Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Iva Perković & Lora Tomaš • 03.06.2019.

Olja Knežević: Najdraži su mi radosni talenti

Olja Knežević (foto: Iva Perković)

Olju Knežević upoznale smo u Rijeci za vrijeme 12. riječkog sajma knjiga i festivala autora – Vrisak. Sasvim slučajno, nakon što smo u nekoliko navrata od organizatora festivala pokušavale doznati tko je ovogodišnji dobitnik ili dobitnica naše najizdašnije književne nagrade, one V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman 2019. I kako to već biva, nakon što prihvatiš poraz i odustaneš (jer ovu je informaciju nemoguće doznati, unatoč svim mogućim taktiziranjima, sitnim igrama i manipulacijama) – čudo se dogodilo! Olja nam se razotkrila jednog sunčanog popodneva na terasi riječkog restorana Mornar (nećemo vam otkriti tko nam je u tome pomogao, ali samo mala napomena: nitko od žirija ili organizatora). Iako pomalo na prepad, pristala je na intervju, a neka su od ovih pitanja vjerojatno prva na koja je odgovarala kao pobjednica. Iste nam je večeri, nakon svečane dodjele nagrade u Guvernerovoj palači, Olja potpisala i primjerke svoga friško tiskanog romana pa smo sljedećih nekoliko dana sretno čitale, nastavivši razgovor putem maila.
 
"Katarina, Velika i Mala" višeslojan je roman s jasnom, ali nenapadnom mitsko-arhetipskom potkom: s jedne strane, to je osobna, Mala priča o odrastanju, a s druge generacijska, Velika priča svih nas koji smo dijelili jedno vrijeme i prostor. Kroz mnoštvo intrigantnih likova, ona ju plete ženski minuciozno, istovremeno angažirano, zahvaćajući gotovo sve društvene slojeve i pritom nikoga ne štedeći. Uz to što je i snažna antiratna poruka, Oljin je roman prije svega priča ispisana kroz žensku vizuru, o onome što često ostaje skriveno i nečujno, i kao takva oplemenjuje i one prethodno ispričane. Potrebne su nam ovakve knjige, možda i zato jer su nam potrebne katarze i rasterećenja, ovdje nagoviještena već prvim, biranim rečenicama...
 
O svemu tome, čitajte u nastavku.

Riječke ćakule

Milena & druge društvene reforme Knežević Olja

Iva Perković: Ime spisateljice Olje Knežević relativno je nepoznato našoj čitateljskoj publici. Ipak, ovo nije vaše prvo objavljeno djelo. Što ste objavili prije romana "Katarina, Velika i Mala" i kako je tekao vaš spisateljski put?
 
Olja Knežević: Prethodno sam objavila tri knjige, dva romana i zbirku priča. Pošto sam iz Crne Gore, to je sve objavljeno ondje, a moj prvi roman Milena & druge društvene reforme objavljen je i u Hrvatskoj 2012. godine u izdanju Profila. Ne znam kako je prošao, bio je u tom trenutku interesantan jer se vodi kao politički triler i baziran je na stvarnim događajima: na jednoj aferi u Crnoj Gori vezanoj za trgovinu seksualnim robljem, koja je vodila do samog vrha vlasti. 
 
Lora Tomaš: Kako ste konkretno radili na romanu “Milena & druge društvene reforme”? Bazira li se na istraživanju?
 
Moja majka izvršna je direktorica skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. U sklonište je, 2002. godine, došla jedna trafikovana žena, Moldavka, koja je pobjegla od svojih “gospodara”. Ona će kasnije postati takozvana "afera SČ", kako se dugo vodila. Sada se njezino ime može i reći, bila je to Svetlana Čabotorenko, koja od 2003. godine živi pod tko zna kojim imenom u nekoj zemlji jer je na kraju spašena. Čim sam je upoznala, znala sam da ću pisati o tome. Kasnije, shvatila sam da neću pisati iz njene perspektive jer će možda ona jednom htjeti napisati svoju priču, a tada je bila zaštićena svjedokinja. Tako sam izmislila Milenu, našu Crnogorku, koja je počela ambiciozno: malo će ona da se proda vlasti, malo će s njima da surađuje, pa će malo da koristi svoju mladost i ljepotu, međutim zaglavi i ona u tim krugovim jer se nije do kraja prodala. 

L: Kako je roman prošao u Crnoj Gori, a kako ste prošli vi? 
 
Da, prodalo se 3000 primjeraka i to jako brzo – u tri je tjedna otišlo prvo izdanje. Poslije toga je izašao u Hrvatskoj i u Srbiji. Ma, nemam ja nikad problema jer smo mi i inače, porodično, od 90-tih opozicija toj vlasti tako da su se navikli na nas. 
 
I: Ako bismo saželi vaš dosadašnji književni rad, teme kojima se okupirate snažni su ženski likovi koji prolaze neke svoje potrage?
 
Da, to su žene koje u jednom trenutku izgube sebe, najčešće krizom u svojoj zemlji, pa onda to probiju preseljenjem iz te zemlje, ali ih i u drugoj opet dočeka staro čudovište. I Gospođa Black je lik s backgroundom sličnim mojem. Došla je iz male zemlje u London zato što je morala da dođe, tako i Milena bježi iz Crne Gore. Stalno mi se provlači ta tema: žene koje moraju napustiti svoju zemlju, ne kao izbjeglice, više kao grešnice. Na promociji Gospođe Black pitali su me hoće li sad biti napisana i treća žena, jer gdje su dvije mora biti i treća. Svidjelo mi se to, premda sam se već bila udaljila od Crne Gore, nije mi se više objavljivalo samo tamo jer to je malo tržište, zemlja je zatvorena, neće da me objavi nitko osim undergound izdavača jer tamo sve drži vlast. I, već sam navikla da od pisanja nema ništa, da pišem samo za sebe, da pišem to što mi se piše i da me baš briga. Treći roman, Katarina, Velika i mala, bio je gotov točno negdje pred Novu godinu, i onda sam pomislila, a što ga ne bih poslala na natječaj, nije da me netko čeka s ugovorom za objavljivanje... 

L: Tko je sve čitao rukopis, kako je tekao proces uređivanja?
 
Na postdiplomskim studijima u Londonu, na magisteriju iz kreativnog pisanja, sa svojom grupom pisaca naučila sam da dobro podnosim i prihvatam kritiku. U Zagrebu, svoj sam rukopis, prvu ruku za koju sam pomislila da bi mogla biti završna, dala književnici Marini Šur Puhlovski koju sam u međuvremenu upoznala. Ona mi je dala veoma konkretne prijedloge i konstruktivne kritike koje sam bez razmišljanja prihvatila. 
 
L: Što će vam donijeti ova nagrada?
 
Ne znam, meni je samo jako drago da je Katarina pobijedila na anonimnom natječaju, naučila sam voljeti i cijeniti to što sama izgrađujem sebe, što nigdje nemam veze i protekcije, a imam svoju teritoriju, svoj glas, nikoga ne kopiram, nikome ništa ne oduzimam – stoga mi je ovaj VBZ natječaj gotovo subverzivan, baš po mojoj mjeri, jer sam se već navikla da se, što se pisanja tiče, ničemu ne nadam niti zbog ičega očajavam. 

Glas generacije 

Katarina, Velika i Mala Knežević Olja

I: Roman "Katarina, Velika i Mala" zapravo je priča o jednoj generaciji koja je stasavala 70-ih i 80-tih u bivšoj Jugoslaviji, u vremenu za koje je Goran Bare nedavno izjavio da je bilo vrijeme u kojem je osjećao najviše slobode. Međutim, završit će onako kako u vašem romanu završava jedan od likova, Milica, Katarinina najbolja prijateljica, talentirana glumica kojoj su svi proricali veliku budućnost a koja pak završava tragično. Osjećate li se prevareno, vi i vaša generacija? Sviđa li vam se kad vam kažu da ste dali glas generaciji?
 
To je generacija koja je bila ušukana u velike, snažne ruke majke države. Odrastali smo uz prešutno obećanje da ćemo i mi, kao i naši roditelji, dobiti stan, plaću i penziju, a naši potomci imat će najbolje moguće besplatno školovanje i zdravstvenu skrb. Osjećaj slobode bio je prisutniji jer su ulice u diktatorskim sistemima sedamdesetih bile sigurne, ne samo kod nas, nego u svim tadašnjim komunističkim zemljama. Stradavali su najviše oni koji su se usudili biti otvoreno intelektualno ili duhovno slobodni. Djeca su svugdje u svijetu tada slobodnije odrastala, mišljenje je nas koji smo bili ta djeca, tada. Ne znam kako bi na dokumentarne zapise iz tog vremena gledala današnja generacija Z. Uostalom, vidjeli smo i naličje tog lažnog osjećaja slobode: inertnost u suprotstavljanju ratu i kriminalu. 
 
Moram reći da je pogrešno, zapravo i tužno, ostati uspavan u nostalgiji – koja je dobra asistentica za umjetnost, ali loša gospodarica. Uzaludno je čeznuti za drijemanjem u državnom naručju, vjerovati da će s margina uvijek na nas paziti mala armija i njene nevidljive ruke. I, premda je naše odrastanje imalo prednosti – od socijalne inteligencije do nezaraženosti šundom – ostali smo osakaćeni uravnilovskim svjetonazorom i navikama. 
 
Ako se osjećamo prevarenima, to je naša greška. Zašto već jednom ne krenuti dalje, prestati se samosažalijevati, kao da nam je ta malodušnost postala opojna? Svijet je takav kakav je, najvažnije je na pravi se način spojiti sa samim sobom, što, opet, ne znači postati egocentrik. Sviđa mi se ako sam dala glas generaciji, to mi nije bila namjera, ali kako se u kritičkim osvrtima uvijek, radi publike, autorica treba nekako definirati, približiti – ovo "glas generacije" sasvim je lijep opis.
 
I: Iako su likovi u romanu pripadnici različitih generacija, tu je baba koja preuzima ulogu i majke i oca, ona odgaja, štiti, savjetuje, usmjerava, ali tu su i disfunkcionalni očevi koji ostavljaju svoju djecu, zasnivaju nove obitelji. Što je s tim muškarcima u romanu, oni ili ostavljaju ili podcjenjuju svoje žene, odaju se alkoholu ili se, kako biste vi rekli, "prodaju vlasti". Jeste li namjerno odabrali ovakvu karakterizaciju muških likova kako biste ženama osigurali više prostora, ili kako biste ukazali na neku društvenu anomaliju? 
 
Nisam namjerno odabrala takvu karakterizaciju muških likova, ali podsvijest radi, ne mogu na silu pisati nježne džinove da bih popunila pravilnik o nepristranosti pisca. Poznajem nekoliko mlađih muškaraca koji su drugačiji, koji su feministi. U obitelji imam muškarce koji prepoznaju agresivan tretman žene u društvu. Oni mi neće zamjeriti. Nešto se promijenilo na bolje, mnogo toga u procesu je promjene, no – uvijek korak naprijed, dva nazad. Čim žene vidno ojačaju u društvu, institucije ih žele nečim osakatiti. U prometu i dalje vidim muškarce koji voze s opasnim izrazom lica, i na nekog se od članova obitelji izdiru u tom zatvorenom prostoru. Tko zna kako je iza zatvorenih vrata stana ili ureda. 
 
Muškarci nam i dalje imaju nagon "objasniti kako stoje stvari" kada mi imamo mišljenje i zaključke o bilo čemu. I uvijek se naglasi da "jeste, u pravu si (Olja), ali ipak žene znaju biti mnogo gore od muškaraca". I to je točno, i to bi se trebalo izgubiti u eroziji patrijarhata, da žena koja dođe do određenog, višeg položaja u nekoj zajednici, mora poprimiti i primijeniti onaj najzadrtiji muški princip šefovanja i postati neprijatelj podređenima, poglavito drugim ženama.
 
I: Otvoreno kritizirate patrijarhat: "Muškarci prodaju dušu đavolu za pet minuta moći, pa produženo na barem 5 godina. Pa onda iz čiste pakosti vrbuju mlade momke za svoje mračne ciljeve. Uvećanje lažnog kraljevstva, mo'š misliti. Muškarci znaju što je prava muška moć i kad je izgube, tu prazninu popuni zlo". Portugalski pisac Afonso Cruz u svom romanu "Cvijeće" reći će da "patrijarhat žene gura u kut i oduzima im glas a muškarcima suze". A biti bez suza znači biti bez prava na emocije (tako se odgajaju ratnici, zar ne?). Popunjava li ovo zlo upravo taj nedostatak? Koji je po vama put slobodnog i snažnog muškarca?
 
Kad bi muškarci samo znali kako je divno prihvatiti dvojnost ili čak višeslojnost, koju sigurno nose u sebi, kao i mi, uostalom. Bit će i toga, i to će jednom biti norma, no ne znam hoće li dok sam ja živa. Ovo već postaje komično sve većem broju ljudi, ove igre moći i oružja, ova strategija da kada postoji prijetnja da će se možda slabost nekog muškarca objelodaniti, on poseže za taktikom širenja straha od svekolikog istrebljenja ljudske vrste. Evo se, recimo, me too pokret omasovio iznad svih predviđanja, a odgovor stare garde na to svakidašnja je jadikovka da su oni sada ugroženi, i njihova muškost, da su poremećeni muško-ženski odnosi, da su i žene nesretne jer sve je manje pravih ljubavnika, pa će biti i sve manje djece, o Quo vadis, bijela raso? Meni je sve to odavno providno i smiješno, a nadam se i vama, pripadnicama mlađe genracije.
 
L: Jezik vašeg romana dobrim je dijelom “jezik ulice”, pogotovo kad se radi o dijalozima, i vješto utkan u standard. Kako ste ispisivali te rečenice? Iz sjećanja ili i na terenu, bilježeći kako se trenutno govori u Podgorici (bivšem Titogradu) ili Beogradu, tim ključnim gradovima u tekstu? 
 
Pisala sam iz sjećanja. Sjećanje je nešto fantastično, poput neovisne osobe koja živi u nama i ima svoje dobre i loše dane, svoje hirove, svoje metode da sve kod sebe čuva fino poslagano, na način da što je dublje spremljeno, to je bolje izglačano, spremnije za nošenje. I kad pomisliš da si sve zaboravila, dovoljno je napisati jednu istinitu rečenicu koja će poslužiti kao okidač, i klupko sjećanja počne se odmotavati. U dijalozima naročito, jednostavno sam se prepuštala tom procesu. 

Ženska potraga

Svečana dodjela V.B.Z. nagrade, Rijeka 2019. (foto: Iva Perković)

I: Bavite se uglavnom ženskim likovima, oni su u vašoj Katarini punokrvni, životni, upečatljivi, dišu, bore se, ranjavaju, padaju... Time kao da ste se pridružili mnogim autoricama na svijetu koje su odlučile dati glas ženama, koje ispisuju žensko iskustvo i pogled na život. Potraga više nije rezervirana samo za junaka. Koje je mjesto ljubavi i odnosa u njoj?
 
Želim da se ova potraga razlikuje od muških potraga koje nisu do kraja ispisivane jer su muškarci morali glumatati, pa je ranjivost, recimo, prikazivana kao mana koja se, kao i ostale osobine što su smatrane slabostima, pripisivala negativnim likovima ili se kod pozitivnih likova morala "pobijediti". I ja sam Katarinu u početku htjela napisati kao liderku, onda kada se vrati u zavičaj da pobjeđuje svoje aždaje i kida im glave. No, ona mi sama nije to dopustila. Kao da je tražila da se njena potraga odvija na njen način, koji ne mora biti nasilan, vatren, krvav, nego hajdemo probati može li do kraja ostati ženski. I neka bude ljubavi u tome, ali da vidimo kako to jedna zrela žena doživljava ljubav. Prije svega, daje ljubavi slobodu. 
  
L: Na par mjesta u tekstu govorite o talentima koje žene uguše da bi se prilagodile: prestanu se baviti onime u čemu su najbolje jer žele biti sretne na društveno prihvatljiv način. A govorite i o talentu, odnosno umjetnosti, koja ne bježi od ružnoga, teškoga. Kako kaže jedan ženski lik u romanu: “Kad već odabereš ventil (…) onda barem kroz njega izduši do kraja.” Koliko su talenti iskupljujući i što s njima? U kakvom su onda odnosu sa srećom?
 
Najdraži su mi radosni talenti. Radosni talenti kroz ventil izbace što im je došlo izbaciti iz svoje mase, a onda, u društvu, budu ugodni građani, odnosno građanke. Ne, to ne znači da su se prodali malograđanštini. To su ispunjeni ljudi, nezavidni, široki, u dobrom odnosu sa samim sobom. Možda takvu radost u suživotu s talentom kod žena donosi zrelost. Posvetile su jedan dio života drugima, onda ih ništa ne grize i mogu se sada posvetiti sebi bez straha od plaćanja kazne za taj užitak.
  
Kolektivno osjećamo strah od radosti, od uspjeha. Literatura i bajke na kojima smo odrasle utabali su put. Od Trnoružice preko Ane Karenjine do današnjih ludih žena koje "imaju mišljenje o svemu," te su stoga "mnogo naporne", tj histerične, lude, neće dobro proći u životu... U trenutku rađanja radosti, u nama se, zbog svega toga, rađa strah od kazne. Dok slavimo, već se pravdamo, ponašamo kao da smo nešto skrivile, da bi zavarale kaznu izvana, kaznit ćemo odmah same sebe, ograničavajući radost, umanjujući sopstveni uspjeh. Ne sve žene. One koje se tako ne ponašaju, okarakterisane su kao sebične.
  
L: “Žene definitivno postaju radikalnije što su starije. Oko pedesetih, malo-pomalo naprijed, bez uzmicanja”, kažete na jednom mjestu u romanu, nazivajući to i “trećim životom”. Uspoređujete ih zatim sa stablima koja cvjetaju, donose plodove, “pa neka su i otrovne bobice”. Zašto je tome tako i kako se to odražava u vašem životu? Imate li i kako se nosite s “vlastitom sobom”?
 
Uvijek sam imala vlastitu sobu, koja je godinama postajala sve veća. Stvarno vjerujem da je ženi potrebno samo dobro zdravlje i ona, što je starija, može više postići. Postaje sve vidljivije da su mnogi strahovi i sramote nametnuti u literaturi koju smo morale čitati i slijepo joj vjerovati. Strah od starosti kod žena, naročito. Samo su mlade junakinje bile na prvu loptu interesantne i pozitivne, no kad se malo zagrebalo, najbolje su stvari izgovarale starije "kučke", koje je pisac htio prikazati ljubomorinima na mladost, spremnima na svako zločinjenje, jer su ostarale, postale nepoželjne, ostale bez muškarca... A sasvim je suprotno. Ostale su slobodne, samim tim – snažnije.
 
I: Baba Jaga?
 
Da. Baba Jaga je morala biti prikazana kao zla jer je slobodna i snažna. Ona živi u noćnim morama muškaraca, gnusna im je ali i privlačna. Ona krade djecu, drži zatočenom Vasilisu Prekrasnu, kida glave ratnicima i u ogradu oko svoje kuće slaže njihove lobanje. Žele je za saveznicu, a cilj im je da je ubiju, ili pretvore u vranu. U nekim pričama postala je i pomagačica herojima. Ali se ipak nije udavala. To joj nikako nisu mogli pripisati. Mada su joj date ogromne grudi. Fenomenalan lik. 
 
L: Poprilično izravno pišete i o ženskoj požudi i perverziji – ne čitamo o tome prečesto; zazivate vječnu podjelu na “kurvu” i “gospu”, iako ne baš ovim riječima koje se, pak, spajaju tek u psovkama. Zašto je upravo psovka točka sinteze, i kako se u (ne)govor o ženskoj seksualnosti uklapaju koncepti digniteta i časti? Jesu li i oni ponekad omča za žene? Vaš lik Milice također je jedna takva točka sinteze – mora li zato biti tragična?
 
Pa evo, opet tu dolazimo do nametnutih uloga žene. Teško je iščupati se iz stoljećima nametnutog. Milica je kao mlada mislila da je iznad toga, no sredina je vraća na naredbu: Odluči, ili-ili; ne možeš sve. Zbog sopstvene nesigurnosti, ona propada, nesretna. Katarina ne. Katarina se čupa, na svoj način, možda ne tako spektakularan, ali preživjet će. U prelaznom smo periodu redefiniranja ženske seksualnosti. Uvijek se ide iz krajnosti u krajnost da bi se postigao balans. Na kraju, svako ga treba postići u sebi, u skladu sa sopstvenom prirodom, i dok to ne shvatimo, griješit ćemo, tražeći potvrdu, zgražanje ili divljenje okoline.
 
L: Tu je negdje i tenzija između potrebe za “skućivanjem” i avanturom, nekakvom neodređenom slobodom. Ne trebamo ih ni nazivati isključivo ženskim potrebama. Što vašim likovima znači “živjeti neopredijeljeno”?
 
To sam sve tek dotakla, neopredijeljen život, životarenje, banaliziranje osobne slobode, višak slobode koji vodi u ispraznost... Sve sam to dala horu likova, pozadini, upravo zato što je to masovna pojava. Devedest posto ljudi ne ulazi ni u kakvu arenu, osim virtualnu, gdje mogu biti anonimni i isprazniti se, prosuti svoje misli bez ikakve odgovornosti, pa onda nastaviti sa svojom rutinom i nevidljivošću. 
 
L: Žene se međusobno vide kao konkurenciju, što lik Katarine u jednom trenu više ne može podnijeti, ni u sebi ni oko sebe; pišete da “žene ne vole druge ambiciozne žene”, da se pred ženama treba “umanjivati” da ne bi postali izopćenica. Elena Ferrante je dobrim dijelom napetost u svojoj "Genijalnoj prijateljici" izgradila upravo oko ovog "ženskog problema", oko suparništva i nesolidarnosti. No sasvim je suprotno s muškarcima. 
 
Pa, da, ambicioznim muškarcima svi se dive, njima to dobro stoji, oni su lideri, oni će nas zaštititi, oni su alpha. I ja ih volim kad su ambiciozni zaštitnici, ako su pritom dobri, obzirni i ljubazni. Još bih više voljela ambiciozne zaštitnice. Njih, ipak, i dalje prvo imamo nagon osuditi ili im tražiti manu. A manu svatko ima. Muškarcu ćemo je lakše oprostiti. To je ta ženska nesolidarnost jer kod žena, povijesno, ne stoje pare, pa samim tim ne stoji ni zaštita od zla i bijede.
 
L: Shvaćamo li pogrešno ambiciju ili žene, ili i jedno i drugo? Koje su posljedice ambicije, a koje ako je se odreknemo? Što za vas znači “imati mogućnost dohvatiti se opet ženskog, vještičjeg kruga i u njemu zaigrati oko lonca u kojem se svašta kuva”? 
 
Shvaćamo pogrešno i ambiciju i žene. Ambicija je odlična ali kao da je u kamenu zapisano da je moraju pratiti autoritativnost jednih i strahopoštovanje, a ne samo poštovanje, drugih. A koliko žene pogrešno shvaćamo, tj. shvaćaju – o tome treba pisati knjige. Nove generacije žena, rekla sam, u prelaznom su periodu, pa će biti svega previše, dok se ne zakači harmonija, koja je blaženstvo. Dio takvog blaženstva uvijek će biti puko veselje ženskog okupljanja oko "vještičijeg lonca u kojem se svašta kuva." 

Tour the force...

Svečana dodjela V.B.Z. nagrade, Rijeka 2019. (foto: Iva Perković)

I: Moram priznati da mi je nazanimljiviji dio romana upravo vrijeme koje vaša junakinja provodi na studiju u Beogradu, koji je, moglo bi se reći, "tour de force" samog teksta. "Pakao orgijanja sa silama tmine", reći ćete, kamataši, reketaši, droga, seksualno iskorištavanje mladih djevojaka, sve to zvuči pomalo nestvarno. Koliko je svo to ludilo dijelom te prijeratne stvarnosti, a koliko ste ispisivali iz mašte?  I što s glorifikacijom rata i ratovanja?

Svega je toga bilo. Sve to i dalje postoji posvuda u svijetu, ali uglavnom sakriveno i kažnjivo. No, nagovještaj rata i sam rat na površinu izvlače sve te ilegalne radnje, štoviše – glorificiraju ih kao pobjedničke proslave jer rat je vrijeme vladavine muškaraca-pretendenata-na-prijestol kojima je sve dozvoljeno. 

Čitava je povijest vojno ustrojena, jer to je osvajanje, povezano sa seksualnim uzbuđenjem, za koje muškarci vjeruju da od njih tjera smrt. Žene tako ne razmišljaju. Jednostavno, nemaju tu žicu u mozgu, takav razmjer hormona. Muškarci kao da su ljubomorni na žene jer mi stalno krvarimo i osjećamo bol od kad dobijemo prvu menstruaciju i počnu grudi da nam rastu. Pa ako idu u rat mogu i oni osjećati bol i krvariti, a zauzvrat još i udovoljavati jakim prizemnim nagonima. Premda, imam sina koji ima dvadesetak godina. On nema te nagone. Rastao je po svijetu. Ima prilično slobodan duh i izraženu individualnost. Ne bi on ni za koga ratovao. 

I: Spomenuli ste da je Katarina velika kad je zapravo mala, kad se suočava sa smrću majke i sa svim nedaćama koje zateknu nju i njezine prijatelje. Međutim, Katarina postane mala u susretu s velikim svijetom i, paradoksalno, onda kada velike nedaće presahnu, kada zadobiju obličje svakodnevnog života: u braku, majčinstvu, materijalnoj sigurnosti i obilju... Zašto? 

Tada svoje moći žena preda drugima, onima koje je ona stvorila. Isprva misli da je postala nevidljiva, ništica, no iz kasnije perspektive ipak čestita sebi što se žrtvovala. Žrtva ne treba da ima samo negativnu konotaciju. 

I: Možete li ovo malo pojasniti? Nismo li često odrastali s takvim majkama koje su se žrtvovale pa je njihova žrtva postavljena na pijedestal? Nije li ovdje u igri ženska igra moći? Iako, žrvovati se uvijek nešto mora... 

To je ružno, to nabijanje žrtvovanja na nos. "Ja sam tebi mijenjala pelene, sad ima ti mene da paziš". To je plemenski suživot koji je dobar za pronalaženje likova, ali koji inače prezirem. To je u osnovi onoga "ja tebi-ti meni". Nismo to prevazišli, nismo. Možda se u Americi, odnosno u američkoj eliti, gdje se, u ovom našem dobu, rađaju trendovi koji onda preplave svijet, sada stvara fuzija istočnih i zapadnih iskustava, pa se shvaća da prava ljubav uvijek oslobađa. Uvijek. Prava je ljubav uvijek podrška osobi koju voliš. Ako ona kojoj sam mijenjala pelene poželi da ih jednoga dana meni mijenja jer će se ona tako bolje osjećati – ponekad je potreban taj osjećaj da smo korisni jer smo se posvetili drugima – onda dobro. Ali ako je sretna negdje na drugom kraju svijeta, i ja ću, kao njena majka, biti još sretnija. Hoću, pobijedit ću u sebi plemensku međuovisnost.

Mrvice iz Ivice i Marice...

I: "Došla sam u svoj grad, gdje su me čekale neispričane priče. Stajale su naslonjene na gradske ćoškove ili su ležale na zemlji kao izdužene sjenke ljudi koji puše, koji se sjećaju, brojeći preostale sate i dane. Tako su mi izgledale priče koje čekaju." Ovo mi je omiljeni ulomak iz knjige, u njemu čitam mediteranski duh, ali i rezignaciju, pomirenost sa sudbinom onih koji se više ne nadaju, slično kao u romanu "Adio kauboju" Olje Savičević Ivančević. Zašto su nam povratci važni? I jesu li važni samo onima koji bježe? 
 
I ja volim tu sliku, i baš je tako, mediteranski, zamišljam: uzavrele glave i tijela na ljetnjem suncu i pregrijanom kamenu, čekaju, puše, puštaju vrijeme da učini svoje, a u momentu ih iz te rezignacije može prodrmati samo neka povratnica kojoj će bez ustezanja pričati o sebi jer ona je opet tu samo neko vrijeme a onda ide natrag, u njihovoj mašti – natrag među zvijezde, među koje će odnijeti i njihove male priče... Oni koji su otišli i vrate se, na kratko, upravo se i vraćaju zbog tih ustajalih priča, one im se čine – ljekovitima, što će biti naslov moje sljedeće knjige. Ljekovite priče.
 
I: Identiteti... tema identiteta jedna je od zastupljenijih u suvremenoj književnosti, što mislite zašto? (Tko je Olja, nekad djevojčica u Crnoj Gori, učenica u Americi, studentica u Beogradu, obiteljska žena u Londonu, slobodna žena u Zagrebu?)
 
Prvo da vam kažem koji me identiteti ne dotiču, ni sada a nikada i nisu: Prezime. Voljela bih biti samo Olja. Rodiš se s prezimenom oca pa mijenjaš ili ne u prezime muža, pa ti onda govore, a zašto si mijenjala, ako se rastavljaš pitaju, hoćeš li vratiti svoje? Koje svoje? Nebitno mi je to. 
 
Nacionalni identitet: najveći gubitak vremena i same sebe. Nikada ga nisam osjećala. Nemam svoju zemlju koja stoji iza mene. I ne želim to. Nemam zemlju kojoj ću sve oprostiti. Nemam zemlju kojoj moram dati svoj život i svoju smrt. Svoje porijeklo koristim kao materijal za sebe. Za sebe. Osvajam svoju slobodu, i to je moj put. 
 
Nečija kćer, sestra, supruga: to za mene nisu identiteti, nego podjele karata. S druge strane, majka je velika uloga; majke su uvijek najluđi likovi, jedan je moj prijatelj rekao: "Sve su majke pomalo šamanke". Majčinstvu se divi i zavidi, ono se i osuđuje i smatra svetinjom... Identitet je sada, kažu, sveprisutna tema zbog izbjeglica, egzila, geo-političkih promjena. Oni koji stvarno, iz sebe, pišu o identitetu, na kraju će uvijek doći do istog: prevazići će ga.
 
I: "Babu sam mogla uvijek zvati i slušati njen glas, njene riječi koje su mi bile dom, umirivale me slog po slog, moje mrvice iz Ivice i Marice", kaže u jednom trenutku Katarina. Što je za vas dom? Što su danas vaše mrvice?
 
Moj će dom zauvijek biti moj kvart u današnjoj Podgorici i jedna djevojačka soba u njemu. To je dom koji sanjam kada sanjam zbivanja u nekom domu, to je dom poput podzemne vode, trusno tlo ispod kojeg šuškaju moje priče, moje mrvice. Ali moja je sudbina takva da imam na svijetu druge rukavce-domove, među kojima je i Zagreb, jer on je važan grad ovoj obitelji koju sam stvorila. 

Pisanje je magično, pisanje je i opasno...

V.B.Z. nagrada (foto: Iva Perković)

L: Na kojem jeziku prvo nastaju vaši tekstovi, engleskom ili materinskom?
 
Na našem, na engleskom ne mogu. Teško mi je pisati na engleskom, znam ga odlično, ali ne mogu. Milenu sam prvo pisala na engleskom, pa je dala prevesti. Svašta je prošla, i time izgubila. Naučila sam lekciju. Kada se piše na nematerinskom jeziku, sve bude posuđeno, rijetko što promišljeno. 
 
L: Na što mislite kada kažete naš jezik i kako ste u tom smislu pisali Katarinu? 
 
Pa ja sam odrastala davno, kada je književni jezik bio hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, i meni je i sada podjednako lijepa i poznata riječ vlak kao i voz. Ili povijest i istorija. 
 
Tekst je popeglala moja prijateljica Jadranka ponešto, baš malo, sada se mogu sjetiti da je recimo promijenila roletne u rolete, i to je u redu zato što roletne može izgledati kao greška u kucanju, ali nije mijenjala recimo neko u netko. U izdavačkoj su kući sve to prihvatili. Ali ja i ne pišem na ovom novocrnogorskom, na kojemu se sada piše i govori đetinjstvo umjesto djetinjstvo. To je izmišljotina, mi tako nikada nismo govorili. To ove DPS mlade snage potenciraju, politički jezik. 

I: Koje autore biste izdvojili kao svoje uzore, od koga ste učili, što ste u formativnom razdoblju čitali? Što vas u autorskom smislu pokreće? 
 
Najviše sam kao mlada čitala Ruse i Amerikance. Čitala sam sve zapravo. 
 
Već dugo uglavnom čitam žene, premda mi je kod uzglavlja i Dnevnik Andre Gide-a. Čitam odlične eseje Jadranke Pintarić, knjigu "Vrijeme, noć', Ljudmile Petruševske čitam već valjda peti put. Volim i suvremene Francuskinje, Britanke i Amerikanke. Ima u Srbiji jedna autorica, Tatjana Janković, njene su priče fenomenalne, željno iščekujem njenu novu knjigu. Kada sam se tek doselila u Zagreb, kupila sam i htjela pročitati nekoliko hrvatskih autorica, no nisu mi legle. Onda sam od prijateljice, književnice Darije Žilić čula za knjigu “Nesanica” Marine Šur Puhlovski i to mi je najbolji hrvatski roman.

Od stranih književnica, u Engleskoj mi je trenutno najdraža Rachel Cusk, ne znam je li prevođena. Stalno se vratim na ono malo čudovište, Marguerite Duras. Još 2013-te otkrila sam Elenu Ferrante, na engleskom sam je čitala, slučajno sam u Londonu naišla na knjigu “Dani zaborava” dok nije ni bila prevedena na hrvatski. Mnogo volim Afrikanke i uopće žene afričkog ili karipskog podrijetla... Zora Neale Hurston, Maja Angelou, Toni Morrison, Alice Walker, Chimamanda Adichi, Zadie Smith, Jamaica Kincaid, sve njih, onda se mislim kako bi bilo dobro imati taj njihov nastup, prkos u nastupu, prkos i snagu žene koja je svašta prošla i postala boginja. 

Rijetko čitam muške pisce. Dovoljno sam im se u mladosti posvetila. Odrasle smo sve na muškoj literaturi, izučile smo ih do najsitnijih detalja, sada se treba od mnogo toga osloboditi. 

Na pisanje me pokreće poziv koji je u meni, i kada mu se duže vrijeme ne odazovem, razbolim se. 
 
I: Koliko ste aktivistica u svom pisanju i kakav vam je odnos prema angažiranoj književnosti?
 
Budem, prilično, kad god to radnja zahtijeva. Ne izbjegavam aktualni društveni milje jer ni od koga ne ovisim, nitko me ne plaća, ne moram se ništa dodvoravati, nikog se ne plašim. Ne pišem političke reportaže, ali ne izbjegavam da ukažem na život u strahu, pod diktaturom, kriminalom, korupcijom. 
 
Ne smije se biti angažiran pod svaku cijenu. Angažiranost samo ako se i dalje događa ona posebna magija kod čitanja književnosti što zadire u istinu. Ništa pomodno, ništa zbog prestiža... Samo ako se stvarno proživi, promisli. Pisanje je magično, pisanje je i opasno, pisanje je baš čudno, kao i Ji đing.

I: Može li književnost mijenjati svijet u današnjem svijetu posvemašnje buke?

Pisac je sam, a istina je uvijek samo jedna. Ona fraza da svatko ima svoju istinu površna je. Istina je jedna, pisac do nje dolazi ili ne dolazi. Vijesti se mogu izmjenjivati koliko god brzo, sve brže i brže, to istini nije važno, a ne bi trebalo ni piscu biti važno. Ne znam koliko književnost može da promijeni svijet, meni su govorili svaka čast za Milenu, bravo, sve si rekla, ali ništa ona nije promijenila, izvana, ne. Možda je nekome na drugi način značila, intimno, tiho, kao samo knjige što mogu značiti.   

– Olja Knežević čita ulomak iz knjige Katarina, Velika i Mala –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –