Hrvoje Turković : Narav televizije

Što je tv-program? Što je video? Koja je razlika između filma i televizije? Ima li nekog vraga u sapunicama? Zašto volimo izvještačene tv-voditelje? Što je „intimizam" televizije? Kako je televizija iskupila kulturalni grijeh filmske industrije?...

U "Naravi televizije", zbirci teorijskih, analitičkih i fenomenoloških tekstova, objavljivanih u razdoblju od gotovo četrdeset godina, Hrvoje Turković, najznačajniji hrvatski filmolog ("Razumijevanje filma", "Teorija filma") daje odgovore na širok spektar pitanja specifičnosti i razumijevanja televizije.

No ako se bojite da vam se od prve hrvatske teorije televizije može „zacrniti" pred očima, nema straha. "Narav televizije" je komunikativna, pikantna i razumljiva. Između ostalog, u njoj može se pročitati kako se samom profesoru Turkoviću u jednom trenutku zamračilo pred očima.

Negdje sredinom devedesetih, usred jedne razgovorne emisije HTV-a ekran televizora se ugasio. „Gotov je", pomislio je Turković o svom starom televizoru. Ali nakon trenutka nijeme stanke iz televizora su doprli prigušeni glasovi. Voditeljev glas je „s čujnim smješkom" spomenuo kako će se razgovor, usprkos nestanku struje u studiju, ipak nastaviti. „Ja odahnem" piše Turković „ali i registriram još jedan od - u zadnje vrijeme učestalih - simptoma progresivne bolesti Hrvatske televizije: njezine postupne „prištinizacije".

Već u slijedećoj rečenici Turković se ispravlja zbog političke nekorektnosti i napominje da se tu karakterizaciju - „prištinizaciju" - treba shvatiti „metaforički, bez regionalističke zlobe." No obzirnost koju je pokazao prema tehnički i izvedbenim standardima nekadašnje prištinske televizije, Turković nije pokazao i prema HTV-u, glavnom objektu svojih studija.

Kritika komercijalizacije i banalizacije tv-programa danas se često tretira kao nepotrebno širenje „moralne panike". Televizijske zvijezde postaju sve nedodirljivije u medijima - zahvaćenima glamurizacijom društva koju je potaknula upravo komercijalizacija televizijskog prostora. Ali kod Turkovićeva, ex cathedra diskursa, nema ustručavanja.

Analizirajući određene pojave Turković proziva brojne tv-zvijezde. Već zaboravljena Doris Vrandečić-Vučković navodi se kao uzor posvemašnje izvještačenosti („nijedna njezina kretnja, nijedna riječ, intonacija rečenice, pogled, reakcija, nema ni trunke spontanosti"). Današnji urednik Zabavnog programa Mirko Fodor tremaški je pozer („s grčevito poluotvorenim ustima i glasovno naglim počecima rečenica"). Oliver Mlakar posjeduje intonacijski nadnaravnu „srdačnu vedrinu" (s „gestama sličnim gestama Disneyeva Pinokija iz njegove marionetske faze"). Drago Celizić nekome može biti i simpatičan („ljudi vole kad se netko toliko trudi da im se dopadne da se ne skanjuje čak ni ispasti smiješan, budalasto napastan"). Aleksandar Kostadinov je trom, izvještačen i „razlomljen". Liljana Bunjevac-Filipović je „gadljiva" (teško je „ne uočiti sve vidove njezine ulizivačko-optimističke rutine")...

Zapravo, u većini svojih tekstova, kako kozerija, tako i studijskih rasprava, Turković televiziju promatra kao negativan fenomen. To je opći dojam "Naravi televizije" - bilo da je riječ o izvještačenim i slavnim voditeljima, glumatanju u sapunicama, ili ideološkoj televizijskoj propagandi. Toga je Turković svjestan. Otuda i naslov „Narav televizije": jer za razliku od „prirode", „narav označava karakter, i to ne samo dobar karakter nego i ćudljiv karakter, ali i rascijepljen karakter".

Negativna fenomenologija televizije najuočljivija je kod Turkovićeve analize dvaju Dnevnika HTV-a: jednog emitiranog 18. studenog 1991., na dan pada Vukovara, i drugog emitiranog 17. studenog 1993. Hladnom analizom Turković dokazuje kako su umjesto „norme nepristranosti" HTV-ovi Dnevnici ustoličili „normu pristranosti", propagirajući „našu stvar".

„Normu pristranosti" Turković razlaže na „subnorme". Pa tako uočava „normu bezuvjetnog konformizma" (svi se moraju podčinjavati službeno određenim nacionalnim ciljevima). „Normu uspjeha" (nitko nema pravo sumnjati u politiku Franje Tuđmana). „Normu ispravnosti" (sve što radi „naša strana" je ispravno). „Normu neljudskosti neprijatelja" (neprijatelja se mora okarakterizirati kao temeljno ne-ljudskog). „Normu nacionalne usredotočenosti" (koncentracija na domaće vijesti). „Normu agresivnosti" (svi mirovni pokreti automatski se drže izdajničkima)...

Ukratko, HTV-ov Dnevnik pomalja se kao bojni brod mračne propagandne mašinerije. Analiza je koliko hladna i odmjerena, toliko i zastrašujuća. No ono što dodatno upada u oči jest da se mnoge Turkovićeve „subnorme" mogu primjetiti i u suvremenom medijskom prostoru. Primjerice, „norma neljudskosti neprijatelja" danas se prezentira kroz razne „bizarne vijesti" („srpski narkomani ližu žabe krastače", i sl.)

Nakon analize dvaju HTV-ovih Dnevnika Turković je pokušao napraviti i poredbenu analizu Dnevnika i središnjih vijesti Slovenske televizije. Odabir je trebao biti slučajan no Turkovića je „zatekao osobit Dnevnik". Na VHS je snimljen Dnevnik emitiran dan nakon povratka Tuđmana s liječenja u SAD, i dva dana nakon demonstracija za Radio 101! Slučajni uzorak ovoga puta obilježavali su „komentari".

U komentaru Obrada Kosovca prokazivali su se neprijatelji, a komentar Nenada Ivankovića obrađivao je reakcije inozemnih medija. Oba komentara Turković procjenjuje ideološki neučinkovitima, pitajući se kome se oni zapravo obraćaju. „Odgovor je jednostavan. Perverzna bit suvremenih interventnih komentatora sastoji se u tome da su oni ponajprije namijenjeni vlastodršcima, a ne publici".

Posvećivanje tolikog prostora Dnevniku je razumljivo. Uz uvozne sapunice televizijska propaganda predstavljala je dva najveća televizijska fenomena devedesetih u Hrvatskoj. Turković čak pokušava i pronaći sličnosti između te dvije „crne rupe", propagandne i eskapističke, koje su svakodnevno „usisavale" naciju. Pa se tako odvažuje i na uspoređivanje strukture „Santa Barbare" sa strukturom Dnevnika. Paralela je više nego li zanimljiva. No nažalost tek načelna. Turković ne analizira, primjerice, način i mjesto kojim se u Dnevniku predstavljao Franjo Tuđman, i s druge strane, recimo, način pozicioniranja C.C.-a iz „Santa Barbare". 

Usredotočenost na devedesete u nekim se segmentima čini zastarjelom. Primjerice, sapunice su donekle obrađena tema. Njihova fenomenološka zanimljivost čini se pomalo prevladanom. Danas su atraktivniji neki drugi fenomeni, prije svega „stvarnosna televizija", te utjecaj interneta na televiziju. Nažalost, njih se Turković tek rubno dotiče. No s druge strane njegova analiza učinaka komercijalizacije televizijskog prostora u Hrvatskoj ubojita je gotovo koliko i analiza HTV-ovih Dnevnika iz devedesetih.

U studiji s kojom bi kronološki mogla završiti „Narav televizije" Turković navodi sve pozitivne efekte pojave RTL-a i Nove TV. Pluralnost političkih nazora postala je vladajućom normom. Potaknute su određene programske novosti. Povećanje domaće proizvodnje povećalo je potražnju za domaćim kadrovima... Ali istodobno, pojačana konkurencija „razvila je čudnovatu komercijalističku međuovisnost" nacionalnih televizija, koje se međusobno oponašaju, a stupanj gledanosti postao je vrhunskim kriterijem neke proizvodnje - zbog čega i substandardni proizvodi postaju poželjni. Tako „da smo umjesto bitne raznolikosti dobili tek nebitnu raznolikost, a bitnu unifikaciju, za probirljivijeg gledatelja jedva podnošljivu jednolikost".

Ako tome dodamo da smo s liberalizacijom televizijskog prostora dobili javnu televiziju koja je komercijalnija od komercijalnih, i komercijalne televizije koje ne ostvaruju profit - paradoks je potpun. 

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )