Jordan Peterson : Mape značenja

Jordan Peterson: Mape značenja

12 pravila za život Peterson Jordan B.

Izvan reda Peterson Jordan B.

Jordana Petersona znamo svi. Njegovo lice poput odbljeska leće množi se u beskonačnom nizu YouTube Shorts videa, njegov glas precizan i suosjećajan, njegove oči sve češće pune suza, a njegov lik pomalo klasičan i neupadljiv. Tko je on? Klinički psiholog i sveučilišni profesor koji je odnedavno punokrvni pisac i važna medijska ličnost. Popularnost je stekao, ili bolje reći popularnost ga je zatekla 2016. godine kada je kritički progovorio o amandmanu na Zakon o ljudskim pravima Ustava Kanade kojim se isti nadogradio pojmovima rodnog identiteta i ekspresije. Godine 2017. prekida klinički rad, a 2018. sveučilišni i potpuno se posvećuje „evangelizaciji“ svekolikog puka kroz nebrojene konferencije (od kojih je jedna ove godine u sklopu predstavljanja knjige bila i u Zagrebu), intervjue, sučeljavanja (slavno ništa „debate stoljeća“ sa Slavojem Žižekom) i do sada dvije, u tu svrhu izdane knjige: 12 pravila za život: Protuotrov kaosu i Izvan reda: Još 12 pravila za život.

Što je radio Jordan Peterson prije nego li su mu se preko leđa počela lomiti koplja političkog mišljenja i prije nego li su ga počele rastezati ruke dežurnih moralista? Pa, kao i svaki drugi uzorni sveučilišni predavač pisao je znanstvene radove na području psihologije i usput petnaest godina pripremao knjigu za koju se bez oklijevanja može reći da je magnum opus njegove znanstveno-teorijsko-spekulativne karijere. Riječ je o knjizi Mape značenja: Arhitektura vjerovanja (Verbum, 2022., u prijevodu Valentina Findrika), prvotno izdanoj 1999. godine.

1999. godine Jordana Petersona uvjetno rečeno nije znao nitko. U međuvremenu se, kao između ostalog i svaki čovjek tijekom svog života, opredijelio, nešto je odlučio i otišao u određenom smjeru. Metaforički bi se moglo reći da je iz anonimnosti, nepoznatosti koju karakterizira apsolutna potencijalnost izašao na vidjelo, na svjetlost dana, čime se izložio opasnosti determinacije u očima drugih. Peterson je, eto, u jednom trenutku odlučio djelovati u smjeru misionarstva, svekolikog pomaganja i uvjetno rečeno spuštanja svoje teorijske pozicije u područje djelovanja, u svijet. Nepovratno je tim aktom, Haronu, lađaru koji prema priči prevozi duše u Had, iz svijeta živih u svijet mrtvih, a ovdje sasvim suprotno, iz svijeta mrtvih (spekulacija, teorija, znanost) u svijet živih (svakodnevni život običnih ljudi) morao platiti visoku brodarinu u obliku znanosti svojstvene koherencije, preciznosti, metode i erudicije. To je sve ostavio za sobom i postao predmetom hirovite, naivne i lake kritike koja na brzinu ili diskreditira ili afirmira rad i mišljenje.

Peterson je po reputaciji danas nedvojbeno self-help guru iz ustiju onih više, a alt-right vratar onih manje zajedljivih. Što bi drugo mogao postati klinički psiholog s ekstenzivnim stažem individualne psihoterapije kad se upusti u misiju univerzalnog karaktera osim self-help guru, što bi drugo mogao postati konzervativniji mislioc koji neoprezno (neoprezno u smislu konteksta i okvira) progovara o krizi maskuliniteta i lingvo-fašističkim tendencijama raznih „političkih korektnosti“ nego alt-right vratar.

Mape značenja Peterson Jordan B.

Mapa (odnosi se na djelo o kojem je riječ) je mnogo ozbiljnija knjiga u akademskom smislu, što će biti jasno i svima onima koji nisu pročitali dvije prethodno objavljene „dvanaestice“. U prvom poglavlju, spektakularno naslovljenom Descensus ad inferos autor izlaže djeliće osobne povijesti iz koje zaključuje o motivaciji za pisanje knjige. U biti se radi o svojevrsnom osobnom presvlačenju (kako to zmije rade), o skidanju koža koje objašnjavaju (prekrivaju) svijet, prvo one religijske, brušene protestantskim odgojem, a potom one političke tj. kože lijevog utopizma i ideologije koju je svojedobno brusio u mladenačkom zanosu. Pod kožama upakiranog smisla razotkrila mu se jezgrena, bitna konfuzija, zbunjenost, egzistencijalna tjeskoba i rastemeljenost koja ga je navela prema (psihologiji) mišljenju jednog, po njemu i osnovnog pitanja, a time i problema ljudskog postojanja, pitanja morala shvaćenog široko kao glavnog motivatora u djelovanju i nositelja vrijednosti i značenja.

Teorijski okvir je postavljen precizno: tri su konstitutivna elementa ljudskog iskustva: poznato, nepoznato i proces spoznaje tj. privođenja nepoznatog poznatome. Prema Petersonu svaki od navedenih elemenata iskustva hipotetski je provučen kroz mitske narative u kojima je svijet prikazan kao područje djelovanja, ispunjeno stvarima koje imaju afektivnu vrijednost, koje motiviraju akt, za razliku od znanosti koja na svijet gleda kao na mjesto stvari nad kojima vrši nasilje sužavanjem njihova značenja u pukom opisu. Mitski narativi zbog tobožnje univerzalnosti svoje strukture pogodno su polje za istraživanje biti ljudskog iskustva uopće i u sebi sadrže slike arhetipa. U drugom dijelu ove tvrdnje čujan je šapat Carla Gustava Junga koji će do kraja djela u duetu pratiti Petersonov. Međutim jezik ovog teksta ne iscrpljuje se u dvokrakosti (Jung, Peterson), ne ostaje samo račvast, iz njega vremenom izrasta i treći krak (Nietzsche) koji dodatno začinja ionako već suviše preciznu metaforiku Jungova pisma, prožetog magijskom i afektivnom simbolikom, alkemijskim formulama i vizionarskim slikama koje kao da su izašle iz vokalnog aparata nekog psihopompa. U kombinaciji sa snagom Nietzscheovog poetskog izričaja i baštinom kanonske poezije na koju se Peterson obilato referira, suvremenom čitatelju bi se formulacija početnih hipoteza mogla učiniti odveć agresivno postavljenom, nategnutom i obvezujućom. Ukoliko prihvatimo pravila igre ulazimo u svijet mitskih priča u kojima je domena poznatog najčešće simbolički prikazana kao muško načelo, u obliku Velikog Oca, kulture, duhova predaka, mudrog kralja ili tiranina, domena nepoznatog kao žensko načelo, u obliku Velike Majke, prirode, šupljine, utrobe zvijeri, ždrijela zemlje, vode, podzemlja ili mjesta na kojem sve počinje i sve završava, a proces spoznaje u obliku viteza, boga-sunca ili apstraktnog načela poput riječi. Ako ne prihvatimo razvedenu mrežu apstrahiranih simbola, što će vjerojatno učiniti čitatelj suvremene stručne literature iz područja humanističkih i društvenih znanosti sviknut na jasne, jednoznačne i doslovne formule koje jašu na leđima statističke (brojčane) potvrde, vrata Petersonove hipoteze ostat će nam nepovratno zatvorena i nema nam druge nego da se okrenemo i otiđemo daleko od ovog prokletog mjesta na krivoj adresi.

Zdravo funkcioniranje individue bi pritom značilo dobro balansiranje između junačkog djelovanja tj. hrabrog i odlučnog suočavanja s, a ne izbjegavanja nepoznatog, i umjerene vjernosti kulturnom i društvenom poretku. 

Slike arhetipa, s afektivnim, moralnim značajem, izranjaju iz kolektivnog nesvjesnog, koje predstavlja bihevioralnu mudrost stečenu osjetilima, imitacijom i igrom, a kondenziraju se, na višoj razini poimanja, u mitskim pričama. Mitske priče, u mitemu (op.a. osnovna gradbena jedinica mita) puta ispunjenom navedenim ponavljajućim slikama/simbolima, revaloriziraju temeljnu dinamiku ljudske svijesti suočene s iskustvom poznatog, nepoznatog i procesa spoznaje. Misli se na put od onoga što jest, od sadašnjeg stanja, prema onome što treba biti tj. budućem stanju koje se želi. Prema Petersonu osnovni motiv puta, ili kako ga on naziva metamitem puta, koji je uz to ekvivalentan dnevnom kretanju nebeskih tijela, u stvari je metafora života u kojoj jutro odgovara rođenju, podne zrelosti, a noć smrti. Transformacija u ovom slučaju nije nužno vezana samo uz krajnje granice života već se događa i unutar njega, u stalnom ponavljanju, oblikujući koncentrične krugove nagonskog kalibriranja ponašanja u odnosu na krajnju želju. Kalibriranje ili prilagodba javlja se kao nužnost u slučaju upliva anomalijske informacije, iz nepoznatog, u prostor ljudske svijesti. Svaka anomalijska informacija nužno mijenja proces ili strategiju pri postizanju cilja i bezuvjetno okupira pozornost. U principu se radi o bjelodanoj prilagodbi, na bihevioralnoj razini, koja se temelji na dobrovoljnom suočavanju junaka s nepoznatim e da bi se vratio u kulturu s novostečenim znanjem i zaliječio je od pogubne statičnosti. To je proces za koji Peterson pretpostavlja da se odvija stalno tijekom ljudskog života, u velikoj mjeri i danas i koji je ključan za zdravo funkcioniranje individue i društva. Zdravo funkcioniranje individue bi pritom značilo dobro balansiranje između junačkog djelovanja tj. hrabrog i odlučnog suočavanja s, a ne izbjegavanja nepoznatog, i umjerene vjernosti kulturnom i društvenom poretku. U protivnom, recimo ukoliko pojedinac ima tendenciju ometanja promjene poretka koji je pomogao ustanoviti, imamo posla s tiraninom i fašistom, a ukoliko ima tendenciju razaranja svakog oblika poretka s vjetropirastim dekadentom.

Čini se da je današnji pojedinac češće izvan ravnoteže društvene i individualne odgovornosti što je posljedica sve veće sposobnosti (op.a. možda bolje reći naučenosti ili sviknutosti na) ljudskog uma za apstrakciju, a time i veće sposobnosti da uznemiruje samog sebe. Peterson će uznemirujući aspekt apstrakcije svaliti na trajnu kontaminiranost anomalije smrću, smrću kao krajnje nepoznatog fenomena koji tjera na stalno remodeliranje strategija prilagodbe i ponašanja. U društvu znanosti koje je sklono preciznim definicijama u apstraktnim shemama ispražnjavati fenomene od afektivnog (motivacijskog) značaja i koje fetišizira nedostižno objektivno (apsolutno znanje, sveznanje) tj. vjeruje u mogućnost dosega sveznanja putem izvođenja i nizanja činjenica, anomalija se pojavljuje nedvojbeno mnogo češće, moglo bi se reći da se na nju lakše nailazi. Nije teško zamisliti užas situacije čovjeka okruženog razvijenim apstraktnim shemama koji barata sa sve više objektivnih činjenica, ali kojima nikako ne može nadvladati onu ultimativnu anomaliju, nedostižnu bez obzira na evidentni „golemi“ napredak znanja, a uz to ga promjenjiva potencijalnost svijeta stalno podsjeća na uzaludnost njegova stremljenja. Neuroza i strah, to su činitelji paradoksa duboko ukopanog u teorijski optimizam društva utemeljenog na znanosti koje se neprestano osjeća iznevjereno pred neuhvatljivom stvarnošću i u potrazi za novim modelima centrifugalno izbacuje sve stare ustanovljene društvene i intrapsihičke strukture prilagodbe i zaštite.

Na ovom mjestu Peterson se okreće partikularnim i složenijim razradama mitova počevši sa sumerskim i babilonskim, preko egipatskih i budističkih, pa sve do samih temelja judeo-kršćanske mitologije putem kojih pokušava dokazati njihovu i dalje važeću relevantnost i aktualnost.

Ideja i nit vodilja Petersonova kursa je sinteza, no ne isključivo po pitanju genealogije mitskih priča nego i korištene metodologije i znanstvenog znanja. Ono što pokušava je ujediniti polja humanistike i prirodnih znanosti, napose neuroznanosti. Međutim, to čini prilično sramežljivo i šturo, moglo bi se reći samo deklarativno, zadržavajući se pritom na krnjim opisnim kategorijama procesualnosti mozga i mutnog pojma orijentacijskog nagona prema novosti, čija je aktivnost pod pretpostavkom potaknuta radom amigdale. Taj ekskurs jednostavno ne ispunjava očekivanja, posebice uzmemo li u obzir koliko je pompozno najavljen iz čega bi znatiželjnik pomislio da će se čitav tekst osvrtati na fine nijanse i potencijalne veze između tjelesnih procesa i reakcije svijesti na svaki od triju predloženih elemenata ljudskog iskustva. To nije tako, već po završetku poglavlja, neuroznanost i neuropsihologija kao da su ostavljeni negdje po strani. Ovo ostalo više nalikuje nekakvom optimističkom strukturalističkom traktatu na kakav bi mogli naići u prvoj polovici 20. stoljeća s primjesama evolucijske psihologije koje na momente prerastaju u pravi power-fantasy, dakle crème de la crème „žanrovske esejistike“, pa tko voli nek' izvoli. Larpurlartizam i znanost radi znanja u takvu sustavu nemoguće su kategorije, a umjetnost dobiva prišivak „umotvorine s funkcijom“ MORALA, shvaćenog opet široko, kao smisao ili smisaonost općenito. Priložene sheme kojima je tekst ispresijecan, a koje su zamišljene kao ispomoć u razumijevanju, postižu pretpostavljeni učinak samo djelomično. Prema kraju teksta, kako se hipoteza vješto i suptilno konkretizira (indukcija), tako se njene apstraktne slikovne sheme usložnjavaju do te mjere da postaju nepotrebno kompleksne, a na momente u okviru stranice i teško vidljive.

Uz to, tekst je anegdotalno rastegnut do krajnjih granica, a povremeno se u primjerima živog rada s pacijentima i umetnutoj „sanjarici“ stječe dojam kao da autor odveć slobodno dodjeljuje značenje i umišlja uzorke, ali oprošteno, to je opća boljka, pandemija koja će nestati s čovjekom. Knjiga je realno mogla imati barem upola manje stranica i funkcionirati svejednako dobro. Dobro kažem jer se radi o vrlo zanimljivom tumačenju koje je itekako naslonjeno na filozofsku i psihološku tradiciju i koje izlaže opredijeljeni autor, selektivne, ali stabilne erudicije, u duhu čega naglašavam i ističem Petersonovo osobito, čak i malo pomaknuto razumijevanje i tumačenje porijekla zla koje se ne temelji na analizi granica nemoralnog djelovanja nego na konceptualizaciji laži, i to laži kao svjesnog anuliranja važnosti istinosne promjene i istodobnog „zamrzavanja“ značenja. Makar se štošta izneseno u ovoj knjizi može učiniti bjelodanim, zdravim razumom, tim više što to autor ima potrebu cirkularno potvrđivati pa čitanje na momente uzrokuje ozbiljan vertigo, vertigo je to iz kojeg čitatelj može izaći sa ponovno stečenim predodžbama nekih pozitivnih bihevioralnih usmjerenja, vrlo korisnih u tehnofetišističkom kaosu u kojem živimo.

Sigurno je ovo magnum opus, ali i finis opus čovjeka koji je napustio čistoću znanstvenog rasplitanja conditio humana i uronio u bezdan živog djelovanja, ali dosljedno u svakom slučaju.

Jordan B. Peterson

Mape značenja : Arhitektura vjerovanja

• Prijevod: Valentino Findrik
• Verbum 06/2022.
• 640 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532357585

Prije nego što je objavio svjetski bestseler '12 pravila za život' klinički psiholog Jordan Peterson više je od petnaest godina promišljao i stvarao svoje temeljno djelo 'Mape značenja', u kojem je na sustavan i originalan način postavio teorijske temelje za ideje koje su mu donijele svjetsku slavu. Knjiga istražuje i uvjerljivo argumentira poveznice između onoga što nam moderna neuropsihologija govori o ljudskom mozgu i onoga što nam od pamtivijeka poručuju drevni rituali, mitovi i religijske priče.