Igor Beleš : Listanje kupusa

Igor Beleš: Listanje kupusa

Enid Blyton  je 1942. godine objavila "Pet prijatelja na otoku s blagom", prvi u popularnoj istoimenoj seriji knjiga koje se bave skupinom djece i njihovim brojnim dogodovštinama. Uslijedilo je više od dvadeset nastavaka, a posljednji, "Pet prijatelja u posljednjoj pustolovini", objavljen je 1963. Napisani u stilskom ključu koji ponajprije apelira upravo mlađim čitateljima, nisu loš inicijalni stimulans za razvijanje čitalačkih navika u budućnosti. Tu se nalazi i određena poveznica s mojom vlastitom biografijom jer sam njihov "Otok s blagom" dobio kao dar za rastanak od školskih kolega u Makarskoj u izbjegličkim godinama, u jednoj od pet škola koje sam u tom periodu nazivao svojima.

Moglo bi se reći da me to nesvjesno pripremilo i za roman "Listanje kupusa" Igora Beleša, samo sada iz jedne potpuno drukčije perspektive. Ako sam nekada davno i bio lik iz ovog romana, sada gledajući iz daleka mogu naslutiti formativni utjecaj tog iskustva. Naravno, bilo je to vrijeme davno prije ove knjige, ali je istovremeno i neka vrsta predznanja o tekstu i kontekstu iz kojeg autor polazi. Riječ je o knjizi koja linearno prati početke rata u Slavoniji, odnosno onaj posljednji period mira prije nego što su neredi nepovratno krenuli, a zna se kako je završilo.

Listanje kupusa Beleš Igor

Beleš kroz likove djece koja suočavajući se sa ogromnim promjenama koje su uništile njihov harmoničan svijet slika odraz jednog društva koje je nakon dugogodišnjeg mirnog suživota naglo izgubilo nevinost, nakon čega je potekla krv. Za filmofile će ova knjiga biti iznimno asocijativna. Na određen način, počinje ondje gdje Hanekeova antologijska Bijela vrpca završava, a nastavlja se u gorkom, atmosferičnom tonu sličnom seriji The Forest gdje u francuskim Ardenima policija istražuje bizarni nestanak lokalne tinejdžerke u šumi.

Goran, Zoran, Bojan, Dragan i Nikolina zajedno provode vrijeme od škole do kuće i u njihovim se međusobnim odnosima naslućuju kompleksni međuljudski odnosi u tom gradu koji ubrzava na putu bez povratka. Nakon što iz njihovih škola i ulica naglo počnu nestajati srpska djeca, ekipa kreće u akciju istraživanja uzroka neobjašnjivih promjena u društvu, a posebno u ponašanju i govoru njihovih ukućana. Kada nestane i Goran, stvari se zakompliciraju jer su odlučni da saznaju što se dogodilo. To za sobom povlači niz događaja kao kulu od karata koja se urušava, realnost od koje ih štiti djetinja naivnost tada im konačno kuca na vrata. Naime, Zoran i Bojan su Hrvati, a Goran i Dragan Srbi, što će biti ključno za njihovu sudbinu.

Osim toga, iako su glavni protagonisti djeca, ovo sasvim sigurno nije knjiga za djecu. Prije bih rekao da je ovo knjiga za roditelje, da se podsjete na njegovanje animoziteta kao alata političkog utjecaja i ljudske spremnosti da podlegnu opasnoj propagandi kada im se nudi u malim dozama koje s vremenom postaju sve veće. Ako naziv i aludira na njega, kupusa u stilskom smislu nema. Njegove rečenice su jednostavne i bez previše dramatike jer dječje oči i u ludilu pronalaze tragove razuma. Tekst je pitak i nepretenciozan, drugim riječima vjerujemo im jer ih Beleš ne patronizira. Nisu sveznajući pripovjedači niti detektivi u pravom smislu riječi. Zoranov ispovjedno-dnevnički ton daje dimenziju introspekcije koja ga razlikuje od ostatka družine. Nikolina je empatična i odlučna da bude ravnopravno prihvaćena u toj muškoj družini, koja ipak popušta smatrajući je pojačanjem a ne slabošću.

Ovo je majstorski ispričana priča o bespomoćnosti nevinih suočenih sa kaosom koji svuda oko sebe sije proždrljivi mrak o kojem govori Zoranov otac, s istim ciničnim prizvukom kao Pušač iz Dosjea X. Svojevrstan hladan tuš za sve nas koji smo morali jednako tako brzo odrasti i kojima je poznata suptilna indoktrinacija koju autor pretvara u pitanje na koje samo čitatelj zna odgovor. Je li svaki odgoj oblik indoktrinacije? Svodi se na vrijednosti koje prenosimo na svoju djecu, dok tek rijetki znaju da su predrasude roditelja preveliki teret za dječja ramena, što ih ne sprečava da majčino mlijeko truju ideologijom koja nas od samog početka uči tribalizmu oštrih bridova i gradnji debelih zidova umjesto otvaranju prozora. U tome je i dirljivost scena kada djeca pokušavaju proniknuti tko je koje “vrste” i zašto to podrazumijeva neprijateljstvo. Svi se možemo prepoznati u dobronamjernom, lakovjernom Zoranu, zbog čega je ova knjiga važna: uvijek započinje slatkom tajnom a završava kalašnjikovom, kao savršena alegorija odrastanja u toj toksičnoj atmosferi.

Sporedne likove poput roditelja i susjeda Beleš prikazuje kao krokije proverbijalnog Drugog, koji postoji u svakoj ulici: od susjeda špijuna za kojeg svi navodno znaju, preko tek naoko senilnih baba do čudnih ali dobronamjernih prolaznika koji se u tom nadolazećem ludilu pokazuju kao glas razuma. Čitatelja prožima žalost ne toliko za mladošću koliko za stanjem duha koji je još bio u stanju u ljudima vidjeti samo dobro, dok je sve drugo neobjašnjiva anomalija daleko od očiju. Iako je identitet kategorija koju su u današnjem svijetu prisvojili borci za prava manjina, u svijetu njegovih junaka on je još uvijek daleko od lijevo-liberalnog diskursa, a mnogo bliže motivima iz pjesama Marka Perkovića Thompsona. Primarna ciljna publika takvih kreatura su likovi kao što je Zoranov otac, koji zahvaljujući novonastaloj situaciji konačno dobija ventil da izbaci iz sebe svu mržnju koju su mu drugi  na kapaljku sipali u um cijeli život, odnosno klasični peer pressure.

Nakon toliko indoktrinacije, klimaks je pitanje vremena i sve samo ne bezbolan. Nažalost, roditelji malih prijatelja nisu ni svjesni da će upravo njihova djeca platiti najveću cijenu za nešto za što nisu krivi niti su u tome sudjelovali osim prisilno. Knjiga se bavi i problemom miješanih brakova u situacijama sukoba, s čime se mogu identificirati mnogi gradovi sa velikim postotkom istih. Za vrijeme rata devedesetih, mnogi od njih su emigrirali i jedni su od rijetkih koji su tamo i ostali. Kada sagledamo društvo u cjelini, pogotovo u Bosni i Hercegovini koja i dalje plaća cijenu svoje multietničnosti, sve to poprima logiku uvjetovanu crno-bijelom prirodom političkog i historijskog tribalizma koji ne ostavlja nimalo prostora za bilo koji oblik inkluzivnosti. Zoranova dilema o pripadanju odražava se kroz odnos sa kompliciranom prirodom vlastite obitelji koja je svojevrsna metafora društva koje u tom trenutku još uvijek stoji na rubu litice.

Živi sa majkom, očuhom Marinkom i sestrom Sanjom koja ga zlostavlja u svakoj prilici. Njegov otac uglavnom je odsutan iz njegova života, a počinju se ozbiljnije zbližavati pred početak sukoba. Majka je arhetip žene koja se i sama bori s vlastitim greškama, slabostima i strahovima. Jedva se suzdržava od projiciranja istih na djecu, sve do trenutka kada stvari iz igre prerastu u taj mrak koji guta i kao vatrena stihija uništava sve ono što su dotad izgradili, kao što su prijateljstva, romantične veze isl. Jezu koju osjećamo pojačava jezik, krajnje jednostavan i obogaćen aluzijama dječjih igara kao što je Rizik. Tok misli glavnog lika izrazito je uravnotežen i zreo za nekoga tog uzrasta jer identitetsko pitanje gleda iz kuta kurioziteta umjesto prerogativa:

Na pitanje čiji sam nikad nisam znao pravi odgovor. Mamin svakako jesam bio, ali bilo mi je neugodno zbog tate. Marinka nisam mogao mijenjati za tatu a tata se prema meni ponašao gore nego Marinko. Nezainteresiranost za moje postojanje očito je bila presudna osobina kojom su muškarci zavodili moju mamu.

Teško je pisati o ovakvoj knjizi a da pritom i sam sebi ne postaviš isto pitanje iako je funkcija kritičara da se fokusira na dijalog knjige i čitatelja, a vlastito iskustvo stavi u drugi plan. Belešova priča govori o odnosu pojedinca i kolektiva kakav god on bio. U ratu nema dobitnika jer oni koji ne izgube glavu gube razum. Djeca svoj svijet doživljavaju primarno kroz perspektivu stripova koje čitaju, kao što su Dylan Dog, Martin Misterija, Zagor i sl. Oni su na isti način ta formativna čitalačka klica iz koje izrastaju naša prva uvjerenja i promišljanja. Zato je Alan Ford Maxa Bunkera tako dobro prihvaćen u bivšoj Jugoslaviji jer savršeno utjelovljuje srž balkanskog mentaliteta.

Mana autorova pristupa se može okarakterizirati kao svojevrsna predvidljivost jer nije prvi, a zasigurno ne i posljednji koji društvenoj kataklizmi prilazi iz dječje perspektive, čime otupljuje njenu oštricu. Najbolji je primjer svakako "Velika bilježnica" Agote Kristof, gdje je pitanje identiteta do određene mjere potpuno prevaziđeno jer su protagonist imenovani po svojim ulogama, bez ikakve dublje individualnosti. Tako da je više riječ o granici tolerancije jer jedan od mnogih koji uvijek iznova skaču na istog konja očekivajući drukčije rezultate, iako su razlike u nijansama.

To nipošto ne znači da "Listanje kupusa" nije unikatno čitateljsko iskustvo. U krajnjem slučaju, svaki autorski glas je jedinstven, a ograničava ga jedino pismenost i rečenica kao glavno bojno polje na kojem se prolazi ili pada. Moglo bi se reći da je Beleš svoj ispit prošao. No to u dobroj mjeri ovisi i o otvorenosti čitatelja da na istu sliku pogleda kroz još jedne oči. I granici tolerancije na temu koja je već prožvakana ali uvijek iznova provokativna. On poentira nečim što nam često promakne a ne bi smjelo: čak i kada im se ne obraćamo izravno, djeca čuju sve, pa i ono što vjerujemo da smo sakrili od njih. Stoga se često čudimo nekim njihovim spoznajama zaboravljajući da poput spužvi upijaju sve ono čemu su izloženi. Ma koliko okrutno bilo ono što tada još nisu u stanju u potpunosti razumjeti. Savršeni primjer propagande je  scena u kojoj se Zoran prvi put susreće sa zakulisnim igrama odraslih: „A može onda bombona?“ reče i iz dubokog džepa haljine izvadi nekoliko slatkih tajni i gurne ih u moju ruku. „Evo da se malo zasladiš“.

Ovako sve to započinje: mamcima koji nas uvjeravaju da su nešto što nisu, a u biti su tajne koje djeca nisu spremna razumjeti. Slatke tajne koje će uskoro zagorčati sve istine u koje su dotad vjerovali. To može biti i lekcija za odrasle. Ono što smo bili a sada više nismo, jer nas svijet kvari i odrastanje uništava taj zaštitni sloj koji samo djetinjstvo može pružiti. Beleš razumije dileme svojih likova jer su jednom bile i njegove vlastite. Zato će "Listanje kupusa" nekome djelovati i autobiografski. A to su vrata koja, srećom, uvijek ostaju otvorena.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Igor Beleš

Listanje kupusa

• Hena com 05/2023.
• 376 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532594171

Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu je naselju 1991. krenulo istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije... No, njihovo je prijateljstvo iznad svega, pa im ni činjenica što doznaju da su odjednom postali Srbi ili Hrvati ništa ne znači. 'Listanje kupusa' Igora Beleša jedan je od prvo ljepših, pa poslije mučnijih i napetijih romana u posljednje vrijeme.