Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Iva Perković & Dean Trdak • 28.11.2018.

Afonso Cruz: Rutina nas pretvara u kipove od soli

Afonso Cruz (foto: Iva Perković)

Postoje autori za koje se doima kako cijeloga života zapravo pišu jednu knjigu. Među njih se zasigurno ubraja i portugalski autor Afonso Cruz (1971.), svestrani umjetnik, ilustrator, autor animiranih filmova i glazbenik, koji se književnošću počeo baviti relativno kasno, u trideset sedmoj godini. Od svog prvog romana A Carne de Deus (Božje meso, 2008) pa sve do danas objavio je petnaestak romana i zbirki priča te još niz slikovnica i knjiga za djecu. Kritika ga je često uspoređivala s Borgesom, osobito nakon Enciklopedije opće povijesti, zbirke priča napisane u obliku enciklopedije u kojoj su sabrani likovi i događaji na koje je službena povijest tobože zaboravila.

Ustvari, sve što je Cruz dosad napisao (i što će još napisati) može se promatrati kao golemi hipertekst nalik borgesovskoj enciklopediji ili Mallarmeovom Le Livre. Hrvatski čitatelji dosad su se imali prilike upoznati s dva komadića te „hiper-strukture“, romanom Kokoschkina lutka (Naklada Ljevak, 2015.) i Knjigom godine (Edicije Božičević, 2017.), maštovitim dnevnikom neobične djevojčice koja bilježi svakodnevne događaje u svom dnevniku, a nedavno je objavljen i hrvatski prijevod njegova romana Cvijeće (u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Deana Trdaka).

Cvijeće Cruz Afonso

Za Cruza književnost ima funkciju svjedočanstva, ali ne nužno o „velikim“ događajima, ličnostima i epohama, već o individualnim sudbinama koje su jednako vrijedne da bi bile sačuvane. Jer, kao što to kaže pripovjedač u romanu Cvijeće: „filozofi smatraju kako je čovjek mirkokozmos, ali mudrac zna da je on zapravo makrokozmos“. Roman je tako priča o sjećanju i zaboravu, kako onom individualnom, tako i civilizacijskom. Što nam vrijedi to što temeljito poznajemo filozofiju, književnost i glazbu ako se, kao protagonist romana, gospodin Ulme, ne sjećamo prvog poljupca? S druge strane, što nam vrijedi to što se sjećamo prvog poljupca, poput protagonista-pripovjedača, ako on za nas više nema nikakvu emocionalnu vrijednost? Jer, poput gospodina Ulmea, i naša civilizacija kao da je izgubila pamćenje...

Cruz nam svojim maštovitim i razigranim stilom, često na rubu poetskog i filozofskog, pomaže da uvijek iznova otkrivamo svijet, da ga nikad ne uzimamo zdravo za gotovo, da ga promatramo kao netko tko ga vidi po prvi put, očima djeteta ili umjetnika. S njime smo se susreli u Zagrebu 13. listopada ove godine, kada je na Festivalu Europea predstavljan roman Cvijeće, a on je vrlo rado s nama podijelio dijelove svojeg viđenja svijeta.

***

Dean Trdak: Za neke se pisce kaže kako cijeli život pišu jednu te istu knjigu, ali mislim da si ti još ekstremniji primjer. Čini mi se kako je svaka tvoj knjiga dio jednog golemog hiper-teksta u koji mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo cjelovit uvid jer su na hrvatski prevedene tek tri tvoje knjige...

Pa... možda. U knjizi koju sam nedavno objavio postoji krasan citat. Knjiga se zove Jalan, Jalan (što na indonezijskom jeziku znači „hodati, šetati“) i nije riječ o fikciji, već o golemom djelu od 650 stranica s mnoštvom citata u kojem pišem o filozofiji, umjetnosti, znanosti i svojim putovanjima svijetom. Citat je onaj Alberta Cosseryja, egipatskog pisca koji mi je iznimno drag i koji uvijek piše o siromašnim ljudima, prosjacima, ljudima koji ne rade i ljudima koji zapravo ne žele raditi, jer Cossery je pisac koji veliča dokolicu. Cossery tako kaže: „Nikad ne znam kad ću završiti knjigu. Moram vam reći da se ne žurim jer ionako uvijek pišem istu knjigu.“ Ja ipak pokušavam pisati o različitim temama. Roman Cvijeće govori o sjećanju, što možda i nije novost kad je riječ o mojim knjigama budući da je sjećanje toliko važno da o njemu neizbježno govorimo kad god govorimo o čovječanstvu, međutim u ovom romanu pokušavam se usredotočiti na pitanje pamćenja, odnosno, na to gubimo li zajedno s pamćenjem i vlastiti identitet. Iako, naravno, uvijek sam ja taj koji ih pišem jer, kao što je rekao brazilski pjesnik Manoel de Barros: „Ne izlazim iz sebe čak ni kad idem na pecanje“. Uvijek si u sebi... Zapravo, vrlo je teško izaći iz sebe, vidjeti se izvana, kao drugu osobu. Obično smo skloni vjerovati u ono što nam drugi kažu o nama, treba nam to zrcalo zato što bez njega nemamo objektivnu sliku o sebi. Vjerujemo da imamo, ali to nije tako. Slika koju imamo o sebi često se mijenja, ponekad čak i tijekom dana. Kad se ujutro pogledamo u zrcalo ponekad nam se čini da smo lijepi i snažni, a ponekad se osjećamo potišteno, jadno...To se često događa i piscima. Ponekad, osobito kad pišem noću, budem vrlo zadovoljan nečim što sam napisao da bi ujutro shvatio kako to ništa ne valja. Noću sam bio genij, a ujutro sam užasan pisac. 


D: U romanu Cvijeće, glavni lik, gospodin Ulme nakon moždanog udara gubi dugotrajno pamćenje. Nije mu problem upamtiti broj bankovne kartice, ali se ne sjeća prvog poljupca. Vrstan je poznavatelj glazbe, ali se ne sjeća da je ikad bio intiman sa ženom. U pomoć mu priskače susjed, novinar koji mu pomaže  rekonstruirati svoj život. Prijeđimo, dakle, na pamćenje... Zašto nam je ono važno?

Posvećujemo veliku pozornost pamćenju jer smatramo da ono čuva naš identitet, skloni smo vjerovati da smo mi naša sjećanja. Ali čak i ako izgubimo sva svoja sjećanja, ne gubimo osjećaj sebstva. I dalje znamo tko smo. Mogao bih se probuditi i ne sjećati se prethodnog dana ili cijelog svog života, ali kad se pogledam u ogledalo još uvijek ću znati da sam to ja. Postoji nešto čvršće u našem osjećaju sebstva od samog pamćenja. Pamćenje je dio toga, ali nije sve. Možemo ga izgubiti i još uvijek biti mi i ponašati se kao što smo se oduvijek ponašali. Međutim, u jednom odlomku u knjizi pišem o sjećanjima koje gubimo kad izgubimo majku. Čini nam se da su sva naša sjećanja naša, ali ne pamtimo prvih nekoliko godina života, ne sjećamo se tog razdoblja. Ta sjećanja nisu naša i sve što znamo o tim našim prvim i najvažnijim godinama u kojima se formira naša ličnost doznali smo od drugih. Taj dio nas gubimo kad izgubimo one koji su bili ondje da im posvjedoče. Identitet se tako gradi i u odnosu s drugima, kao u ovom primjeru naših majki. Govorim o majci jer su majke obično prisutnije u našim životima. Osobito u vrijeme kad sam ja rođen, u sedamdesetima, majke su s djecom provodile više vremena nego očevi. Danas se to mijenja, ali nekad je bilo tako. Kad je moja majka preminula, znao sam da je doslovno sa sobom uzela mojih prvih pet godina života i da se one više neće vratiti, jer ih se ja ne sjećam. Stoga naš identitet ne izgrađuju samo sjećanja, mnogo čega se možda ne sjećamo, ali još uvijek imamo osjećaj sebe.


D: Koja je uloga umjetnosti, kako nam ona pomaže da povratimo sjećanje?

Umjetnost nam pomaže da damo smisao stvarnosti, pronađemo vezu između događaja. Naprimjer, ako snimamo film o životu neke osobe, film će prikazivati njezin život, ali bez dosadnih dijelova (smijeh). Izbaci se ono što nije važno. Tako je i s pamćenjem. Naše je pamćenje poput filmskog režisera: bira ono što je vrijedno zadržati, a ostalo jednostavno nestane. Isto vrijedi i kad se bavimo umjetnošću. Prikupljamo ono što nam je važno i pokušavamo to uklopiti u neku smislenu cjelinu kako bismo stvorili nešto što će probuditi naša osjetila, unijeti osjećaj smisla u naše postojanje, ispuniti nas strahopoštovanjem.

Mi uvijek stvaramo fikciju o sebi, neku vrstu priče o sebi. Naš mozak tako funkcionira. Baš kao u pričama, svemu želimo dati smisao, u svemu pronaći uzrok. Sami sebe uvjeravamo kako se stvari događaju s razlogom, iako stvarnost nije takva.

Dean Trdak, Afonso Cruz (foto: Iva Perković)

D: Nije li onda zapravo riječ o fikciji? Nisu li onda i naša sjećanja fikcionalna?

Da, mi uvijek stvaramo fikciju o sebi, neku vrstu priče o sebi. Naš mozak tako funkcionira. Baš kao u pričama, svemu želimo dati smisao, u svemu pronaći uzrok. Sami sebe uvjeravamo kako se stvari događaju s razlogom, iako stvarnost nije takva. Mi vjerujemo u to. Studije su pokazale kako mozak ljudi koji pate od nekih očnih bolesti rekonstruira ono što nisu u stanju vidjeti i tako im pruža cjelovitu sliku stvarnosti. A i slike koje se stvaraju na našoj mrežnici zapravo su okrenute naopako i tek se u mozgu ispravljaju i dobivaju smisao. Kad se prisjećamo, mi pokušavamo dati smisao tim sjećanjima, stvaramo neku vrstu fikcije kako bi ih međusobno povezali i iz svega izvukli neki smisao.
 

Iva Perković: Ipak, priče koje pripovjedač saznaje od onih koji su Ulmea poznavali razlikuju se ovisno o tome tko ih pripovijeda. Ponekad se i međusobno isključuju... Za nekoga je gospodin Ulme anđeo, a za nekog drugog on je oličenje čiste zlobe. Do kraja romana mi zapravo ne možemo steći jedinstvenu sliku o tome tko je gosp. Ulme...

Jedna od stvari koje naučimo tijekom života jest da ljudi koji nas vole običavaju govoriti lijepo o nama, i sjećati nas se po dobrome. Međutim, isti događaj koji su oni zapamtili kao pozitivan oni koji nas ne vole protumačit će kao nešto loše, kao nešto pokvareno. Sve ovisi o tome kako tumačimo sjećanja. Nekoga tko daje novac siromašnima možemo smatrati vrlo velikodušnom osobom, ali netko tko tu osobu ne voli može misliti da ona to čini samo zato što se takvom želi pokazati. Pa i mi sami na naša sjećanja možemo gledati drugačije, ovisno o tome u kojem smo razdoblju u životu. Ako mi netko nešto daruje u djetinjstvu, to će mi ostati u lijepom sjećanju. No ako poslije u životu saznam da je ta osoba to učinila iz sebičnih razloga, onda to potpuno mijenja stvar. Uspomena koja je nekoć bila lijepa sada to više nije. Sve ovisi o našoj perspektivi. I sama sjećanja mogu se mijenjati. Ponekad sami konstruiramo vlastita sjećanja, dodajemo pojedinosti kojih nije bilo, vjerujemo da smo večerali u ovom restoranu umjesto u onom ili da je neka kuća bila veća ili manja. A ponekad čak i krademo sjećanja. Sve to događa se zato što fikcionaliziramo našu prošlost, naš život.


D: Sve što smo dosad rekli vrijedi ako stvari sagledamo iz perspektive gospodina  Ulmea, ali s gledišta pripovjedača, novinara koji, za razliku od Ulmea, posjeduje sjećanje na prošlost, ali je zato sadašnjost za njega izgubila svaki okus, moglo bi se reći suprotno: ponekad je važno da nešto zaboravimo kako bismo to mogli ponovno naučiti i svijet promatrati drugačijim očima.  

Problem pripovjedača je to što on ne zna kako izaći iz rutine, kao da je neprestano u stanju sličnom hipnozi, uspavan, nalik zombiju. Kad često ponavljamo neku radnju postane nam uobičajena, dosadna, baš kao i poljupci koje pripovjedač razmjenjuje sa svojom ženom. Zapravo, nisam o tome razmišljao dok sam pisao roman, ali kad sad mislim o tome podsjeća me na priču o uspavanoj ljepotici; i ondje je ogledalo, pripovjedač svakodnevno razgovara s vlastitim odrazom i kao da čeka na poljubac koji će ga probuditi. Kao da će ga sjećanje na prvi poljubac ponovno oživjeti, osjećat će se opet živim. Kad bi se uspio riješiti tog tereta rutine, možda bi i mogao vidjeti svijet novim očima. Ipak, to nije uvijek moguće. Ponekad je rutina dobra, dok nas ponekad priječi da živimo u punini. A ponekad moramo napraviti kompromis između tog dvoga. U romanu Cvijeće protagonisti se nalaze na suprotnim stranama, jedan lik živi u rutini, dok je drugi uopće ne poznaje. Zato gospodina Ulmea bilo što može uznemiriti, poput loših vijesti iz svijeta, recimo, bilo što ga može razljutiti, izazvati neku reakciju u njemu, nasuprot pripovjedaču kojeg naizgled ništa ne može dirnuti. 


I: Ali on (pripovjedač) stalno, kao mantru ponavlja: "Moramo djelovati, moramo se oduprijeti. Nećemo odustati". O čemu govori? Čemu se moramo oduprijeti?

Da, to je kao mantra koju ponavlja kako bi nastavio živjeti. On je suprotnost gospodinu Ulmeu koji ima svoju mantru koja glasi: „Uđimo dublje u gustoću“. Budući da nema rutinu, gospodin Ulme ne poznaje stvari toliko duboko i zato mu je potreban drugačiji način, njemu treba više dubine. Pripovjedač od rutine želi pobjeći, želi izaći iz nje, oduprijeti joj se, kako bi mogao nastaviti živjeti. Znanost nam kaže da ono što se ponaša uvijek na isti način postane kruto. Ne možemo proći rukom kroz ovaj stol zato što se atomi od kojih je sačinjen uvijek ponašaju isto. Stol je čvrst zato što se njegovi atomi uvijek ponašaju isto. Da nije tako, da je njihovo kretanje nestalno, hirovito, to ne bi bila čvrsta tvar nego plin ili tekućina. Sve što se uvijek ponaša isto okameni, postane nepomično. Kad bolje razmislimo, to je definicija duševne bolesti. Duševno bolestan čovjek onaj je koji se nije u stanju promijeniti, to je netko tko živi u svom svijetu i na kojeg ništa izvana nema utjecaja, nijedna osoba ili događaj. Rutina nas tako pretvara u kipove od soli.


I: Možemo li uopće reći nešto o nekome a da zapravo ne govorimo o sebi?

Mislim da to funkcionira u oba smjera. Uzmimo, naprimjer, ljepotu. U filozofiji je oduvijek postojala rasprava o tome je li ljepota nešto što objektivno postoji i mi je možemo uočiti ili se, naprotiv, ona nalazi u nama, u oku promatrača, pa je onda mi prenosimo u svijet. Ja mislim da je to dijalog između onoga što vidimo i onoga što želimo vidjeti. Naprimjer, prije nekoliko mjeseci napisao sam tekst o Ružnoj vojvotkinji. Riječ je o slici jednog nizozemskog postrenesansnog slikara. Želim reći ovo: tu ženu njezina je majka gledala s bezuvjetnom ljubavlju i u njoj nije vidjela najružniju nego najljepšu ženu na svijetu jer je ljubav sklona ružnoću pretvoriti u ljepotu. Ako nešto volimo, pa makar to bilo i ružno, mi to volimo. Prema tome, u ovom bismo slučaju mogli zaključiti da je ljepota u oku promatrača. S druge strane, ne možemo zanemariti primjere koji nam govore kako ljepota ipak objektivno postoji. Primjerice, teško je pronaći nekoga tko ne voli zalazak sunca, to je nešto što će svatko proglasiti lijepim. Mogli bismo, doduše, ustvrditi kako nas zalazak sunca čini sretnima ili u nama stvara osjećaj ljepote, ali istina je uvijek negdje u sredini. Slično se može reći i za našu percepciju drugih u koju uvijek unosimo dio nas, ali isto tako djelomično vidimo i osobu kakvom se prikazuje.


I: Zanimljivo to što, naprimjer, lik svećenika govori o gospodinu Ulmeu kao o svecu koji je u mladosti prao noge svojim suseljanima a potom i prostitutkama, dok će Grk porijeklom iz ratničke obitelji ispripovijedati dirljivo/gorku priču o odnosu prema vlastitoj supruzi i pri tom nam na suptilan način razotkriti posljedice što ga patrijarhalni odgoj ostavlja na muškarcima (i posljedično, ženama). U konačnici, i jedan i drugi lik govorit će o sebi, ili barem o onome što je njima važno...

Svećenik o Ulmeu kaže neke ružne, ali i neke lijepe stvari. Kad nas se netko prisjeća, dogodi mu se da zaboravi neke dijelove našega života, i to one dosadne, baš kao što filmski redatelji izostavljaju dijelove nečijeg života da bi se usredotočili na druge. Naprimjer, kad govorimo o naših pet osjetila, kojih zapravo nema pet, ali uzmimo da se radi o klasičnih pet osjetila, zaboravljamo ovo: nijedno od njih ne funkcionira bez pozornosti. Recimo, cijelo vrijeme dok sjedimo ovdje ne znam što se događa oko nas, nisam se osvrtao oko sebe, moja pozornost bila je usmjerena na ovaj razgovor. Dakle, nečega se možemo sjetiti i nešto percipirati svojim osjetilima jedino ako na to usmjerimo pozornost. Za razliku od očiju, uši ne možemo sklopiti, možemo ih jedino pokriti rukama, znači nisam nikako mogao spriječiti da do mojih ušiju dopre glazba iz zvučnika, ali budući da tijekom razgovora nisam obraćao pozornost na nju, kao da je nije ni bilo. Isto se događa kad se nekoga prisjećamo. Usredotočujemo se na neke dijelove i ponekad je to, kao što se prisjeća svećenik u romanu, prizor poput onoga u kojem on i Ulme kao mladići peru noge prostitutkama, što je aluzija na, po mom mišljenju, najljepšu epizodu iz Novog zavjeta. Jednom sam čuo priču o redovniku u Francuskoj koji bi oprao noge svakom novaku koji bi došao u samostan. Posebno je to da star čovjek pere noge mladome, jer obično bude suprotno. 


I: Zašto vam je to važno?

Zato što se time mijenjaju neka pravila i čovjek postaje ponizan, vrlo ponizan. Postavlja se u drugačiju poziciju, vrlo različitu od uobičajene. Netko tko je nevažan odjednom postaje važan. To je ono što postiže ljubav: najružnija žena na svijetu nije ružna nekome tko je voli. Onaj tko prakticira ovakvu vrstu dobrote nastoji drugačije gledati na svijet i učiniti ga boljim. Služeći se drukčijom vrstom alata - dobrotom. Hasidski židov rabin Nachman iz Brezlova (spominjem ga u Kokoschkinoj lutki) ima lijepu parabolu o tome kako promatramo svijet. Na jednom mjestu govori o prekrasnoj ženi koja ima veliki madež na nosu. Što je duže promatramo, njezina ljepota sve više iščezava i nakon nekog vremena jedino što na njoj vidimo jest taj madež. Kako vrijeme prolazi taj madež na nosu postaje toliko velik, ogroman, tako da više ne vidimo osobu, ništa osim te njezine mane. Svatko ima madeže, ali kad promatramo nekoga koga volimo ne usredotočujemo se na njegove mane nego na vrline koje se time uvećavaju. I tako je zapravo moguće nekog ružnog učiniti lijepim. To je suprotna alkemija: zbog rutine smo skloni primijećivati samo ono ružno na drugome, dok ovo drugo djeluje u suprotnom smjeru. Rutina sve učini ružnijim. Stoga moramo vježbati način na koji promatramo svijet i pokušati vidjeti ljepotu gdje god to možemo. To se također događa sa svećenikom u knjizi, sa svima, dok Ulme pati radi svega kao da se događa prvi put. 

Uvijek razmišljam u metaforama, to mi je iznimno važno, poput drugog osjetila. Vjerujem u maštu. Kad razmišljamo o budućnosti, uvijek se pitamo što bi bilo da smo postupili nekako drugačije. Kad god pomislimo "što ako“, stvaramo književnost u svojoj glavi.

Afonso Cruz (foto: Iva Perković)

I: U romanu se više puta ponavlja kako možemo (moramo) znati izmisliti bolje prošlosti od one koju nam nudi sudbina. Zašto?

Zato što je jedini način da promijenimo društvo onaj da zamislimo neko drugo, bolje. A sve počinje iskupljenjem; ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali to možemo protumačiti na optimističniji način za našu budućnost. Umjesto da za nečim žalimo, neka nam to bude pouka. U Novom zavjetu grčka riječ koja se koristila za žaljenje (kajanje zbog naših grijeha) jest metanoja, riječ koja je bila središnja tema propovijedanja sv. Ivana Krstitelja. On se, naravno, koristio nekim pojmom na aramejskom jeziku, ne znamo točno kojim zato što Novi zavjet poznajemo preko grčkog prijevoda, ali metanoja doslovno znači „novi um“, obraćenje.


D: Je li to ono da moramo nešto naučiti ponovno kako bismo svijet gledali novim očima?

Da, trebamo naučiti sagledati stvari iz druge perspektive i pokušati nešto postići odatle. Ne možemo samo reći: pogriješio sam, kajem se, tu se više ništa ne može. Trebali bismo reći: pogriješio sam, žao mi je, naučit ću nešto iz toga i neću to više činiti. To je pravo značenje riječi metanoja; to nije kajanje, već novi obrazac ponašanja. Slušamo u crkvi kako se treba pokajati i mislimo da to znači da se trebamo osjećati krivima zbog toga što smo učinili. Ne, to jednostavno znači da to više nećemo ponoviti. Naučio sam nešto iz tog iskustva i drugi put ću postupiti drugačije. Zato je iskupljenje za Crkvu moguće; kad se ispovijedamo (ja osobno nisam katolik) mi zapravo pokušavamo shvatiti u čemu smo pogriješili i ne počiniti taj grijeh opet. Ne moramo živjeti s tim i pretvoriti se u kamen, u kip, nego je to nešto na čemu možemo raditi. Ali Golem je drugačija vrsta kipa (smijeh).
 

Kokoschkina lutka Cruz Afonso

O Golemu smo te baš namjeravali pitati, naime on je prisutan i u Kokoschkinoj lutki ali i u Cvijeću. Što predstavlja Golem? Zašto baš on? Kako se Golem uklapa u tvoju poetiku?

Golema spominjem u Kokoschkinoj lutki zato što on ima veze sa stvaranjem ljudskog bića, ali i zbog njegove filozofske pozadine. Jedna od najpoznatijih sintagmi u filozofiji uz onu „mislim dakle jesam“ ona je Sartreova da „egzistencija prethodi esenciji“, što znači da postojimo prije esencije, postojimo kao kipovi, a esencija, duša, ona dolazi kasnije, mi je stvaramo. Kroz odgoj, obrazovanje, kulturu, zato i provodimo toliko godina učeći. Djetinjstvo ljudskih bića mnogo je dulje od životinjskog. Naravno, i životinje uče, ali njihov je „software“ mnogo manje fleksibilan od ljudskog. Naravno, mi imamo DNA i sve ono što nam je već zadano, ali se možemo mijenjati mnogo više od bilo koje druge životinje. I tu dolazimo do priče o Golemu. Mi ljudi smo gotovo poput blata u biblijskom mitu o postanku. Bog je stvorio Adama od blata i onda mu udahnuo dušu (suprotno uobičajenom mišljenju Adam znači ljudsko biće, a ne muškarac). To je srž ideje o Golemu. Najprije imate tijelo, a tek onda mu morate stvoriti dušu. Mi to činimo s našom djecom, odgajamo ih da postanu dobri ljudi, građani i time u njihovu glinu udahnjujemo dušu. Znamo da dijete koje je odraslo s majmunima nikad neće naučiti govoriti. Ponašat će se kao majmun. Djeca trebaju biti odgajana u okruženju ljudskosti kako bi postala ljudi. Golem u Cvijeću pokušaj je da se Bogu pokaže kako je čovječanstvo počinilo mnoge strahote. Golem je tu da bi posvjedočio o tome, da bi nam pokazao kakvi smo, kakvu smo civilizaciju izgradili, punu ratova, gladi, nasilja. Kakav samo primjer ljudskosti pružamo djeci. Stoga je Golem ovdje i neka vrsta optužbe protiv Boga.

 
I: U Cvijeću je Golem izgrađen od novinskih natpisa iz crne kronike koji bi trebali poslužiti umjesto magične riječi koja ga oživljava. Međutim, Golem ipak neće oživjeti... Zašto istina nije dovoljna da Golem oživi?

Zato što se istinom ne može stvarati budućnost, istina je ono što postoji, ono što se već dogodilo, a budućnost je ono što se još nije dogodilo i stoga nije i nikada ne može biti istina. Ona se može zamišljati, maštati, fikcionalizirati, ali nije istina. To je nešto što ćemo tek stvoriti, ona je duša koju treba udahnuti u Golema. A da bismo stvorili bolje društvo, najprije ga moramo zamisliti u mašti. Zato nam je književnost toliko važna. Ponekad ljudi kažu: čitamo književnost zato što je svijet toliko ružan pa trebamo neku vrstu bijega kako bismo se osjećali dobro. Ali ako razmislimo, u većini knjiga koju čitamo događaju se ružne stvari, ljudi umiru, ima nasilja, obično i više nego u stvarnosti. Za mene je fikcija poput rudnika zlata. Prije svega, ona nam pomaže zamisliti budućnost, smjer kojim možemo krenuti. Naravno, ideju o novom društvu moguće je izraziti kao što je to učinio Russeau i mnogi drugi filozofi. 

Međutim, kad je riječ o fikciji, ona ne služi samo zato kako bismo zamislili što se može dogoditi (bilo to dobro ili loše, bila to utopija ili distopija). Ove dvije ideje su jako važne, s jedne strane imate distopije koje nam omogućuju da uvidimo u kojem smjeru ne trebamo ići, a s druge utopije, kao poželjne verzije koje trebamo slijediti. Fikcija je poput teretane za naše osjećaje. Shakespeare je rekao kako je život predstava bez proba, ali činjenica je da ipak imamo mnoge mogućnosti za probu, a one se nalaze u našoj mašti, književosti, fikciji. Ondje možemo zamisliti što bi se dogodilo ako učinimo ovo ili ono, što bih učinio da moram nekoga ubiti ili da netko ubije moje dijete, zato što književnost takva pitanja postavlja unaprijed. Za razliku od ne-fikcije, književnost nam omogućuje da u mašti proživimo takve situacije. Zato volim reći da je književnost svojevrsna teretana koja nam omogućuje razgibati naše emocije.

Zbog rutine smo skloni primijećivati samo ono ružno na drugome. Rutina sve čini ružnijim. Stoga moramo vježbati način na koji promatramo svijet i pokušati vidjeti ljepotu gdje god to možemo.

Ivana Bodrožić, Afonso Cruz, Festival Europea (foto: Iva Perković)

D: Čini mi se da je upravo to tema tvoje knjige koja će uskoro biti objavljena kod nas, Kupit ćemo pjesnika, u kojoj pokušavaš braniti svrsishodnost književnosti, u ovom slučaju poezije, u današnjem svijetu u kojem se sve procjenjuje mjerilima pragmatičnosti.

Da, postoje brojni slučajevi znastvenika koji su došli do svojih otkrića samo zato što su imali pjesnički osjećaj. Kad sam govorio o pozornosti, to je zapravo ta vrsta osjeta. Kad pjesnik usmjeri pozornost na nešto, to nešto može postati stih. Ako ničemu ne pridajemo pozornost, sve postaje rutina, sve je sivo, ništa se ne ističe. Usmjerimo li, međutim, pozornost na nešto, vjerojatnije je da će to pobuditi u nama neke osjećaje, čime će se još više pojačati naša pozornost. Zato bolje pamtimo događaje koji su u nama izazvali snažne osjećaje. Pozornost i pjesnički osjećaj su povezani. To nekim znanstvenicima omogućuje da dođu do novih otkrića u znanosti, što je gotovo proturječno jer se, za razliku od poezije, znanost obično smatra egzaktnom disciplinom. 

Međutim, poezija ima dvije osobitosti, a to su analogija i metafora. Njima se mogu povezati stvari među kojima naizgled ne postoji nikakva povezanost. To je kao da pokušamo savinuti prostor i vrijeme, povezujemo nešto što je potpuno različito kao da se zapravo radi o istome. Kao kad kažemo da netko „izgleda kao Apolon“ ili da „glumi Boga“. Pjesnici uvijek otkrivaju te poveznice, naprimjer, poslužit ću se najbanalnijim primjerom, „nebo izgleda kao oči voljene osobe“. Među njima nema poveznice, ništa nemaju jedna s drugom, ali pjesnici prenose značajke nekog predmeta na drugi i tako među njima uspostavljaju povezanost. Ponekad to može biti vrlo korisno za znanost zato što se tako može otkriti nešto o čemu se nikad prije nije razmišljalo. U knjizi Kupit ćemo pjesnika navodim kako je Claude Bernard došao do otkrića metaboličke funkcije jetre. U dvorani u kojoj je trebao govoriti primijetio je kako je nad nekim pladnjevima s ljudskim organima bilo neobično puno muha. Netko bez smisla za poeziju naredio bi da se zatvore prozori ili ubiju muhe, ali pred tim prizorom Bernard je pomislio: u ovoj jetri sigurno ima šećera. Ta poveznica nije bila očigledna, ali on je do tog zaključka došao zato što je bio sposoban gledati svijet očima pjesnika.
 

Knjiga godine Cruz Afonso

I: Je li baš to u esenciji vašeg rada, ta sposobnost viđenja i skakanja iz jednog u drugo stanje, razinu... kao da pri tom slažete kockice, miješate ih, igrate se?

Uvijek razmišljam u metaforama, to mi je iznimno važno, poput drugog osjetila. Vjerujem u maštu. Kad razmišljamo o budućnosti, uvijek se pitamo što bi bilo da smo postupili nekako drugačije. Kad god pomislimo "što ako“, stvaramo književnost u svojoj glavi. Neki pisci rade to isto, uvijek se pitaju što bi bilo kad bi se nešto dogodilo. Zamislite samo: mozak je organ koji troši najviše energije u našem tijelu, a najviše vremena provodi razmišljući o budućnosti ili je zabrinut zbog prošlosti. To onda mora biti važno! Ako je važno, onda je i književnost jako važna, zato što književnost bilježi ovu vrstu misli. Dakle, postoje različiti načini kojima se možemo kretati vremenskom crtom, možemo ići naprijed-natrag, ili možemo ići gore-dolje, a to nazivamo slobodnom voljom. A o našoj slobodnoj volji ovisi kako ćemo misliti o budućnosti, jer ako ne zamislimo u mašti sve mogućnosti koje možemo odabrati, onda ne možemo ništa ni birati, samo se prepuštamo struji. Što više mogućnosti možemo zamisliti, to više različitih budućnosti možemo izabrati. 

D: Uđimo dublje u gustoću... 
(smijeh)

Metafora je drugačiji način razmišljanja, ona ne ide naprijed-natrag u prostoru poput vremenske crte, to je os koja se pruža gore-dolje, koja povezuje stvari okomito. Zanimljivo, živimo u trodimenzionalnom svijetu, a toliko se rijetko koristimo ovom dimenzijom. Ponašamo se kao da živimo u dvodimenzionalnom svijetu. S vremenom je gotovo isto. Ovdje imamo novu dimenziju, dimenziju ispod/iznad za koju koristim grčke riječi ana kata, što nije istovjetno gore/dolje zato što se ovi pojmovi koriste za dimenzije prostora, a mi govorimo o dimenziji vremena. To je kao pomicanje po različitim slojevima. Kao kad kažemo da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. I kad govorim o ružnoj ženi, ljubav je ta koja mijenja, koja povezuje, ta žena nije tada samo žena, ona je i nešto drugo, čista ljubav koja te može odvesti na neko drugo mjesto, uzvisiti kao sveca. A metafora čini to isto, povezuju stvari u univerzumu među kojima ne postoji poveznica, barem ne fizička, ili barem ne na način da to možemo uočiti.


I: Zašto tako mnogo referenci na Bibliju u vašim knjigama? Pripovjedač kao da stalno kuca na Božja vrata, traži Boga da nešto poduzme... ili ga pak optužuje, proziva kao okrutnog i bezosjećajnog...

Cvijeću ima mnogo referenci na Bibliju zato što se radnja romana događa na mjestu i u vremenu kada je religija bila jako važna, barem ako govorimo o selima u unutrašnjosti Portugala. Ljudi su bili tako odgajani. U nekim drugim romanima, kao u Kokoschkinoj lutki, likovi često nastupaju iz perspektive ateista, poput Isaaca Dresnera koji je jako ljut na Boga, slično kao Ulme koji se na Boga ljuti zato što je nepravedan, unatoč tomu što ne zna postoji li ili ne. Ako postoji, morat će odgovarati za nesavršeni svijet. U teologiji se vodi rasprava o tome je li svijet savršen ili nesavršen i to je oduvijek bilo pitanje prijepora. Antički Grci su smatrali da je svijet savršen, da u njemu vlada sklad, da se sve kreće ciklički i ponavlja zato što je već bilo savršeno, kozmos je savršen. A onda smo počeli gledati na svijet kao nešto što ima svoj početak, što je započelo s kršćanstvom. Dogodila se kreacija, a budući da postoji početak, onda mora postojati i kraj vremena. To više nije cikličko, nego linearno kretanje, što je posve drugačije poimanje vremena. A s takvim poimanjem vremena moramo prihvatiti da svijet nije savršen jer savršenstvo ovisi o slobodnoj volji: ako vam dam slobodnu volju, moram očekivati da ćete se ponašati loše zato što sam vam dao tu mogućnost.

Možemo biti dobri ili loši jedino ako nam je dan izbor. Ne možemo biti dobri ako nemamo mogućnost biti loši. Da imamo samo jednu mogućnost, bili bismo poput stroja, poput vlaka koji se kreće tračnicama samo u jednom smjeru. Ako postoji slobodna volja, onda moramo prihvatiti da postoji zlo. Međutim, postoje dvije vrste zla: prirodne nesreće, poput potresa i prirodnih katastrofa, kao i slobodnom voljom odabrano zlo, što je nešto posve drugačije pa tako čak i teolozi razdvajaju ta dva pojma kako bi bolje shvatili svijet. Unatoč svemu, likovi u mojim romanima su ateisti koji su česti iznimno ljuti na Boga.


I: Zar to nije neobično, ljute se na Boga a ne vjeruju da postoji? Kako je moguće ljutiti se na nešto što ne postoji?

To nije neobično. Saramago je bio ateist, a puno je pisao o Bogu pa je čak napisao prekrasan roman posvećen Isusu, Evanđelje po Isusu Kristu. Mnogi ateisti provode iznimno mnogo vremena pokušavajući dokazati da Bog ne postoji, a tako zapravo cijelo vrijeme misle o Bogu. Postoji teološki način dokazivanja postojanja Boga koji se naziva obrnuta teologija pri kojem se nikad ne govori što Bog jest, nego što Bog nije. To je stoga što se ne može reći ništa o Bogu a da se ne umanji njegovu veličinu. Pa tako krenete nabrajati ono što Bog nije i, kad iscrpite sve mogućnosti, doći ćete do onoga što Bog jest. Na isto beskrajno putovanje upuštaju se i ateisti trudeći se nabrojiti razloge zbog kojih Bog ne može postojati. I jedni i drugi kreću na isti teološki put, samo što jedni vjeruju, a drugi ne.


D: To me podsjetilo na ono kad si govorio o procesu kojim nastaje književnost. Pokušavamo zamisliti „što bi bilo kad bi bilo“, a do idealne spoznaje mogli bismo doći kad pobrojimo sve mogućnosti...  

Talijanski pisac Erri de Luca jednom je usporedio pisce s bacačima noževa u cirkusu. Njihov cilj nije pogoditi ženu koja stoji u krugu nego je promašiti, zabiti noževe oko nje kako bi opisali njezinu siluetu. Slično je i u književnosti: i mi moramo promašivati cilj kako bismo opisali siluetu. To je neizravan način da se dođe do cilja. U knjizi stalno govorimo: ne, to nije to, nije ni ovo, nije ni ovo... i tako neprestano promašujući zapravo postižemo cilj.
 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –