Pripovijest zadire u emocije, a esej se obraća umu i kad čitate esejsistiku možete se i ne složiti s onim što je rečeno. Mislim da je Kundera napisao da je Orwelova '1984'. trebala biti napisana kao esej. I ja se na neki način slažem s tim. Kad je o političkim romanima riječ, često osjećam da ćete, ako se s njima slažete, izgubiti dio svoga kritičkog senzibiliteta.

Ispod Zagreba ima jedan grad koji samo ja vidim. Zgrade, krajolici, ljudi i predmeti na istom su mjestu, gotovo se preklapaju, ali postoje sitne razlike u obrisima, u tonovima nekih boja. Ponekad je teško točno opisati razlike između Zagreba i grada koji samo ja vidim.

Posvećujemo veliku pozornost pamćenju jer smatramo da ono čuva naš identitet, skloni smo vjerovati da smo mi naša sjećanja. Ali čak i ako izgubimo sva svoja sjećanja, mi ne gubimo osjećaj sebstva. I dalje znamo tko smo. Mogao bih se probuditi i ne sjećati se prethodnog dana ili cijelog svog života, ali kad se pogledam u ogledalo još uvijek ću znati da sam to ja.

Ona je skeptična prema riječima, prema jeziku koji je stvorila njegova, 'muška' civilizacija, ista ona koja je odgovorna i za surovi kapitalizam koji ih je osiromašio ne samo materijalno, već im je polako otkidao komadiće ljudskog dostojanstva postupno ih svevši samo na njihove osnovne biološke funkcije.

S putovanja po Italiji, Portugalu i Brazilu vraćao sam se s torbama punim knjiga od kojih sam neke poslije i preveo na hrvatski jezik. Prevođenje ne shvaćam isključivo kao prenošenje riječi i rečenica s jednoga u drugi jezik, već kao suočavanje publike s njoj manje poznatom kulturom.