Marijo Glavaš : Poezija je automobil koji je jučer prošao ulicom koju nisam odabrao jer mi se išlo kraćim putem
Marijo Glavaš (r. 1986.) splitski je pisac, književni kritičar, TV i radijski voditelj, turistički vodič, inženjer elektrotehnike, organizator književnih događanja, poznati uzgajatelj brade, manje poznati stručnjak za vina srednje i južne Dalmacije, i ako do sada niste čitali njegove knjige, vrijeme je da napokon popravite barem jednu grešku u vlastitom životu.
Marija sam upoznao 2012. kada smo vodili razgovor za časopis Zarez (prenijela Moderna vremena) povodom objavljivanja njegove prve pjesničke zbirke GrAD. Nakon pet godina ponovno vodimo razgovor, ovaj put je povod objavljivanje njegove nove zbirke poezije Permutacije. Što se u međuvremeno događalo, kako su nastajale četiri objavljene knjige, što inducira permutacije, kako Marijo gleda na našu suvremenost, sve to saznat će te pokretom kažiprsta po kotačiću miša ili palca po ekranu mobitela. Svejedno je.
Permutacije
Darko Šeparović: Za početak ovog razgovora vratio bih se na tvoj spisateljski početak. Godina je 2009., osvajaš nagradu „Albatros“ i u književno polje ulaziš romanom Libreto za mrtve kitove (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2009.). Oko te knjige zanimljive su barem dvije stvari: prva je vezana za kontekst hrvatske književnosti u kojem vrlo rijetko mladi autori/ce objave roman kao prvu knjigu, a druga je vezana za pripovjedačku perspektivu kroz koju si napisao Libreto i koja nije na prevladavajućoj liniji stvarnosne proze. S odmakom od skoro osam godina kako gledaš na svoju prvu knjigu i što ti ona danas znači?
Marijo Glavaš: Više nikada neću napisati takvu knjigu. U to sam siguran. Pa i kad bih htio pokušati, ne bih uspio. Ljeto tijekom kojega je Libreto za mrtve kitove nastajao u mojim mislima sada je poput davno započete, beskonačne karavane koja se vuče metamorfoznim pijeskom prošlosti (godine kada sam mnogo putovao, otkrivao, upoznavao, pio, jako malo spavao i, možda najvažnije – bezuvjetno volio) – sjećam se trenutka u kojemu sam počeo pisati Libreto: trebala je to biti samo kratka priča napisana po povratku s jednog od tadašnjih ulančanih putovanja (s kojih sam se vraćao i s po 15 posto manje kilograma, ali sam se vraćao, to je ipak važnije) – sjeo sam početkom srpnja, upalio računalo i krenuo: Split, soba od 10 kvadrata, sunce udara u spuštene rolete na prozoru, prostorija je neklimatizirana, staro računalo isijava toplinu kao da umjesto procesora u metalnoj kutiji utrobe skriva komad Sunca, krupne kapi znoja crtaju mi ušće Nila niz leđa, postaje nepodnošljivo, skidam odjeću, ostajem gotovo gol i tipkam, tipkam, tipkam... Roman je bio gotov do kraja rujna.
U životu sam radio svašta, među ostalim i teške fizičke/građevinske poslove, ali ta tri ljetna mjeseca tijekom kojih sam tipkao, tijekom kojih su se likovi romana rađali i preuzimali kontrolu nad svojim životima i postupcima (doslovce), bila su to najiscrpljujuća tri mjeseca u mome životu.
Zbog svega onoga što se dogodilo kako bi Libreto nastao, zbog proživljenog, zbog glazbe upisane između redaka u sva tri poglavlja romana i svih onih sati koje su čitatelji proveli uz taj tekst (i njihovih spontanih suza i sreće), vjerujem kako se, onoga ljeta u kojemu sada deve lagano ušetavaju u plamteće crveno sunce na zalasku, negdje u svemiru otvorila malena, oku i teleskopu neprimjetna pukotina kroz koju se provuklo nešto čudesno što je pokrenulo likove, otok, ocean i kitove iz Libreta (pa i mene kao pisca) da čine ono što su činili, zbog čega je nastala zaista posebna knjiga.
Tamo negdje kad sam imao sedamnaest mogao si me pitati broj cipela ili boju omiljenog kaputa Dostojevskoga, Hessea i Huxleya. Danas s takvom strašću pratim katalonsku književnost. I Luku Bekavca.
Nakon iscrpljujućeg pisanja romana odlučuješ se napisati knjigu poezije, i to ne jednu već dvije! Zbirka poezije GrAD (Algoritam, 2012.) objavljena je kao rezultat pobjede na natječaju Na vrh jezika, a iste godine dobivaš nagradu Risto Ratković za mlade i izlazi ti zbirka poezije Ciklona (Kulturni centar Bijelo Polje, Crna Gora, 2012.). Iako se u Libretu naslućuje tvoj pjesnički glas, kako to da si nakon pisanja romana odlučio početi pisati poeziju? Je li proces pisanja poezije išao paralelno s prozom?
Poezija je automobil koji je jučer prošao ulicom koju nisam odabrao jer mi se išlo kraćim putem. I zvuk koji me pratio kao da mi nabija krivnju. I sve ono što se poslije u toj ulici dogodilo, a nisam vidio pa još i sada razmišljam o tome, zapravo i ne shvaćajući kako sam propustio poeziju ulice koju sam odabrao. Posvuda je. Sve je poezija. Nikada ne znam kada ćemo se sudariti. Primijetio sam, primjerice, kako me jako često zaskoči kada, šećući, prođem prolazom pored splitskog HNK i izbijem na Trg Gaje Bulata. Napukli asfalt na kojem su parkirani autobusi i dostavni kamioni i kombiji – možda ne zvuči kao opis inspirativnog mjesta za iskru poezije (doduše, ne zvuči ni kao opis trga, ali s tablama i trgovima se lako igrati), no zaista je tako. Onda zastanem, ili bar usporim i zapišem.
U takvim je usporavanjima, lutanjima, osamljivanjima (poezija me opizdi i izbije mi dah kad smo jedan na jedan) moja poezija nastajala i još uvijek nastaje. Roman je, sada to jasno vidim, bio prilično duga tuča bez stanki između rundi. Mlatili smo se tri mjeseca i na kraju sjeli i deset dana samo disali i gledali se u nevjerici. Oboje zadovoljni.
Poezija je konstanta. Roman se, zbog nagomilane povijesti, misli, doživljaja i osjećaja (sabijenih u malo vremena i prostora), morao dogoditi.
GrAD
Na tvojem stolu u splitskom stanu često se mogu vidjeti mape gradova, knjige južnoameričkih, španjolskih i portugalskih pisaca. Koliko su putovanja – na koja ideš kao turistički vodič (rjeđe kao turist) - odredila lektiru koju si čitao u periodu između pisanja Libreta i prve pjesničke zbirke GrAD? Koji su autori tvoj privatni književni kanon?
Imam tu jednu osobinu da u trenutku kada čitajući o nekom gradu, državi, kulturi, ili lokalnoj znamenitosti naiđem na ime neke osobe (povijesne ličnosti, umjetnika, žene s puškom s fotografije uslikane na krovu hotela Colón u Barceloni u srpnju 1936., ...), neko drugo mjesto, neku drugu znamenitost, krenem čitati/istraživati o tome "drugome" (jednostavno se ne mogu oduprijeti) i nikada ne znam kamo će me to (putovanje) odvesti. Na taj način dolazim do posve neočekivanih spoznaja, ideja, razmišljanja, lokacija koje želim posjetiti, ljudi čije slike želim vidjeti pa tako i do pisaca čije me priče/životi zaintrigiraju toliko da krenem čitati što su napisali.
Tamo negdje kad sam imao sedamnaest mogao si me pitati broj cipela ili boju omiljenog kaputa Dostojevskoga, Hessea i Huxleya. Danas s takvom strašću pratim katalonsku književnost. I Luku Bekavca (Luka, ne boj se, ne pratim Te baš ono doslovno, možda tek tu i tamo... ali ne znam koji broj cipela nosiš. Još.).
Sve pročitano i doživljeno (sve nagomilano) filtar je kroz koji se provlači svaka napisana rečenica, svaki stih. U takvim je promišljanjima i korelacijama (sučeljavanjem drugih mjesta sa Splitom, kao i sebe s drugima i samim sobom) nastao GrAD.
Pišeš književne kritike, radiš intervjue s domaćim i stranim autorima/cama i vodiš književna događanja. Nakon godina dubinskog uvida u književno polje nalaziš li nekakav zajednički nazivnik kojim se mogu definirati prevladavajuća tematska i stilska obilježja knjiga domaćih autora/ica od dvijetisućitih naovamo?
Imao sam namjeru prije nešto više od godinu dana napisati esej kojem je povod bio nešto na tragu pitanja koje si ovdje postavio. Esej je do danas nenapisan, ali prevladavajući dojam koji i dalje imam jest tamnjenje: tematika proze i poezije poprimila je tamnije nijanse sive i u više primjera već izrazito crnu. Čak je i ta boja (crna) dodatno gurnuta u prvi plan eksplicitnom prisutnošću u naslovima knjiga, a i atmosfera (kako ona sadržajna, tako i na naslovnicama, nerijetko sa zasjenjenim, oronulim, praznim prostorijama i npr. sjedalicom na kojoj nitko ne sjedi) na jeziku čitatelja ostavlja podjednak okus. Proza i poezija u koroti. Možda to književnost zaista tek odražava stanje društva.
Na jednom mjestu u GrAD-u pišeš kako će biti bolje kada dođu turisti, a nekoliko stranica dalje: autocesta nam nije donijela ništa dobro bejbe samo brže odlaske. Danas je turizam vjerojatno jedna od rijetkih djelatnosti koja nam daje prividni osjećaj slobode; možemo otići kamo želimo i kada želimo, ali sam koncept turizma temeljito je promijenjen utjecajem društvenih mreža. Zanima me kakav bi grad bio u GrAD-u da ga danas pišeš?
Znaš ono kako arheolozi istražuju neki lokalitet, odrede sondu i onda kopaju. I točno znaju kojim redom će i otprilike na kojoj dubini naići na koji sloj, ostatke kojega vremena. Tako je i s vremenom proteklim otkako je nastao GrAD: mnogo toga se promijenilo, novi slojevi prekrili su stare (ponekad i olako, zaboravljaju se bolne epizode svježije gradske prošlosti, poput kamenovanja ljudi na rivi usred dana zbog njihove bilo-koje-zar-je-važno orijentiranosti). Svašta bi se pronašlo kad bi se krenulo iskapati ovih posljednjih nekoliko godina turističke mutacije koju Split prolazi.
Turisti su donijeli novac, a novac je dovoljno snažan da u kratkom roku ljude prividno odgoji: strpljenje, smiješak i tolerancija fasada su koju splitska bura lako otkine. Ne vjerujem kako se masovni društveno-kulturni preodgoj, ni uz neko potencijalno dugogodišnje, strateško nastojanje kretanja prema tome cilju, u ovoj sredini može ostvariti. Dobro bez računice, to pripada pojedincima. Selektivno dobri (ili kako je to ono Pogačar rekao: umjereni fašisti) društveno su prihvatljivi mainstream.
Jedan za drugim, stihovi su oživljavali, a meni se činilo kako pohađam tečaj disanja koji mi je, zbog motiva koji sam obrađivao i sve dubljeg promišljanja, postajao jedini čvrsti komad litice dana za koji sam bio siguran kako se neće odroniti.
Na tom tragu, arheološka sonda tvoje nove pjesničke zbirke Permutacije (Jesenski&Turk, Zagreb, 2017.) istražuje slobodu u najširem smislu te riječi. GrAD sam doživio više kao introspektivnu knjigu kojom si obuhvatio ljude i prostor koji su ti pod okom, dok u Permutacijama vrlo ekstenzivno progovaraš o kolektivitetu, o ekipnom lomljenju kičme slobode. Jesi li prije početka pisanja knjige znao da će sloboda biti glavna os oko koje će se vrtjeti pjesme u knjizi? Kako si pronašao novi kut iz kojeg je moguće progovarati o tako eksploatiranoj književnoj temi kao što je sloboda?
Prva pjesma iz zbirke Permutacije nastala je jednu subotu ujutro kada sam sjedeći na kauču (u jednoj ruci prazan papir, u drugoj olovka) pokušavao napisati nešto novo, započeti novu pjesmu (da, i tako to ide, nije samo "evo živim pa će mi doći inspiracija", nego i sjedi, čitaj tuđe, razmišljaj, probaj, briši, probaj briši, ...) - nije išlo, ni slova, nikako, potpuno prazna glava. Vani tišina, miran dan, bez vjetra. Nikakvih podražaja. Odjednom sam osvijestio kako dišem i usredotočio se na tu životnu funkciju. Jednostavno, bez smetnji, udahnem pa izdahnem, udahnem pa... I skužim kako jednako kao što je meni lako udahnuti, tako je nekome jednako lako drugome uskratiti/oduzeti slobodu/život (prisilno izdahnuti). Obično takvi prijelomni trenuci rezultiraju ciklusom pjesama. Nekada se prelomi tek koštica pa i ciklus bude za progutati i probaviti, ali kada osjetim kako se sve skršilo, da frcaju komadi, odvajaju se zglobovi, ligamenti, sinapse se umnažaju, tada je rezultat dobro, krvavo, bolno meso. Tako je, dakle, krenulo: s udahom.
Sve pjesme nastale poslije uvodne iz zbirke pisane su s udahom kao mjernom jedinicom: stihovi su morali stati (i zvučati životno važno) u udah/izdah. Jedan za drugim, stihovi su oživljavali, a meni se činilo kako pohađam tečaj disanja koji mi je, zbog motiva koji sam obrađivao i sve dubljeg promišljanja, postajao jedini čvrsti komad litice dana za koji sam bio siguran kako se neće odroniti. Svaki dan iznova, dišeš, kamo god pogledaš vidiš kako se ništa nije promijenilo, koliko god daleko (ili) blizu u prošlost zađeš, jedno te isto zlo se provlači kroz šake čovječanstva, nekada je šaka manja, nekada je u središtu zbivanja neki malo dalji meridijan, ali uzorak je neizmijenjen. Tako. Permutacije.
Kako gledaš na koncept slobode unutar konteksta millennials generacije, one kojoj i sam pripadaš, a koja se primarno obraća Urbi et Orbi kroz statuse na društvenim mrežama i čini mi se, nespremna je za rezanje one žice koja se nalazi na naslovnici Permutacija?
Imam već neko vrijeme gadan osjećaj u grlu i želucu koji me drži u uvjerenju kako može ne znam kako važna vijest biti objavljena na svim portalima, u novinama, na radiju, televiziji, ne znam što se može dogoditi, ali prosječnom čovjeku današnjice ništa neće biti važnije od rezolucije prednje selfie kamere smartphonea. To je trenutno najvažnija stvar na ovoj čestici prašine na kojoj smo se namnožili. Sloboda je zatrpana u nesagledivim hrpetinama fotografija i objava, u eksponencijalnom rastu količine proizvedenih podataka koji poput nuklearnog otpada plutaju beskonačnim, proždirućim vakuumom oko preostalih komadića privatnosti, ljubavi, samoće.
Inače, prema anketi provedenoj među pripadnicima generacije o kojoj je riječ, na pitanje "Što bi tražili zauzvrat za suglasnost za korištenje osobnih podataka", 85% milenijalaca zaokružilo je kako bi osobne podatke (za nešto što će im donijeti korist/ugodu, npr. aplikaciju, glazbu, ...) ustupilo za kolač. To je tek jedna od "boli-me-neka-stvar" činjenica svojstvenih egu generacije rođenih poslije 80-e. Novi načini komuniciranja, društvene mreže, statusi i rapidan razvoj tehnologije sve su omogućili i promijenili.
Obožavam neke stvari koje su se pojavile i ušle nam u svakodnevicu (npr. cloud glazbu, aplikacije, pohranu, ...). Istodobno se ne mogu načuditi nekim novotarijama koje ne bi bile moguće da nije interneta kakvoga ga poznajemo (npr. "celebrity"). U svemu tome (ne navodim to ni kao pozitivnu ni kao negativnu činjenicu) do danas nisam otvorio profil na društvenim mrežama.
Vidiš li, u atmosferi tinjajućeg raspada kojom su Permutacije obilježene, nekakvu pukotinu u kojoj je bezuvjetna ljubav koju spominješ na početku razgovora moguća?
Ta je pukotina jedini prekid u beskonačnom namotaju bodljikave žice s naslovnice Permutacija. Uski prolaz (dovoljno širok da se kroz njega provuče čovjek) koji je svaki dan iznova potrebno napraviti. Možeš trčati gol cvjetnom livadom života i pustiti maslačcima da ti škakljaju jaja i nadati se kako ćeš skakućući naletjeti baš na taj prolaz – ili se možeš toliko prepustiti ljubavi da imaš snage zaletjeti se dovoljno brzo i snažno da probiješ žicu i kada prolaza nema.
Što ćeš vidjeti sutra ujutro kada se probudiš i koje će ti biti prve riječi?
Prvo što ću ugledati kada sutra ujutro otvorim oči bit će stopalo moje jednogodišnje kćerke koja će me u polusnu, kao i svaki dan, iz bezuvjetne ljubavi, opizditi nogom u glavu kako bi se bolje namjestila i osvojila još nekoliko centimetara jastuka i koja će mi nakon toga tiho, da ne probudi mamu, reći "eeeej", ja ću se (držeći se za udareno oko) nasmijati i pitati je "kako kaže zmija", a ona će mi, ponosna što zna, odgovoriti "ssssssssss".
Permutacije
- Naklada Jesenski i Turk 11/2017.
- 80 str., meki uvez
- ISBN 9789532228212
Četvrta knjiga, a treća zbirka poezije Marija Glavaša 'Permutacije' sastoji se od tri ciklusa, koji predstavljaju Glavaša kao autora sklonog konceptualiziranju, osjeti se u njegovoj poeziji da nije lišen analitičkog duha, što se sretno i spretno spaja s njegovom lucidnosti i sklonosti ludizmu, ponekad i ludovanju, što su sve atributi koji rade u korist pjesnika.