Lora Tomaš : Papir tvoje kože
Prva asocijacija kojom možemo započeti ovaj osvrt odnosi se na tekst američkog novinara Marka Jacobsona objavljen u hrvatskom izdanju časopisa „National Geographic“ (br. 5/2007.) koji tematizira fenomen grada u sjeni – egzistencijalni problem tzv. nižih klasa koje uslijed megalomanske urbanizacije, usprkos tome što je njihova populacija u permanentnom porastu, žive u sve skučenijem prostoru. Druga asocijacija tiče se položaja žena u (suvremenom) indijskom društvu: u pitanju je igrani film „Maya“ (2001.) redatelja Digvijaya Singha koji obrađuje morbidni običaj ritualnog silovanja djevojčica nakon prve mjesečnice. Treća, pak, asocijacija odnosi se na zapadno, gdjekad romantizirano interpretiranje kultura azijskih društava. Premda je udio budističkog stanovništva u Indiji zanemariv (svega 0,7% prema popisu stanovništva 2011.), spominjanje teške sudbine pripadnica burmanskih Rohindža – čiju muku uvelike duguju genocidnoj propagandi burmanskog budističkog svećenstva – podsjeća na idealiziranu sliku azijskih religija/kultura kakva se u zapadnom civilizacijskom krugu nerijetko javlja, a čega su se dotakli Jane Hope i Borin Van Loon u knjizi „Buddha for Beginners“ iz 1994. (hrvatsko izdanje objavila je nakladnička kuća „Jesenski & Turk“ 2002.).
Te tri asocijativne opaske, dakako, nisu navedene s ciljem poticanja predrasuda, već nastojanja da problematiku suvremenog, u ovom slučaju indijskog društva, razmotrimo racionalno: uvažavajući sve njegove aspekte – kako pozitivne, tako i negativne – uvažavajući dakle činjenicu da je Indija nuklearna sila koja posjeduje razvijeni svemirski program, ali i zemlja u kojoj ni ustavne promjene nisu poništile čudovišne efekte prakticirane kastinske društvene podjele. Uvažavajući, ilustracije radi, to što je Mahatma Gandhi pionir nenasilne revolucije, ali imajući na umu i to da je, u obranu kasta, iskazao spremnost štrajkati glađu do smrti (naravno, kao pripadnik povlaštene kaste). I premda recepcijska deromantizacija nije nužno primarni aspekt drugog romana spisateljice čiji je prvijenac iz 2020. (DHK-ovim Slavićem nagrađeni „Slani mrak“) popraćen odobravanjem domaće kritike, angažirani sloj teksta itekako je značajan.
Uostalom, takvo je što i za očekivati, budući i „Papir tvoje kože“, mada možda ne u mjeri zabilježenoj kao u debitantskom romanu, sadrži elemente dokumentaristike; što je dostatno da i ovaj put možemo govoriti o tzv. dokumentarnoj fikciji, tim više što je spomenuti utisak potkrijepljen navođenjem korištene bibliografije koja je, kako stoji u priloženoj napomeni, sadržana u knjizi kroz parafraze, citate ili varijacije na različite tekstove (u rasponu od klasne tematike do botanike, odnosno od mrežnih foruma do akademskih članaka ili putopisa). Budući je u pitanju nekoliko desetaka bibliografskih jedinica, već taj podatak sugerira kako je samom činu pisanja romana prethodio iscrpan istraživački rad koji je, što osobito vrijedi istaknuti, suptilno integriran u književni tekst.
Angažirani se aspekt romana pritom u prvom redu odnosi na neravnopravni položaj žene u suvremenom indijskom društvu. Neravnopravnost položaja žene, čega je roman uvjerljiva ilustracija, pritom je autonoman naspram drugih, klasno uvjetovanih oblika neravnopravnosti. Žena čiju sudbinu protagonistica kao nepouzdana pripovjedačica pokušava rekonstruirati, budući na djelatnost kojom se bavila (trgovina biljnim pripravcima za njegu kože), i budući na položaj pripadnika uže joj porodice (sin joj je primjerice umjetnički fotograf), sasvim sigurno ne pripada staležu (ili staležima) nedodirljivih – onih koje je mirotvorac Gandhi cinično nazivao „djecom božjom“, već jednom od staleža iz kaste vajšija.
Protagonistica i pripovjedačica u Indiju odlazi dvaput u razmaku od devet godina, s K.-om (sinom neimenovane žene) jedno vrijeme biva u ljubavnoj vezi, sudjeluje u kulturno-umjetničkom i društvenom životu trećeg najmnogoljudnijeg indijskog grada (prema podacima iz 2011. Bangalore broji oko 8,5 milijuna stanovnika), te sve vrijeme nastoji doznati više o ženi čije ime ne spominje – „draga Priya“, kako joj se obraća (budući je roman pretežno pisan u drugom licu jednine), dođe kao pleonazam: „priya“, naime, znači „draga“, a neimenovanje žene čije je ime protagonistica morala znati ne uskraćuje na intimnosti obraćanja, kao i na postignutoj ambijentalnosti teksta ranije primijećenoj u rečenom romanesknom prvijencu.
Radnja je samim tim jednostavna i odvija se na dvjema ili trima prostorno-vremenskim razinama (Bangalore/Pune – prije i poslije; Zagreb – poslije). Uostalom, roman i jest podijeljen na dva velika poglavlja („Prije“ i „Poslije“), uz napomenu da i prije i poslije pripadaju prošlosti – značenjski, prije možemo podvesti pod pluskvamperfekt, a poslije pod perfekt, imajući u vidu jedan od ključnih naglasaka teksta: to da je konzervativna Indija, usprkos promjenama zakonodavnog okvira, industrijalizaciji i urbanizaciji, razvila imunitet na civilizacijski progresivnu emancipacijsku praksu.
Drugim riječima, čime neimenovano „ti“ u romanu postaje u cijelosti opravdano, K.-ova majka prometnuta je u simbol življene rodne nejednakosti koja podrazumijeva kako teži put prema samoostvarenju, tako i mušku poziciju kojoj nije strano uzimanje pravde u svoje ruke, što uključuje porodično nasilje, pa i femicid. K., kao sin zlostavljača, ali i kao sin zlostavljane žene, moguće simbolizira nadu da je promjena realna, usprkos izvjesno dugoj borbi koja na putu prema emancipacijskoj transformaciji indijskog društva predstoji.
Da je tome tako, pripovjedačica podsjeća navodeći pojedine medijski zabilježene slučajeve seksualnog zlostavljanja i femicida koji su onomad zgrozili svjetsku javnost, a koji su istovremeno doveli do organizirane manifestacije ženske solidarnosti poput „Marša drolja“ u New Delhiju 2011. Atmosfera o kojoj je riječ pritom nije temeljena tek na rečenoj rekonstrukciji sudbine jedne žene (koja, zbog neimenovanosti, može biti bilo koja žena), već i na nelagodi koju je u više situacija – osobito prilikom korištenja javnog prijevoza – iskusila sama protagonistica. Prikaz seksualnog uznemiravanja kao u potpunosti uobičajene pojave, usprkos industrijskoj metamorfozi odnedavno najmnogoljudnije države na svijetu, izaziva možda i snažniju tjeskobu od slaganja mozaika „drage Priye“ čiji se ishod već na prvim stranicama knjige dade naslutiti. Sinergija lirskih, dojmljivo poetiziranih i dokumentarističkih fragmenata pritom rezultira upečatljivim tekstom čija vrijednost – podjednako estetička i angažirana – nije upitna.
Papir tvoje kože
Ambijentalna sprega dokumentaristike i liričnosti, usprkos tome što ponajviše dolazi do izražaja pri procesu rekonstrukcije sudbine K.-ove majke, značajna je i pri opisima klasne nejednakosti koja, naoko paradoksalno, uslijed daljnje urbanizacije biva produbljena. U spomenutim segmentima do izražaja dolazi prvi od dvaju aspekata, gdjekad do mjere da možemo govoriti o naznakama reportažnog stila, sasvim usporedivog s tekstom gore spomenutog Marka Jacobsona, pa i uznemirujuće reportaže novinarke Hillary Mayell objavljene u National Geographicu 2003. godine (članak se, pišem prema sjećanju, našao i u hrvatskom izdanju časopisa) u kojoj, što nam može pomoći i pri čitanju romana, stoji kako – prema neformalnoj kastinskoj podjeli – preko 160 milijuna stanovnika Indije pripada najnižoj kasti, tzv. nedodirljivima. Njihov položaj, neovisno o zakonodavnoj reformi, u praksi podrazumijeva obavljanje „prljavih“ poslova, ponižavajući odnos većine, k tome i nemogućnost napretka u društvenoj hijerarhiji, sukladno čemu rijetki pripadnici nedodirljivih, koji su se profesionalno ostvarili, i dalje kriju lično klasno podrijetlo u strahu od degradacije.
I premda autorica ne inzistira na praktičnim ilustracijama užasa klasnog jaza kojemu ne može nauditi suvremeno indijsko zakonodavstvo (bit će zato što su vedski spisi u praksi pretpostavljeni ustavu suvremene države), povremeni dokumentaristički izleti, u simbiozi s tjeskobno razvedenim pripovjedačičinim unutarnjim monologom, uglavnom postižu upečatljiv efekt, baš kao i kada je posrijedi sudbina neimenovane Indijke – središnja sadržajno-semantička os romana. Društveni ustroj suvremene Indije k tome je naznačen opisima prostora (sukladno onome o čemu govori uvodno spomenuti članak), iz čega proizlazi – a to dakako nije specifično za Indiju, koliko je stvar tragične univerzalnosti kapitalističkog ustroja civilizacije nakon Hladnog rata – da je svemirska Indija pogonjena siromašnom, u praksi nerijetko minimuma dostojanstva lišenom većinom.
Tomaš nas tako uči, makar nije posrijedi primarna funkcija književnog teksta, kritički misliti. Naime, imperativ političke korektnosti nerijetko navodi na autocenzuru, što dugoročno rezultira i recepcijskom selektivnošću: primjećujemo one nepravde koje je politički korektno primijetiti, a zatim komentiramo ono što je politički korektno komentirati. Baš zato se – kao da je riječ o tzv. Prvoj zapovijedi s kojom su upoznati valjda svi obožavaoci Zvjezdanih staza – rijetko upuštamo u komentiranje kulturoloških devijacija ne-zapadnih kultura; kritizirati se može učiniti kao ne razumjeti, a kritizirati usprkos nerazumijevanju svakako je problem neznanja, arogancije, pa i one kolonijalne bahatosti koja je tokom stoljeća prouzročila nemjerljivu patnju diljem svijeta (čega Indija, kao britanska kolonija, nije bila pošteđena).
Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture (Tomaš je diplomirala indologiju i anglistiku) kadra čitaocima ponuditi „pogled iznutra“. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost. Taj pogled, kada bismo ga usmjerili na kršćansku poziciju, jednako bi tako bio neopterećen romantiziranom slikom skopske Albanke Anjezë Gonxhe Bojaxhiu koja će u Calcutti postati mit po imenu Majka Tereza; kršćanska poniznost (a kršćanstvo je također spominjano u knjizi), u kombinaciji s drevnom i nepovredivom hijerarhijom koju su na potkontinentu prije više od 3500 godina uspostavili Arijci, naposljetku može značiti samo jedno – udvostručenje (ili umnogostručenje) socijalnog poniženja već poniženih, a napose poniženja žena čija je dostupnost muškom seksualnom nagonu (kao i porivu za nasiljem), usprkos novim neboderima i lansiranjima satelita u svemir, indijski postkolonijalni Ding an sich.
Na jednom mjestu stvar po sebi – a ona u danom poretku jest i muška i razarajuća – opisana je kao „Šivin penis“. Šiva (ili Śiva), jedno od vrhovnih hinduističkih transcendentalnih entiteta koji tvori trimūrti (trojstvo), bog je razaranja i uništenja, smrti, ali i prolaznosti vremena, sukladno je čemu – jer se svima i svemu primiče kraj – umjesto nade moguće računati na utjehu. Krajnji ishod, usprkos poricanju kojem su skloniji oni društveno povlašteni, poništava svaku razliku time što poništava svako postojanje. Pa nam tu, neovisno o socijalnom statusu, ne mogu pomoći ni reinkarnacije, a bogami ni uskrsnuća: doduše, slaba je to utjeha u svijetu kompatibilnom s beznađem.
Tomaš se, usprkos navedenom, ne odlučuje za nihilistički zaključak: nasuprot bolno sporom procesu transformacije ambivalentnog indijskog društva, njena pripovjedačica pronalazi izlaz u samoobnovi. Književnosti je pritom dopisana terapijska funkcija, a „posuđeno“ iskustvo patnje katalizator je ličnog preobražaja opisanog završnom riječju romana – zgušnjavanje. To ujedno znači i suočavanje s ukupnošću drevnih azijskih kultura, ovaj put bez pop-kulturnih filtera kroz kakve su na Zapad, napose od 60-ih godina naovamo, dospjele njihove light verzije: one, naime, čije erekcije nisu zadovoljene pod svaku cijenu. One, ne zaboravimo, neopterećene uvoznim sveticama i njihovim preusmjeravanjem novca za bolesne u banku koja krije mnoge tajne ovog svijeta. One koja bi, baš kao i sav jad dresiranih postmodernističkih naratora, kategorički osudila pokušaj trezvenog razmatranja u našoj memoriji odavno mitologiziranog društva. A u tom smislu, iako je Tomaš kritički eksplicitnija, paralelu možemo povući s romanima Ive Gjurkin („Līlā“, 2019.; „Pjesma o vjernosti“, 2021.), zagrebačke spisateljice čiji rad, čini se, do sada nije naišao na zasluženo znatniji recepcijski odjek.
Dvije vrsne poznavateljice istočnih kultura, ali i dvije kritički neumoljive razbijačice iluzija i komercijalno motiviranih pretpostavki, ujedno su dvije vrsne spisateljice čije knjige zaslužuju punu pozornost. „Papir tvoje kože“ k tome je nesumnjivo jedan od važnijih trenutaka domaće prozne produkcije u posljednje vrijeme, stoga ne bi čudilo da se takva knjiga nađe i u konkurenciji za ovdašnje nagrade. Drukčije bi uostalom, neovisno o ukusima žiranata, bilo nepravedno.
Papir tvoje kože
- Hena com 11/2024.
- 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532594973
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Protagonistica romana dolazi u Indiju istraživati za književnu antologiju, upoznaje fotografa K i s njime se seli u Bangalore. U gustoj mreži teksta izranja i sjećanje na njezin prošli boravak u Indiji, kada je studirala hindski i putovala s bivšim mužem. 'Papir tvoje kože' Lore Tomaš propituje toksične odnose, no prije svega odnosa sjećanja i traume.