Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 27.09.2019.

Marija Ott Franolić: Glupo je da stalno ponavljamo iste greške samo zato jer premalo poznajemo živote naših prethodnica

Marija Ott Franolić (foto: Iva Perković)

Sredinom prošlog stoljeća, Sylvia Plath je u kuhinji pripremala jelo dok su Ted Hughes i australski pjesnik Charles Doyle za stolom raspravljati (isključivo) o Tedovoj poeziji. Iz istog vremena potječe i njezin dnevnički zapis u kojem podvojena Plath primjećuje da umjesto Lockea čita kuharice tješeći se, pak, dnevničkim bilješkama velike Virginije Woolf koja je također upadala u sretno praktično tupilo kuhanja kada bi joj kakav bitan izdavač, recimo, odbio tekst. Književna teoretičarka i kritičarka Marija Ott Franolić u zanimljivom je srpanjskom unosu na svom blogu Tekstovnica, naslovljenom „Ženska borba za kreativnost ili kako idu zajedno poezija i češnjak“, Sylviji Plath i Virginiji Woolf pridružila još i Vandu Mikšić (po čijoj je pjesmi „Moje ruke od češnjaka“ unos i dobio naslov), Sofiju Tolstoj, Marinu Cvetajevu i Divnu Zečević. Sve se one na sličan način izjašnjavaju o prožimanju ili nespojivosti svakodnevnog i intelektualno-umjetničkog, o gotovo kartezijanskoj podjeli između kuhinje i knjižnice, a tragovi se istog sentimenta mogu naći i u stoljećima prije nove ere, kada su se prve budističke redovnice u autobiografskim stihovima neblagonaklono osvrtale na tučke i mužare i lonce svih vrsta – artefakte iz svojih prošlih života.

Trenutna popularnost i dostupnost dnevničkih, autobiografskih i memoarskih ženskih tekstova i velikodušno dijeljenje privatnih momenata na društvenim mrežama omogućuje nam da saznajemo o svojim suvremenicama i prethodnicama. Možemo se, naravno, i žaliti da je ovog potonjeg previše, da nam ne paše ta digitalna preplavljenost tuđim životima, ponekad i s pravom. A možemo se i umiriti činjenicom da je javni prostor barem ispunjeniji glasovima i mišljenjima. Pomislimo samo na tridesetak metara visok stup od bijelog mramora (izvorno obojenog) rimskog cara Trajana, podignuta na Trajanovu forumu u Rimu oko stoljeće nakon Krista i nešto manje od dva tisućljeća prije Instagrama, čija spiralna vremenska crta u plitkom reljefu dokumentira njegov pohod na Dačane i na kojoj se on, Trajan, pojavljuje pedesetak puta. Bio je to impozantan memoarski, imperijalno-reklamni potez bez opcije komentiranja, koji izostavlja žensku perspektivu, zanemaruje i luk i poeziju i ritualnu repetitivnost života, a normalizira i slavi mačističku kulturu rata i kolonizatorskih projekata – donekle srodan najnovijem prikazu karikirane muškosti: petom nastavku kultnog Ramba gladijatorskog naziva Do zadnje kapi krvi, u povijesnom manevru od Koloseja do kina.

Doktoriravši na istraživanju ženske povijesti i svakodnevnice iščitavane iz njihovih autobiografskih tekstova, Ott Franolić se u svome radu fokusira na procese i značenja mikrohistorijskih narativa, koji nadopunjavaju ili preispisuju službenu povijest, često minuciozno preispitujući čuvstveno. Time su i protuteža blaziranosti kao imperativu i značajci određenih aspekata moderniteta, da posudim od sociologinje i spisateljice Eve Illouz, ali i manipulativnom mobiliziranju emocija u političke i potrošačke svrhe. Nimalo, dakle, trivijalni. S Marijom Ott Franolić razgovarala sam stoga o ženskoj povijesti, feminizmu, njezinim knjigama i nemogućnosti da se život popravi u tekstu.

Žene baveće se duhom

Dnevnik ustremljen nedostižnom Ott Franolić Marija

Lora Tomaš: Žensku povijest ste istraživali iz ženskih neobjavljenih autobiografskih tekstova. Kako je krenula potraga za rukopisima i što vas je na nju nagnalo?

Marija Ott Franolić: Dobar dio života živjela sam u post-feminističkom uvjerenju, na faksu sam čitala feminističku teoriju ali u krugu u kojem sam se kretala nisam vidjela neravnopravnost, i mislila sam da feminizam zapravo nije praktična, životno potrebna stvar. To se preokrenulo kad sam rodila i shvatila da je društvo izvan mog uskog kruga još uvijek silno patrijarhalno i tradicionalno: u parkiću sam gledala kako majke viču na dječake da ne smiju plakati jer su dečki, shvatila da se u dućanima nude samo roze benkice za curice i plave za dečke. Osim toga, nakon moje određenosti biologijom, psihička i fizička ovisnost o djetetu stavile su sve intelektualno u drugi plan, i to me preplašilo, činilo mi se da je gotovo s mišljenjem, čitanjem i pisanjem, da će se život pretvoriti u niz praktičnih zahtjeva koje će me potopiti, i počela sam čitati ženske biografije, dnevnike i autobiografije – zanimalo me kako su žene u prošlosti spajale privatno i intelektualno, kako su one koje je ilirka Dragojla Jarnević nazvala žene baveće se duhom nalazile vremena za sebe i svoje umjetničke ili intelektualne interese od silnih domaćinskih, majčinskih i obiteljskih obaveza. Upisala sam doktorat na Filozofskom fakultetu kako bih se tom temom dublje bavila, i – nakon što sam pročitala puno objavljenih ženskih narativa – zamislila sam pronaći neke neobjavljene, koje nisu prošle uredničke cenzure, i doktorirati na njihovoj analizi. 
 
Koji su vam arhivi bili dostupni dok ste istraživali za knjigu, je li tu bilo puno privatnih arhiva? Koliko je toga po njima još nesvrstano, nereprezentirano, a vrijedno? S koliko ste ljudi razgovarali u vezi materijala i kakva su vam bila iskustva, ima li nekih anegdota, zanimljivosti?

Više od dvije godine trajala je moja potraga za ženskim rukopisima, išla sam po knjižnicama, arhivima, muzejima, antikvarijatima, raspitivala se privatno za obiteljske ostavštine. Od privatnih arhiva kontaktirala sam samo onaj kolekcionara Josipa Kovačića, on je godinama sakupljao djela hrvatskih umjetnica, utemeljio Zbirku hrvatskih slikarica, čula sam da je to nešto fascinantno, ali zbog niza okolnosti nažalost nisam vidjela taj prostor. Za vrijeme istraživanja nisam dobila dojam da po hrvatskim arhivima ima puno nerazvrstanih zanimljivih ženskih rukopisa, prije bih rekla da mi kao kultura ne valoriziramo takve tekstove, kao da ih uopće ne držimo vrijednima arhiviranja. U jednom su me arhivu čak pitali zašto baš mora biti ženski kad oni imaju toliko muških rukopisa! 

Dala sam i oglas u novine, časopise i po portalima da tražim neobjavljene ženske rukopise, podržali su me brojni urednici, novinari, knjižničari i kolege, ali rukopisa na kraju nije bilo baš puno. Nekoliko pisama, autobiografske zbirke pjesama, mladenački dnevnici, jedan dnevnik putovanja i divna autobiografija žene koja je u starijoj dobi pisala o svome životu za svoju djecu, autobiografija slikarice Naste Rojc, nekoliko pisama pedagoginje Marije Jambrišak, i već kad sam mislila da ću morati odustati zbog neadekvatnosti materijala, javio mi se suprug folkloristice i književnice Divne Zečević, Petar Zdunić, i na raspolaganje mi dao njezin neobjavljeni dnevnik koji je pisala od 1961., pa sve do smrti, 2006., ukupno ispisala rukom više od 6.000 stranica. Na tom zanimljivom, dinamičnom i nekonvencionalnom ženskom tekstu sam doktorirala i napisala knjigu o ženskoj povijesti i ženskim autobiografskim tekstovima Dnevnik ustremljen nedostižnom: Svakodnevica u ženskim zapisima. Nakon toga izbor iz dnevnika sam uredila kao posebnu knjigu koja nosi naslov Život kao voda hlapi: Izbor iz dnevnika 1961-2006. 

Divna Zečević (foto:)

U kontekstu ženskih zapisa zanima me uloga kustosa, kustosica, urednika ili urednica, organizatora i organizatorica arhivskog materijala u (re)prezentaciji žena. Koja je njihova odgovornost i uloga i kako se manipulira afektivnim dimenzijama arhiva, odnosno njihovom recepcijom? Je li i dnevnik, pogotovo ako je mišljen za kasnije čitanje (a mnogi jesu) već „uređen“ i koliko mu je za vjerovati? 

Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora. Uvijek je pitanje zašto se nečiji dokumenti čuvaju, stavljaju u arhive, valoriziraju, i obrnuto, zašto se neki bacaju, uništavaju, misteriozno nestaju, i kome pogoduju ta čuvanja, odnosno nestajanja? Kroz povijest je bilo puno slučajeva uništavanja ženskih rukopisa. Najpoznatiji svjetski političar i dnevničar, Samuel Pepys, u dnevniku krajem 17. stoljeća preko cijele stranice opisuje kako je uništio privatne papire svoje žene dok je ona plakala i molila ga da to ne čini. Rezultat toga je da svi znamo tko je on, ali Elisabeth Pepys u povijesti postoji samo kao njegova supruga, ona je nijema, nema svoju priču. Poznat je i slučaj pjesnika Teda Hughesa koji je „izgubio“ zadnje bilježnice dnevnika pjesnikinje Sylvije Plath, one koje su prethodile njezinom samoubojstvu. Kasnije je to „gubljenje“ objasnio brigom za djecu. Pisac Henry James uništio je kopiju dnevnika Alice James (ne znajući da postoji još jedna), a supruzi spisateljica Kate Mansfield i George Eliot „uređivali“ su neke dijelove njihovih dnevnika, kako bi u javnosti ostala bolja slika o njima (pitam se: bolja za koga?). Naravno da se radi uvijek o namjernom uništavanju, privatni tekstovi se ne čuvaju ni zbog nemara, nerazumijevanja, nezainteresiranosti mlađih generacija i drugih razloga. 

Što se tiče uređivanja autobiografskih tekstova, tu mogu govoriti o svome iskustvu – o dva vrlo različita čitanja istog rukopisa. Dnevnik Divne Zečević prvo sam iscrpno iščitavala za doktorat i za svoju knjigu – tu sam se fokusirala na ženske teme i opis svakodnevice. Nakon nekog vremena opet sam ga proučavala, ali za pripremu samostalne knjige, izbora iz dnevnika, pa sam taj rukopis promatrala drugačijim očima. Znala sam u oba slučaja da ne mogu biti objektivna i zato sam u doktoratu i svojoj knjizi Dnevnik ustremljen nedostižnom pisala osobno, u prvom licu, odrekla sam se proklamirane akademske neutralnosti i ispisala svoje uredničke dileme, mnoga pitanja ostavila otvorenima, jer mi se to činilo jedino prihvatljivo i etički opravdano. 

Život kao voda hlapi Ott Franolić Marija, Zečević Divna

Kad sam iz Divninog dnevnika radila izbor za knjigu Život kao voda hlapi, znala sam da bi svaki urednik ili urednica imali drugačije prioritete, da bi svatko napravio neku drugu knjigu, možda čak prikazao neku drugu Divnu Zečević. Pitala sam se kako da je pokažem onakvu kakva je bila (ili onakva kakvom ja mislim da je bila), mučilo me što bi ona željela da izbacim, a to naravno nikako nisam mogla znati. Dnevnik je subjektivni žanr (već same autorice biraju, ne zapisuju sve i neke stvari prešućuju, i uglavnom računaju s čitateljima), a urednice su isto subjektivne. Ima to i svojih čari, jer se otvaraju prostori mnogobrojnim interpretacijama istoga teksta. Dnevnik se može promatrati kao književni tekst, o tome piše Anda Bukvić Pažin u svojoj zanimljivoj knjizi Ovo ovdje sam ja: Dnevnici njemačkih autorica iz razdoblja oko 1880. koju sam ja uredila. S druge strane, autobiografski tekstovi nisu isključivo fikcija, mogu se iščitavati kao povijesni izvori, iako ne posve pouzdani. Pa i „pravi“ povijesni dokumenti su izabrani, arhivirani, predočeni i interpretirani na određeni način. 

U vezi te klasifikacije tekstova nedavno sam čula odličnu anegdotu od filozofkinje i feministice Eve Bahovec s Filozofskog fakulteta u Ljubljani koja se bavi Simone de Beauvoir. Bila je u Parizu u knjižari Compagnie des livres pored Sorbonne i tamo prvi put vidjela Drugi spol Simone de Beauvoir klasificiran kao filozofiju – stajao je između Badioua i Benjamina. Knjižarke su joj rekle da su je tamo same 'progurale' i da nisu sigurne hoće li smjeti tako i ostati, jer se obično klasificira kao književnost. To je najbolji pokazatelj da se ženski tekstovi još uvijek olako trivijaliziraju. 
 
Možete li reći nešto više o autobiografskom žanru – dnevnici ili druga konfesionalna proza ili poezija još se uvijek često smatraju ženskom domenom i podcjenjuju. Postavlja se pitanje radi li se tu o oversharingu ili umjetnosti, terapijskom ili umjetničko-kreativnom pothvatu? Kad govorimo o kanonu, kamo spada dnevnik, i po čemu su ženski dnevnici specifični? 

Dnevnik je u kanonskom smislu marginalizirana forma. Kao povijesni dokument smatra se nepouzdanim, kao književnost nije dovoljno literaran i općenito se drži trivijalnim, privatnim, cmoljavim, sentimentalnim i (pre)svakodnevnim. Istina je da je dnevnik – za razliku od autobiografije – fragmentaran, nedovršen, repetitivan, ali mislim da je nepravedno zbog toga ga  proglasiti nebitnim i sentimentalnim. Ja ga gledam s druge strane, mislim da je to žanr pun potencijala – može ga se na razne načine iščitavati, analizirati ali i koristiti u praktičnom smislu.

Sredinom 70-ih Hélène Cixous i druge teoretičarke pisale su o 'ženskom pismu' (écriture féminine), tvrdile da su njegove odlike višeglasje, fragmentarnost, razbijena sintaksa i otvoren kraj, a ne linearna, koherentna struktura. Zato su se 80-ih pojavile teoretičarke koje su dokazivale da je dnevnik primarno ženski žanr, da je fluidan, nebitan i fragmentaran, baš poput ženskih života u kojima se dnevno ispresijecaju toliko različite obaveze da dan ne može biti linearan. 

Ja ne bih rekla da je dnevnik ženski žanr zbog svoje forme (jer fluidne su i fragmentarne, recimo, i Sveske Paula Valéryja). Međutim, mislim da bismo dnevnik uvjetno mogli nazvati ženskim iz društvenih razloga. Prije svega, žene u prošlosti nisu mislile da su dovoljno važne da sjele napisati autobiografiju, priču o svome životu. Niti su za takav pothvat imale vremena, opterećene brojnim obavezama u privatnoj sferi. Zato je dnevnik bio idealnija forma za njih – povremeno bi sjele i zapisivale – pet redaka ili deset stranica, ovisno o slobodnom vremenu i raspoloženju. Mnogim je ženama prostor dnevnika bio važan jer su se među njegovim stranicama ostvarivale, daleko od očiju supruga i društva izražavale nešto čega ni same uvijek nisu bile svjesne.

Trebali bismo se vratiti univerzalnijim pitanjima – što nam je zajedničko? Postoji li nešto ljudsko o čemu možemo govoriti, što je ono, i kako feminizmi mogu pokrenuti promjene – ne samo za žene nego i za muškarce, dakle dovesti nas do nekog boljeg društva u budućnosti? 

Drugi spol Beauvoir Simone de

Danas je jasnije da pojam „žena“ nije jednoznačan jer se ženski subjekti previše razlikuju – žensko se iskustvo stoga ne može svesti na zajednički nazivnik, inzistira se na slobodnom izboru identiteta. Kad dokumentiramo ženske živote kao isključene iz mainstream povijesti, zapravo multipliciramo njihove priče, i istovremeno ih konstruiramo. Kažemo da su povijesti pisane iz različitih perspektiva, da nema konačnih istina. Kako onda predstaviti ženske materijale i životno iskustvo, a da ne upadnemo u zamku esencijaliziranja „žene“? I kako ipak uspostaviti kakav-takav solidan identitet da bi žene ostvarile neko „društveno ja“ koje može politički sudjelovati? Tko je, onda, subjekt feminizma? 
 
Feminizmi su zaslužni za osvještavanje činjenice da se individualna iskustva jako razlikuju i da nečije iskustvo uvijek može obezvrijediti neko drugo. Feministička su nastojanja destabilizirala kategorije općeg i pojedinačnog, uzdrmala književne kanone i objasnila znanje kao situirano: ne postoji općenito znanje negdje u zraku, uvijek je to određeno znanje neke osobe na nekom mjestu. Treba paziti tko govori i koga pritom isključuje. To je važno jer se svi, pojedinačno i kolektivno, lako uljuljkamo u „prave“, „ispravne“ narative. Ženska se iskustva razlikuju klasno, rasno, dobno, žene su određene i prostorom na kojem žive, svjetonazorom i drugim čimbenicima. Ipak, trebala bi postojati mogućnost da se kaže 'žena' – jer unatoč razlikama, ženama je zajednički život u patrijarhatu koji ih na razne načine sistemski isključuje. 

Tko je onda subjekt feminiz(a)ma? Odlično pitanje, i danas na njega nije lako odgovoriti! Gotovo je nemoguće govoriti u ime svih žena istovremeno. No zaboravili smo – jer previše stavljamo naglasak na razlike – da ni ne moramo govoriti u ime svih istovremeno. Feminizam mora biti inkluzivan, no počinje se činiti da ga je pretjerana inkluzivnost došla glave. Od 90-ih se godina feministički pokreti cjepkaju, naglasak je na individualnom osvajanju sloboda – na činjenici da možemo birati – svoj način života ili svoj rod. No, ako rod promatramo isključivo kao individualan izbor, gubimo veću sliku, pojam zajedništva, i bolno smo cinični prema velikom broju žena koje žive u uvjetima u kojima ništa nisu mogle izabrati: jer žive u siromaštvu, ovise o drugima ili čak trpe rodno uvjetovano nasilje – muškarci još uvijek u velikim brojevima tuku, pa i ubijaju žene! Rod kao izbor poguban je i za žensku biologiju, marginaliziraju se važne ženske teme poput majčinstva, abortusa, menopauze i sl. – koje imaju vrlo konkretne, biološke, životne posljedice na žene. 

Da se razumijemo, postoje oni koji su svoj rod odabrali – i duboko sam uvjerena da transseksualci (kao i homoseksualci), trebaju postati općeprihvaćeni u društvu, dobiti prava koja imaju svi ostali i da ćemo tek tada biti koliko-toliko zdravo društvo. No pitam se, zašto skupine koje su odabrale drugi rod imaju potrebu „izgurati“ žene? Primjerice, u Americi već neko vrijeme postoji pokret koji se zalaže za to da se klinike za abortus prestanu zvati „ženskima“ jer će možda i transseksualci jednom abortirati, tj. sad već abortiraju žene koje se osjećaju kao muškarci. Takva nas logika vraća na stari patrijarhalni scenarij: kojoj god skupini padne na pamet, može žene kao labavu i ionako slabo povezanu skupinu staviti sa strane. Ambivalentna sam i prema terminu „rodni studiji“ – rod naravno treba proučavati iz raznih aspekata, i svakako istraživati maskulinitet – ali zašto je to čak i terminološki potopilo ženske studije? Zanimljivo je još nešto: politička korektnost nas paralizira, postaje nezgodno slobodno se izraziti iz pozicije vlastitog iskustva, pa sad dok pišem da su neke skupine izgurale žene, razmišljam je li od mene uopće u redu da tako govorim. To je jako opasno i približava nas cenzuri koja se provodi u ime slobode.

Iz Dnevnika Divne Zečević

Ne smijemo dopustiti da paklena kombinacija političke korektnosti i retradicionalizacije žene izbaci kao političku kategoriju. Kao što se zapitala Nancy Fraser: Koji je uopće smisao feminističkog pokreta ukoliko nismo u stanju smisliti načine života u kojima osnaživanje određenih skupina ne znači automatski i slabljenje drugih? Dok je ženski identitet fluidan, on je u političkom smislu nestabilna kategorija, feministice same pridonose tome da gube glas u političkom smislu, a on im danas sve više treba. Ako je većina feminističkih nastojanja identitetska i individualna, gubi se zajedništvo i osjećaj povezanosti raznih aspekata problema. Trebali bismo se vratiti univerzalnijim pitanjima – što nam je zajedničko? Postoji li nešto ljudsko o čemu možemo govoriti, što je ono, i kako feminizmi mogu pokrenuti promjene – ne samo za žene nego i za muškarce, dakle dovesti nas do nekog boljeg društva u budućnosti? Na tome je tragu fantastična knjiga Gordane Bosanac Visoko čelo – ona feminizam shvaća kao uključivi, širi humanistički projekt.

Majčinstvo je često zanemarena tema u recentnoj feminističkoj teoriji, jer su identitetska pitanja istisnula biologiju. 

Feministica Robin Morgan još je 80-ih pisala o „univerzalnom sestrinstvu“, ali ja danas ne vidim ni univerzalnu, ni lokalnu solidarnost. Kao da se svaka vrsta feminizma drži za sebe i drži da je jedina u pravu. Recimo akademski feminizam – koji nam je silno potreban jer može biti rasadnik ideja koje bi se onda mogle preliti u praksu (i obrnuto!), većinom je odlijepljen od realnosti, pišu se komplicirani tekstovi koje čita uski akademski krug, kao da sam sebe hrani, i čini to uniformiranim i često nezanimljivim jezikom i načinom koji ne postavlja pitanja nego perpetuira iste odgovore. Po meni, feminizmi su dužni raditi na svojoj razumljivosti. Inače dopuštamo da osnovni društveni narativi postanu u najbolju ruku post-feministički (ne trebamo feminizam jer žene rade, školuju se, evo i predsjednica je žena, što bi još htjele, ako ne dominaciju?), a u najgoru ruku postaju anti-feministički (svi normalni su protiv feminizma, jer to su neke brkate frustrirane  žene koje mrze muškarce i djecu).

S obzirom na retradicionalizaciju u društvu – dok feministički pokreti gube energiju na rasprave o partikularijama – mogli bismo ostati bez elementarnih ženskih prava poput abortusa, adekvatno plaćenih rodiljnih dopusta, zaštite zlostavljanih žena i sl., pregazit će nas tradicionalne nacionalističke politike koje žene tendiraju zatvoriti u kuću, u brak, u patrijarhalni obrazac života. On je u redu ako su ga žene same birale, ako im to postaje nametnuto, vraćamo se u vremena koja smo mislili da su iza nas. Nedavno sam ponovno čitala Smrtne grijehe feminizma Slavenke Drakulić, to je prva knjiga o feminističkim temama na ovim prostorima (izašla 1984.), neki su eseji iz 1979. i još su relevantni, o nasilju nad ženama, seksualnom odgoju ili seksističkom diskursu u javnoj sferi. To je zastrašujuće, ja sam se rodila 1979.! Ali dobra je vijest da će novo izdanje Smrtnih grijeha feminizma izaći iduće godine u Frakturi, zajedno s cijelom serijom ženskih naslova – to pokazuje da postoji interes za ženske teme.

U knjizi Dnevnik ustremljen nedostižnom (Disput, 2016.) koja je, kako navodite, posvećena bakama i pjesnikinjama, prijateljicama i suradnicama, duhovnim autsajdericama, spominjete kako je teško uskladiti kreativan život s majčinstvom. Govorite i o grižnji savjesti, o osjećaju različitosti žena koje samo majčinstvo ne ispunjava. Kako onda kombinirati majčinstvo i kreativnost?

Čini mi se da je Shulamith Firestone bila u pravu kad je još 1970. u knjizi The Dialectic of Sex ustvrdila da neće biti ravnopravnosti između žena i muškaraca dok samo žene rađaju. Velika je pobjeda feminizama da nas biologija ne treba određivati – što znači da žene ne trebaju postati majkama, niti im je želja za majčinstvom nužno prirodna – no od inicijalne želje da ženu oslobode tereta biologije – feminizmi kao da su otišli predaleko u negiranju toga problema. 

Naravno da za žene ne treba biti prirodno da žele biti majke, nego to apsolutno treba biti stvar njihova izbora, no što kad se žene na to ipak odluče? Majčinstvo je često zanemarena tema u recentnoj feminističkoj teoriji, jer su identitetska pitanja istisnula biologiju. O njemu je teško i govoriti: majčinstvo je s jedne strane posve obično, svakodnevno, a s druge je strano, ponekad i zazorno onima koji nemaju djecu. Uvijek je između biologije i socijalnog konstrukta, između majčine autonomije i djetetovih potreba, između feminističkih diskursa koji zaziru od biologije i anatomije i stvarnog, materijalnog, biološkog stanja koji ženu suočavaju s okrutnom, promjenjivom, bolnom i često neočekivanom prirodnom silom. Već je prije 70 godina Simone de Beauvoir u Drugom spolu ustvrdila da, za razliku od muškarca koji se želi nečim ozbiljno baviti, „…žena neprestano mora obnavljati svoju odluku. Ona napreduje, ne usredotočena na cilj pred sobom, nego puštajući da joj pogled luta svuda uokolo. Tako je njezin korak stidljiv i nesiguran. Tim više što joj se čini, da što više odmiče, to se više odriče ostalih prilika… Onoliko koliko žena želi biti žena, njezin joj neovisan položaj stvara kompleks manje vrijednosti. Obrnuto, zbog toga što je žena sumnja u svoje profesionalne mogućnosti.
 

Simone de Beauvoir, 1949. © Elliott Erwitt / Magnum Photos

Upravo je važno ovo da žena često nije usredotočena na cilj. Ako ima djecu, vrijeme joj je rascjepkano, treba se jako boriti za vrijeme za sebe, a ako ih nema – možda će se pitati – što bi bilo da ih je imala, možda još nije prekasno… Zato mislim da tema majčinstva ne isključuje nužno žene bez djece – sam ženin potencijal za rađanje čini je ranjivom – jer će se njezin suprug, brat, država, politika, uvijek lako sjetiti zabraniti abortus, proskribirati rađanje, osuđivati umjetnu oplodnju ili sl. 

I danas je teško uskladiti majčinsko i kreativno. Vrijeme provedeno s djecom je fizički i psihički naporno, rastrzano, uključuje multitasking, brzinu i često veliku dozu adrenalina i ženama nakon sati provedenih s djecom u takvom tempu treba vremena da se vrate k sebi, da se usredotoče, a i da se riješe pradavne grižnje savjesti jer nisu „samo majke“. Osim toga, umjetničko i kreativno bavljenje nema radno vrijeme koje završava u 4 ili 5 popodne. Za njega treba priprema, vlastita soba o kojoj je pisala Virginia Woolf, ali još više slobodno vrijeme, i važna je podrška drugih koji će ženu ohrabriti u tome što radi. 

Sofija Tolstoj je u dnevnik 1898., u 54. godini, napisala: „Danas sam se pitala zašto nema genijalnih spisateljica, umjetnica ili kompozitorica. To je zato što je sva strast i sposobnost energične žene potrošila njezina obitelj, ljubav, njezin suprug – i osobito njezina djeca. Njezine se druge sposobnosti ne razvijaju, ostaju u stadiju embrija i atrofiraju. Kad prestane podizati i obrazovati djecu, probude joj se umjetničke potrebe, ali tad je već prekasno...

Danas, stotinu i dvadeset godina kasnije, ispada da se nije puno promijenilo: dobra je vijest da se muškarci sve više bave djecom, a loša da mnoge žene još uvijek nemaju potrebnu podršku okoline za kreativni rad – a i same su često pounutrile društvene zahtjeve po kojima bi se trebale više posvetiti privatnoj sferi, a ne biti „sebične“ i „ambiciozne“. 

Nakon mnogo pročitanih ženskih dnevnika, te tekstove doživljavam poput mrvica ženskih života razasutih po bilježnicama, blokovima i papirima. Taj rasuti teret pun ponavljanja i kontradikcija kao da bolje obuhvaća raspoloženje života, njegove mijene i ritam, od nešto zaokruženijih autobiografija ili memoara.

Marija Ott Franolić (foto: Iva Perković)

Analizirali ste tekstove Divne Zečević, Virginije Woolf, Sylvije Plath, May Sarton, Sofije Tolstoj, Marine Cvetajeve, Dragojle Janrević i drugih koje život osjećaju nekako 'skučenim', ispisujući svoju različitost, želeći često u tekstu popraviti život, što se, naravno, u svakom pojedinom slučaju iznova pokazuje nemogućim. Zašto nemogućim i kako ste pristupili njihovim tekstovima? 

U svojoj knjizi sam htjela krenuti od konkretnih ženskih iskustava, onakvih kakve su žene same opisale u autobiografskim tekstovima. Zanimali su me životi autsajderica koji se međusobno po mnogočemu razlikuju, ali im je zajedničko ispadanje iz stereotipa i činjenica da nisu htjele ispunjavati društvene konvencije. U autobiografskim su tekstovima ispisivale svoju različitost – mnoge su nastavljale pisati čak i kad su shvaćale da im to nije dovelo stvarne promjene. Činilo mi se da takve žene možda bolje vide svoje okolnosti, gledajući ih izvana, i više promišljaju alternativne načine bivanja i mišljenja. Njihovo neuklapanje promatrala sam kao mjesto na kojem počinju nove mogućnosti, a ne kao nešto što ih ograničava. Zato njihove autobiografske tekstove nisam htjela samo čitati i tekstualno analizirati, nisam ih proučavala kao književne tekstove – htjela sam govoriti o životima autorica koje su te tekstove pisale. Naravno da se tekst ne može izjednačavati sa životom, autorice u procesu pisanja pretjeruju, prešućuju, uljepšavaju svoje živote – no nakon mnogo pročitanih ženskih dnevnika, te tekstove doživljavam poput mrvica ženskih života razasutih po bilježnicama, blokovima i papirima. Taj rasuti teret pun ponavljanja i kontradikcija kao da bolje obuhvaća raspoloženje života, njegove mijene i ritam, od nešto zaokruženijih autobiografija ili memoara.

Danas su se izgubile velike istine, okružuje nas gomila informacija, teorija, raznih vrsta znanja i savjeta, od kojih su mnoga opasno ne-skeptična i dogmatska, pa se i sami feminizmi često postavljaju isključivo! Takvo stanje vodi u pretjerane relativizacije i u teorije zavjera. Zato sam se odlučila za analizu koja je zapravo poziv na dijalog, prema Patrociniji Schweickart „posjećivanje teksta“, osobni susret pun poštovanja. Odlučila sam se prema tekstovima postaviti kao da s autoricama mogu razgovarati: pitati ih kako im je bilo, o čemu su razmišljale, kako su se borile sa svojim okolnostima. Tih žena više nema, ali svoje su tekstove ostavile iza sebe, i u njima svoje dileme, nesigurnosti, raspoloženja – to me zanimalo. Pitanje, razmišljanje, dojam, otvaranje mogućnosti bez konačnih tvrdnji. Željela sam da autsajderske ženske priče nadopune širu sliku ženske povijesti.

Portret Dragojle Jarnević, oko 1850. (nepoznati autor)

Uspoređivala sam dnevnik Divne Zečević s dnevnikom ilirke Dragojle Jarnević. Njihove sam tekstualne dileme i preokupacije usporedila sa svojim dilemama danas i ispisala trojnu žensku biografiju, tzv. sim-gine-grafiju – i ustvrdila da se životi nepripadnih u različitim povijesnim okolnostima zaista mogu uspoređivati, i da imamo mnogo toga zajedničkog. Nisam htjela donositi velike zaključke niti tvrditi nešto o skupini žena čije sam tekstove analizirala, nego napraviti neku vrstu mozaika autsajderskih ženskih iskustava. 

Treba pričati ženske priče jer stalno dolaze mlade žene kojima treba osvijestiti žensku prošlost, trebaju znati da su i žene prije njih postavljale ista pitanja i smišljale razne strategije preživljavanja u patrijarhatu. Zato sam nakon svoje knjige radila i intervjue s intelektualkama, pitala sam ih kako su usklađivale intelektualno i majčinsko, u želji da se njihove priče ne zaborave, da potaknu druge žene na mišljenje, a možda i na promjenu vlastitih životnih okolnosti. Životi su nam kratki, i glupo je da stalno ponavljamo iste greške samo zato jer premalo poznajemo živote naših prethodnica. Teoretičarka Nolte Lensink divno je primijetila da, kad dnevnike počnemo doživljavati kao tekstove, a ne više kao subtekstove, možemo ih iskoristiti da nešto naučimo o ženskoj kulturi – koju više nećemo promatrati kao supkulturu. Naravno, kad ženske priče prestanu biti nebitne, na važnosti će dobiti ne samo ženska povijest, nego i sadašnjost i budućnost. 
 
U svibnju ste moderirali tribinu o web-projektu „Od5do95“ koji postoji već tri godine. To je virtualni muzej ženske usmene povijesti i svakodnevnice koji su pokrenule režiserka Arijana Lekić Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan, a pridružio im se i producent Tibor Keser. O čemu se tu radi i zašto je projekt važan?

Od 5 do 95 je fantastičan multimedijalni projekt, pravo dokumentiranje ženske povijesti i svakodnevice! Andreu nisam upoznala, ali Arijana Lekić Fridrih ima poseban senzibilitet, zarazni šarm i aktivistički je nastrojena. Užasnuta retradicionalizacijom društva i urušavanjem ženskih prava, odlučila je nešto napraviti i osmislila platformu Od 5 do 95 na koju je postavila intervjue sa ženama o različitim temama: o njihovoj djeci, majkama, ambicijama, interesima, željama, bolestima, starenju i sl. Obuhvatila je žene raznih dobi, pa i djevojčice, a snimala je i žene u manjim sredinama. Mislim da je time postigla više važnih stvari: ženama je dala prostor da slobodno govore, a intervjui su javno dostupni, pa njihove priče stvarno mogu poslužiti drugim ženama. Ispitanice govore o stvarima koje se često prešućuju ili drže suviše nebitnima da bi se isticale, možda čak i privatno. Projekt je vrijedan i kao međugeneracijska razmjena. Platforma je moderna, žene zanimljivo i emotivno govore i intervjui su jako lijepo snimani. S užitkom sam odgledala gotovo sve intervjue i želim im sreću s financiranjem, koje je teško dobiti – obično je tako kad su u pitanju ženske teme. 

Svakodnevicu je važno proučavati, osobito iz ženske perspektive, jer žene su tek u novije doba izašle iz privatne sfere, prema tome upravo su u području privatnoga, svakodnevnoga, ostavile puno tragova o svojim životima – njihove su životne priče razasute po kuharicama, zidnjacima, spomenarima, dnevnicima, ceduljicama… Zato se ti naoko banalni izvori mogu iskoristiti da bolje razumijemo kako su žene ranije živjele i razmišljale, to je isto ženska povijest, recimo: je li njihov način razmišljanja bio utopljen u društvene okvire? U kojim aspektima su robovale stereotipovima, a da toga nisu bile svjesne? Svakodnevica se čini banalnom, ali ustvari je poprište raznih ideologija i društvenih pritisaka – istovremeno je silno kontrolirana i nevidljiva – i upravo su u tom području nevidljivosti i nebitnosti mnoge žene izborile prostor za izražavanje otpora dominantnim društvenim vrijednostima – između ostaloga kroz pisanje „nebitnih“ žanrova. 
 
Koji su vam novi planovi, projekti?

Zadnjih godina se puno više bavim projektima poticanja čitanja nego ženskim temama. Zanima me povezanost čitanja, kritičkog mišljenja i empatije i o tome sam dosta pisala i držala predavanja. Kao i kad sam se bavila ženskim životima pa me zanimala praktična strana, tu je slično – zanima me kako književnost i identifikacija s likovima može utjecati na naše suosjećanje za stvarne ljude i situacije oko nas – i može li uopće, ili je to previše utopijski način razmišljanja. Nedavno sam pokrenula i blog Tekstovnica jer mi je trebalo mjesto za neku drugu vrstu pisanja, koje nije ni akademsko ni strogo kritičarsko. Tu sam objedinila i svoje kritike koje su izlazile na raznim mjestima. Intenzivno razmišljam i o novoj knjizi, sve je još na razini ideje pa ne mogu konkretnije govoriti, ali neće biti o ženskoj temi.
 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –