Jordan Peterson : Mi koji se hrvamo s Bogom

Prošle godine u studenom je u američke knjižare stigla nova knjiga Jordana Petersona "We Who Wrestle With God: Perceptions of the Divine". Na isti dan je predstavljen i hrvatski prijevod u izdanju nakladničke kuće Verbum, već poslovično posvećene Petersonovoj riječi. Činjenica paralelnog izlaska knjige na različitim tržištima s kompetentnim prijevodom (zasluga Anđelka Bošnjaka) sama po sebi raduje i možemo se samo nadati da će postati maksima djelovanja, barem u onim slučajevima kada je riječ o „paprenim“ naslovima koji se tiču stvari temeljnih, zajedničkih i ujedinjujućih, o kojima svatko od nas ima ponešto za reći, a o kojima svatko od nas ponešto i govori bez obzira s koje katedre to činio. Peterson je dobro poznata ličnost i afirmiran autor, čiji stavovi, ponešto češće nego što bismo očekivali u današnjem vremenu koje obilježava „politika nezamjeranja“, postaju predmetom polemike.

Mi koji se hrvamo s Bogom Peterson Jordan B.

"Mi koji se hrvamo s Bogom: Percepcije božanskoga“ (Verbum, 2024.), tako je naslovljen prijevod knjige kojoj ćemo posvetiti nekoliko sljedećih redaka. Na ovaj dramatični naslov dvojako se može gledati, ili ćemo u njemu vidjeti veliku raskoš svojstvenu nekakvom suverenom intelektualcu koji se smjelo „muva“ svijetom ideja i slikovitim metaforama zahvaća aporije ili zrelu svečanost tradicionalista koji pomno i oprezno „guli“ slojeve bitnoga. U svakom slučaju i jedno i drugo je dobro i najviše bi profitirali kada bi Peterson u smislu naslovljavanja bio predan i jednom i drugom očištu. Snažna i zaigrana poetičnost može samo obogatiti ovu „pustu zemlju“, a staložena svečanost tu istu pustu zemlju obilježiti najnovijim zavjetom na kojem će počivati obnovljeni čovjek novoga smisla.

No, hajmo vidjeti o čemu se ovdje radi. Posebno zanimljivo bit će pratiti slijed, svojevrstan tok razvoja, od "Mapa značenja" (izvorno 1999., u nas Verbum, 2022.) o kojima sam već za Moderna vremena imao priliku pisati, preko slavnih knjiga "12 pravila za život" (Verbum, 2018.) i "Izvan reda" (Verbum, 2021.) pa sve do novog izdanja pred nama.

Što je to temeljno, zajedničko i ujedinjujuće o kojem Peterson ovdje nastoji progovoriti? I najmanje pronicljivoj osobi bit će sve jasno već iz naslova. Radi se o onom božanskom i iskustvima religijske i vjerske naravi koja su utemeljujuća u najrazličitijim kulturnim krugovima, do te mjere da imaju pravo pretendirati na univerzalno. Već sama činjenica mogućnosti relativno uspješne jezične komunikacije koja počiva na semantičkom po-vjerenju između sugovornika dovoljan je argument za univerzalnost vjerskog iskustva. Na ovaj način uopćena i sveprisutna, ali bezoblična, krajnje „sekularna“ i čudesna vjera iz čovjeka izvlači pokušaje uobličavanja koji iziskuju formalizaciju i usustavljenost. Ondje gdje čovjek razmišlja i priča, gdje je sposoban uopće zamisliti nešto više od sebe, tamo je njegova svijest kao praznina „metafizičkog“ i misterij ljudskoga stanja. Peterson svoju potragu za univerzalnim usmjerava prema ponešto konkretnijem slučaju, pričama izdvojenim iz starozavjetnih knjiga koje nastoji analitički otvoriti i na taj ih način podložiti suvremenom senzibilitetu. 

Čitatelj će naići na uvod i devet poglavlja posvećenih redom egzegezi priča o proroku Iliji, stvaranju, prvim ljudima, Adamu i Evi, njihovim potomcima Kajinu i Abelu, velikom potopu i Noi, kuli Babilonskoj, Abrahamu, Mojsiju i naposljetku o Joni. Petersonovo polazište za istraživanje svake od navedenih priča je točka morala. Jednako polazište imali su i drugi brojni komentatori i interpretatori biblijskih tekstova što naravno nikako ne čudi uzimajući u obzir da se radi o središnjim tekstovima cjelokupne judeokršćanske tradicije. Tim više, Bibliju se s pravom smješta u samo srce „zapadne“ kulture čime zaslužuje stalnu i kontinuiranu izloženost najrazličitijim mogućim analitičkim i interpretativnim pokušajima koji njezino značenje rastežu mogli bismo tako reći i izvan okvira uobičajeno shvaćenog književnog djela.

Biblija se tako preobrazila u temeljni kamen na kojem počiva mnogošta od onoga što uzimamo zdravo za gotovo i što vodi naša duhovna nastojanja i uvjerenja. Odrješita poetičnost i snažna dramatika biblijskih slika rezonirale su toliko puta s najrazličitijim mogućim umovima ostavljajući odslik koji se nazire i u onima koji su najkritičnije raspoloženi među nama. Kako se onda Petersonov pokušaj može uklopiti u tu orijašku tradiciju biblijskih studija, a da ga na neki način ta ista tradicija ne „proguta“ i „neprobavljenog“ izbaci ili ga samo neoprezno pregazi nesvjesna njegova postojanja?

Antropocentrizam i logocentrizam čine samu srž općeg mjesta Petersonova izlaganja. To je jasno već iz samog uvoda u kojem razlaže priču o proroku Iliji koji Boga i ono božansko ne nalazi u izvanjskim znakovima koji se snagom svoje elementarne pojavnosti nameću i zavode nego u „šapatu laganog i blagog lahora“ koji dolazi iza potresa i ognja. Ilija, primjećuje Peterson, u razdoblju najveće svoje sumnje i frustracije „božjim planom“ u pravom smislu te riječi internalizira Boga, uviđajući da je uvijek prisutan, u svima nama, kao tihi unutarnji glas savjesti, „vječni vodič“ za moralnu prosudbu i onaj koji usredištuje, ispravlja i ponizuje. Internaliziranjem Boga, samog središta stvari, čovjek se punokrvno uključuje u božanski poredak, a ujedno i eksponencijalno povećava odgovornost za svoje djelovanje.

S druge strane, u Knjizi postanka Peterson se fokusira ponajprije na onaj dio izvještaja o stvaranju koji se tiče predstavljanja Boga kao „duha koji lebdi nad vodama“ odredivši ga kao „uređujući“ princip reda u opoziciji prema massi confusi (alkemijski pojam, Peterson preko C.G. Junga), neodređenim vodama koje povezuje s arhetipom kaosa i nepoznatog. Slično se može primijetiti i čitanjem "Mapa značenja" koje su cijele prožete jungovskim diskursom i njegovim učenjem o arhetipovima koji izranjaju iz strukture kolektivnog nesvjesnog. Tohu va bohu, što je na starohebrejskom opis stanja u kojem je Zemlja prije stvaranja svjetla, fraza je kojoj je autor vraća kontinuirano. To je trenutak prije intervencije logosa, u značenju reda, Boga, onog božanskog ili u izvještaju o stvaranju iz Ivanova evanđelja same riječi. Osim što je osnovno uredbeno načelo svijeta za Petersona Bog predstavlja i vječni i nepromjenjivi red u moralnom smislu, koji ugrožavaju već prvi ljudi, Adam i Eva, ali i svjetotvornu riječ, posljedice čijeg zloupotrebljavanja osjećaju Kajinovi potomci i graditelji Babilonske kule. 

Svakako je zanimljivo Petersonovo nastojanje u psihologizaciji aspekata ovih starozavjetnih priča, koja bi se mogla smatrati ključnom za osuvremenjivanje njihova značenja. Peterson dobro primjećuje žrtvu kao temeljnu njihovu pripovjednu funkciju, dakle u onom barthesovskom smislu u kojem označava izraz određenog odnosa unutar strukture. Svaki agens, djelatna ili pokretačka sila, jednostavnije rečeno junak, u pričama koje su podastrte u doslovnom ili prenesenom smislu prinosi žrtvu. Žrtvu Peterson dominantno tumači bihevioralno, kao oduzimanje budućnosti ili kao žrtvovanje ponašanja (hirovitih, trenutačnih zadovoljenja) u svrhu održavanja i obnavljanja vječnog poretka čije uznemiravanje nužno završava zlom i katastrofom. Oni koji nisu spremni podnijeti žrtvu, ali i oni koji nisu spremni tu istu žrtvu podnijeti na ispravan način, poput Kajina koji u naletu bijesa ubija svog brata Abela čijoj je žrtvi Bog skloniji, Mojsija u onim trenucima kada se prepušta stečenoj i zavodljivoj moći fizičke sile zbog čega mu bude zabranjen ulazak u obećanu zemlju ili Jone koji bježi od teške zadaće koja mu se iz nutrine nameće zbog čega završava u utrobi kita, bivaju u svom otklonu od imperativa vječnog reda kažnjeni uronom u kaos bezdana i tame. Kajin je prognan u zemlju Nod (lutalački život, zemlja u kojoj se spava), Mojsije umire pred obećanom zemljom u pustinji (figurativno mjesto između, sam kaos bez obilježja), a Jona u mračnoj utrobi kita nestaje i posljedično gubi obilježja. Prinošenje žrtve će stoga autor shvatiti kao obnavljanje usredištenja, kojim se čovjek usklađuje s vječnim i nepromjenjivim poretkom, shvatit će ga kao ponovni pogled prema gore, u vis, u smjeru Jakobovih ljestvi.

Tomu treba dodati i komplementarnu funkciju žrtve kao poziva na djelovanje usklađeno s vječnim poretkom. U tom smislu za Petersona žrtva, osim što nas vraća onom ujedinjujućem i izvorno ljudskom, funkcionira i kao motivacija za djelovanje, za izlazak u svijet i njegovo ostvarenje kao „dobrog ili veoma dobrog“. Oprimjerit će drugu funkciju žrtve u priči o Abrahamu, koji prvu žrtvu prinosi u onom trenutku kad se odriče svog situiranog i ugodnog života da bi krenuo u svoju životnu pustolovinu ispunjenu kušnjama i ostvario svoj konačan smisao kao „otac mnoštva naroda“ (Abraham) koji bespogovorno i nesebično daje od sebe sve (spremnost da žrtvuje svog sina Izaka).

Osim bihevioralnog tumačenja pripovjedne funkcije žrtve Peterson psihologizira i na način supostavljanja uopćenih osobnosti likova iz starozavjetnih priča i one Boga kao lika „čija se osobnost otkriva kako se biblijska priča odmotava.“ Ovime kao da čini jedan korak bliže i prema poziciji Ludwiga Feuerbacha, poznatog filozofskog antropologa koji o Bogu piše kao o projekciji (hipostazi) osobina ljudske biti u svoj njihovoj savršenosti čime obrće onu o čovjeku koji je stvoren na sliku božju, priželjkujući pritom i potpunu zamjenu zastarjele, ali nužne teologije antropologijom. Bez obzira na to koliko frapantan bio njihov slučajni duhovni susret i dalje je u djelomičnom skladu s ponešto liberalnijim i snažnije antropocentričnim Petersonovim pristupom biblijskog građi i idejama od teološkog značaja.

Kompleks načinjen od antropocentrično internaliziranog Boga u obliku nepromjenjivog reda (logosa), bihevioralne i budućnosne žrtve te intuitivnog nagnuća prema pustolovini i djelovanju vrlo je potentan u današnjem razdoblju. Međutim, možda i najsnažnija ideja proizlazi iz nečega što Peterson nadodaje u onim trenucima kad se osvrće na najveće zločine 20. stoljeća. To je šutnja, usko vezana uz nagnuće ka djelovanju, progovaranju i iznošenju vječnog reda iz svoje nutrine. Neostvareno djelovanje ili šutnja prema Petersonu je zapravo jednaka najtežoj laži i „izdaji onoga što vječno služi kao Istinski Vodič“ čime se u stvari sve prepušta i omogućuje, pa i zlo.

U odnosu na "Mape značenja" ova knjiga nije u toj mjeri prožeta anegdotalnim argumentima, ali zato, pored očekivano istaknutih paralela s raznim književnim i mitskim ciklusima, vrvi i vrlo zabavnim usporedbama sa sadržajima koji se konvencionalno povezuju s mlađom populacijom (Pinokio, Kralj lavova, Petar Pan i Vila Zvončica, Harry Potter, Ljepotica i zvijer). Uz to, opet je prisutna boljka vrtoglave cirkularnosti i ponavljanja, najizraženija u poglavljima o Mojsijevoj odiseji kojoj nikako ne ide u prilog ni to što se sastoji od bezbrojnih posrnuća pratećih Židova koja su eto sva uzeta u obzir u okrilju Petersonove sustavnosti. Moguće je nazrijeti i autorovu poziciju u ideološkom polju, no za nešto podrobnije iščitavanje svakako bi se bilo primjerenije pozabaviti njegovim medijskim istupima. Ovdje se valja zadržati na oštrim distinkcijama između muškog i ženskog, prirodnog (okolišnog) i ljudskog aspekta koje su ipak „pokrpane“ u nekom višem načelu komplementarnosti.

Odnos između prvospomenute opozicije u fokusu je primarno u onom dijelu koji se tiče priče o prvim ljudima, Adamu i Evi, prognanima iz raja zbog svoje oholosti koja se dvojako manifestira: kod Eve kao megalomansko uvjerenje da se i „otrov“ zmije može podvesti pod njezinu krunsku i vrhunaravnu samilost, a kod Adama kao arogantna misao da se rekategorizacijom vječni poredak može izmijeniti, i to bez posljedica, a sve u svrhu zadivljenja Eve. Drugospomenuta opozicija priroda/čovjek ipak je pomalo nespretno i nategnuto izvedena iz okvira razlaganja priče o Joni, koji navodno griješi jer više cijeni prirodu nego čovjeka. Autorovo razmatranje mogućih konsekvenci bezuvjetnog i radikalnog pretpostavljanja okoliša/prirode čovjeku ovdje je zasjenjeno svojevrsnim argumentativnim „nabacivanjem sebi na volej“. „Divljih“ i nepredvidivih interpretacija ima još, između ostalog u analoškom povezivanju resursne potencijalnosti utrobe kita i nakupljenih vrijednosti, tradicija i institucija ili povezivanju dinamike mutacija DNA s odnosom između središta i margine u uopćenom, strukturalističkom smislu.

Ono što sve navedeno čini komplementarnim je ujedinjujući princip smisla, ovdje u ruhu nepromjenjivog i vječnog reda kojeg bi se moglo nazvati i istinskom ljudskom prirodom koja u obliku unutarnjeg glasa božanske naravi vodi uvijek prema dobrom ili veoma dobrom prvo za čovjeka, a potom posljedično i za svijet. Koji je dokaz za postojanje Boga? Peterson će se vrlo brzo distancirati od ovog pitanja, zastarjelog i često središnjeg za deterministički, znanstveni diskurs toliko nam danas drag, a koji pretpostavlja da valorizacija bilo kojeg metafizičkog pitanja mora započeti zadovoljenjem početnih uvjeta kvantifikacije i materijalističke reprezentacije.

Čuda jezika, uma, života i smrti misteriji su koji će se zauvijek opirati uskom određenju, čemu svjedoči postojanje umjetnosti koju Peterson iznimno cijeni, a uz nju i književnu kritiku (!) s vrlo važnim zadatkom „eksplicitnog izražavanja“ pravila koja čine mapu našeg kolektivnog i nesvjesnog odnosa prema netom spomenutim odrednicama ljudske biti. Stoga ne treba odustati od hrvanja s mnogolikim metafizičkim, to je borba koja iscrpljuje i testira granice izdržljivosti.

Jordan B. Peterson

Mi koji se hrvamo s Bogom : Percepcije božanskoga

• Prijevod: Anđelko Bošnjak
• Verbum 11/2024.
• 308 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532359497
• Cijena: 35.00 eur
• Kupi knjigu!

U knjizi 'Mi koji se hrvamo s Bogom' svjetski poznati klinički psiholog Jordan Peterson čitatelje vodi kroz drevne priče o pobuni, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije. Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.