Olja Knežević : Strada fortunata

Olja Knežević, Strada fortunata

Prvo što treba naglasiti kad govorimo o autorskom rukopisu Olje Knežević, podgoričko zagrebačke prozaistice s ranije londonskom, a trenutno njujorškom adresom, o njenom književnom stilu i pripovjednom postupku jest da je to pisanje vispreno, oslobođeno i puno duha. Rado bih dodala i iznimno šarmantno, kad ne bi bilo rizika da se takva ocjena protumači kao neozbiljnost s njene strane, odnosno podozrivost s moje. Zato ću uvodno još samo reći da su njezini romani, takav je moj dojam, pisani bez grča i za gušt, bez tematskih, trendovskih i tržišnih predumišljaja, onkraj kalkuliranja o društvenom pa i feminističkom angažmanu, baš kao i o ozbiljnoj književnosti ili tome što bi ona imala biti. 

Katarina, Velika i Mala Knežević Olja

Gospođa Black Knežević Olja

Strada fortunata Knežević Olja

Zaključke temeljim na trima njenim dosad kod nas objavljenim romanima „Katarina, Velika i Mala“ (VBZ, 2019) i „Gospođa Black“ (Hena com, 2021) te zadnjem „Strada fortunata“ (Hena com, 2024) koji se našao u užem izboru za Tportalovu nagradu za roman godine i koji se dramatiziran za Treći program Hrvatskog radija upravo sada svakog jutra ondje emitira, a kao takav je neposredan povod razmišljanjima koja slijede.

Olja Knežević u svojim prozama ispisuje vlastitu priču, jer očita su preklapanja i zrcaljenja između pripovjedačice, protagonistice i autorice, no pitanje omjera između fakata i imaginacije za efekt cjeline nije ni od kakve važnosti. U prekomjernom potenciranju žanra autofikcije, a ima ih unazad nekoliko godina svakakvih, od aktivističkih do manipulativnih, roman Olje Knežević potpuno je u tom smislu relaksiran, nenametljiv i prema čitatelju fer. A protutežu, ne nužno zdravu, pomodnosti autofikcije čine ambiciozne i često artificijelne fikcije čiji se autori_ce preuzetno ili samo poduzetno žale da godinama požrtvovno istražuju materiju, od toponimije do kojekakvih užespecijaliziranih ekspertiza, od karaktera do dijagnoza kako bi uopće mogli_e pristupiti oblikovanju settinga, sižea, likova pa čak i kad forma i poslanje tih tekstova ne zahtijevaju ekstenzivne produkcijske predradnje, nego „tek“ bistru glavu i fluidnu ili bar funkcionalnu rečenicu. Neki od tih istraživačkih poduhvata zavrjeđuju poštovanje, kao što bi to bilo sa svakim ozbiljno provedenim projektom, znanstvenim ili umjetničkim, očekivano je stoga da takav trud i predanost prepozna struka, od kritike do povjerenstava koja odlučuju o nagradama i priznanjima. 

I to je u redu, no pokazalo se da je magnetizam dobre priče teško opipljiv pa i opisiv, da je u mnogim slučajevima prava književnost negdje drugdje, rijetko u fami o mukotrpnom decenijskom radu, u skribomaniji, u bilo kakvom imperativu. Teško da će iznimna književnost biti produkt opsesije strukturom i simetrijom, postulatima književne teorije, a pogotovo instant savjetima s radionica i podcasta. Supstancija moćnog književnog teksta, iz čitateljske perspektive, takvog koji će nas obezglaviti i nadživjeti, ono je u što se instinktivno zaljubljujemo, što nas obuzme, momentalno i bez rezerve, kako je ranije obuzelo i svog autora, a da ni ne pokušavamo razlagati i objašnjavati. Nešto što naprosto „radi“ mimo ikakvog racionaliziranja. 

Ovdje dakle promatramo rad autorice koja neopterećeno poseže u vlastito, nimalo prosječno životno iskustvo, što je svakako olakotna okolnost, jer priča se tu nudi, pa reklo bi se i piše sama. No kad je o književnosti riječ nesvakidašnja osobna povijest malo bi vrijedila da nema pripovjedačkog nerva, fino tonirane rečenice, damske drskosti i rafiniranog humora, filmičnih opisa, na kraju i ženske mudrosti. Takve je sposobnosti, čak moći, imala Mani Gotovac koja je svoj život, profesionalne zgode i privatne peripetije majstorski pretakala u književnost, a činila je to uvijek s umjetničkim i ljudskim dignitetom.

Možemo nagađati zašto Olja Knežević, zanimljiva, za domaće prilike i iznimna spisateljica nije primjerenije valorizirana; slabih kritika koliko znam nije bilo, ali jest ipak previđanja i prešućivanja. Paratekstualno je možda problematična fotografija blistave plavuše u kombinaciji s bjelosvjetskom biografijom što neupućenog čitatelja može asocirati na flah knjišku razbibrigu iz pera privilegirane gospođe iz inozemstva. Tu su i naslovi romana koji su doduše ironično intonirani, ali na prvu kao da najavljuju revijalnu zabavu kakvu zahtjevniji netko ne bi nužno odabrao za sebe. „Strada fortunata“ ima k tome simpatičnu naslovnicu koja podsjeća na marcipanske figurice ili na retro reklame za pića. Prisutan je u takvoj kandiranoj ilustraciji i komičan ton, no onaj tko autoricu ne poznaje otprije, vjerojatno ga neće očitati. Čini mi se stoga da je Olja Knežević uz sve svoje „povlaštenosti“, od života s ekranizacijskim potencijalom do dobrog obrazovanja i neosporne darovitosti, imala nesreću naći se u rasjedu između dvije krajnje kategorije čitatelja; jedni su je moguće unaprijed otpisali kao light autoricu, a za druge, kojima bi po mjeri bilo neobaveznije štivo, njezina je pripovjedačka osobnost previše kompleksna, opterećujuća pa čak i nekako drevno spiritualna, njene protagonistice suviše u problemu, nesretne ili ako ništa raspolućene.

Od suvremene crnogorske književnosti volimo Ognjena Spahića, Milorada Popovića, Stefana Boškovića, kod nas dosad neobjavljenog Iliju Đurovića (najtoplija preporuka za sjajan debi „Sampas“), Marinka Vorgića, Andreja Nikolaidisa, redom uzbudljive autore, ali opise neobuzdane i vratolomne podneblja, mentaliteta i južnjačke vibrantnosti kakvi uspijevaju Olji Knežević još nismo vidjeli. Ako „Katarinu, Veliku i Malu“ smatram izuzetnom, ali recepcijski ipak zanemarenom knjigom, „Gospođa Black“ priznajem nije mi autoričina najdraža, no završni njezin dio, ambijentiran u crnogorski pejzaž, u nukleus junakinjine primarne familije, veličanstven je i iznosi i tu knjigu kao jednu od onih koje vrijedi imati na polici. U „Stradi fortunati“ pak, što odaje i dvostruko kodirani naslov, fragmentarno se mapiraju entropične putešestvije, sjeverom Europe pa Italijom, s dužim zadržavanjima u Londonu i Zagrebu. Živi se u autu, u luksuznim hotelima i koferima, ali bez obzira na širi prostor kretanja i ovdje dominiraju misticizam i eklektičnost Crne gore gdje se roman napaja pa i uzemljuje. A ima tu svega, od vanvremenskih kazivačica sudbine i malih intimnih praznovjerja do gostoljubivog mediteranskog meteža, melodike lokalnog idioma i kulinarskih čudesa poput raštana koji je za junakinju ljekovit.

Olja Knežević (promo, Hena com)

Esenciju romana „Katarina, Velika i Mala“ čini intenzivan odnos naslovne junakinje s najboljom prijateljicom Milicom, od djetinjstva u Titogradu do studija u Beogradu. U kritici romana svojevremeno sam ustvrdila, a ni s vremenskim odmakom ne odstupam od napisanog, da je njihovo zajedničko sazrijevanje iscrtano i obojeno dojmljivije od mnogo prominentnijih ženskih prijateljstava kakvima posljednjih godina obiluju europske književnosti. U „Stradi fortunati“ pak nalazimo veoma živo prikazana londonska prijateljevanja junakinje Megi,  neka ključna ženska prepoznavanja i solidarnosti. Također i, doduše epizodno kratak, ali cjeloživotno važan primjer ženske uzajamnosti, postojanu, praktički sestrinsku povezanost pripovjedačice s njenom tek koju godinu starijom tetkom Ksenijom. Ksenija je još jedno antologijsko ime u plejadi neustrašivih ženskih figura iz imaginarija Olje Knežević, samohrana majka, preprodavačica markiranih i fejk torbi jer treba preživjeti u sumanutoj tranziciji, i prekrasna, pametna, duhovita žena. Uostalom svi su takvi, zgodni i karizmatični, u tom crnogorskom magičnom realizmu, i sve kao da je tamo više šarf, s više boje nego drugdje. 

Nultu točku Megine putanje u „Stradi fortunati“ čine crnogorske devedesete, određuje je toplo obiteljsko ishodište jer tada još živi s mamom, prerani gubitak oca, prvi posao za neku skandinavsku humanitarnu organizaciju dok kao diplomirana jezičarka sanjari o vlastitoj školi. Ima neuhvatljivog dečka koji šverca aute, udavati se neće, kaže, želi slobodu. Vjerujemo u nju, djeluje savršeno sposobna postići ma što zamislila, sve dok ne naleti na svog karmičkog partnera.

On je nacionalna medijska pa i politička zvijezda, čovjek koji „je dvanaest puta obišao svijet“, kao jedna od njegovih pet velikih arkana izdvaja se mađioničar. Agilan i prilagodljiv, zaštitnik i, što bi se reklo, provider, u negativu je, logično, samoživ i posesivan. Zove se Vitez, nalikuje neodoljivom i posve nemogućem Vuksanu iz „Katarine, Velike i Male“, i on takav za Megi jasno ima druge planove.

Start im je bajkovit, no stvari se preko noći mijenjaju, zbog prijetnji smrću on, a s njim podrazumijeva se i ona, mora napustiti zemlju. Slijedi razdoblje dekadentnog nomadizma gdje ludo zaljubljeni par prvo s jednom pa i s drugom bebom krstari kroz europske krajolike i kiše. On svoje poslove vodi iz aerodromskih kafića i skupih restorana, ona se u hotelskim sobama bavi djecom, a najradije bi živjela low key rutinu, odlazila u nabavke i kuhala, družila se s prijateljicama iz djetinjstva.

Uslijedit će kraća zagrebačka faza, gdje žive s tjelohraniteljima i dozom krvi u gepeku – za svaki slučaj, ako do pokušaja atentata ipak dođe. Dok on luduje i zabavlja se poslovnim ekspanzijama, ona u zlatnom kavezu očajava i nešto čeka. Odlaze potom u London, gdje se Megi odvaži upisati studij kreativnog pisanja i stječe bliske kolege s kojima dijeli strast za tekst. Pa su opet u Zagrebu, ali ovaj put sređuju razvod jer on ima novu djevojku. Priču zatvara komadićak njenog samačkog, točnije napokon samostalnog života u glamuroznom stanu u centru grada, mimo očekivanja entuzijastičnog i prosperitetnog.

Spisateljsko umijeće Olje Knežević potvrđuje i činjenica da je elegantno izmakla svim opasnostima koje iz priče, kako sam je ugrubo skicirala, realno vrebaju. Da autorica ne raspolaže darovima koje sam ranije nabrojila, od ovakvog krokija ne bi bilo ništa, jedva kakav chick lit, pretjeran i neuvjerljiv. Fabulu vjerojatno nećemo upamtiti, no s nama ostaje jedan mitski prostor, a zauvijek nam ostaju i heroine; one nisu feministički konstrukti, nego stvarne žene koje ustrajavaju u svojim borbama, koje nemaju vremena ni volje svoja goloruka nastojanja nazivati aktivizmom i emancipacijom, jer za njih je to tek život koji žive autonomno i nepokolebljivo, najpoštenije što mogu.

Olja Knežević

Strada fortunata

• Hena com 09/2024.
• 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532594850
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

'Strada fortunata' Olje Knežević dijelom je roman ceste, dijelom priča o silom prilika raseljenima iz tzv. tranzicijskih zemalja, najvećim dijelom tekst o stjecanju samosvojnosti žene neminovno sputane brakom s dominantnim mužem. Majka joj kaže da najteže je prvih dvadeset godina braka, prijateljice je pokušavaju utješiti kad se žali da živi po hotelskim sobama i ne mora čistiti, kuhati. Privremeno se skrase u Londonu, pa koliko god da je grad osvoji, bježat će, vratiti se i napokon shvatiti što doista želi, naći 'svoje' ljude i krenuti na vlastitu stradu fortunatu.