Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Tanja Tarbuk i Dean Trdak • 18.06.2021.

Bruno Vieira Amaral : Pišući osvjetljavamo svijet

Bruno Vieira Amaral

Ima ih jedanaestero. Dolaze s tri kontinenta i tri zemlje – sedmorica iz Portugala, troje iz Brazila i jedan iz Angole. Zovu ih „Saramagovim nasljednicima“ Portugalska televizija o njima je snimila istoimenu dokumentarnu seriju u kojoj je svakome od njih posvetila epizodu. Zajedničko im je to što su dobitnici prestižne nagrade „José Saramago“ koja se svake dvije godine dodjeljuje luzofonim piscima mlađim od trideset pet godina. Njihova proza donosi bogatstvo tema, jezika i stilova koji danas obilježavaju književnosti na portugalskom jeziku. 

Većina tih autora – José Luís Peixoto, Adriana Lisboa, Gonçalo M. Tavares, Valter Hugo Mãe, João Tordo, Ondjaki – već ima romane prevedene na hrvatski, hrvatski prijevod romana Paula José Mirande očekujemo uskoro, a s dobitnikom iz 2015. godine Brunom Vieirom Amaralom susreli smo se na internetskoj platformi Zoom kako bismo razgovarali o romanu Bivše stvari koji je kod nas nedavno izašao u izdanju Hena.coma i u prijevodu Une Krizmanić Ožegović

Pisac, prevoditelj i književni kritičar, Bruno Vieira Amaral (1978.) autor je romana Bivše stvari (As primeiras coisas, 2013.) i Danas ćeš biti sa mnom u raju (Hoje estarás comigo no Paraíso, 2017), knjige Vodič kroz 50 likova portugalske književnosti i zbirke kratkih priča Odlazak u motel i druge priče (Uma Ida ao Motel E Outras Histórias) u kojoj je objedinio priče koje je 2018. godine jednom tjedno pisao za tjednik „Expresso“.

Bivše stvari, roman je neobične strukture u kojem se neimenovani pripovjedač u trenutku osobne krize vraća u četvrt u kojoj je odrastao i utjehu pronalazi u pričama o mjestima i likovima iz njegove povijesti koje po uzoru na leksikon ili enciklopediju organizira po abecednom redu. Minuciozno gradeći mitologiju fikcionalne četvrti Amélia Amaral stvara književni svijet koji nas podsjeća na Márquesov Macondo ili na Bahiju Jorgea Amada.

„Nisam morao ići nikamo“, rekao je Amaral u epizodi dokumentarne serije „Saramagovi nasljednici“ posvećenoj njemu. „Sve mi je bilo nadohvat ruke, u četvrti u kojoj sam odrastao.“

S Brunom Vieirom Amaralom razgovarali smo o novim počecima, o nostalgiji, o transformativnoj moći fikcije, o Bibliji koja je njegovoj prozi podarila melodičnost i ritam, kao i o tome ima li danas u Portugalu previše pjesnika i objavljuje li se danas općenito previše knjiga.

Primordijalni zvuk koji ostaje u nama

Bivše stvari Amaral Bruno Vieira

Tanja Tarbuk: Recite nam nešto o neobičnoj strukturi romana, što vas je navelo na odluku da se jedna narativna nit rasprsne u mnoštvo priča i crtica koje ste organizirali u formu rječnika ili enciklopedije?

Dvije tisuće devete godine počeo sam pisati skice likova, crtice i situacije kojima je zajedničko bilo to što su se događale u četvrti nadahnutoj onom u kojoj sam odrastao. Zamisao mi je bila iskoristiti te bilješke za konvencionalni roman linearne strukture. Međutim, svaki put kad sam te priče pokušavao uklopiti u neku strukturu, gubile su na svježini i originalnosti, sve je bilo nekako mutno i beživotno. Onda sam shvatio da moram postupiti suprotno: pronaći strukturu koja bi u sebi prihvatila te priče onako kako sam ih napisao, umjesto da njih pokušavam prilagođavati nekoj novoj strukturi. Tek kasnije učinilo mi se da su rječnik ili enciklopedija idealan oblik kojim sam mogao zabilježiti povijest te četvrti, s jedne strane zato što mi je to omogućavalo da pričama koje sam već napisao dodam nove, a s druge zato što je to romanu pridavalo metafikcionalni, ludički karakter a da pritom likovi ili ambijent nisu izgubili na sugestivnosti. Mislim da se roman time riješio prekomjerne težine koju bi mu dao realizam, osobito onaj koji se bavi marginalnim slojevima društva, i stekao lakoću i sloj ironije. 

T.T:  Što za vas znači Biblija, budući da je naslov vašeg romana As primeiras coisas (Prve stvari), koji je kod nas preveden kao Bivše stvari, nadahnut stihom iz Otkrivenja koji ste uklopili u tekst na kraju romana, dok je naslov vašeg drugog romana Danas ćeš biti sa mnom u raju Isusov odgovor jednom od razbojnika koji je kraj njega bio razapet na križu. Znamo da je Portugal katolička zemlja, ali što vama osobno znači Biblija?

Portugal možda jest katolička, ali nije i previše religiozna zemlja, rekao bih da čak nije ni previše duhovna, naš katolicizam često je više vezan uz neke oblike pučkih vjerovanja. Osim toga, budući da smo dio katoličke a ne protestantske tradicije, ljudima biblijski tekst vjerojatno nije toliko blizak. Moja prisnost s njim proizlazi iz činjenice da je moja baka kad sam imao četiri godine počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Oni su Bibliju čitali naglas, što nije toliko često u našoj katoličkoj tradiciji. Poslije, u pubertetu, više nisam mario za vjeru. Ali to obrazovanje i spoznaja o važnosti Biblije ostali su u meni. Kao kad netko od malih nogu uči poeziju ili glazbu. To je neka vrsta primordijalnog zvuka koji ostaje u nama. Taj zvuk biblijskih tekstova pročitanih naglas bila je duhovna zvučna kulisa moga odrastanja i ostao je dijelom mene čak i kad sam se udaljio od vjere. Jer, osim što se bavi pitanjima doktrine, Biblija ima iznimno književno vrijednih dijelova velike ljepote i poetičnosti. Pa tako odabir određenih biblijskih stihova koji su nadahnuli naslove mojih romana, da, ima veze s njihovim značenjem, ali isto tako ima veze i sa zvukom, s njihovom poetičnošću: I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer prvo nebo i prva zemlja uminu, ni mora više nema (Otkrivenje 21.4, Online Biblija, Kršćanska Sadašnjost). Isto vrijedi i za Isusov odgovor: Danas ćeš biti sa mnom u raju. Postoji ljepota, gotovo lirska snaga u tim tekstovima, zbog čega im se često vraćam jer su dio mene, mog dubokog, intimnog iskustva.

T.T:  Roman je na hrvatskom izašao pod naslovom Bivše stvari. Što kažete na takav odabir naslova budući da se u Bibliji radi o „prvim stvarima“? Jeste li o tome razgovarali s prevoditeljicom?

Po mom mišljenju, naslov je tim bolji što je otvoreniji za različite interpretacije. „Prve stvari“ mogu biti „prva sjećanja“, „prva iskustva“, može biti nešto što je prošlo, što smo ostavili iza sebe, a može biti i nešto što nam je iznimno važno, što ima prvenstvo. Ovo posljednje značenje nije prisutno u biblijskom tekstu, ali ako govorimo o mom romanu, može se reći da su sjećanja ondje iznimno važna. Dakle, postoji višeznačnost, sva ta čitanja su moguća. Nisam razgovarao s prevoditeljicom o naslovu, ali on me ne iznenađuje. Namjera mi je bila zadržati tu višeznačnost i nisam htio da naslov upućuje na neko jedinstveno, kristalno jasno tumačenje. 

Za mnoge je dolazak u četvrt bio ravan dolasku u pakao

Bruno Vieira Amaral, scena iz dokumentarnog filma Saramagovi nasljednici, RTP, 2020.

T.T: Četvrt u koju se vraća pripovjedač i u koja se u romanu zove Amélia zapravo je ona u kojoj ste proveli djetinjstvo i mladost, Vale de Amoreira, na obali rijeke Tejo nasuprot Lisabona. Priča o toj četvrti uvelike je i priča o takozvanim „povratnicima“ (port. „retornados“) iz portugalskih kolonija u Africi odakle su bili prisiljeni iseliti nakon što su države u kojima su dotad živjeli 1975. proglasile samostalnost. Kažem „takozvanim“ zato što su mnogi od njih rođeni u Africi, a neki nikad dotada nisu bili u Portugalu pa „povratnik“ zapravo nije potpuno precizan pojam. Ti povratnici krajem sedamdesetih počeli su naseljavati četvrti poput vaše i njihove često tragične priče zapravo tvore mikrosvjetove vašeg romana. Recite nam nešto više o tome kakav je bio njihov život nakon povratka i kako su bili prihvaćeni u Portugalu.  

O tome ne mogu govoriti iz iskustva nego tek iz priča jer se tada još nisam rodio... To je ovisilo o kontekstu, o njihovoj situaciji, ponekad je znalo biti komplicirano. Neki su se vraćali u sela iz kojih su potekli, drugi su se naseljavali u takva malena mjesta u kojima nikad nisu bili ili ih se nisu sjećali jer su iz njih otišli kao djeca. Drugi su, pak, naselili periferije velikih gradova, osobito Lisabona, i to je bio slučaj moje obitelji, kao i mnogih drugih koji su se doselili u našu četvrt. Ali nisu onamo dolazili živjeti samo „povratnici“ nego i mnogi iz lisabonskih socijalnih četvrti, što je slučaj s mojom obitelji s majčine strane. Dakle, u tim četvrtima spojili su se svjetovi koji se u drugim okolnostima nikad ne bi spojili. No, za razliku od drugih socijalnih četvrti koje još uvijek postoje u Portugalu, moja četvrt bila je društveno vrlo raznolika. Dakle, govorimo o ljudima koji su došli iz Afrike u kojoj su obnašali razne administrativne dužnosti, o ljudima s diplomama ili drugim vrstama kvalifikacija, što znači da nije bila riječ o neobrazovanim ili niskoobrazovanim osobama. Naprimjer, moj djed bio je službenik na sudu u angolskom gradu Novo Redondo. Sve to pridonijelo je velikoj raznolikosti u iskustvima, obrazovanju, kulturnom kapitalu... Ne mogu to opisati bolje nego što sam opisao u romanu. Za mnoge je dolazak u tu četvrt bio ravan dolasku u pakao. Za sobom su ostavili lijep i ugodan život da bi se našli pred crnom rupom. Za druge, za one koji su dolazili iz težih životnih okolnosti, dolazak u četvrt bila je prva stepenica prema boljem životu. Ljudi su onamo dolazili s različitim iskustvima i različitim očekivanjima. 

Što se tiče toga kako su „povratnici“ bili prihvaćeni, naravno da je prema njima postojala stigma, ali su se, uzevši sve u obzir, naposljetku dobro uklopili. Unatoč tomu, teško su se nosili s mnogim problemima proisteklim iz prisilne promjene boravišta. Mnogima od njih bila je potrebna psihološka pomoć, ali je nikad nisu dobili. Jednostavno su htjeli nastaviti sa životom i potisnuli su ono što ih je mučilo, što je uvelike utjecalo na njihovo psihološko zdravlje i mentalnu ravnotežu. Možemo samo zamisliti kako je prisilno preseljenje više od petsto tisuća ljudi utjecalo na svakog od njih i na njihove obitelji. I govorimo o ljudima koji su već zašli u određene godine, o djeci... Sve to skupa nekako se prisilno „normaliziralo“ zato što su ljudi morali nastaviti sa svojim životima.

Istovremeno, dolazak takozvanih „povratnika“ u metropolu značio je radikalnu promjenu mentaliteta i običaja jer su oni koji su došli iz Afrike, iz Angole i Mozambika, živjeli u liberalnijim društvima nego što je to bilo ono portugalsko. Naravno, i jedni i drugi živjeli su u diktaturi, ali je život u Africi bio drugačiji, osjećalo se više slobode. Zato je dolazak tih ljudi imao presudan utjecaj na socijalni krajolik Portugala tih godina. 

T.T:  Priča o „povratnicima“ podsjetila me na još jedno moguće značenje „Prvih stvari“, koje bi mogle značiti i novi početak. Nakon što su se doselili iz bivših kolonija, za mnoge je to doslovno bio početak novog života. U romanu kao da to naglašavate kad pišete o tome kako su neki od njih morali stalno boraviti u stanovima jer bi se inače u njihovoj odsutnosti u njih useljavali drugi, budući da u četvrti nije bilo dovoljno stambenog prostora... 

Tako nešto gotovo da možemo povezati s „magičnim realizmom“ u kojem zbilja uvelike  nadilazi fikciju. Upravo je takvo, gotovo fikcionalno čitanje zbilje te četvrti, ono što me privuklo i potaknulo me da ispričam tu priču. Tu gotovo da se doista radilo o početku svijeta jer u to vrijeme, osim nekoliko kuća, četvrt kao takva još nije postojala, zgrade su još uvijek bile u izgradnji, nedovršene, i ljudi su se useljavali u njih kad još nije bilo ničega, nije bilo vrata, prozora, vodovoda, kanalizacije ili struje, postojali su samo kosturi zgrada. I, budući da nije bilo prozora ni vrata, ljudi koji bi zauzimali takve stanove morali su u njima stalno boraviti ako nisu željeli da netko drugi uđe u njih. A to se znalo dogoditi. I što su poslije mogli? Svi su bili ravnopravni, svi su činili isto, nitko nije mogao reći: „Ovo je moj stan“. 

Takve, pomalo folklorne priče iz povijesti moje četvrti privukle su me jer se tu uistinu radilo o početku svijeta, o definiranju pravila. Naravno, ovdje postoji očita književna paralela s Macondom Garcie Marqueza u kojem su oni koji su prvi došli definirali pravila. To je uistinu bio početak svijeta, ali i novi početak za te ljude, od tog trenutka ponovno je počeo njihov život. Samo što su se neki od njih taj novi početak prihvatili s velikim optimizmom, dok su drugi bili prilično nepovjerljivi prema budućnosti koja ih je ondje čekala. 

Transformativna moć fikcije

Scena iz dokumentarnog filma Saramagovi nasljednici, RTP, 2020.

Dean Trdak: Zašto ste te uspomene odlučili fikcionalizirati, uobličiti ih u roman, umjesto u knjigu sjećanja, autobiografiju?

Zato što mislim da fikcija ima transformativnu moć, može zbilju pretvoriti u mit... Materijalna, činjenična zbilja ima svoja ograničenja i mnogo puta nam ne dopušta pristup esencijalnoj istini o stvarima, ponekad je moramo transformirati putem fikcije kako bismo stigli do istine jer činjenice same po sebi to ne mogu. Zato nam treba fikcija jer, kad napišemo nešto što odgovara činjeničnoj istini, to nije dovoljno, to nema moć preobrazbe, ne može priči pridati egzemplaran karakter, jer ne možemo činjenice oblikovati onako kako mi to želimo... A ja sam se radije odlučio za to, radije sam se odlučio da sirovinu za priču, a to je povijest moje četvrti, iskoristim kako bih rekao ono za što mislim da je esencijalna istina o tom vremenu i tom mjestu.

Baš kao mitovi i poezija, fikcija služi upravo tome: da ne bismo ostali ograničeni onime što nam govore činjenice. Činjenice nam govore samo ono što smo ih u stanju pitati. Same po sebi, one nam neće reći sve, moramo znati koja im pitanja postaviti. Za romanopisca one su tek glina koju treba oblikovati, ali kad to čini, to ne znači da laže nego, naprotiv, govori istinu, i to na način na koji ostaje nedostupan sjećanjima. Jer, ako kažem da pišem o svojim sjećanjima, sklapam pakt sa svojim čitateljem i sa samim sobom, obvezujem se da sve što sam napisao odgovara istini ili barem mojim sjećanjima o tome i ne mogu ništa promijeniti. I tu sam ograničen činjenicama i ne mogu ih promijeniti kako bi došao do one istine o kojoj sam govorio i kako bih je ponudio čitatelju. Ponekad to može biti neka sitnica, potpuno banalna stvar poput boje nekih vrata, ili nekog lika koji se temelji na stvarnoj osobi i koji umjesto saksofona ili basa svira gitaru. Takva mala promjena može imati fantastičan učinak na ono o čemu se pripovijeda. A kad pripovijedamo o svojim sjećanjima, takvo što ne možemo promijeniti. 

Međutim, isto tako je točno da su i sjećanja konstrukt. Riječi kojima se koristim kako bih opisao ono što sam doživio već same po sebi znače upletanje u činjenice. Treba voditi računa da, kad opisujemo neku činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila upravo onako kako mi mislimo, samim izborom riječi mi interveniramo u nju. A u književnoj fikciji tom slobodom intervencije u činjenice, samo se više koristimo. 

D.T: Vrativši se u svoju četvrt, vaš pripovjedač s nostalgijom se prisjeća „bivših stvari“. Upravo ste spomenuli kako je sjećanje konstrukt, fikcija, a vi ste svoja još dodatno fikcionalizirali u formi romana. U životu često shvatimo da ono za čime čeznemo ustvari nikad nije postojalo, ali nostalgija za tim „bivšim stvarima“ svejedno kao da posjeduje određenu dozu stvarnosti, određenu težinu. Kakva je uloga nostalgije u vašem romanu?  

Ona je stvarna utoliko što postoji za svakog od nas. Nostalgija prisutna u romanu nije ona u smislu čežnje za mitskom prošlošću, već u smislu boli zbog prolaska vremena. Ne radi se o nostalgiji za nekim „zlatnim vremenima“. Riječ je o intimnoj, osobnoj boli zbog svjesnosti o prolasku vremena koju se može pronaći u nekoliko prizora u romanu, a najsnažniji od njih po mom mišljenju je trenutak kad pripovjedač ulazi u kafić u kojem je nekad radio, ugleda praznu stolicu u kojoj je nekad sjedio jedan gost i kaže kako je za nekoga tko poznaje i ovo i ono vrijeme, za nekoga tko se naviknuo vidjeti tu osobu svakodnevno na toj stolici, ta osoba na neki način još uvijek ondje, iako fizički više nije prisutna.

Bivše stvari roman je o povratku, a ja uvijek govorim da nas kad se nekamo vratimo, čak i ako nemamo dobra sjećanja na to mjesto, uvijek nešto pogodi, a to je svijest o prolasku vremena. Jer, stvari su se promijenile. Tamo gdje je nekad bilo dječje igralište sada nema ničega. Tamo gdje nije bilo ničega sad je tržnica. Tamo gdje je bila trgovina, sad je autobusna postaja. Kad se nekamo vratimo, uvijek istodobno vidimo ta dva vremena, uvijek ih uspoređujemo. I odatle neizbježno nostalgija, govorimo, ah, kako su to bila dobra vremena. Ali svjesni smo da su ta vremena zauvijek prošla i žive samo u nama koji ih promatramo – prošlost i sadašnjost istovremeno. To je ta nostalgija koja po mom mišljenju lebdi nad romanom. 

Likovi su tek riječi na stranici

Scena iz dokumentarnog filma Saramagovi nasljednici, RTP, 2020.

T.T:  Vaša četvrt koju ste u romanu izložili poput neke enciklopedije ili leksikona podsjeća me na jednu drugu gradsku četvrt, onu Gonçala Tavaresa, a pomalo i na roman Galveias u kojem José Luís Peixoto opisuje svoje rodno selo – s jedne strane, vaša četvrt ima dozu apstrakcije kao Tavaresova, ali i mnoge autobiografske elemente kao kod Peixota. Zanima me gdje vi vidite svoje mjesto u post-revolucionarnoj generaciji portugalskih pisaca rođenih sedamdesetih godina kojoj pripadate, postoje li neke dodirne točke među vama?

Da, zasigurno imamo određenih dodirnih točaka. Za Galveias bi se, primjerice, moglo reći da je donekle srodan Bivšim stvarima, no o tome bi možda mogao bolje govoriti Peixoto jer je njegova knjiga objavljena nakon moje. Vjerujem da mu je cilj bio sličan: ispričati priču o rodnom selu tako što će preobraziti vlastita sjećanja koristeći se snagom fikcije. Međutim, naša su iskustva vrlo različita – a to se općenito odnosi i na ostale portugalske pisce moje generacije – svatko od nas na svoj način gradi svoj fikcionalni svijet. Nema više književnih pravaca kao nekad, sve je puno fragmentiranije, svatko ide vlastitim putem, iako među nama  ima dodirnih točaka. Naprimjer, što se tiče tema, u svojoj knjizi obrađujem neka postkolonijalna pitanja kojima se bavi i Dulce Maria Cardoso u svom romanu Povratak ili kojima se bave Isabela Figueiredo i Djaimilia Pereira de Almeida. Među nama postoje određene sličnosti, ali naši stilovi i naši putevi veoma su različiti.

Osim navedenog, ne mogu povući crtu koja bi nas spajala. Postoje neke opće tendencije, neki autori se kreću unutar onoga što bismo općenito mogli nazvati realizmom, dok drugi kao što su Gonçalo Tavares i Afonso Cruz djeluju u drugom registru. Postoje i drugi koje je teško nekamo smjestiti, recimo, Joana Bértholo i Patricia Portela čije su poetike donekle unutar postmodernizma, odlikuje ih metafikcionalnost i multimedijalne igre. S druge strane, drugi autori se kreću unutar konvencionalnog realizma, iako i s tim treba biti oprezan jer se i realizam promijenio. 

Neki kritičari za Bivše stvari kažu kako pripada „novom neorealizmu“ ili „post-neorealizmu“. Ne znam jesu li te oznake primjerene, ali više-manje razumijem što time žele reći. Naravno, poigravam se tim konvencijama, ali se i općenito igram u romanu. Mislim da je važno istaknuti taj ludički karakter romana, kao i njegovu izraženu metaliterarnost. Obično se ljudi usredotočuju na realizam četvrti, života siromašnih, ali ondje ima mnogo ludičkog, zabavnog, mnogo igranja s književnošću – naprimjer, kad sam odlučio dodati fusnote u pripovijedanju, ali i u načinu na koji su organizirana poglavlja, postoji jedno koje se sastoji samo od naslova, sama struktura romana je vrlo ludička, rekao bih gotovo postmoderna. Ne u smislu dekonstrukcije romana jer ja još uvijek vjerujem u roman kao takav. Ima ih koji ne vjeruju u njega, kažu da roman više nije moguć. Ja mislim da više nisu mogući onakvi romani kakvi su se pisali u devetnaestom stoljeću, onakvi kao što su ih pisali Dickens, Zola, veliki ruski romanopisci. Roman više ne može biti takav, on mora odgovarati današnjem vremenu. 

T.T:  Kad smo već kod klasika, vaš protagonist ima neobičnog vodiča, Virgílija, koji nas podsjeća na Danteova Vergilija. Kako se on uklapa u narativni mehanizam romana?

Virgílio mi je poslužio kao pripovjedni trik, on je omogućio pripovjedaču pristup pričama. A budući da se radi o pripovjednom triku, htio sam pojačati dojam fikcionalnosti davši mu ime Danteova vodiča kroz pakao. Bio je to gotovo prirodan slijed: netko se nekamo vraća i treba mu vodič. Da bi ispripovijedao priče o četvrti, pripovjedaču treba vodič jer se sam ne sjeća svega. Ponekad u književnosti stvari ne dolaze samo kao plod imaginacije, ponekad se događaju iz čiste potrebe (smijeh). Zapitao sam se kako riješiti taj problem, kako pripovjedaču pružiti pristup pričama. Virgílio je zapravo sablast, prikaza koja ne postoji zato što nije pravi lik nego tek dio pripovjednog mehanizma, ali istovremeno i postoji jer se nalazi otisnut na stranici kao i svi ostali likovi. Zanimljivo je, međutim, da je on jedan od likova koji je izazvao najviše reakcija čitatelja, o njemu su govorili s mnogo privrženosti. Za nekoga tko nije stvaran, Virgílio ima vrlo snažno izraženu prisutnost. Čudno je kako ponekad likovima nadahnutim stvarnim osobama ne uspijevamo udahnuti život, dok drugi, koji su čista literarna konstrukcija, mogu ispasti puni života... Jer, što su, ustvari, likovi? Tek riječi na stranici. Neke riječi funkcioniraju bolje, neke lošije. Ali zanimljivo je to što se dogodilo s Virgílijem. Unatoč očiglednoj povezanosti s Danteovom Komedijom, on se emancipirao kao lik i postao je jednako stvaran kao bilo koji drugi lik u romanu. 

Empatija je danas istrošena riječ

Scena iz dokumentarnog filma Saramagovi nasljednici, RTP, 2020.

D.T: Virgílio je pripovjedaču možda i više od vodiča. Naime, omogućivši mu pristup pričama iz povijesti njegove četvrti, on ga na neki način vraća u život. Naime, te priče pomažu mu da se riješi depresije i, kao u mitovima koji govore o uskrsnuću, kao da ga dižu iz mrtvih, omogućuju mu da započne novi život. Znači li to da književnost, to jest priča, fikcija, može imati terapeutsku moć i što to znači za nas u suvremenom svijetu?

Ne bih želio ulaziti na polje ezoteričnog. Još uvijek mislim da je onome tko pati od glavobolje bolje uzeti tabletu nego pročitati knjigu. Međutim, postoje druge vrste boljki, one duhovne, koje možemo prevladati uz pomoć književnosti i fikcije.

D.T: Da, upravo na njih sam i mislio...

Uvijek govorim kako mi pisanje služi kako bih sveo neke račune, nešto ispravio... Prije neki dan čitao sam Orwellovu knjigu Zašto pišem i drugi eseji (August Cesarec, Zagreb, 1984., prijevod Marijan Krmpotić i Vladimir Roksandić, op.ur.) u kojoj on kaže: „Znao sam se s lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima, pa sam osjećao da me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu“. Pisanje je umnogome upravo to. Pišemo kako bismo ispravili nešto za što mislimo da ne funkcionira. Ne zato da bismo izmislili novu verziju nečega i nametnuli je drugima. Pisanje je način da zaliječimo neku ranu, ispravimo nešto što nas je povrijedilo, nešto u čemu nismo uspjeli, da radimo na toj rani, na toj boli, na tom neuspjehu. Isto tako često govorim kako su porazi mnogo plodniji od pobjeda. Pobjede su sterilne, a porazi plodni jer nas tjeraju da se zapitamo čime smo pridonijeli da se dogodi to što se dogodilo, i to se često događa upravo putem pisanja.

Kad doživimo neki uspjeh, rijetko smo ponukani da razmišljamo o tome jer osjećamo zadovoljstvo koje nam je taj uspjeh donio. Kad smo pobijeđeni, kad smo povrijeđeni, razmišljamo. Radost nas ne potiče na razmišljanje nego na dionizijsku opijenost samima sobom, dok poraz u sebi ima neku apolonsku suzdržanost, sklonost prema refleksiji. I zato pisanje može imati, a za mene i ima, terapeutsko obilježje, ne u smislu da bih se njime pokušao rasteretiti nečega što me tišti, jer književnost je za mene nešto ozbiljno, poziv, umjetnost, nije tek oblik autoterapije. No, ne kažem da ne može biti i to, danas postoji i nešto što se naziva biblioterapijom. Naravno da nam književnost pomaže da sagledamo život u drugačijem svjetlu preko tuđeg iskustva, ne nužno samo našeg, na razmišljanje nas navodi i ono što se događa drugima, ne samo nama. I tada se ne radi o tome da ćemo pisanjem nekoga izliječiti nego je ono način da shvatimo, spoznamo svijet. To je ono što nastojim postići pisanjem, pišući osvjetljavamo svijet, to je kao da pisac hoda uokolo sa svjetiljkom i usmjerava je prema mračnim zakucima kako bi ih osvijetlio. 

Postoje dva načina da pisac bude originalan: da zaviri u mračne zakutke u kojima još nitko nije bio ili da u onim zakucima u kojima su drugi već bili pronađe nešto što im je promaklo ili nešto što nisu vidjeli iz tog kuta. Ali uvijek nastoji nešto osvijetliti. U procesu pisanja kao da se obnavlja neka ravnoteža, što može djelovati terapeutski. Isto se događa i u procesu čitanja. Iako ne čitamo kako bismo se izliječili, to se može dogoditi. Naravno da estetski doživljaj glazbe ili nekog filma utječe na naš duh. Zašto ponekad dok čitamo osjećamo potrebu sklopiti knjigu i duboko uzdahnuti? Zato što ono što smo pročitali na nas ima učinak koji ide onkraj onog estetskog, zato što nam uzburkava duh. Kad u književnosti, u riječima, pronađemo osjećaje za koje nismo imali ime, koje nismo bili u stanju iskazati riječima, to ima ljekovit učinak. U psihoanalizi, u kliničkoj psihologiji, sam čin verbalizacije onoga što nas muči početak je izliječenja. I u tom smislu književnost može imati terapeutski učinak, iako ne volim kad se književnost svodi na terapiju, na neku vrstu samopomoći.

D.T.  Pitam vas to zato što u vašem romanu osobna trauma raspršila u kolektivnom, u pričama iz fikcionalne povijesti četvrti Amélia.  Znači li to da poput protagonista-pripovjedača samo moramo obratiti više pozornosti na vanjski svijet kako bismo se izliječili? Znači li to da nam treba više empatije?

Mislim da je empatija danas istrošena riječ. Koristimo je i kad treba i kad ne treba i polako se gubi njezin istinski smisao, zaboravljamo što to znači imati empatiju prema drugome. Što se tiče mog pripovjedača, on je otišao iz čevrti koju je mrzio, a sad se odjednom mora u nju vratiti i to za njega predstavlja poniženje, osobni poraz. Jedini način da se oporavi, da se pomiri sam sa sobom jest da se pomiri s njom. A četvrt nisu samo zgrade, već ponajprije priče o ljudima. U tom smislu, prisvojivši te priče, promatrajući ih kao da su na neki način i njegove, protagonistov je način da se pomiri sam sa sobom, da kaže: „Ja sam odavde. Pripadam ovamo. Ovo su moji ljudi. Iz toga bi se moglo izvući političko čitanje u smislu koje obuhvaća pitanje domovine. Ja sam antinacionalist, ali veoma poštujem domoljublje, osjećaj pripadnosti nekom mjestu, a to svatko od nas ima. Mislim da je Jean Améry rekao: „Jedini čovjek koji ne treba domovinu jest onaj koji je već ima.“ Tko je treba, znači da ju je izgubio. Ovdje tu funkciju mjesta pripadnosti ima četvrt. A sve dok postoji jaz između čovjeka i mjesta iz kojeg dolazi, on ne može biti na miru. Ne može živjeti dobro jer se buni, jer se bori protiv svoga kraja, ali mora shvatiti da i on sam u sebi nosi svoj kraj. Možda mu se nešto u njemu ne sviđa, možda ima loše uspomene na njega, ali čovjek ih mora prihvatiti, mora se pomiriti s činjenicom da je, sa svim svojim manama i problemima, to mjesto dio njega, dio onoga što on jest, da bi bio netko drugi da ne dolazi odande. Ova je knjiga također priča o pomirenju čovjeka s mjestom iz kojeg dolazi.

U Portugalu danas ima previše pjesnika

Bruno Vieira Amaral, scena iz dokumentarnog filma Saramagovi nasljednici, RTP, 2020.

D.T: Vaš protagonist-pripovjedač pomalo me podsjeća na biblijskog Joba koji je najprije izgubio sve, ali je dobio drugu priliku za život. U romanu Cvijeće Afonsa Cruza ima dojmljiv odlomak u kojem jedan lik, naslanjajući se na priču o Jobu, govori o financijskoj krizi otprilike ovako: „Najprije su nam uzeli sve, a sad govore o novim prilikama“. I vaš je roman nastajao tijekom financijske krize, i on govori o „bivšim stvarima“ i novim prilikama. Može li ga se onda na neki način smatrati vašim odgovorom na financijsku krizu?

Da, takva je i bila njegova recepcija u vrijeme kad je objavljen. Radi se o muškarcu koji se vraća u roditeljski dom, k majci, i to se u to vrijeme vrlo često događalo. Mnogi si više nisu mogli priuštiti podstanarstvo i morali su se vratiti roditeljima. Meni se to dogodilo iz drugih razloga, još godinama prije krize. Dakle, pripovjedača zatječemo u trenutku osobne krize – razveo se, izgubio posao – i u tom trenutku doista se nalazi usred oluje, emocionalne, ekonomske krize, krize pripadnosti, pa se u tom smislu roman i može čitati kao odgovor na ekonomsku krizu. U krizi uvijek postoji trenutak prekida, loma, ali i transformacije, kriza destabilizira naš svijet i iz te destabilizacije se rađa nešto novo, nešto što u tom trenutku nismo u stanju prepoznati ili na to reagirati pa tako i moj pripovjedač nema potpunu kontrolu nad onim što mu se događa. Snalazi se kako najbolje umije i može, tu i tamo uspijeva izvući kakvu pouku, ali postoji izreka: „Kad ne znamo kamo plovimo, nijedan vjetar nije dobar“. A on ne zna kamo ide, nastoji samo ne potonuti. 

Mnogi su mi predbacivali da je knjiga previše mračna, previše negativna, puna očaja, ali ja mislim suprotno, da pruža mnogo nade. Međutim, svjetlo se vidi tek u mraku, usred dana ne vrijedi paliti svjetiljku, ona nam treba tek kad padne mrak. Crnilo nam treba da bi se vidjelo svjetlo, barem mislim da se ono vidi u romanu, prije svega na njegovu kraju, ali cijeli proces protagonistova pada ustvari je prožet nadom. Ne slažem se s onima koji kažu da se u romanu govori samo o negativnom.

T.T. Bi li se moglo reći da tvoj protagonist u neku ruku simbolizira Portugal koji se morao pomiriti s činjenicom da su njegovi dani kolonijalne slave „bivše stvari“, stvar prošlosti?

Točno je da je roman Bivše stvari pun osobnih, autobiografskih navoda, no kao što sam već rekao, ja vjerujem u roman, a jedno od obilježja romana kao vrste jest da se koristi pojedincem kao simbolom kolektivnog. To me podsjeća na onu Balzacovu rečenicu kojom se Mario Vargas Llosa poslužio u epigrafu Razgovora u katedrali, a koja kaže kako roman mora preispitati sva područja života nekog društva zato što je on zapravo privatna priča nekog naroda. Ja vjerujem u to. Vjerujem da roman u tom smislu ima svoju vrijednost i, unatoč tomu što se usredotočava na priču o nekom pojedincu, taj pojedinac u sebi zgušnjava preokupacije i tjeskobe cijele epohe, obično na razini jednoga naroda, iako, pomislimo li na Kafku, onda već prelazimo na univerzalnu i mitsku razinu. Tako i oba moja romana, iako su usredotočeni na pojedince, u svoju orbitu privlače cijeli jedan niz tema vezanih uz kolektivne strahove, tjeskobe i nade društva u određenom vremenskom razdoblju, koje se u slučaju Bivših stvari poklapa s početkom dekolonizacije i osamdesetim godinama prošlog stoljeća.  

D.T. U jednom trenutku vaš pripovjedač upoznaje lokalnog pjesnika Fiona koji mu pokazuje antologiju „kvartovskih“ pjesnika od ni više ni manje nego devetsto stranica. Moram priznati da me iznenadio takav vaš pomalo ironičan stav prema pjesništvu jer zna se da je Portugal zemlja iznimne pjesničke tradicije, a ni vaša proza nije lišena određenog lirizma. Jeste li time željeli ukazati na svojevrsnu hiper-produkciju poezije u Portugalu, na to da danas jednostavno ima previše pjesnika?

Mislim da ih ima previše. Ljudi pišu više nego što čitaju. U redu, možda nema previše pjesnika, ali ima previše lirskih pjesnika, ljudi potpuno odvojenih od stvarnosti. Zato mislim da nam treba više prozaika nego pjesnika. Osim toga, lakše je napisati pjesmu nego roman. Danas svatko može staviti na papir svoje tjeskobe, zapisati ono što osjeća i misli da je to automatski poezija. Baš suprotno, to je na određen način osiromašenje poezije. U tom smislu, da, mislim da ima previše pjesnika. S druge strane, roman iziskuje više truda. Jednostavnije je zapisati svoje pseudofilozofsko-mistično-ljubavne tjeskobe. Često se kaže kako je Portugal „zemlja pjesnika“. I danas je tako, ali samo zato što poezija iziskuje manje truda.  

D.T. Ne mislite da isto vrijedi i za romanopisce, da danas općenito postoji hiper-produkcija književnosti, da se objavljuje previše knjiga bez obzira na njihovu kvalitetu?

Nije stvar u višku književnosti nego u dramatičnom, zastrašujućem manjku čitatelja. U tome je problem. Naravno, ako su pisci i čitatelji u neproporcionalnom omjeru, ako postoji višak pisaca na ono malo čitatelja koje imamo, to se također odražava na kvalitetu onoga što se piše i objavljuje. Prema broju čitatelja, Portugal je apsolutno zemlja trećega svijeta. Štoviše, mislim da postoje i zemlje trećeg svijeta u kojima se više čita nego kod nas. To je užasno, kako za nas pisce tako za čitatelje i cijelu knjižnu industriju. Ne smijemo zaboraviti kako mnogi ljudi žive od knjige, izdavači, knjižari, distributeri, pisci, urednici, lektori, prevoditelji... Cijeli taj sustav zbog manjka čitatelja vrlo je krhak i nesiguran. 

T.T.  Na čemu trenutno radite?

Upravo završavam biografiju Joséa Cardosa Piresa. Riječ je o jednom od velikih portugalskih pisaca dvadesetog stoljeća (na hrvatskom je u nakladi Znanja i u prijevodu Tanje Tarbuk objavljen njegov roman Balada o psećoj plaži op.ur.). Već tri godine radim na njoj i nalazim se pri kraju, u fazi redakture. Bilo je naporno, ali rad na toj knjizi pružio mi je mnogo zadovoljstva i omogućio mi je da vježbam drugi „mišić“ pisanja, onaj koji nema veze s fikcijom. Ni na koji način nisam htio romantizirati njegov život. Knjiga se striktno pridržava činjenica. Doduše, znamo da sâm odabir činjenica i njihov redoslijed prikazivanja odaju prisutnost autora i ja sam ondje prisutan, ali kao biograf, a ne romanopisac. Ne radi se o romantiziranoj biografiji. Takve knjige nedostaju našoj kulturi i iznimno su važne zbog toga što nam, kao što sam maloprije rekao, kronično nedostaje čitatelja. One su i iznimno skupe  Na tržištu na kojem best-seller dosegne deset tisuća prodanih primjeraka, nakladnici se rijetko odlučuju na tako rizičan pothvat. S druge strane, takva knjiga je važna i zbog same povijesti portugalske književnosti jer, dok čitamo nove, suvremene pisce, zaboravljamo da su oni tek vrh ledenog brijega. 

– Herdeiros de Saramago - Saramagovi nasljednici: Bruno Vieira Amaral (ulomak) –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –