Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 05.06.2018.

Divna Zečević: Život kao voda hlapi, Izbor iz dnevnika 1961 – 2006.

U četrdeset šestoj godini života, Divna Zečević (1937. – 2006.) čita Drugi spol (1949.) Simone de Beauvoir i odahne – do tada se smatrala posebnim slučajem. U svome se dnevniku, doduše, poslužila direktnijim jezikom, ali bit ostaje ista: povrh toga što se cijeli život, kao pjesnikinja i znanstvenica u patrijarhalnom okruženju te Srpkinja u Hrvatskoj, osjećala emigrantkinjom, još je i mislila da je u tome svemu poprilično osamljena. Zato sam sigurna da bi bila oduševljena da je imala prilike čitati i neke od suvremenih feminističkih spisateljica. Iznenađujuće je – iako se tome i ne treba čuditi – koliko je sličnosti između tih tekstova i nekih od odabranih ulomaka iz njezina podužega dnevnika (koje je za izdavačku kuću Disput priredila Marija Ott Franolić). Do te mjere da se mjestimice čini kao da su prepisivale jedna od druge.

Dnevnik Divne Zečević, pak, u svjesnom je dijalogu s onim ilirke i pjesnikinje Dragojle Jarnević, o kojemu Zečević kroz godine objavljuje tekstove, a 1985. i knjigu. Jarnević joj služi kao literarni uzor, a pisanjem o njezinome dnevniku i zagovaranjem dnevničke forme kao književnoga žanra Zečević kontekstualizira i vlastite zapise: i ja, kao i Dragojla Jarnević.

Divna Zečević, žena iz dnevnika, pametna je, duhovita, ironična, sarkastična, znatiželjna, ekscentrična i introvertirana, hrabra i plaha, u sukobu sa sobom i drugima. Njezini unosi ponegdje zvuče kao pamtljivi i provokativni tvitovi, drugdje kao ulomci iz britkog eseja ili pjesme, zajedljiv trač ili samo pobrajanje elemenata svakodnevice. Ima tu i društveno-političkih komentara, kojima se u pogovoru knjizi detaljno pozabavio urednik Josip Pandurić. No, ispod različitih nadnevaka, u stvari se dosljedno provlači nekoliko uvijek istih preokupacija.

Dnevnik je, ujedno, odgađanje života. Dnevnik piše da je ne progone bijele stranice. Piše i da prešuti.

Život kao voda hlapi Ott Franolić Marija, Zečević Divna

Autorica se ne može odlučiti između potpunoga posvećivanja znanstvenoj karijeri i neizvjesnosti pisanja pjesama. Od jednoga je trenutka udana žena i majka, a sanja o svečanome miru samostana za rad na knjigama; samostani joj, ipak, ne leže. U potrazi je za vlastitom sobom o kakvoj piše Virginija Woolf i kakvom-takvom materijalnom sigurnošću, opet kao preduvjetima za pisanje. Dnevničke joj stranice služe i za ispisivanje životnih ciklusa platonskih zaljubljenosti. (Profesor je simbol, reći će o mentoru Ivi Frangešu ‘65-te, a deset godina kasnije dodati: literarna obmana.) Osjeća potrebu za stabilnošću građanskoga života i, istovremeno, bijegom od malograđanskih seansi poput nedjeljnoga ručka; guši je domoljubni kič i kafkijanske atmosfere nekih radnih mjesta; pati zbog života u procjepu, u konstantom stanju neopredijeljenosti, i želje da se prepusti nečemu bez ostatka, da živi kako želi, a ne kako se od nje očekuje. Dnevnik je, ujedno, odgađanje života. Dnevnik piše da je ne progone bijele stranice. Piše ga i kao opsežnu bilješku na marginama, uvijek na marginama. Piše i da prešuti.
 
Kada bih trebala u nekoliko rečenica sažeti bit čitavoga dnevničkog teksta Divne Zečević, odabrala bih njezine retke iz ‘83-e:
 
Sinoć – gorljiva želja da sjednem za stol i pišem; umjesto toga gadarija pripremanja večere ... peglanje, obilna menstruacija, obilno nezadovoljstvo ... Htjela sam ići na razgovor o Virginiji Woolf, ali udaljenost, vrućina gnjusoba prijevoza – i moje stanje – zadržali su me ... Htjela sam čuti i to kako konzervativni Ivo Vidan govori o Virginiji Woolf.
 
Uz divinacije s tri novčića, slične I Chingu, kojima svako toliko pokušava doći do odgovora na životna pitanja, menstrualni ciklus također pomaže strukturirati fragmentarni novi roman kanadske spisateljice Sheile Heti, Motherhood (Majčinstvo), objavljen prošli mjesec. Hetina naratorica, spisateljica u srednjim tridesetima a u stvari sama Heti, većinu vremena ne želi djecu, a ostatak vremena važe je li tome doista tako. Je li želja da se konačno bude normalnom ženom opravdan razlog za prokreaciju, pitaju se i Heti i Zečević, istim riječima. Kakvo je to čudovište od žene – kao ja – ako ne želi dijete? bilježi Zečević ‘64-te. Umjesto djeteta, obje na svijet žele iznijeti svoje djelo. Moćno čudovište, kad je već sama jedno slabo, reći će Heti. 
 
Obje su u dvadesetima ginekolozi odgovarali od pobačaja i obje su to ipak učinile. Vole dokumentirati snove, iako mnogi takvi zapisi nisu ušli u izbor iz dnevnika. Hetina naratorica uzima antidepresive, Zečević anksiolitike; analiziraju odnos s majkom. Na Hetine novčiće, Zečević odgovara kartama.
 
Porođaj je bio strašan masakr, u stvari, najteži za dijete, samo što tada uopće nisam mislila na dijete, mislila sam na strašnu, svemoćnu elementarnu silu, silu ravnu smrti, silu kojoj pojedinac ne znači ništa, ni koliko zrnce pijeska, piše Zečević. Američka spisateljica i pjesnikinja Maggie Nelson u svome memoaru o majčinstvu, (fluidnom) rodu i pisanju, The Argonauts (Argonauti, 2015.), kaže: Ako sve prođe dobro, dijete će preživjeti, a i ti. Ipak, usput ćeš dotaknuti smrt. I Zečević i Nelson bit će, kada ih napokon ugledaju, oduševljene vlastitom djecom.

Ne treba prezati od riječi feministkinja, piše Zečević, jer i svaka druga riječ koja bi se odnosila na pitanje kakav je život i položaj žene u društvu i porodici – dobila bi također negativan prizvuk.

Ipak, i prije i nakon porođaja, Zečević prolazi iste dileme kao i turska spisateljica Elif Şafak, koja se memoarom Crno mlijeko (2007.), kaže, izvukla iz postporođajne depresije i olakšala si nedoumice u vezi usklađivanja pisanja i majčinstva proučavanjem života drugih spisateljica.
 
Kad Divna Zečević kaže da joj je važno da ne živi pod gluhim zvonom (nesvjesno i izolirano), da se druži s kolegama, da njezino djelo ima odjeka, ili kad govori o zvonastoj praznini zimskih ulica, mislim na Stakleno zvono (1963.) Sylvije Plath.
 
Ne treba prezati od riječi feministkinja, piše Zečević, jer i svaka druga riječ koja bi se odnosila na pitanje kakav je život i položaj žene u društvu i porodici – dobila bi također negativan prizvuk, čak bi i oznaka iskazana brojem zvučala pejorativno. Suprotstavit će se kolegama i kad inzistiraju na muškom rodu u jeziku ondje gdje je logičan ženski: Zadrtim deseteračkim tipovima ženski rod u jeziku ne djeluje ni ispravno – a ni – uspravno! Objavljivat će članke o muško-ženskoj neravnopravnosti (žene su proizvođačko ropska klasa) i osvrte o ženskom pismu. ‘91-e u Vjesniku braniti pravo na pobačaj, kritizirajući miješanje Crkve u politiku bez obzira što je nekoliko godina ranije upisala Teološki fakultet želeći proniknuti u kršćanstvo i sfere iracionalnoga. Za nju nema ničega paradoksalnog u paradoksu.

Divna Zečević piše i o pisanju, razvija svoju poetiku i ukus koji se priklanja preciznosti i prozračnosti izraza, a snebiva nad pretjeranom liričnošću i kičastim metaforama. 

Nepovjerljiva prema zadovoljstvu, osjećajući da otupljuje želju za promjenom i značajnim radom, Divna Zečević cijeni užitak: klasičnu glazbu (Vivaldi, Bach, Mozart...), likovnu umjetnost (Van Gogh, Utrillo...), cvijeće. Reagira na visoku i pop kulturu: ranih šezdesetih kritizira američku filmografiju (oni uopće imaju vrlo malo dobrih filmova), osamdesetih McDonald’s u Njemačkoj (bezočno loše), a‘85-te objavljuje tekst „Ta jeftina stvorenja“ u Vjesnikovoj rubrici „Vaša pisma“, o spornoj izjavi Popaja nakon što mu dvojica otmu Olivu (Vratite mi moju djevojku; konjokradice!).
 
Divna Zečević piše i o pisanju, razvija svoju poetiku i ukus koji se priklanja preciznosti i prozračnosti izraza, a snebiva nad pretjeranom liričnošću i kičastim metaforama. Smatra da se pjesme više ne mogu pisati na stari način, ali će i sedamdesetih reći da više uopće nije avangardno biti avangardan, kao što više uopće nije zanimljivo varati muža. Nezadovoljna postojećima, skicira i manifesto vlastitoga književnog časopisa koji bi trebao biti kritika kritike i ne podilaziti etabliranim imenima – upravo suprotno.
 
S vremenom se Divna Zečević dotiče i onih krajnjih (feminističkih) tema: starenja i smrti, i prava na jedno i drugo. Kao i Sheila Heti, osjeti olakšanje približavanjem i dolaskom klimakterija jer su na mjesta nekih upitnika konačno stavljene točke. Divna Zečević također primjećuje, kao što je primjećivala i Simone de Beauvoir, da izlaskom iz reproduktivne dobi žene često postaju nevidljive. U isti je mah zatečena i količinom slobode koju osjeća iznutra, sada kada je napokon otresla neke komplekse, dok je svijet oko nje usmjeren na vidljive znakove starenja kao parametre za kategorizaciju. Posljednjih godina njezina života, Parkinsonova bolest će, uz smanjenje te nove slobode, za Divnu Zečević značiti i tek povremeno pisanje dnevnika.
 
Divna Zečević u dnevniku je znala naglasiti da joj je najviše stalo do pojedinačnog i neponovljivog njezina života, a mnogo manje do općeg i društvenog (iako je bila itekako svjesna vremena i okruženja u kojemu živi). Upravo ovaj fokus neki kritičari predbacuju spisateljicama i pjesnikinjama koje se na njega odlučuju, tretirajući privatno i banalno kao sinonime i žensku domenu, bez obzira na razinu tehničke dorađenosti njihovih tekstova. S druge strane, Divna Zečević je – do sad je već jasno – zazirala od banalnog. Njezin je dnevnik, osim što je iznimno vrijedan feministički dokument, oda tom sentimentu.

Divna Zečević

Život kao voda hlapi : Izbor iz dnevnika 1961-2006.

  • Disput 10/2017.
  • 648 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532603026
  • Cijena 250.00 kn

Knjiga 'Život kao voda hlapi' donosi izbor iz golemog dnevnika koji je znanstvenica i pjesnikinja Divna Zečević pisala od svoje dvadeset četvrte do šezdeset devete godine, kontinuirano od 1961. do 2000, a potom, već teško bolesna, sporadično sve do smrti 2006. godine, ispisavši pritom fascinantnih više od šest tisuća dnevničkih stranica.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –