Marina Kuveždić : Kad plavi Dunav

Marina Kuveždić: Kad plavi Dunav

Čini se kako je malo toga oko čega ljubitelji književnosti u Hrvatskoj mogu postići konsenzus, pa je samim tim nezahvalno tvrditi da je nepostojanje estetički vrhunskog romanesknog ostvarenja koji se dotiče (pred)ratnog Vukovara opća istina. Tako će se među zaljubljenicima u lijepu riječ naći poklonici „Listanja kupusa“ Igora Beleša. Bit će i onih kojima je književni događaj predstavljao po nekima kontroverzni roman Tanje Belobrajdić „Crni kaput“ (2017.), a bogami i onih koji su veliki roman o Vukovaru dočekali još 1994., kada je bard hrvatske književnosti Nedjeljko Fabrio objavio „Smrt Vronskog“. Pa ipak, za vjerovati je da među poklonicima kvalitetne literature još uvijek prevladavaju oni koji su stava da vrhunski roman na spomenutu temu do danas nije napisan.

Naravno, pritom se nameće pitanje u kolikoj bi mjeri rat i neposredno predratno doba morali biti naglašeni pa da bismo na temelju toga naslov koji razmatramo uopće uvrstili u takvu kategoriju; Vukovar je, osim toga, postojao i prije posljednjeg rata, o čemu nas je pored ostalih, služeći se književnošću kao medijem, izvijestio Pavao Pavličić (npr. „Šapudl“, prvo izdanje 1995.).

Kad plavi Dunav Kuveždić Marina

Bilo kako bilo, čitalačka većina za koju vjerujem da po danom pitanju prevladava, svoje uvjerenje teško da će promijeniti i nakon što je objavljen prvi roman Zagrepčanke rođene u Vukovaru, Marine Kuveždić. Jednako kao što bismo mogli pretpostaviti kako je roman „Kad plavi Dunav“ u svojoj suštini teško podvediv pod ovdje iznesenu, proizvoljnu kategoriju. Premda je posljednji rat i u ovom slučaju jedna od prijelomnih točaka, kao prostorno-vremenska te egzistencijalna raskrsnica poslije koje u životima pojedinih likova djela više ništa neće biti isto. I premda je teško ne primijetiti kako je radnja romana, takva kakva jest, mogla biti smještena i u neko drugo razdoblje, a u prilog ideji, da ne kažem potrebi za rasterećenjem reminiscencije od traume podložne zlouporabi u političke i ine svrhe.

Radnja je romana smještena u dva prostorna (Zagreb – Vukovar) i dva vremenska okvira (kraj osamdesetih/rat – sadašnjost), a njegov je središnji lik Vesna: u „vukovarskom“ periodu maturantica tamošnje gimnazije, a u „zagrebačkom“ (ne računamo li dio koji se odnosi na njen odlazak iz Vukovara na početku rata) pedesetogodišnja supruga i majka dvoje djece koja se, osim s demonima prošlosti, suočava i s neposrednom egzistencijalnom prijetnjom – malignom bolešću. I upravo se oni fragmenti djela koji opisuju Vesninu slutnju, otkriće bolesti, prihvaćanje dijagnoze, a zatim i odlazak na operativni zahvat čine kao njegovi najbolji trenuci.

Rekao bih kako se za tu potrebu autorica poslužila tzv. Kübler-Ross modelom koji je američko-švicarska psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross predstavila u knjizi eseja "O smrti i umiranju" (izvorno objavljenoj 1969.). Doista, doima se da Vesna prolazi kroz svih pet u modelu opisanih stadija suočavanja s potencijalno smrtonosnom bolešću (od negacije bolesti pa do njenog prihvaćanja), a psihološko profiliranje lika kulminira u fazi obilježenoj samosažaljenjem. Naspram tog sloja djela sve ostalo stoga se čini manje uvjerljivo, a najmanje uvjerljivo čine se upravo vukovarsko-zagrebačke epizode iz prošlosti koje možemo objasniti kao u kurziv stavljene i nepotrebno romansirane Vesnine mailove upućene ljubavi iz adolescentskih dana.

Ono što se doima kao osobito upadljiva karakteristika ovog ostvarenja žanrovska je nekonzistentnost djela; naravno da žanrovski hibrid ne mora ukazivati na manjak autorske discipline i da, tome nasuprot, može rezultirati vrhunskim postignućem (primjeri su u književnosti brojni), no ovdje to teško da je slučaj. Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući da se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju Vesnina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.

Katkad se tako čini kao da su – na istu temu – u jednu cjelinu integrirani fragmenti dvaju romana, od kojih je jedan pisan „za odrasle“, a drugi „za djecu i mlade“. Ako je ideja bila na taj način ilustrirati spomenute dvije kategorije suočavanja, tada se nameće zaključak kako provedba ideje, nažalost, nije u potpunosti uspjela. Dijelove teksta smještene u kurziv na trenutke je moguće doživjeti kao pokušaj Nore Roberts da napiše knjigu za djecu i mlade, nasuprot čemu se sinkronijski fragmenti teksta doimaju sartreovski. I dok je sadašnje vrijeme oslikano gdjekad solidno strukturiranom egzistencijalističkom mišlju, čak i onda kada je pripovjedač usredotočen na Vesninu djecu i njihove probleme, vukovarskim epizodama prema svemu sudeći ne nedostaje sentimentalizma koji graniči s banalnošću. Pokušaj ilustracije idoliziranja proisteklog iz djevojačke zaljubljenosti naposljetku je rezultirao opisima Vesnina unutarnjeg stanja uobičajenih za roto romane, teško za tzv. ozbiljnu literaturu.

Nora Roberts – isključivo zbog imena – izaziva asocijaciju na još jednu Noru koja, naročito u završnici knjige, čitaocima može pasti na pamet. Dakako da je riječ o protagonistici drame Henrika Ibsena „Lutkina kuća“, tek uz napomenu kako Vesna, za razliku od Nore Helmer, naposljetku ostaje vezana uz porodicu. Doduše, njen odnos prema suprugu Peri može implicirati emocionalnu neravnotežu uzrokovanu bolešću, ali ujedno ostavlja otvorenom mogućnost da je gimnazijska ljubav – ne računamo li ljubav prema djeci – Vesnina jedina emocionalna konstanta, što opet dovodi u pitanje iskrenost protagonističina odnosa prema bračnom partneru. Taj aspekt, da ne bude zabune, ne predstavlja nedostatak knjige, dapače: time autorica otvara prostor za razmatranje niza institucionalno diskreditiranih nedoumica, među kojima i onu mogućnosti ili čak imperativa doživotnog voljenja iste osobe. To što se na trenutke može učiniti da Vesna svog supruga nikada nije voljela (ili ga je voljela znatno manje no svoju vukovarsku ljubav) ne osporava rečeni aspekt, već ga dopunjuje još jednom interpretativnom idejom – mogućnošću da je protagonistica poliamorna.

U tom smislu Kuveždić nas provocira razmisliti o društveno tabuiziranoj činjenici kao spoju niza faktora (uključujući i onaj biološki), a čega se pored ostalih dotaknuo i psiholog Ali Fenwick u svjetskom bestseleru „Crvene zastavice, zelene zastavice“ (2024.). Pa ipak, vjerujem da bi dio čitalaca spomenuti smjer interpretacije djela ocijenio kao suviše radikalan. Kao što vjerujem u mogućnost da čitaoci, zavisno o ličnom iskustvu (rodnom, klasnom i sl.), zauzmu isključivi stav prema Vesni i suprugu – jedni će jamačno uskliknuti: You go girl! (mada bi vam pripadnici generacije alfa mogli objasniti kako je uporabno značenje sintagme promijenjeno); drugi će se zapitati: Što je Pero skrivio?

Ako se iz navedenog razvije konstruktivni dijalog – komunikacija koja podrazumijeva učenje – tada bismo knjizi, usprkos neuvjerljivostima, mogli dopisati didaktički karakter. Što je vidljivo i u segmentima knjige fokusiranim na Vesninu djecu – Renatu i Luku – a osobito na Renatin ljubavni odnos s nešto starijim školskim nasilnikom. Taj se odnos, iako je knjiga objavljena mjesecima prije proslavljene britanske mini-serije Adolescencija, dotiče rodno uvjetovanog nasilja koje u suvremeno doba među mladima, suprotno očekivanjima neupućenih, doživljava „renesansu“; ako sadašnjost u romanu preciziramo kao vrijeme nakon pandemije koronavirusa (kao što je u djelu naznačeno), tada Renatina dečka – kojemu nasilno ponašanje prema djevojkama nije strano – možemo promatrati i kao produkt (zahvaljujući spomenutoj seriji) medijski aktualizirane manosfere.

Uostalom, samoproglašeni mizoginičar Andrew Tate nije vijest od jučer. Pa je tako zanimljivo primijetiti kako je, prema britanskoj tvrtki za istraživanje tržišta Yougov (navodno kredibilnoj), mizoginičar spominjan i u rečenoj seriji 67. najpopularniji influencer na svijetu u prvom tromjesečju ove godine. Srećom, Renata se postavila prema Marku kao, ne tako davno, Greta Thunberg prema Tateu; je li posljedica obračuna Renate i Marka ta da im je porasla popularnost u školi kao što je npr. Thunberg i Tateu tokom i poslije sukoba porasla popularnost na tadašnjem Twitteru – tko će ga znati.  Ono što međutim znamo jest da je rečeni problem stvaran – točno onoliko koliko je stvaran online svijet (dakle ništa manje od fizičkog svijeta) – sukladno čemu roman podsjeća na potrebu za žurnim djelovanjem koje, prije svega, podrazumijeva neodgodivo učenje. 

S obzirom na edukativni potencijal romana, pa i s obzirom na činjenicu da je posrijedi prvijenac, navedenim slabostima knjige „Kad plavi Dunav“ Marine Kuveždić moguće je barem donekle progledati kroz prste. A za veliki ćemo se roman o Vukovaru – mi koji nismo impresionirani naslovima s početka teksta – morati strpjeti, k tome bez garancije da će se takav književni trenutak uopće dogoditi.

Marina Kuveždić

Kad plavi Dunav

• Sandorf 12/2024.
• 125 str., meki uvez
• ISBN 9789533515526
• Cijena: 16.00 eur

Renati se poljuljalo samopouzdanje, a njen dečko pokušava iskoristiti situaciju. Vesna se suočava s dijagnozom maligne bolesti i vlastitim žaljenjem za prošlošću i nesigurnostima koje tada nije riješila, a koje remete njezine odnose s obitelji. Obje će se morati izboriti ponajprije same za sebe, a tek zatim suočiti i jedna s drugom i s ostatkom obitelji.