Eiríkur Örn Norðdahl : Uvijek si povezan s poviješću, nema nevinosti u svijetu
Zlo
Eiríkur Örn Norðdahl (1978.) islandski je pjesnik, prevoditelj i romanopisac, koji je od 2002. godine dosad objavio devet zbirki poezije, šest romana, dvije zbirke eseja i filozofsku kuharicu. Također je aktivan u zvučnoj i performativnoj poeziji, vizualnoj poeziji, poetskom filmu te raznim konceptualnim poetskim projektima. Autor je desetak prijevoda na islandski, uključujući izbor poezije Allena Ginsberga i Brooklyn bez majke Jonathana Lethema (za koji je dobio Islandsku nagradu za najbolji prijevod). Djela su mu nagrađivana te prevedena na petnaestak jezika, a kritika mu je osigurala i „mjesto među najnaprednijim i najodvažnijim autorima svoje generacije“.
Eiríkura smo upoznali na 24. Sa(n)jam knjige u Istri gdje je u okviru teme Sloboda predstavio svoj nagrađivani roman Zlo (Illska, 2012.) objavljen u Nakladi OcanMore i prijevodu Darije Lazić. Zlo je roman originalne strukture u kojem se izmjenjuju odlomci u kojima se opisuje individualna povijest jednoga para, Agnes i Omara, s kvaziesejističkim odlomcima koji predstavljaju tobožnji kontekst za njihovu priču i u kojima se problematizira zlo u povijesti čovječanstva. Roman progovara o holokaustu i ljubavi, o Islandu i Litvi, o rasizmu i populizmu ekstremne desnice, ali i o nasljeđu Drugog svjetskog rata – čije nas suvremene utvare ne prestaju progoniti ni dan-danas.
O svemu tome, ali i o Islandu, slobodi, pisanju, uzorima, politici i književnosti razgovarali smo s autorom jednog popodneva u prosincu u Puli, u restoranu na središnjem gradskom trgu Forum s pogledom na antički Augustov hram, koji kao da upozorava da prošlost, iako zakopana slojevima zemlje, neprestano ustrajava u podsjećanju na ono što će i sam Norðdahl u intervjuu izjaviti: „Uvijek si povezan s poviješću, uvijek si na neki način sudionik, nema nevinosti u svijetu. Možete zauzeti stav ili ne morate, ali uvijek ste dio jednadžbe.“
O zlu, povijesti i političkoj korektnosti
Dean Trdak: Prva stvar koja mi upada u oči kad pogledam vašu knjigu je naslov, Zlo... Što za vas znači zlo, što podrazumijevate pod zlom?
Očito je da sam proveo mnogo vremena razmišljajući o tome, ali nisam došao do konačnog zaključka. Ima nešto u onoj staroj uzrečici koja kaže: zlo se očituje u djelima. Pokušavam razlikovati između zlih ljudi i onih koji čine zlo. Sasvim sigurno postoje ljudi koji su zli, kojima je doslovno svrha u životu činiti zlo, ali većina ljudi čine zlo ili pogreškom ili jednostavno zato što vjeruju da tako čine dobro. Mislim da je Shalom Auslander, autor knjige o Anni Frank, rekao da mu je najstrašnije od svega dok je pisao tu knjigu bilo kad je otkrio da je primarni poriv nacista bio nada. Oni nisu imali namjeru činiti zlo nego su željeli pružiti nadu svom narodu. Prema tome oni su djelovali iz nade za boljim društvom. Užasno je uopće razmišljati o tome na taj način, mislim da je važno ne zanemariti njihovo zlo ali svejedno imati na umu da im to nije bila početna namjera, nije im bio cilj činiti zlo. To je vrlo zastrašujuće.
Iva Perković: To me podsjetilo na ono o čemu je danas na Sajmu govorio Wole Soyinka, o tome kako se svaka dobra ideja u povijesti ljudskog roda prometne u svoju suprotnost... (u zlo?)
Apolutno! I cijela komunistička povijest u velikom je dijelu takva, proizlazi iz sličnih pobuda za boljim društvom, i to, barem izvorno, mnogo očitije od nacizma. Međutim, kad se ta mašinerija jednom pokrene, teško je djelovati i upravljati njome, teško je bilo što moglo funkcionirati.
D: Odabrali ste populističke desne pokrete kao možda jednu od inkarnacija toga zla... Knjiga je objavljena 2012. Što se promijenilo otada, osjećate li sada više nade?
Ne, ne baš. Još kao mlad počeo sam se zanimati za te pokrete. Sjećam se da sam tada pratio dansku politiku i, kad se u Danskoj pojavila Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka), svi su govorili: „Ne obraćaj pažnju na njih, oni će brzo nestati jer to nije prava politika, to je gomila budala, govore hrpu gluposti, privući će malo pozornosti, a onda će nestati kad se ljudi umore od njihovih šupačkih komentara i šupačke politike". Odonda se isti obrazac počeo ponavljati u ostalim nordijskim zemljama i manje više cijeloj Europi.
Rasli su vrlo brzo; doduše, ponekad bi došlo do zastoja i onda bi se vratili nekoliko koraka unazad, ali bi poslije toga uvijek napravili tri koraka naprijed. I ne samo od 2012. nego, rekao bih, barem od sredine devedesetih, postupno je postajalo sve gore. Bojim se da danas, u eri Trumpa, dolazimo do prekretnice kada će od pokreta koji imaju 20% i zauzimaju mnogo prostora zapravo postati većinskim pokretima. Hoću reći, radi se tek o osjećaju, ali predosjećam da će njihov rast od postupnog prerasti u ubrzani u nekom trenutku kad zadobiju dovoljno moći. I to je apsolutno suludo zastrašujuće.
Znam da ovdje to nije slučaj, ali u velikom dijelu Europe prošlo je dosta vremena od posljednjeg rata. Budući da nije bilo ratova od Drugog svjetskog rata, cijele generacije smatrale su da se to ne može dogoditi, da se ne smije dogoditi. Shvaćam da je na Balkanu drugačije zato što ste vi već prošli kroz iskustvo toga da se sve može promijeniti preko noći. Zato je jako važno sjetiti se da se to može dogoditi. A ja mislim da nemamo načina to zaustaviti, ili ne znamo kako, ali je više nego očito da sve jednostavno ide u tom smjeru. Možemo pokušavati, možda i pronađemo način, nadam se da hoćemo, ne želim biti potpuno ciničan, ali dosad nismo.
D: U knjizi također pišete da rast desnih populističkih stranaka ne mora nužno imati veze s ekonomskom krizom...
Ne mora imati. Mislim da je to prije povezano s nekim dubokim nezadovoljstvom, više s osjećajem bezvrijednosti nego stvarnom bezvrijednošću. Jedna od najvažnijih društvenih promjena koja se istovremeno dogodila u Europi jest uzlet feminizma unazad dvadesetak godina. A kad ljudi uvide da netko postaje moćan, počinju u njemu tražiti krivca. Mladi bijeli muškarci počeli su optuživati feministkinje za bilo što čime nisu zadovoljni, čime se stvorio „neprijatelj" i došlo je do polarizacije i rasta napetosti. Međutim, iako je odigrala svoju ulogu u toj polarizaciji i neizravno doprinijela usponu fašizma, odustajanje od feminističke revolucije nije rješenje. Feministička revolucija ostvarila je previše značajnih postignuća, ali moramo pronaći rješenje koje će neutralizirati tu polarizaciju koja se stvorila kako bismo zaista krenuli progresivno naprijed a da se ljudi ne osjećaju obespravljeno i ljuto. Ljutnja nikad nije vjerodostojan put naprijed, ali je uvijek vjerodostojan put unatrag.
D: Vaš roman ima originalnu strukturu...izmjenjuju se odlomci u kojima se opisuje individualna povijest jednoga para, Agnes i Omara, te opća povijest, povijest s velikim „P“ koja kao da je sveprisutna u našim životima. Kakav je odnos tih dviju povijesti i kako se on odvija u romanu?
Roman započinjem likom Agnes... Zapravo, nakon što sam stjecajem okolnosti zavšio u Litvi, u gradu Jurbarkasu, odlučio sam da želim imati lik iz Litve zato što na Islandu imamo veliku imigrantsku skupinu Litavaca. A onda mi je sinulo: kad bi ta djevojka bila mojih godina (a godinu je mlađa), pitao sam se što bi za nju povijesno značilo da živi na Islandu u tom vremenskom razdoblju, u posljednjih četrdesetak godina. Naime, položaj Litavaca na Islandu bio je takav da se, htjela to ona ili ne, njezin identitet neprestano mijenjao. Najprije je bila sovjetska građanka, to jest netko tko se doselio odande, na što se na Islandu gledalo pozitivno zato što su mnogi njihovi imigranti bili intelektualci ili glazbenici, ali istovremeno i neutralno zato što je na Islandu bilo malo imigranata. Onda je Island priznao baltičke zemlje, iznenada je to postalo izrazito važno, velika stvar, Island i baltičke zemlje postali su bratski narodi i to je postalo izrazito pozitivno.
Zato mislim da uvijek sa sobom vučemo breme povijesti, a da toga u mnogo slučajeva uopće nismo svjesni.
Ako Islanđani nešto vole onda je to da stranci s odobravanjem govore o Islandu. Na vijestima bismo čuli da u Vilniusu postoji Islandska ulica, da je negdje postavljen kip ministra vanjskih poslova i svi bi pomislili: „Da, da, to je fantastično!“. Agnes tada ima dvanaest ili trinaest godina i odjednom to postaje velikim dijelom njezina identiteta. A onda, tijekom njezina odrastanja, počinje priljev litavskih imigranata i iznenada se to preokrene u nešto jako negativno. Odjednom u vijestima čujemo priče o Litavcima, o litavskoj mafiji, kako s tim ljudima dolaze droga i prostitucija, nasilje dotad nečuveno u islandskom podzemlju, itd. itd. I odjednom to postane dio njezina identiteta. Kad god kaže „Ja sam Litavka ili potomak Litavaca, to je moje prezime“, strpaju je u tu ladicu.
Ali naravno, i ona ima svoju povijest, povijest svoje obitelji. U gradu Jurbarkasu u Litvi u Drugom svjetskom ratu dogodili su se veliki masakri, zločini. Kad to dozna kao dijete ili, točnije, kao mlada žena, postane opsjednuta time, i to na potpuno suprotan način od ljudi u Jurbarkasu, jer ondje se ta povijest izgubila, i to iz različitih razloga. Oni je se ne žele sjećati. Ali Agnes se osjećala izdvojeno zato što joj nitko nije rekao da je se ne smije sjećati. Ona je se na neki način stalno mora sjećati. Zato mislim da, gdje god bili, uvijek sa sobom vučemo breme povijesti, a da toga u mnogo slučajeva uopće nismo svjesni. To je neka vrsta prtljage. Nešto od toga nestane, što je prirodno, mora nestati, inače biste poludjeli da morate sa sobom vući sve što se ikada dogodilo. Za neke događaje koji su nam bliži smatramo da ih se važno prisjećati, a neki su nam preteški da bismo ih se sjećali.
D: Kad već govorimo o sjećanju...u knjizi problematizirate načine na koje se može govoriti o holokaustu. To je jedan od povijesnih događaja o kojima je ponekad doista nelagodno razgovarati. Kako danas razgovarati o holokaustu?
Taj nam je događaj još uvijek blizu, još uvijek osjećamo posljedice holokausta. Općenito, mislim da treba govoriti otvoreno više-manje o svemu, zato što je potiskivanje još jedan od načina skladištenja ljutnje koja će u nekom trenutku eksplodirati. Morali bismo biti u stanju razgovarati o tome, iako možda izrekli glupost ili potpuno nemoralne stvari, ali one moraju biti izgovorene. Jedino ih se tako može pobiti. Jedna od stvari koju neki spočitavaju knjizi (Zlo) jest humor o holokaustu, smije li se o holokaustu govoriti humoristično. Ja sam vrlo sklon misliti da je humor vrlo važan za bilo koju vrstu razumijevanja, što god to bilo. Tko god je doživio neku traumu zna da je zaista važan trenutak u kojem postanete sposobni šaliti se o onome što vam se dogodilo, ili čak o tome što ste napravili drugima, zato što je u tome emocionalno olakšanje. Zato što je humor umjetnost. Humor je način pronalaženja drugačijeg kuta gledanja. Mislim da mnogo važnih stvari u našem životu moramo biti sposobni sagledati iz drugačijeg kuta. Moramo biti sposobni obuhvatiti ih i sagledati sa svih mogućih točki gledišta. Osjećam da smo u zadnjih dvadeset godina izgubili nešto od toga.
D: Koliku važnost u tome igra politička korektnost?
Da, mnogo je političke korektnosti, ne smijete reći ovo ili ono, često to vidite i na društvenim mrežama na kojima svi govore iste stvari u isto vrijeme. Uvijek postoje vođe u društvu koji odluče: ovo je stav koji ćemo zauzeti po ovom pitanju i onda imate sto tisuća ljudi koji to više ili manje ponavljaju i nitko ne kaže ništa drugo. Tako se nađete zaglavljeni u jednosmjernoj ulici. Spomenut ću jedan nedavni primjer: na Islandu je grupa parlamentaraca sjedila u kafiću i pila. Netko je snimao njihov razgovor, a govorili su odvratne stvari, apsolutno grozne, i izbio je veliki skandal. Snimka je trajala tri sata, iz nje je proizašlo trideset različitih vijesti u medijima o glupostima koje su govorili. Međutim, koliko god bilo važno razgovarati o tome, vrlo malo ljudi spomenulo je pitanje etičnosti snimanja privatnog razgovora. Mislim da se može ustvrditi da je dobro što je to netko snimio, ali istovremeno i neetično. I u tome se mora pronaći neka ravnoteža. Jer, možete reći da je bilo pogrešno to što je netko snimao razgovor i istodobno biti sretni što ga je snimio. Jer ponekad je potrebno napraviti nešto pogrešno. Ako netko tuče dijete na cesti, pljuska ga i vuče za sobom, opravdano je upotrijebiti nasilje da bi ga se zaustavilo. O takvom slučaju ne može se govoriti u apsolutnim pojmovima, ali u suvremenom diskursu oni su itekako prisutni. U ovom slučaju možda ne biste rekli da je pogrešno nekoga prebiti i odvući ga od djeteta, iako je, naravno, i to pogrešno. Ali morate to moći reći, mora vam biti dopušteno razgovarati o tome.
D: Sloboda govora, dakle, ide u oba smjera. Znači li to da trebamo dopustiti i desno orijentiranim, populistima, čak i neonacistima da govore sve što žele čak i kad govore neistine, šire lažne vijesti?
Mislim da kao građani trebamo biti svjesni toga da im i mi pomažemo u tome jer kad smo šokirani takvim lažima, onda i mi sami pomažemo da se šire. Stavljamo ih na Facebook i kažemo: „Gle, kakve gluposti“, ali ih tako samo dalje širimo. Mi smo ti koji ih širimo dalje u svijet i činimo viralnima. To se događa. Mnogo sam razmišljao o razlici između toga kako su Švedska i Danska riješile pitanje svojih populističkih pokreta. U Danskoj se jako ponose svojom slobodom govora, možete reći sve što želite. Kad čitate novine, neke su grozne, gore od onoga što sam ispričao o parlamentarcima na Islandu, dok je u Švedskoj potpuno suprotno. Ako kažete išta i najmanje krivo, ukorit će vas. A razlika u rezultatima između ta dva pristupa slobodi govora je neznatna, gotovo je i nema. U obje zemlje ovi pokreti cvjetaju, rastu i postaju sve moćnijima. Ne vidim da je stvar u tome koliko ćete im dopustiti da govore, nešto je drugo u pitanju.
Jedan od uzaludnih načina na koji se borimo protiv toga jest da im zabranjujemo da govore. Zato što im to u mnogo slučajeva također daje goriva jer, ako im se zabrani da govore, onda mogu, kao što je to bilo u Švedskoj, dignuti veliku galamu oko svega. Svaki put kad im netko ne želi iznajmiti dvoranu za njihove skupove to postane velika vijest u svim novinama. Oni se time hrane, to je još jedan način na koji se time mogu okoristiti. Kad ste populist tako je lako okrenuti svaku raspravu u vlastitu korist zato što vam nije stalo do istine i ne marite ni do čega, stalo vam je samo do toga da privučete pozornost. Donald Trump savršen je primjer toga. Svaki put kad se nađe pod povećalom izgovori nešto potpuno odvratno i što luđe to bilo, to se manje usredotočujemo na probleme oko njega. On kao da oko sebe stvara slobodan prostor, on je kao oko oluje, izbacuje sve te gluposti i tako stvara oluju oko sebe, što mu omogućuje da u oku oluje donosi politiku. A ta politika je opasna. Ne bih rekao da govor nije opasan, mislim da govor mržnje može biti opasan, ali to definitivno nije najopasnije kad su ti političari u pitanju.
D: Bi li jedan od načina, možda ne da ih se zaustavi, nego da se bori protiv njih, mogao biti da ih se izruguje? Primjerice, u jednom odlomku knjige opisujete Židovski karneval u Tel Avivu, ako se ne varam, iz 1935. godine. Tada su Židovi prolazili gradom u karnevalskoj povorci u nacističkim odorama i uzdignutih desnica izrugujući se nacistima. To je bio prizor koji mi se osobito urezao u pamćenje.
Da, apsolutno. Jedan od problema na ljevici, općenito u Europi, jest nedostatak humora. A kad vam nedostaje humora, to je kao da ste izgubili, ne baš cijeli svoj arsenal, nego dio koji je izuzetno važan. Ako želimo zadržati rat, da to tako nazovemo, na retoričkoj razini, ako ga želite zadržati podalje od stvarnog oružja, humor je jedno od najvažnijih oružja koje trebate imati. Iako, ne mislim da je humor potpuno izgubljen, naprimjer ima ga mnogo u SAD-u. Ali, kad bolje razmislite, on također postaje dio arsenala Donalda Trumpa, mislim da se on hrani emisijama kao što su Daily Show i Colbert Report. Kad je Donald Trump objavio svoju kanidaturu voditelj Daily Showa Jon Stewart posvetio je tome cijelu emisiju tvrdeći kako je to sjajno i kako će to izbore učiniti mnogo zabavnijim jer mu nije bilo na kraj pameti da bi ovaj mogao pobijediti. A to je Trumpu išlo na ruku. Ali, ne mislim da je rješenje u tome da izgubite smisao za humor... treba pronaći način kako im se izrugivati a da to odvrati ljude od njih.
O slobodi
I: Kad već govorimo o slobodi govora, a Sloboda je tema ovog sajma... Što je za vas sloboda, osobno i općenito?
Za mene sloboda je ne osjećati strah. Da možete govoriti i djelovati bez posljedica... Naravno, smatram da moraju postojati posljedice za vaše postupke, ali one bi trebale biti u okviru onoga što možete podnijeti. Tako da osjećate da cijena nije previsoka, tako da to zapravo možete i učiniti. Tako da možete... da se sjetim konkretnog primjera... recimo, ono o čemu smo prije razgovarali, o tome što smijete reći. Znači, da smijete govoriti gluposti, to bi trebalo imati posljedice, ali to ne bi trebalo nužno značiti da zbog toga morate u zatvor. Ili da to ima trajne posljedice na vaš život. Ili da vas to na neki način zauvijek definira. To se danas događa na društvenim mrežama. Budući da postoji toliko informacija o svakome, o svakome se može suditi prema onom najgorem. A ako vas se sudi po najgorem, nemate slobodu. Jer, uvijek ćete se bojati govoriti o svom najgorem zato što je cijena toliko visoka. Čak i ako to ne znači da morate u zatvor. Čak i ako to samo znači da će ljudi, kamo god vi išli, upirati prstom i govoriti: „to je ta osoba koja je rekla ono“.
I: Možemo li uopće govoriti o slobodi a da ne govorimo o njezinoj suprotnosti?
Vrlo je lako definirati ropstvo, to jest suprotnost slobode...ali sloboda može biti mnogo toga, u mnogome to ovisi o situaciji. Da, možda je upravo to u pitanju. Možete govoriti o zatočeništvu i onda o ne-zatočeništvu, o slobodi kao ne-zatočeništvu. Ali uvijek samo kao o suprotnosti.
D: Jer u slobodi uvijek ima određena mjera neslobode. Da bismo mi bili slobodni, uvijek netko drugi mora biti neslobodan?
Dakle, mislim da mi zapravo ne želimo apsolutnu slobodu. Nitko ne želi apsolutnu slobodu. Jer to znači da bismo neprestano stvarali loše posljedice jedni drugima. Da bih bio potpuno slobodan, to bi značilo da mogu činiti što god želim i kad god želim, a to bi bilo agresivno prema ostatku svijeta, na štetu drugih ljudi i stvari. Zato trebamo pronaći granicu, gdje ćemo povući crtu, gdje je prihvatljivo da moja sloboda završava...a možda je sloboda upravo u tome da smo slobodni raspravljati o tome gdje je ta granica, gdje završava moja sloboda, a počinje moja odgovornost?
I: To je zanimljivo pitanje. Gdje je ta granica kad počinjemo ugrožavati druge?
Mislim da to uvijek mora biti nešto o čemu se može pregovarati. I uvijek mora postojati „siva zona“ u kojoj niste nužno prekršili nijedan zakon, ali ste prekršili društveni kodeks i morate razmisliti o tome da se barem ispričate. (Dean: To bi bila ona „Ljubaznost“ iz trilogije, zar ne? A tu je još i „Glupost“... smijeh)
D: Je li sloboda cilj, odredište prema kojem stremimo ili je to uvijek „work in progress“?
Mislim da je to odredište, ali odredište prema kojem u određenom trenutku morate krenuti agresivno. Ako ste u zatvoru, raznesite njegove zidove koliko god možete. Ali ako smatrate da živite u liberalnom društvu, trebate ići polako, ali sigurno. Pobrinite se da svaki korak bude u onom smjeru u kojem želite ići. Jer što dalje dospijete od prave zatvorske ćelije, to je vjerojatnije da ćete narušiti nečija tuđa prava.
Književnost i politika
D: Kako možemo pisati o politici u književnosti danas, a da ne pišemo manifest ili pamflet?
Za mene je to bio projekt koji uključuje tri knjige, uz Zlo (Illska, 2012) tu su Ljubaznost (Gæska, 2009) i Glupost (Heimska, 2015) koje su manje sestre Zla. Bio je to moj pokušaj pronalaska načina pisanja političkog romana koji ne bi bio manipulativan. Zapravo, svi su romani na neki način manipulativni, ali ovo je barem bio pokušaj da bude iskren. Problem s politikom u književnosti za mene je sljedeći: kad čitate književnost, otvarate svoj emocionalni život, dopuštate knjizi da dopre do vas. Međutim, kad osjetite da knjiga pokušava iskoristiti vašu emocionalnost kako bi utjecala na vaš misaoni život, to nije dobro, na naki način se osjećate mentalno silovani.
D: Je li ciklus završen? To je trilogija?
Na neki način jest, ispalo je tako, iako mi to nije bila namjera. Nakon što je objavljena Glupost/Heimska, dao sam intervju jednom novinaru koji je napisao: „Erikur je završio svoju trilogiju“. Ja to nigdje nisam rekao, ali on je tako zaključio. Onda sam pomislio, u redu, neka bude tako i krenuo dalje.
I: Zašto ste odabrali baš ljubaznost, glupost i zlo za naslove svojih knjiga? Krije li se nešto u pozadini toga?
Iz različitih razloga... Kad sam napisao prvu, naravno, nisam znao da će biti tri knjige. Ljubaznost/Gæska knjiga je o konzervativnom parlamentarcu koji se doslovno jedno jutro probudi bez ideala; probudi se, sprema se za posao i više ne pronalazi smisao. I ne ode na posao, nego samo luta uokolo po Reykjaviku. To je na neki način karnevaleskna knjiga u kojoj se on na neki način susreće s cijelim Reykjavikom. Jedna od stvari koju sam predvidio prije financijskog sloma bila je to da će vrijednost islandske valute dramatično pasti. Šest mjeseci kasnije to se stvarno i dogodilo. To je značilo da sam morao ponovno ispisati veliki dio knjige kako bih na neki način u nju uklopio ono što se stvarno dogodilo. Iako knjiga nije realistična, ipak je trebala biti povezana sa stvarnim događajima. Pokriva vrijeme prije sloma i poslije sloma. Prije sloma se na karnevaleskni način bavi politikom, a nakon sloma također karnevaleskno opisuje prosvjede i kaos koji je tada zavladao.
D: Znači li to da je karnevaleskno jedan od načina na koji se može pisati o politici?
Mislim da, apsolutno, to jest jedan od načina. Ali u mnogo slučajeva to je pitanje namjere. Hoću reći, satirom se samo kritizira. Neki ljudi zamjerili su mi da se u Ljubaznosti/Gæska ne rugam samo desnici, nego i ljevici. Da kroz iste naočale gledam dvije tako različite stvari. Ja jesam ljevičar, ali moje pobude su, da tako kažem, trebale biti čiste. To je zasmetalo onima koji su od mene očekivali da napišem roman o svojim političkim stavovima. A ovaj to nije: to je roman o pokušaju mog viđenja i razumijevanja svijeta, a upravo tako i zamišljam ulogu romana.
I: To dakle nije politički roman?
Za mene ne postoje nepolitični romani. Ali se mnogi romani (i umjetnosti) pokušavaju udaljiti od politike, zato što politika doista zna zaprljati stvari, na neki način zamutiti vodu. Ali za mene je bilo jako važno pronaći način da je zadržim u knjizi. Zapravo, ja imam problem s političkim romanima, ne sviđaju mi se. Često su manipulativni. I često bi bilo bolje da su pisci umjesto romana napisali esejističko djelo. To je također jedan od razloga zašto su dijelovi Zla napisani kao esej, zato što neke stvari nisam osjećao da mogu izreći u pripovijedanju, zato što bi – da sam ih napisao kao dio fabule – bile previše manipulativne. Pripovijest zadire u emocije, a esej se obraća umu i kad čitate esejsistiku možete se i ne složiti s onim što je rečeno, za razliku od fabule u kojoj se nešto dogodi liku s kojim očigledno dijelite svjetonazor. Mislim da je Kundera napisao da je Orwelova 1984. trebala biti napisana kao esej, da to nije bio dobar roman, ali bi bio sjajan esej. I ja se na neki način slažem s tim. Kad je o političkim romanima riječ, često osjećam da ćete, ako se s njima slažete, izgubiti dio svoga kritičkog senzibiliteta.
Kad je o političkim romanima riječ, često osjećam da ćete, ako se s njima slažete, izgubiti dio svoga kritičkog senzibiliteta.
Sjećam se da sam dok sam pisao Zlo čitao isključivo političke romane. Odlučio sam da ću tijekom godinu i pol dana koliko je trajao taj proces čitati samo to. I pisao sam blogove o njima svaki dan, jako sam puno vremena razmišljao o njima. Pročitao sam mnogo knjiga koje su se bitno razlikovale od mojih stavova, čak sam ih i tražio. Svi su pročitali 1984., to je jedan od velikih ljevičarskih romana, ali postoje i nacistički romani, Ku Klux Klan romani i mnogi drugi. Jedan od onih kojih se sjećam je roman Ayn Rand, Atlas je slegnuo ramenima, golemi svezak o libetarijanskoj politici. Ayn Rand, jako je važna u SAD-u, i cijenjena među moćnim republikancima i intelektualcima. Pročitao sam tu knjigu iako se ne slažem s njezinim političkim stavovima, a ima valjda tisuću stranica, golema knjižurina. Ono što sam uočio jest da imate tezu na prvoj stranici i onda tu istu tezu na idućih tisuću stranica, ništa se ne mijenja. Ako se ne slažete s njom, doima se poput buncanja. Priča je melodramatska, loše je napisana – zapitao sam se što svi ti intelektualci pronalaze u njoj? Onda sam shvatio: u redu, oni ne vide mane jer se slažu s tom politikom, osjećaju se ispunjeni pričom zato što je ona u skladu s njihovim političkim stavovima.
A onda sam uvidio da je to slijepa točka i zapitao se: gdje su moje slijepe točke? Što je s knjigama koje sam pročitao a u meni su izazvale oduševljenje, reakciju: "Daaa, netko konačno govori o onome što ja mislim!!!" Pokušao sam to shvatiti, ali to je jako teško zato što si cijelo vrijeme zarobljen unutar svoje perspektive. Drugi primjer su staljinistički romani, socrealistični romani... To često nisu jako dobre priče, ali zadovoljavaju neku potrebu ljudi koji se s njima povežu. Mnogi od njih dobili su Staljinovu nagradu. Ali ima i dobrih, jedan je čak islandski.
I: Vratimo se na pitanje o trilogiji, kako je prva knjiga dovela do druge i kasnije...kako ste sa dobrote došli na zlo...a potom na glupost?
Naziv Heimska je malo kompliciran, zato što je tu riječ teško prevesti. Heimska ima slično značenje homish u engleskom, doslovno znači netko tko nikad nije putovao, uvijek ostao kod kuće. Ali također u korijenu ima riječi heim i heimur, dom i svijet. Heimska također može značiti „zaglibio u svijetu“. Illska (Zlo) je knjiga o prošlosti, Gæska je knjiga o sadašnjosti, napisana upravo manje-više dok se ona odvijala, a Heimska je distopija o budućnosti. U njoj uzimam dijelove Zla koji se bave „okom koje sve vidi“, bavim se pitanjem što znači biti viđen i što znači vidjeti druge, što je česta tema znanstveno-fantastičnih romana ili distopija. Međutim, ovaj roman na mnogo načina nije prava znanstvena fantastika, a ponajviše zato što se uglavnom bavi time kako se dvoje ljudi nosi s tim da cijelo vrijeme bivaju „viđeni“ i da „vide“. I čine to svojevoljno, što je velika razlika između uobičajenog distopijskog romana gdje je Veliki Brat taj koji promatra; ustvari, to nije panoptikon nego sinoptikon, što znači da svi nose kamere koje usmjeravaju jedni na druge i uvijek je moguće pronaći svakoga. To je osnovna tehnička postavka na kojoj se temelji knjiga i jedino po čemu se zapravo razlikuje od našeg sadašnjeg društva jest to da, ako poželim, mogu vidjeti što moja majka radi u ovom trenutku, mogu otvoriti aplikaciju i vidjeti je kako pije kavu ili piški... možete vidjeti sve, sve je dostupno. Ljudi žele da to bude tako, žele takvu stvarnost, žele tu perfomativnu dimenziju života. A to, naravno, nije tako daleko od onoga gdje smo trenutno.
I: Društvene mreže: dobro ili ... zlo?
Pomalo oboje. Mislim da uvelike pomažu, ali i ometaju, ali mislim da mi još uvijek ne znamo kako se nositi s njima. Stvari se kreću mnogo brže nego što im se mi možemo prilagoditi. Ne možemo ih zauzdati i ne možemo ništa učiniti, mi smo generacija koja će morati otrpjeti promjenu, a onda će nakon nas doći netko tko će je razumjeti i znati što s njom. Ali mislim da nije moguće vratiti se unatrag, a to ne bi imalo ni smisla.
Osobno imam problematičan odnos s društvenim mrežama. Ponekad ih koristim intenzivno, a onda dođem do toga kad više ne mogu i moram ih ugasiti.
O pisanju, uzorima i pogledu s otoka...
I: Pisanje je samotnički posao, s druge strane postoje festivali, sajmovi kao što je ovaj, kako pomirujete te dvije krajnosti? Jesu li vam važni nastupi u javnosti i druženja s publikom? Iako, u Puli se publika tek upoznaje s vašim djelom, knjiga je tek objavljena, svježe ispod čekića...
To je postalo vrlo uobičajeno, na književne festivale uvijek dođete kad je knjiga tek objavljena. Izdavači misle: „Ako dovedem autora, onda će ljudi kupiti knjigu i pročitati je“. Tako da uvijek dolazim prije nego su je ljudi pročitali, ali me nema kad je završe, posebno zato što su to obimne knjige.
Volim druženje s ljudima, ali ne volim onoga sebe kojemu se to sviđa. To dosta hrani taštinu, osjećam kako sam se napuhao i jako sam sebi važan. U nekom trenutku se toliko napušem da sam sebi moram reći: „O, ne Erikure, to nije dobro, moraš probušiti taj balon i spustiti se na zemlju!“ Jedna od prednosti i mana bivanja piscem jest da uvijek na neki način morate biti svjesni samih sebe, uvijek morate voditi računa o tome što se oko vas događa, to vam je zanimanje, morate primjećivati, zapisivati, i analizirati, što nije uvijek jako ugodno, teško mi se opustiti i uživati. Ponekad poželim više uživati, kako na festivalima tako i pišući... većinu vremena to izgleda kao: duboki udah i izdah (smijeh).
D: Također ste i pjesnik, ako se ne varam, počeli ste kao pjesnik?
Počeo sam više-manje istovremeno kao pjesnik i prozaist, zapravo sam uvijek pisao i jedno i drugo. Na početku su moja poezija i proza bile vrlo različite, ali onda su se sve više počele približavati. Moja zadnja knjiga poezije mogla bi se također čitati kao zbirka proznih odlomaka koji su na neki način složeni u cjelinu. Naročito u slučaju Zla mnogi strukturni obrasci su doslovno oulipovski kao što se može vidjeti u trećem dijelu knjige u kojem se različite niti priče spajaju odlomcima koji se sastoje od sto pedeset dijelova, sve su to metode koje sam naučio pišući poeziju, a ne prozu. Počeo sam kao pripovjedač u svojoj prozi te kao eksperimentalni pjesnik; osjećao sam da se na jednoj strani bavim jezikom a na drugoj pripovijedanjem priča. Obje te strane sastaju se u nekoj točki.
D: Na Islandu postoji bogata pripovjedačka tradicija, povlačite li što iz tradicije... i što je još bilo važno u vašoj formaciji kao autora?
Tu je, naravno, kao što kažete, pripovjedalačka tradicija na Islandu koja je sveprisutna, gotovo i previše da bi bila formativni utjecaj... oduvijek je ondje, na neki način kao sveprisutni utjecaj, kao voda koju pijete. Sjećam se da sam mrzio poeziju kad smo je učili u školi. Zato što smo je morali učiti napamet, a to je bila gnjavaža. I nisu mi se sviđale pjesme. A onda sam kao tinejdžer otkrio Allena Ginsberga. Moja reakcija bila je: "Ovo je poezija? Poezija može biti ovakva? Lagali su mi, cijeli život mi lažu!" Gajio sam duboku sklonost prema Allenu Ginsbergu i pokušao sam mu se odužiti tako što sam prevodio njegova djela na islandski. Osjećao sam da mu to dugujem, ali dugovao sam mu i mnogo više zato što mi je u život donio toliko mnogo ljubavi prema književnosti. Druga snažna prekretnica u mom životu bilo je čitanje Zločina i kazne od Dostojevskog kad sam imao sedamnast ili osamnaest godina. Budući da sam volio čitati, posebno kao dijete, manje kao tinejdžer, u vrijeme izlaska iz puberteta počeo sam čitati knjige za odrasle. Jedna od knjiga koju je čitao moj prijatelj bila je Zločin i kazna, on me nagovorio da je pročitam, a moja reakcija bila je: „Pa ja to nisam znao! Nisam znao da se možeš ovako osjećati!"
U otprilike isto vrijeme počeo sam pisati svoje prve pjesme. I vrlo se jasno sjećam kad sam napisao svoju prvu pjesmu. Vjerojatno sam je napisao za desetak minuta i osjetio sam da mi je nešto dala; pomislio sam: „Ovo je tako dobro! Napisao sam nešto što je bolje od mene!“ Čitam tu pjesmu povremeno i nije jako dobra, ali tako sam osjećao i sve što sam otada radio bio je pokušaj da ponovno pronađem taj osjećaj. To je potrajalo jako dugo. Prošlo je mnogo vremena prije nego što sam se makar donekle približio toj prvoj pjesmi. Ta prva pjesma bila je blago za kojim sam kasnije uvijek tragao, sve drugo bilo je pokušaj oponašanja. Kad sam prestao oponašati tu prvu pjesmu, kad sam počeo pisati drugačije, opet sam se počeo tako osjećati.
I: Kakva je književna scena na Islandu? Poznato je da Island ima više pročitanih knjiga po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje na svijetu, knjige se kupuju i poklanjaju, svaki drugi stanovnik je pisac, ili će to tek postati jer se puno toga objavljuje u obliku samizdata. O živahnosti scene nam govori i sve veći interes za prijevode islandskih pisaca na strane jezike, pa i hrvatski...
Neki ljudi kažu da je na Islandu više knjiga napiše nego ih se pročita. Što nije nužno istina. Ali također nije nemoguće i da jest. Mnogo se toga objavljuje, ali također mislim da je Islanđanima za sliku koju imaju o sebi književnost vrlo važna. Ali mislim jednako tako da se sve manje čita. Svake godine prodaje se sve manje knjiga, svjestan sam da je situacija takva posvuda u svijetu. Mislim da imamo obilje dobrih pisaca koji su trenutno aktivni, zbog čega je ovo sjajno vrijeme da se bude piscem, da se bude dio zajednice s ostalim piscima.
Mislim da su pravi istinski ljubitelji jezika prevoditelji. Oni su ti koji udahnjuju život i ljubav u riječi.
Problem koje imamo, ističem to često, jest manjak književne kritike. Nije tako loša, kao što često zna biti, ali je ima vrlo malo. To je zato što se sve knjige objavljuju jednom godišnje, u jesen, i samo tijekom tog razdoblja novine uopće objavljuju recenzije knjiga. Što nije dobro. Drugi problem nastaje zbog božićnog sajma koji je velika stvar za knjigu i prodaju knjiga na Islandu jer mi za Božić darujemo knjige. Knjiga je božićni poklon broj jedan. To je jako dobro za malo knjiško tržište, bez te tradicije sve bi se urušilo, ali to jednako tako znači da ljudi nikad ne kupuju knjige sami za sebe. Prodaju se samo one knjige koje su dobre kao poklon. A to nije nužno knjiga koju biste kupili sebi.
Sjećam se primjera od prije dvadesetak godina kad je objavljena knjiga o takozvanoj „Islandskoj situaciji". Naime, na Islandu je bila smještena baza američke vojske i žene su se „družile“ s američkim vojnicima, nakon čega se rodilo mnogo nezakonite djece. Bila je riječ o jako osjetljivoj temi, ali bila je to vrlo zanimljiva knjiga i svima se svidjela, pa i kritičarima, ali se nije prodavala, jer je nisi mogao nikome pokloniti! (smijeh) Bio je to tabu. Sve što krši tabue ne prodaje se dobro.
Još jedan dio je bitan, mislim da je jako loše za islandsku književnost to što prevodimo jako malo, vrlo se malo novca izdvaja za potpore prijevodima i sl. Smatram da sad imamo ovako dobru generaciju pisaca zato što smo prije dvadeset ili trideset godina imali mnogo više prijevoda. I onda je to počelo ići silaznom putanjom. Osjećam da generacije koje dolaze neće nužno imati takav izvor inspiracije... i jezik postaje sve više stabilan, manje dinamičan, zato što je toliko dinamike dolazilo kroz prijevode. Mislim da su pravi istinski ljubitelji jezika prevoditelji. Oni su ti koji udahnjuju život i ljubav u riječi. Pisci dobiju priliku birati iz tog obilja. Naravno, ima i pisaca koji stvaraju jezik, ali mnogo manje.
I: Kojim se temama bave suvremeni islandski pisci, što ih okupira?
Moglo bi se reći da je zadnjih godina povećano zanimanje za povijesne teme, dvije najveće knjige ove sezone bave se velikim dijelom, jedna sa šezdesetima, a druga sa pedesetima na Islandu. Ima mnogo knjiga o vulkanima, vulkanskim aktivnostima koje su se događale u osamnaestom stoljeću, također o epidemijama gladi, vatri kao metafori i sl.
I: Kako priroda kojom ste okruženi, koja je čudesna, lijepa i surova istovremno, i često se ističe kao važan potencijal Islanda, turistički ponajviše, utječe na teme i preokupacije islandskih pisaca?
Za mene je pogled na ovaj trg, na ovaj rimski hram, čudesan! Reći ću vam nešto o islandskim piscima koji pišu o prirodi, o starim vremenima, o planinama, snježnim mećavama i sl.: to su obično ljudi koji žive u gradu i kad izađu u prirodu dožive osjećaj strahopoštovanja. Ja nikad nisam bio u iskušenju pisati o ovim temama, ali sam odrastao i živim u gradiću od 2700 stanovnika okruženom planinama, to je čarobno mjesto i ja sam toga svjestan, ali često tek kad ga vidim kroz tuđe oči.
I: Pronalazim neke poveznice između portugalskih i islandskih pisaca, često je to bogat lirski jezik (kao npr. u djelima islandskog pisca Jona Kalmana Stefanssona), pa i nešto što bi se moglo nazvati sjeverni saudade? I u njihovim je djelima često prisutna duboka čežnja koju povezujem sa životom uz more, a poezija se nudi kao lijek, kao amajlija protiv surovosti života... Pitam vas o moru...
Mislim da tu ima nečega, naravno da to ima utjecaja, more je sveprisutno. To je uvelike ono što nas određuje kao zemlju i kao ljude, uvijek je ondje. Posebno ocean. Na Islandu ljudi žive i pored planina ali i pored oceana. Gotovo su svi gradovi pored oceana. Većinu vremena koliko tamo obitavamo više smo odlazili na more nego u planine, zato što u planinama zapravo ničeg nema. Na oceanu imate ribu naravno, a onda imate i druge zemlje. I imate tu ideju koju zna svaki otočanin, kad stojite na obali i znate da se preko oceana nalaze sve mogućnosti na svijetu. I to je nekako postalo jako velika metafora, islandski pisac Þórbergur Þórðarson (Thorbergur Thordarson) pisao je o jedrima na horizontu.
Često su to dolazili baš portugalski trgovci, a on bi vidio jedra na oceanu... Što nije isključivo bio dobar znak - stvar je u tome da su portugalski trgovci ponekad doživjeli brodolom. A najbolje što se moglo dogoditi jako siromašnom seljaku bilo je da se brodovi potope i da sve dopluta na obalu. Jer onda bi se napunili vinom, platnom, i ostalim stvarima koje nisu bile dostupne. Ili bi barem portugalci trgovci došli i prodali robu, ili je možda mijenjali za nešto drugo. Ali njihov najveći san je oduvijek bio da netko doživi brodolom tako da mogu zadržati svu tu robu. To dakle ima i mračne konotacije. Ali u mom rodnom gradu još uvijek ljudi ginu na moru, ima mnogo malih ribara. Puno je bolje u zadnjih 30 godina, ali tijekom većine 20. stoljeća bila je to normalna pojava... ljudi su posvuda umirali, ponekad i nekoliko njih u isto vrijeme. Čak i danas poznajete ljude koji su zamalo poginuli.
I: Kako ste dobili ideju napisati knjigu o zlu 20-21 stoljeća, o svim tim zlodjelima i to baš na malom izoliranom otoku usred oceana koji, barem se meni tako čini, pruža dobru zaštitu/izolaciju od istoga?
Selio sam se često, živio posvuda po Europi, ali uvijek me fascinirala pomisao da se poput mnogih otočana osjećam da zato što sam otočanin nisam dio povijesti. Da sam ostao po strani od povijesti. A ja sam htio istražiti način da to ne bude istina. Uvijek si povezan s poviješću, uvijek si na neki način sudionik, nema nevinosti u svijetu. Možete zauzeti stav ili ne morate, ali uvijek ste dio jednadžbe, uvijek ste važni u toj jednadžbi, pa čak i maleni otok usred Atlantika poput Islanda zapravo je važan u svijetu.
I: Kako su te promjene mjesta stanovanja utjecale na vaše pisanje?
Počeo sam često putovati u svojim ranim dvadesetima. To je toliko dio mog odraslog života da više nisam siguran kako me je oblikovalo. Naravno, zbog toga imam drugačije poglede, znam više o mnogim zemljama. Naprimjer, u vrijeme kad sam završavao Heimsku/Glupost proveo sam zimu u Vijetnamu. To je definitivno utjecalo na mene, biti u totalitarnoj zemlji koja je jako lijepa, ali je svejedno komunistički totalitarni režim – sam taj osjećaj – nikad nisam bio u takvoj zemlji. Ne, to zapravo nije točno. Bio sam na Kubi, ali na Kubi je drugačije nego u Vijetnamu, ne osjećate to toliko intenzivno... ili sam možda bio premlad da bih to osjetio. Ali, intenzivno sam osjećao da ne možeš činiti sve što poželiš. A i oni su bili nevjerojatno otvoreni o tome. Naprimjer, u novinama na engleskom jeziku napisali bi: uhapsili smo 12 ljudi radi protesta na Facebooku i strpali ih u zatvor na 12 godina. Takve stvari. Onda se zapitaš: zašto to objavljuju u novinama koje čitaju više-manje samo turisti? Ali potom sam shvatio da tako šalju znakove upozorenja, trebate upozoriti ljude ako želite da se dobro vladaju. Shvatio sam još i da to nije samo za turiste, nego i za mnoštvo Vijetnamca u SAD-u. Ali da bi strahovlada bila učinkovita, svi moraju znati da je vršite. Mislim da je ta atmosfera, koja je ne naki način histerična, perfomativna, u velikoj mjeri postala dijelom Heimske/Gluposti.
I: Koji su vam još uzori, uz Ginsberga kojeg ste spominjali, koga biste još izdvojili od pisaca, pjesnika?
Naravno, vjerojatno bi ih cijeloga dana mogao nabrajati. Ali to se također i mijenja. Ponekad me sram koliko volim Allena Ginsberga, svi kažu, ah, to je književnost za tinejdžere, ali je također jedna od stvari o kojima više ne mogu razmišljati u tim okvirima. Ne mogu čitati Allena Ginsberga kao odrasla osoba jer kad otvorim neku njegovu knjigu nemam više od 18 godina, i to je odličan osjećaj. Neko vrijeme sam bio zaista opsjednut Dada pokretom, europskom avangardnom, zvučnom poezijom, konceptualnim pjesnicima, čak i suvremenim autorima kao što su Chrstian Bök, Kenneth Goldsmith, Vanessa Place, postoji mnogo dobrih konceptualnih pjesnika koji djeluju danas i koji su mi jako dragi.
Postoji pokret u američkoj poeziji koji se zove „Flarf“. Njihova osnovna zamisao zapravo je bila da pišu lošu poeziju. To im je bila namjera, da bude što neugodnije, gluplje, takve stvari. Priča o tome kako je to postalo toliko fascinantno datira od početaka interneta, kraja devedesetih, postojala je ta stranica www.poetry.com na koju ste mogli poslati svoju pjesmu i, ako bi ona pobijedila, objavili bi je. Zatim bi objavili antologiju onih pjesama koje su uistinu bile dobre. Međutim, stvar je u tome da bi pobijedilo što god biste poslali, svi bi dobili pristup, i onda bi objavili knjigu na tankom papiru od dvije i pol tisuće stranica u kojoj je bilo dvije tisuće petsto pjesnika. Ne biste dobili besplatan primjerak, morali ste ga kupiti, vjerojatno ga nisu svi kupili, ali neki vjerojatno jesu za svoje majke tako da se tako prodalio tri tisuće primjeraka. Tako da je to prijevara. A prvotna namjera utemeljitelja „Flarf“ pokreta Garyja Sullivana bila je napisati pjesmu koja je previše loša da bi bila objavljena u toj knjizi. Nije uspio. Objavili bi bilo koje sranje koje bi im poslao.
I: Objavili ste između ostaloga i Filozofsku kuharicu. Što ste njome namjeravali skuhati?
To jedan od mojih, nazovimo to tako, „međuprojekata“. To je knjiga o islandskom ribljem jelu, tradicionalnom ribljem gulašu od bijele ribe s krumpirima i umakom od bešamela. To je jelo koje jede radnička klasa. Knjiga je puna raznih recepata za to jelo, neki su avangardni, neki tradicionalni, neki povijesni, ali mi je to poslužilo kao sredstvo da pišem o hrani, o kuhanju, ali i o tome što znače glad i hedonizam, i, na neki način, kao i većina mojih knjiga, govori o identitetu. Nije toliko ozbiljna knjiga kao Zlo, ali se bavi mnogim istim temama.
I: Ima li književnost snage promijeniti svijet?
Apsolutno. Ali mene više zanima način na koji može promijeniti pojedinca...isto onako kako je Zločin i kazna promijenila moj život. Tako da doslovno možete reći kad odložite knjigu: „sad sam drugačija osoba nego kad sam je počeo čitati“. Mislim da to uvijek jesmo, ali na neki dublji način...moj cilj kao pisca i kao čitatelja je da nađem ta mjesta. Što se tiče šire društvene strukture, toga da knjige imaju politički utjecaj, često osjećam kako se knjige koje doista imaju politički utjecaj koriste kao sredstva za nešto drugo, kao nešto u što možete uprti prstom i reći: „Pogledajte, ovo je istina“. Uvijek sam to mrzio. Ponekad se političari prema fikciji odnose kao da je riječ o činjenicama. Nedavni primjer za to bio je film o problemu s drogom na Islandu i cijeli ga je parlament otišao gledati, vjerojatno su dobili besplatne ulaznice. Film je posve u redu, nije stvar u njemu, nego su svi kad su izašli iz kina rekli: „Da, moramo učiniti nešto oko problema s drogom!“ Postoje statistike, stvari koje možete doznati o tom problemu a kojih nema u filmu, film je samo sredstvo kojim se prenose emocije, riječ je o ljudima, o priči, ali to je fikcija, to nije nešto na što želite politički reagirati na taj način. I mislite da bi oni koji bi se upuštali u takvo što bili populisti...jer mislim da književnost i umjetnost mogu biti sredstva stvarne promjene, a ne postati tek signal kojim možete uokolo mahati kako biste označili nešto drugo, to mora biti osobno iskustvo, nešto što se događa u vama, a ne pripada nužno za parlamentarnu govornicu kao rekvizit.
Zlo : Roman
- Prijevod: Daria Lazić
- Naklada OceanMore 12/2018.
- 488 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320854
Višestruko nagrađeni roman 'Zlo' islandskog pisca Eiríkura Örna Norðdahla progovara o holokaustu i ljubavi, o Islandu i Litvi, o rasizmu i populizmu ekstremne desnice, ali i o nasljeđu Drugoga svjetskog rata – čije nas suvremene utvare ne prestaju progoniti ni dan-danas.