Ondje gdje čovjek razmišlja i priča, gdje je sposoban uopće zamisliti nešto više od sebe, tamo je njegova svijest kao praznina 'metafizičkog' i misterij ljudskoga stanja. Peterson svoju potragu za univerzalnim usmjerava prema ponešto konkretnijem slučaju, pričama izdvojenim iz starozavjetnih knjiga koje nastoji analitički otvoriti i na taj ih način podložiti suvremenom senzibilitetu.

Čini se da je današnji pojedinac češće izvan ravnoteže društvene i individualne odgovornosti što je posljedica sve veće sposobnosti ljudskog uma za apstrakciju, a time i veće sposobnosti da uznemiruje samog sebe. Peterson će uznemirujući aspekt apstrakcije svaliti na trajnu kontaminiranost anomalije smrću, smrću kao krajnje nepoznatog fenomena koji tjera na stalno remodeliranje strategija prilagodbe i...