete i književnosti i esejistiku, kod vas se ta dva žanra nekako prirodno isprepliću.
Drugdje je to dosta uobičajeno. Pisci pišu i eseje, novinarske tekstove, pa od čega bi živjeli. Korak iz novinarstva u književnost i nazad u Americi nije nikakvo čudo, nego česta pojava. Pa tako je i u Francuskoj. A kod nas kao da vam to donese neku vrstu osude koju sam ja više puta osjetila – iako je i Matoš pisao za novine. To je možda i pitanje pripadanja krugu pisaca vlastite kulturne sredine. Čini mi se da ja nikad nisam pripadala nekom krugu pisaca niti novinara. Iako izvana možda djelujem drugačije, komunikativno, ja zapravo nisam previše društvena osoba. Kao što bi rekle Irena Vrkljan ili Marina Cvetajeva – ja sam od stvarnosti pobjegla u tekst. Pa ja ne volim pretjerano ni medijske nastupe ni televiziju ni intervjue…
Reče ona u intervjuu!
Haha, da. Sve to shvaćam kao dužnost, a ne zadovoljstvo. A kad ostanem sama, onda najradije čitam, uvijek na hrpi imam zaostale knjige koje jedva čekam pročitati.
Da malo proširimo prošlo pitanje: kad želite pisati o nekoj temi, kako odlučujete što će biti roman ili kratke priče, a što novinarska, esejistička forma? Razmišljate li o tome unaprijed ili se to u tekstu samo dogodi?
Za neke teme odmah znam, ali jednom se dogodilo da nisam znala. To je bila tema masovnih silovanja u Bosni, njoj sam pristupila potpuno novinarski. Tog se dobro sjećam jer sam radila reportaže, razgovore sa silovanim ženama, išla sam po izbjegličkim logorima, razgovarala s tim ženama, bila sam prije svega zadivljena da one uopće žele progovoriti o svojim iskustvima. Uz pomoć drugih sakupila sam puno tih svjedočanstava ne bih li pisala o toj temi na novinarski način. To je mogla biti reportaža, izvještaj ili intervju. Razmišljala sam o svim tim novinarskim formama, ali nisam bila zadovoljna, činilo mi se da me sve dovode pred zid. I onda sam shvatila da zapravo želim emocionalno djelovati na čitatelje i da ću to vrlo teško postići novinarskim tekstovima. Morala sam posegnuti za literarnim izrazom. Zapravo je zanimljiv proces koji me doveo do tog saznanja.
Taj sam tekst pisala za njemačku izdavačku kuću i s urednikom sam dogovorila da – ako ne mogu napisati dobar novinarski, esejistički tekst na tu temu, onda treba objaviti niz svjedočanstava. I tako su ta svjedočanstva stajala preda mnom, čitala sam veliki broj izjava silovanih žena, to su bili odgovori na upitnik koji su sastavili u UNHCR-u ili nekoj drugoj organizaciji. Kad čitaš njihove odgovore na te upitnike, događa se jedan fenomen koji me jako pogodio. Čitajući prvu izjavu plačeš, pa kod druge plačeš, pa kod šeste već samo šmrcaš, a kad dođeš do dvadesete već potpuno otupiš, jer sve su te priče strašne, ali sve su istovremeno jako slične. Zato sam shvatila da ne treba objaviti svjedočanstva u takvom obliku – činiš ih dosadnima, to psihološki ne funkcionira jer je kontraproduktivno i za mene je to bilo pravo otkriće. Počela sam razmišljati o drugoj formi, literarnoj. I tako je nastao roman Kao da me nema u kojem sam odlučila pisati o jednoj ženi – njezina priča je istinita u smislu da se njoj događa ono što se događalo ženama u logorima. Činilo mi se da će to ostaviti jači utisak na čitatelje – i izgleda da je to bila dobra ideja, jer to je jedna od mojih najprevođenijih knjiga.
Zaista, Kao da me nema je preveden na 14 jezika, ali najprevođenija vam je ipak knjiga Oni ne bi ni mrava zgazili – na čak 16 jezika.
To je jako zanimljivo! Dva najprevođenija naslova – a jedan govori o počiniteljima, a drugi o žrtvama! Dakle ljude zanimaju obje perspektive.
A tu je i vaša knjiga eseja (faction) Tijelo njenog tijela koja je nekako prošla dosta nezapaženo i nije toliko prevođena, a meni je fascinantna i više puta sam je čitala. Zapravo tu imamo dvije strane o kojima možemo razmišljati – Tijelo njenog tijela govori o krajnjoj dobroti – o ljudima koji potpuno nepoznatim osobama doniraju organ, dok Oni ne bi ni mrava zgazili govori o tzv. normalnim ljudima koji se u određenim okolnostima pretvaraju u najveće zločince i krvoloke. Dakle te se dvije knjige mogu čitati komplementarno kako bismo se zapitali dva važna pitanja: što ljude nagoni na krajnje dobro, a što na krajnje zlo? I zašto je ova knjiga o krajnjem zlu toliko prevođena i čitana, a ova o krajnjem dobru kod publike prolazi puno slabije?
To je zapravo dosta šokantno. Čini mi se da kad čitamo knjigu o zločincima, osjećamo neku vrstu zadovoljstva jer mislimo da to nikad ne bismo mogli biti mi, a kad čitamo Tijelo njenog tijela osjećamo se loše jer nismo spremni na toliku nesebičnost. To je feel-bad knjiga nasuprot ovoj drugoj koja je feel-good. Stvarno porazno i deprimantno i puno govori o ljudskoj prirodi. Vjerojatno nismo u stanju podnijeti odgovornost, angažman i nismo toliko empatični koliko volimo misliti da jesmo.
Na našoj kulturnoj sceni često je umreženost princip djelovanja
Rat je svugdje isti
Sabrani eseji
Svakako treba spomenuti i knjigu eseja Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali iz 1991., ona je u Americi long-seller, izašla je u puno izdanja, između ostaloga i zato jer je profesori često koriste kao literaturu za kolegije povijesti Istočne Europe i slično na koledžima i sveučilištima, a prevedena je i na brojne jezike. Kako je i zašto nastala ta knjiga?
U to sam vrijeme pisala za američki lijevi tjednik The Nation i moje je članke krajem osamdesetih godina zapazila urednica iz američke izdavačke kuće W. W. Norton & Company. Naručila je knjigu eseja o Istočnoj Europi. A s time se poklopilo da je i Ms. Magazine, za koji sam također ponekad pisala i koji izlazi i danas, od mene naručio reportažu o ženama iz istočne Europe. Tako da su se spojile te dvije ideje. Željela sam prikazati ženski život u socijalizmu – što nismo imale i što smo željele. Zato sam krenula putovati, bila sam u Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj i tako je nastala knjiga reportaža o životu žena u bivšim socijalističkim zemljama, pisana na engleskom. To je bio trenutak kad je već pao zid, pao je komunizam, o tome još nije bilo literature, očito je čitateljima moja knjiga poslužila kao uvid u svakodnevni život na tim prostorima. O toj se svakodnevici tada malo znalo, o činjenici da je izbor hrane bio oskudan ili da su nedostajali osnovni higijenski proizvodi za žene, da je bilo malo restorana i dućana s odjećom...
Čini mi se da dio popularnosti te knjige, kao i vaših drugih eseja, proizlazi iz činjenice da su o ozbiljnim temama pišete vrlo jednostavno, krećete od sitnica, iz perspektive tzv. običnog čovjeka, to je nešto s čime se ljudi mogu poistovjetiti, istovremeno pokazujući da je trivijalno uvijek političko.
Zanimljivo da to kažeš, prema toj jednostavnosti su se kod nas uglavnom postavljali kritički, otprilike kao da sam sve skupa namjerno pojednostavila da bih mogla istočnu Europu lakše prodati inozemstvu. A ja takve tekstove doživljavam kao "literarizirane reportaže" koje su recimo u Americi dosta uobičajene.
Spomenimo onda i knjigu eseja Rat je svugdje isti. To su vaši stari tekstovi povezani s temom rata, objavljivani uglavnom u stranim novinama, koji su prije dvije godine sakupljeni u jednu knjigu. Čudno je kako je nevidljiva otkako je izašla, jer svijet se upravo suočava s dva velika rata, a to je po meni knjiga za studente, a vjerojatno bi se pojedini eseji mogli čitati i s učenicima u srednjoj školi – jer vrlo jednostavnim jezikom progovaraju o posljedicama rata za obične ljude koji su njime zahvaćeni.
Ispada da je to tema koja nikoga kod nas ne zanima, kao da je knjiga upala u neki rascijep. Možda su naši čitatelji imali predodžbu da su to stari tekstovi koje su već čitali. Možda je ljudima već bilo dosta ukrajinskog rata koji se tada odvijao i još uvijek traje, pa nisu htjeli dodatno čitati o prošlim ratovima. Žao mi je, jer sam mislila da je ona baš za mlađe generacije koje kod nas nisu imale veze s ratom, možda bi im ta tema bila malo jasnija, možda bi im dala neke nove teme za razmišljanje. Međutim, kad su ti eseji objavljeni u Ukrajini, bili su jako jako popularni i čitani. A možda je to jedna od onih knjiga čije vrijeme tek dolazi.
Djeca koju žene rađaju nisu samo njihova
Smrtni grijesi feminizma
Kad smo kod tema koje se stalno ponavljaju i na koje se stalno moramo vraćati – tu je i feminizam, tj. pitanje ženskih prava. Vaša knjiga eseja Smrtni grijesi feminizma iz 1984. prvi je prilog feminizmu na ovim prostorima, a kad je 2021. izašlo novo, prošireno izdanje s novijim tekstovima o ženskim temama, pokazalo se da su i ti stari tekstovi jako aktualni.
Još uvijek imamo nejednake plaće, nedovoljno mjesta za djecu u vrtićima, još uvijek ženama nad glavom visi moguća zabrana pobačaja, teret majčinstva još je većinski na ženama i nikad ne smijemo zaboraviti da svaka vlast uvijek može povući potez kojim će ženama zabraniti pravo na slobodno raspolaganje vlastitim tijelom. Sjetimo se samo prve poljske postkomunističke vlade koja je – kad se Poljska osamostalila kao država – prvo ženama zabranila pravo na abortus, osim u četiri ekstremna slučaja. Zapravo govorimo o stupnju emancipiranosti, stupnju ravnopravnosti, tj. o pitanju koliko društvo prihvaća žene kao ravnopravne subjekte. Jednostavno se patrijarhat pokazao puno žilavijim nego što smo mislili, on će uvijek i postojati, u smislu težnje da muškarci dominiraju nad ženama. Ključno je, međutim, kako će se žene postaviti.
Ima još nešto o čemu ne govorimo dovoljno – naime, biološka je činjenica da samo žene rađaju. I naravno da izbor hoće li roditi mora biti na njima – za to se moramo neprestano boriti. Ali to nije tako jednostavno i zato se stalno vrtimo ukrug – jer svako organizirano društvo želi imati nadzor nad rađanjem, zapravo nad potomstvom. Vrlo grubo rečeno, djeca koju žene rađaju nisu samo njihova – one rađaju i radnike i vojnike i službenike i porezne obveznike i građane jedne nacije, jednog naroda, grupe ili plemena, kako god to možemo nazvati. A vlast, najčešće ona autoritarna, obično želi da ih bude što više i žene proglašava sebičnima ako imaju premalo djece, a osobito ih osuđuju ako ih uopće nemaju. Pa kod nas se osnivaju i ministarstva za demografiju zbog straha da nas je sve manje. Brojnost je još uvijek znak moći. Zato će borbe uvijek biti, ne možemo iskorijeniti patrijarhat jer je njegov osnovni korijen kontrola ženskog tijela. Dugoročno se možemo samo nadati da će žene i dalje i što više određivati hoće li i koliko će rađati, da ih po tom pitanju neće potopiti muška, da ne kažem državna dominacija. Ali ta će borba biti vječna. I treba imati na umu da se nitko za žene neće izboriti osim njih samih.
Na promociji knjige O čemu ne govorimo publika vas je dočekala nevjerojatno dugim pljeskom, očito imate puno čitatelja (prvenstveno čitateljica!). S druge strane ste nekako čudno pozicionirani u našoj kulturnoj sredini – često ističete da nigdje ne pripadate, dakle ne osjećate se dijelom naše sredine, niste umreženi s piscima, s novinarima i sl.
Moram prvo reći da me dirnuo taj dugi pljesak na Festivalu svjetske književnosti, osobito me dirnuo veliki broj mlade publike, ili barem publike koja je za mene mlada, dakle ljudi koji imaju oko 40 godina, to je nova generacija koja možda i ne zna ništa o mojoj novinarskoj prošlosti niti o tome kako je mene ovo društvo doživljavalo prije rata, za vrijeme rata ili poslije rata. Možda me prate u zadnjih deset godina, moje knjige i kolumne. Oni nisu pljeskali zbog knjige jer je još nisu mogli pročitati, ali su vjerojatno čitali neke druge moje knjige. Razgovor je vodio Seid Serdarević, nismo govorili samo o knjizi, čini mi se da smo pokušali malo dublje, ozbiljnije ući u razloge za pisanje, kako se piše, zašto se piše, zašto ove teme, kao i što znači artikulirati teške teme. Uvijek mislim da nisam posebno zanimljiva osoba javnosti, ponekad se pitam zašto uopće pišem, tj. za koga, tako da mi je u tom svjetlu bilo drago naići na takav doček publike.
A što se tiče moje pozicije u društvu, u mojim godinama nije mi to toliko važno. Osim toga o tome bi možda trebali govoriti drugi. Ali moja je pozicija ovdje uvijek bila ambivalentna, pripadnost i nepripadnost istovremeno, priznavanje i nepriznavanje... ili sam je ja barem tako osjećala. Imam sigurno svoju publiku – ona se možda isto dijeli na one koji čitaju moju književnost i one koji čitaju moje članke i publicistiku, a publika mi je najvažnija, puno važnija od ovog drugog pitanja.
Na našoj je kulturnoj sceni često umreženost princip djelovanja, na temelju umreženosti ljudi dobivaju ugovore, položaje, mjesta – ali tako je i u drugim društvima. Pa i moje iskustvo Amerike je takvo da sam mogla napraviti veću američku karijeru, iako sam zadovoljna jer je Penguin objavio čak 6 mojih knjiga. Ipak, čini mi se da sam se potrudila više umrežiti, a imala sam tu priliku, da bih napravila puno više, ali u tom času u životu nisam se mogla više družiti, više biti prisutna u medijima. Kao prvo, morala sam otići iz Amerike. Inače nisam u toj vrsti druženja i umrežavanja dobra iz karakternih i principijelnih razloga, a uvijek sam imala neke životne okolnosti koje su me određivale, kao na primjer bolest i obitelj... Pogledajte Irenu Vrkljan – ona je isto nekako ispala iz naših kulturnih tokova – bila je raspolućena između Hrvatske i Njemačke, i na kraju ispada da nigdje sasvim ne pripada. Slabo je pamtimo i premalo o njoj danas govorimo.
Za kraj – što sada pišete?
Stalno nešto pišem, ali sada nemam neku veću temu u planu. Volim kratke priče, kratke forme, možda i zbog novinarstva – kad se pogledaju moji eseji, to su isto neke vrste priča. Osim toga stalno imam taj osjećaj da mi vrijeme izmiče, da ga nemam puno, vjerojatno sam i zato sklona kraćim formama jer znam da ću ih stići završiti. Imam i ciklus priča o Istri koji bih trebala dovršiti – neke su priče objavljene u Elleu prije dosta godina, a lani su objavljene i u beogradskom tjedniku Nedeljnik. Istra me zanima kao zanemaren i neistražen prostor. Bilo bi to neko moje otkrivanje Istre. Ali moguće je da me zaokupi sasvim nešto drugo pa sama sebe iznenadim.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
O čemu ne govorimo
- Fraktura 08/2024.
- 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533587516
- Cijena: 19.99 eur
- Kupi knjigu!
U knjizi priča 'O čemu ne govorimo' Slavenka Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje, sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu.