Karolina Lisak Vidović : Čitanje knjiga liječi od vrlo aktualnih virusa neznanja, primitivizma, mržnje...

Karolina Lisak Vidović

U razgovoru koji slijedi ne predstavljamo vam pisca ili prevoditelja, književnog urednika ili izdavača, s nama je ovaj put netko kome je svojstveno postavljati pitanja, ukazivati na kvalitetan literarni rad, iz svih kuteva osvjetljavati, a onda i suštinski promišljati književno polje; netko tko ima širinu pogleda, ali još i važnije, dubinu uvida. O tome svjedoče Kutija slova i Što je klasik, emisije koje u radijskom, odnosno u televizijskom formatu domišljato i predano priređuje Karolina Lisak Vidović, urednica i novinarka kulture Hrvatske radiotelevizije. Za potonju sam uvjerena da bi trebala ući u silabe književnih kolegija na Filozofskim i srodnim fakultetima, a dok o takvoj nužnosti razmišljam, možda se to na nekom od odsjeka već i dogodilo.

Razgovarale smo o osmišljavanju i realizaciji autorski i produkcijski složenih sadržaja, o balansiranju između medijskog i znanstvenog, televizijskog i radijskog. Naposljetku, o važnosti književnosti uvijek, a ponajviše u aktualnim okolnostima.
 

Vanja Kulaš: Što je za Vas klasik, koja bi bila Vaša neformalna definicija klasika, odnosno sasvim osobni kriterij procjene?

Karolina Lisak Vidović: Klasik je za mene knjiga koja je u moje čitalačke obzire donijela nešto novo, otvorila nove svjetove, kako spoznajno, tako i emotivno. Naravno da je tu veliku ulogu odigrao studij komparativne književnosti koji me je učio vidjeti i razaznati književne vrijednosti, no ako govorimo o mojoj neformalnoj, ne-školskoj definiciji klasika, tu ipak imam svoje klasike i one koji nisu toliko moji.

Moji su klasici tako one knjige koje sam dubinski proživjela tijekom čitanja, koje su mi se zalijepile za čitateljske nepce i ne želim, a ustvari i ne mogu ih maknuti iz svojeg vidokruga. Kažem proživjela jer za mene je čitanje takvih knjiga uvijek i emotivan doživljaj, ne samo intelektualan, i što su ti doživljaji jači, te knjige postaju više moje. I što je zanimljivo, gotovo uvijek već na prvim stranicama znam koliko su neke knjige moje knjige.

Veliku ulogu u tome igraju elegancija i profinjenost stila, baratanje riječima i onime među njima, jer ne piše uzalud Semezdin Mehmedinović da je najveće umijeće pisanja najvažnije stvari u tekstu ostaviti nenapisanim. Volim kad zastajkujem u tekstu, kad hvatam olovku ne bih li nešto podcrtala, moram naprosto uživati na toj mikro razini teksta, nije mi primarna radnja, nego puls teksta skriven u riječima, način na koji ja ta radnja iznesena tekstom, i uvijek, baš uvijek u prozi tražim poeziju. Bez poezije nema ničega, tek goli tekst, prepričavanje događaja. Poezija kao srž literarnosti. Ponekad me takva djela toliko nadahnu da i sama uzmem olovku u ruke, odnosno počinjem lupkati po tastaturi, no srećom, puno češće se dogodi da me genijalnost nekog klasika toliko razoruža da mi ne padne na pamet pored takvih djela išta više pisati.

Vaše emisije Što je klasik, bezvremene su i ostaju nam kao trajna vrijednost, ne jednom sam ih za gušt ili potrebe posla pregledavala na platformi HRTi ili na Youtubeu. Možete li nam malo približiti proces priprema za jednu emisiju - kako se ona osmišljava, kako pronalazite teme, a kako birate stručnjake s kojima ćete o odabranom autoru odnosno naslovu razgovarati? I koliko je jedna takva produkcija složena i skupa?

Puno Vam hvala na tim riječima. To je jedan od najvažnijih razloga zašto sam i pokrenula tu emisiju. Proces nastanka je složen i dug, iako iskreno mislim da je ustvari uvijek prekratak. Uvijek mi nedostaje vremena da još više uđem u temu i da još dublje razmislim o svemu i osmislim koncepciju. Upravo zbog složenije tematike te emisije, ona i ide svaka dva tjedna, a ne na tjednoj bazi. Ideja mi je bila da svaki put gledatelje iznenadim temom, da ne idem prema nekom sustavu recimo nacionalnih književnosti, nego da šaram kroz nepregledno polje svjetskih klasika. Osim da na taj način budemo zanimljivi s odabirima, razlog je i vrlo praktične prirode. Hrvatska nije velika, pa tako nemamo ni stručnjake za baš svakog pojedinog svjetskog klasika, i još k tome stručnjake koji bi rado sjeli pred kamere.

Znalo mi se dogoditi da zovem sjajne eksperte da gostuju u emisiji, koji su to nažalost morali odbiti jer se ne osjećaju dobro pred kamerama, a dogodilo se tako i da neko snimanje upravo zbog te nelagode i nije uspjelo, jer naši intelektualci su jako rijetko medijske zvijezde navikle da govore pred kamerama, a taj govor zahtijeva ponešto drugačije izlaganje nego govor ex cathedra. Upravo zbog tog razloga znala sam često u osmišljavanju emisije krenuti od odličnog gosta pa onda graditi temu. To je i razlog što pojedine klasike možda dosad još nisam obradila, jer sam u potrazi za pravim gostom. 
Složenost takve produkcije počinje na tom prvom planu odabira teme i gosta, a usložnjava se osmišljavanjem priloga koji na neki drugi način predstavlja temu, pisca ili djelo o kojem govorimo u studiju.

Volim kad zastajkujem u tekstu, kad hvatam olovku ne bih li nešto podcrtala, moram naprosto uživati na toj mikro razini teksta, nije mi primarna radnja, nego puls teksta skriven u riječima, način na koji ja ta radnja iznesena tekstom, i uvijek, baš uvijek u prozi tražim poeziju. Bez poezije nema ničega, tek goli tekst, prepričavanje događaja. Poezija kao srž literarnosti.

Tu tek počinju problemi, no rekla bih slatki problemi, jer traže domišljatost i kreativnost, naime, nastojimo u tim prilozima dati pomalo drukčiji, neobičan pogled na odabrano djelo ili pisca. Primjerice, za emisiju o Hamletu unatoč tome što, a zapravo i baš zbog toga što je Shakespeareov Hamlet mladić, snimali smo velikana slovenskoga glumišta Ratka Poliča kao ostarjelog Hamleta; u emisiji o Thomasu Mannu inscenirali smo razgovor s likovima iz "Čarobnog brijega" da nam govore iz lika, ne iz vizure glumca (u prilogu su sudjelovali glumci iz istoimene predstave u produkciji ansambla ZKM).  Jedan od najdražih priloga mi je, recimo, prilog o Goetheovu Wertheru. Austrijski germanist Stephen Kurz napisao ja za nas kratki scenarij u kojem on kao znanstvenik koji se bavi tim legendarnim Goetheovim romanom susreće Werthera u sadašnjosti i ovaj mu postavlja pitanja o sebi, primjerice, kako je to postao likom u romanu, zašto su čitatelji poludjeli za tim djelom, što je poslije bilo s Lotte, itd. Snimali smo taj prilog dva dana na Žumberku, još bih o tome mogla govoriti satima, no predugo bi trajalo. Sve to za prilog od recimo 5 minuta.

Naravno, možda najveći dio pripreme emisije odlazi na samu pripremu razgovora, na pisanje sinopsisa. Budući da je emisija znanstveno-obrazovnog tipa, te s obzirom da razgovor traje samo 25-30 minuta, a da su nam teme goleme, nastojim da on bude osmišljen koliko god je to moguće. Također uvijek mi je želja progovoriti o nekim novim interpretacijama djela, o novim saznanjima ili drugačijim viđenjima klasika. Za sve to nužne su velike pripreme i puno čitanja, a u nastojanju da gledateljima ponudimo što bolji sadržaj, uvijek se dobro dogovorim s gostima oko koncepcije.

Ima jedna zgodna anegdota o tim mojim pripremama. Nagovarala sam jednog sjajnog gosta da prvi put nastupi pred kamerama, znala sam da će biti odličan, trebalo ga je samo malo ohrabriti. Moram priznati da mi je inače veliki gušt dati priliku mladim još medijski neafirmiranim stručnjacima da uđu u javni medijski prostor i da pokažemo koliko znanja Hrvatska unatoč i usprkos svim trendovima još ima. I gost je pristao, samo je molio da mu pošaljem pitanja da se ipak pripremi. Naravno, ništa lakše, poslat ću Vam pitanja, odgovorila sam i zabunom poslala svoju pripremu od stotinjak stranica. Kad je čovjek vidio toliki tekst, prenerazio se, skoro je odustao. Srećom, na vrijeme sam otkrila zabunu i poslala pravu verziju.

Eto, po tome koliko je ovaj odgovor dug, vidi se kolika je i priprema emisije.

U tom projektu niste sami, molim Vas, predstavite nam ekipu s kojom radite.

Hvala Vam na tom pitanju. Sve bi to bilo nemoguće bez odlične ekipe. Upravo ovi prilozi o kojima sam Vam govorila malo prije nastaju u kreativnoj sinergiji s nenadmašnim vrelom svakakvih ideja, s kreativnom producenticom Tihanom Čuljak. To su i neki od najljepših trenutaka nastanka emisija, kad počnemo hajde reći ću baš dumati što ćemo za prilog, pa krenemo nabacivati niz ideja, asocijacija, do krajnjeg rješenja, koje još pet puta promijenimo negdje usput. Tihana pomno nazire svaki korak nastanka emisije i kad znam da je tako, ja sam posve mirna. Ona je i nepresušni izvor kreativnosti i energije nužne za takav projekt.

Redatelj je iskusni znalac svojeg posla Mislav Hudoletnjak koji je, osim režije, završio i studij francuskoga jezika i književnosti, sam i piše i veliki je čitatelj. Volim kako režira, razigrava statični studijski razgovor. Asistentica redatelja jest Željka Šešerko koja brine o toliko stvari da je stalno u trku, a njezin smiren glas mi u slušalici pomno broji minute razgovora da znam kada postaviti koje pitanje i kada emisiju privoditi kraju. Jako je važno kad sjednem u studijsku fotelju da osjećam da sam u sigurnim rukama, da se mogu koncentrirati na sadržaj razgovora.

Za realizaciju emisija važan Vam je i arhivski materijal. Koliko truda treba da biste došli do svega što Vam je potrebno?

Arhivski materijal, kad ga ima, od neprocjenjive je važnosti. Čuti i vidjeti kako Andrić preuzima Nobelovu nagradu, gledati kako ponosno uspravljenih leđa Selimović sjedi i govori o svojim djelima, gledati unikatnu snimku jedinog sačuvanog nastupa Danijela Dragojevića, vidjeti Tolstoja kako šeće svojim imanjem,.. mogla bih se sad našaliti pa reći - tko to može platit? Nažalost često uopće nije lako doći do toga materijala, treba prekapati i prekapati i zna se dogoditi, iako na kaseti piše da je nešto snimljeno, da toga tamo ne bude, pa onda prođete put od ushita što imate vrijedan materijal do trenutka kada otkrijete da toga ipak nema, pa se razočarate.

No, moram Vam priznati da se snalazim svakako. Naime, znam se šaliti da sam izumila i novi žanr u tome snalaženju. Znalo se dogoditi da u TV arhivi imamo sačuvanu snimku određenog pisca, bez tona, pa sam se u toj muci dosjetila da u arhivi Hrvatskoga radija imamo ton i to možda baš tog istog nastupa, pa onda u montaži lijepimo radijski ton na tv sliku. Mislim da je to bilo baš u slučaju Danijela Dragojevića, jer ne može se on nama toliko skrivati, koliko mi obožavatelji njegovi, možemo biti dovitljivi u toj nevolji što nas izbjegava. Istu stvar kombinacije radijske i TV arhive napravila sam i u slučaju Andrićeva nastupa te Kunderina intervjua.

Dok pripremate emisiju u kojoj mjeri razmišljate o profilu, potrebama i očekivanjima publike?

O tome sam najviše razmišljala prije pet godina, prilikom pokretanja emisije. Moram priznati da sam znala dvojiti hoće li uopće koga zanimati takva emisija, na kakav će odaziv naići. Znalo je biti sumnji, no srećom slušala sam instinkt kojim je upravljala čista ljubav prema književnosti. Ono što je iznimno bitno jest držati vagu na nekoj sredini, što znači o temama govoriti stručno i znanstveno utemeljeno, a opet dovoljno popularno i razumljivo širokoj publici. To nije baš jednostavno, tako da puno promišljam svaki razgovor, kojim putem krenuti, na čemu se u razgovoru zadržati, što istaknuti, što izvući u prvi plan jer to su velike, opsežne teme i o svakoj bismo mogli napraviti cijeli serijal emisija, ne samo jednu od pola sata. O tome se uvijek dogovaram unaprijed s gostima jer nije cilj u emisiji znanstveno-obrazovnog karaktera improvizirati, nego u tako kratkom vremenu izreći što više na što bolji način.

Potpisujete i radijsku emisiju Kutija slova, kažimo nešto i o njoj.

Kutija slova još malo, iduće godine, ulazi u svoju dvadesetu obljetnicu emitiranja. Bilo je to 13. rujna 2001. kad je krenula prva emisija o književnosti s tim krležijanskim imenom na Prvom programu HR-a. Sama ta činjenica da ju radim dvadeset godina, emisiju na tjednoj bazi, govori sama za sebe. Ona i ja srasle smo skupa. I rasle i srasle, da točnije odgovorim. Učile jedna od druge. Možda sam ja ipak više od nje naučila. Ove godine pogodila je i nju nažalost pandemija, na proljeće bila je stanka u emitiranju, kao i sada, kad se zbog epidemioloških razloga program mora reorganizirati. Moram priznati da mi to teško pada jer smatram da baš sada u ovim i ekonomski teškim uvjetima našim nakladnicima možda više nego ikad treba medijska podrška. Nadam se da će se emisija što prije opet vratiti u eter. Također ove sezone velika je promjena i u vremenu njezina emitiranja. Sada idemo u jutarnjem terminu petkom u 10 sati i 5 minuta.

Karolina Lisak Vidović

Televizija ili radio, koji medij je primjereniji temama s područja kulture? I što je Vama bliže, prirodnije?

Mogu reći da mi je radio možda bliži, radim u tome mediju 25 godina, on me odgojio kao novinarku i mislim da bih opet tim putem pošla, jer vas radio odgaja na način da je sadržaj u prvome planu, a ne nešto drugo, po onoj staroj dobroj uzrečici radio te uči prvo ispeci pa reci. On je temelj. Za područje književnosti radio je idealan medij, no televizija svojom popularnošću privlači više recipijenata. Za likovnu umjetnost primjerice uvijek je bolja televizija. Ja ipak preferiram radio, ne samo zbog toga što ne moram misliti o tome imam li frizuru i kako sjedim, nego ponajviše zbog toga što mi je iskustvo pokazalo da su svi gosti uvijek bolji u radijskim razgovorima, daju više od sebe, bolje govore jer su opušteniji. Čim se uključe kamere, uključe se često i neki čudni senzori koji većinu ljudi malo ukoče, a to se ogleda i na sadržaju.

Popričajmo još malo o radiju, čaroban je kao nijedan drugi medij, ali je li ga ipak pregazilo vrijeme, koja dobna skupina statistički čini radijsku publiku?

Istina jest da je radio pojavom televizije izgubio dio publike, također i s pojavom interneta, iako se s internetom događa i zanimljiv obrnuti proces oživljavanja radija, jer mnogi danas slušaju radio na webu, pa nam se i vraća dio publike. Postoji i razmišljanje da je televizija medij za publiku koja želi primarno biti zabavljena, a radio za one koji žele ozbiljniji sadržaj. Radio je k tome nenametljiv medij, ne zahtijeva od vas da sjedite ispred njega, možete ga imati uključenog cijeli dan i prisluškivati sadržaje koje nudi. Kaže se često da je radijska publika manja, ali zato vjernija. Moram reći da sam se tako s nekim slušateljima i sprijateljila preko društvenih mreža, iako ih nikad nisam upoznala.

Nagovarala sam jednog sjajnog gosta da prvi put nastupi pred kamerama, znala sam da će biti odličan, trebalo ga je samo malo ohrabriti. I gost je pristao, samo je molio da mu pošaljem pitanja da se ipak pripremi. Naravno, ništa lakše, poslat ću Vam pitanja, odgovorila sam i zabunom poslala svoju pripremu od stotinjak stranica. Kad je čovjek vidio toliki tekst, prenerazio se, skoro je odustao. Srećom, na vrijeme sam otkrila zabunu i poslala pravu verziju.

Podrazumijeva se nekako da je radijska publika starije životne dobi, no više nisam baš u to tako sigurna. Mi i odgajamo našu publiku, primjerice snimajući mlade pisce, mlade umjetnike i njima važne teme, skrećete im pozornost na taj medij, i oni ga polako počinju pratiti ako im nudite odgovarajuće sadržaje, a radio mogu slušati i dok voze bicikl (samo oprezno!) i kad trče u prirodi. Praktičan je.

Kolika je slušanost/gledanost Vaših emisija? Možete li sagledati u kojoj mjeri se tijekom godina mijenjao odnos publike spram kulturnih sadržaja? Jesmo li u zabludi kad gunđamo da kultura gotovo nikome nije važna, zanima li ona samo uzak krug ljudi - kakva su Vaša iskustva?

Koliko čujem brojke su zadovoljavajuće, no moram Vam iskreno reći da ne vjerujem baš u njih i u načine ispitivanja slušanosti/gledanosti. Još od vremena kad sam kao urednica reakcije za kulturu morala na kolegijima slušati posve neodgovarajuće usporedbe slušanosti kulturnih i primjerice sportskih emisija i to kao argument da onda nešto s emisijama iz kulture ne valja, grozim se toga. To je posve kriva logika. Uvijek sam govorila da treba slušanost odnosno gledanost kulturnih sadržaja u nas uspoređivati sa slušanošću odnosno gledanošću istih sadržaja u zemljama sličnim nama. Tek tada možemo dobiti prave odnose.

Naravno da uvijek postoje razlozi za unaprjeđivanjem sadržaja, uredničkih koncepata, načina na kojem se pristupa temama, snima, montira, ma u svim segmentima zapravo, no nažalost isto tako moram konstatirati da je sve manje novinara u kulturi i da je često jako teško dosegnuti visoke kriterije. No, ne želim time sve opravdati, ipak je na nama da upotrijebimo svu svoju kreativnost i da se snalazimo, jer kako je davno Nietzsche rekao imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine, onda je na nama medijskim pregaocima posebna odgovornost, da govorimo o toj umjetnosti koja nas spašava.

Najdraže emisije, projekti koji su Vam obilježili dosadašnju karijeru?

Najdraže su mi uvijek one emisije koje trenutno radim. Stvarno uživam raditi TV emisiju Što je klasik?, bez obzira koliko mi to bude ponekad i naporno. Znaju me kolege pitati otkud mi toliko strasti i entuzijazma, čuditi se kad im prepričavam ideje i nastanak pojedinih emisija, a meni se čini kad to ne bih imala, da ne bih mogla raditi uopće. Uživam opet iščitavati klasike i često mi se čini da mi svaki od njih nudi neku poruku zbog koje sam baš i odabrala to djelo za obradu, te da uvijek odašilje i neku posebnu poruku za naše vrijeme. Ako gledam unatrag, osim Kutije slova, bitno me je obilježilo to što sam bila urednica radijske Redakcije za kulturu i to punih 13 godina. Bilo je to sjajno vrijeme kad je u redakciji bilo po 12 specijaliziranih novinara, iz svih kulturnih sektora, imali smo i 12 emisija s kojima smo pokrivali sva kulturna područja, nastojeći što više pratiti i nezavisnu i alternativnu kulturu, što dotad baš i nije bio slučaj na Prvom programu Hrvatskoga radija.

Ružica Šimunović, Vid Mesarić, Lidija Lacko Vidulić, Katarina Kolega, Tamara Džebić Šaljan, Ivan Žaknić, Sonja Batinić, Mihaela Potz, Gordana Ostović, Jana Haluza, Nikica Klobučar, te radijski veterani Petar Krelja, Aris Angelis i Višnja Požgaj bili su dio te ekipe. Godine 2007. dobili smo kao Redakcija nagradu HRT-a za svoj rad. Otišla sam s toga mjesta kad je implementiran projekt spajanja radijske i televizijske redakcije za kulturu u jednu cjelinu, što je bilo posve besmisleno, jer to su dva posve različita medija, među kojima je suradnja svakako poželjna, ali je naprosto nemoguće da jedna osoba, zadržavajući kriterije, vodi kvalitetno obje redakcije, a uz to i snima vlastite emisije. Naravno, vrlo brzo se neslavno raspao taj projekt.

Nakon toga radila sam nekoliko godina s kolegama Koraljkom Kirinčić, Gordanom Nuhanovićem i Lidijom Špiranec emisiju Knjiga ili život, a onda sam svu svoju energiju prebacila na stare dobre klasike. Ove godine, moram to reći, bilo mi je veliko zadovoljstvo sudjelovati u projektu Sunčana strana Prisavlja koje su izvrsno osmislile i rukovodile Vlatka Kolarović i Tihana Čuljak, uz podršku Lidije Špiranec i Ivane Kocelj, u sklopu kojeg sam uređivala i vodila svečano otvaranje Festivala svjetske književnosti. Odnedavno radim za popularnu emisiju Dobro jutro Hrvatska u kojoj u književnoj rubrici utorkom preporučujem odabrane knjige za čitanje.

Zašto ima smisla baviti se kulturom sve ovo vrijeme, zbog kojih se susreta, razgovora, priloga osjećate privilegirano što radite upravo svoj posao? Što Vas još uvijek može oduševiti, s druge strane, je li bilo situacija kad ste požalili što ste u novinarstvu i poželjeli raditi nešto sasvim drugo?

Danas kad gledam naše medicinske djelatnike kako požrtvovno rade u uvjetima pandemije, čitam kako znanstvenici diljem svijeta užurbano razvijaju cjepiva protiv nesretnoga virusa, pomislim koliko li je dekadentno ovo što radim. No, ubrzo tu svojevrsnu grižnju savjesti što nisam liječnica koja spašava živote ili genijalka u laboratoriju sa spasonosnom tekućinom u epruveti, vrati u realnost saznanje da ja na tom polju jedino mogu biti pacijentica. I to čisto dobra. No, šalu na stranu (iako i humor također liječi) da nemam toliko vjere u moć umjetnosti, odnosno književnosti ne bih se njome mogla baviti. U meni ipak čuči jedna zanesena naivka koja je doista povjerovala prije citiranom Nietzscheu, jedna donkihotovka koja je spremna juriti za tim književnim vjetrenjačama makar nam današnje društvo stalno šalje poruke da je nešto drugo, ono što se tako pomodno izražava kraticom STEM, puno važnije.

Baš danas kad se toliko ustrajava na tzv. STEM područjima, smatram da su nam nužne više nego ikad humanističke znanosti. U svijetu visokog kapitala kojemu su samo brojke važne, važno je baš vratiti se humanosti i duhovnosti, pronaći onaj poredak nove humanosti koji je nužan čovječanstvu, posebice u kriznim vremenima kakvo je nažalost naše, a u svemu tome baš književnost sa svojim raznolikim svjetovima, pričama, poezijom može biti važan način doživljavanja i spoznavanja svijeta. Neobrazovanost, pošast nacionalizama diljem planeta, populizam, virus korupcije i razni oblici primitivizma, kako mogu biti suzbijeni? Samo znanjem, učenjem, obrazovanjem i nadasve duhovnošću. A otkuda nam dolaze te vrednote? Pronaći ćemo ih u knjigama. Još je davno starogrčki komediograf Menandar rekao: "Onaj tko zna čitati vidi dvostruko".

Karolina Lisak Vidović

Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna. Sve su to već odavno rekli mnogi teoretičari književnosti i kulturalnih studija upućujući na značaj književnosti i njenu moć u odnosu na znanost.

Baš sada kada zbog pandemije virusa COVID-19  živimo  takozvanu "novu normalnost" odnosno "nenormalnost", za tumačenje te stvarnosti potrebna nam je književnost. Književnost ne može za nas učiniti nešto konkretno opipljivo. Ne može nam odvesti djecu u park, no može nam pomoći shvatiti kako želimo odgajati našu djecu, književnost nam ne može sagraditi kuću, ali nam može pomoći u spoznaji kakav dom ustvari želimo. Književnost nam naprosto pomaže shvatiti svijet oko nas i nagoni nas na razmišljanje o istinskim životnim temama. Uostalom, književnost vas doista čuva od virusa puno bolje od maske, jer knjige se čitaju u samoći, da ne kažem tu danas svima tako omraženu riječ, u izolaciji. Čitanje knjiga zapravo liječi od različitih, nažalost i danas vrlo aktualnih virusa, virusa neznanja, primitivizma, mržnje...

I da se nadovežem na kraj vašeg pitanja - jesam li ikada požalila što sam završila u novinarstvu. Ponekad kad me novinarstvo smlavi svojom hektikom, posebno to brzinsko skakanje iz teme u temu, znam pomisliti, odnosno zažaliti što nisam ostala u čistoj znanosti, humanistici. No, ništa mi ne može zamijeniti trenutke kada za neku emisiju dobijem dobre komentare gledatelja ili slušatelja, kada vidim da to ljudima nešto znači. Dakle, misija širenja ljubavi prema knjizi je uspjela.

A što je inicijalno bilo presudno da ste kao diplomirana komparatistica književnosti i povjesničarka umjetnosti akademskoj karijeri koja Vam se nudila pretpostavili novinarstvo u kulturi?

Upravo to što sam malo prije spomenula. Mogućnost da tu svoju ljubav prema umjetnosti, književnosti širim dalje, da ne bude onako kako je rekao Hemingway "Klasično djelo je knjiga koju svi hvale, ali nitko ne čita."  Bila sam jednom u knjižnici Medveščak, još dok je tamo radila naša divna pjesnikinja Anka Žagar, kad je jedna gospođa došla posuditi neko Gogoljevo djelo, kako mi je rekla, jer je večer prije gledala emisiju Što je klasik? o Gogolju. Pa što više mogu tražiti?

Da se nadovežem na poticajan susret između knjižničnih polica, kako se nosite s pohvalama (i eventualnim kritikama)? Kakvih se sve komentara nađe na službi slušatelja/gledatelja?

S pohvalama se nosim divno, stoički ih otrpim sa smiješkom od uha do uha.  Pamtim rečenicu koju je napisao na Facebooku pisac Alojz Majetić, a ona otprilike glasi ovako: Ako je televizija prozor u svijet, onda nam je emisija Što je klasik? pokazala cijeli svijet. Bilo je i prijedloga da se emisija uvrsti u obrazovni kurikul. Stižu nam komentari i iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne gore i Slovenije, što nas uvijek razveseli. Znalo je stvarno biti laskavih pohvala, posebice kad dolaze od pisaca, književnih kritičara i znanstvenika, dakle ljudi od struke. One nam daju dodatni vjetar u leđa, da radimo više, da radimo bolje.

Književnost nam naprosto pomaže shvatiti svijet oko nas i nagoni nas na razmišljanje o istinskim životnim temama. Uostalom, književnost vas doista čuva od virusa puno bolje od maske, jer knjige se čitaju u samoći, da ne kažem tu danas svima tako omraženu riječ, u izolaciji. 

Kritike mogu biti sjajna stvar ako ih shvatiš dobronamjerno i konstruktivno, ponekad otvaraju oči i uče vas gledati stvari iz drugog kuta, tako da su i one dobrodošle. Iako, napominjem da sam sebi ipak najveći kritičar jer u meni uvijek čuči ona štreberica s faksa, koja jako dobro zna koliko još stvari nismo u emisiji rekli i što smo mogli bolje ili drugačije napraviti, pa nikad ustvari nisam posve zadovoljna.

A kako se usklađuju Karolina čitateljica i Karolina urednica, nađu li se ponekad u raskoraku, čak u sukobu?

Razilazile su se često dok jedna od njih, ona koja je završila komparativnu književnost, nije pokrenula emisiju Što je klasik?, jer je ona koja je postala novinarkom, zbog Kutije slova uvijek morala pratiti recentno i to ponajviše domaće stvaralaštvo. Sad su obje prilično zadovoljne iako se stalno žale da nemaju dovoljno vremena za čitanje.

Izuzetno puno čitate, sve pratite, na izvoru ste informacija, odajte nam neko svoje književno otkriće?

Bilo ih je dosta i ne bi bilo prikladno da ih sada navodim jer bih sigurno neke i zaboravila, pa se poslije kajala što ih nisam navela, tako da ću suziti svoj odgovor na recimo posljednje književno otkriće. Otkrio mi se raskošan naprosto nevjerojatni književni talent pisca Darka Cvijetića, inače i kazališnog redatelja, glumca i dramaturga, koji živi u Prijedoru, u crvenom soliteru, koji je postao i predmetom njegove sjajne antiratne knjige "Schindlerov lift", pisca koji je pravi čarobnjak s riječima, a uz to zna o najvećoj boli i grozomornim stradanjima pisati najnježnijim potezima.

Mislim da je njegovo djelo donijelo jedan posve novi diskurs u pisanju o ratu. Često se ratne teme u književnosti obrađuju na taj način da nas pogađaju svojim strahotama na razini samih događaja. On to radi onime što neki tekst čini umjetničkim tekstom, osnovnim materijalom književnosti - riječima odnosno poezijom skrivenom u njima, a i između njih.  Ako želite nekome objasniti što neko djelo čini umjetničkim tekstom, uzmite Cvijećeve knjige, prozne ili poetske, svejedno.

Uz to, on razumije svu složenu ljudskost, apsurdnost naših malih egzistencija, materijal ljudskog srca, sve njegove klijetke i pretklijetke i jako dobro zna što znači gledati Minut neba svakoga dana. Odradio je svoje štivo na vlastitoj koži, a da se nije zarazio zlom, nego naprotiv poput kakva sveca bdije nad književnošću. Njegov posljednji roman "Što na podu spavaš" najradije bih naučila napamet.

Što bi Vam u ovoj fazi predstavljalo izazov, kakve projekte biste u budućnosti voljeli raditi?

Voljela bih raditi emisiju posvećenu isključivo poeziji, te emisiju koja bi spajala razna umjetnička područja. U jednom drugom lijepom svemiru sanjam da radim emisije o umjetnosti poput onih iz serijala This is Art ili This is Opera koje vodi genijalni Ramon Gener, no tu su samo puste tlapnje. Takav budžet nema nikakve šanse da se dogodi niti jednoj emisiji iz kulture u Hrvatskoj. Nikada. No, sretna sam da su te emisije emitirane na Hrvatskoj radio televiziji, pa ih je naša publika mogla pratiti. A to je puno.