Radost nas ne potiče na razmišljanje nego na dionizijsku opijenost samima sobom, dok poraz u sebi ima neku apolonsku suzdržanost, sklonost prema refleksiji. I zato pisanje može imati, a za mene i ima, terapeutsko obilježje, ne u smislu da bih se njime pokušao rasteretiti nečega što me tišti, jer književnost je za mene nešto ozbiljno, poziv, umjetnost, nije tek oblik autoterapije.