Zoran Maljković: Nema nakladničke kuće u kojoj ćete moći raditi baš sve što se vama osobno sviđa, osim ako niste vlasnik
Zoran Maljković glavni je urednik nakladničke kuće Mozaik knjiga, jedne od najvećih u Hrvatskoj, idealna osoba da iz prve ruke saznamo kako funkcionira sustav tzv. velikih nakladnika, s kojim se izazovima susreće urednik u jednoj takvoj kući, koji su strateški planovi Mozaika knjiga i kako opstaju u vrijeme krize koja pogađa sve u knjižnoj branši, naravno ne sve podjednako.
Ljeto za pamćenje
Rudnik čvaraka
Hej, ne želim odrasti
Nenad Bartolčić: Krenimo od nedavne nagrade "Mato Lovrak" Miri Gavranu za knjigu "Ljeto za pamćenje", jedna je to od brojnih nagrada za knjige za djecu i mlade koju je dobio neki autor/ica Mozaika knjiga (MK). Možete li se prisjetiti kako je to izgledalo kada je nagradu po prvi put dobila knjiga autora na kojoj ste zajedno radili, naravno, vi kao urednik izdanja?
Ako se dobro sjećam bilo je to za knjigu Sanje Pilić "Što mi se to događa?" i bila je to nagrada "Mato Lovrak" za najbolju knjigu za djecu i mlade. U Velikom Grđevcu to je osobito svečano organizirano i proslava traje gotovo cio dan s uključenom dječjom predstavom prema nagrađenom romanu i svečanim ručkom, tako da je taj početak s nagradama bio spektakularan.
Imaju li književne nagrade u Hrvatskoj ikakvog utjecaja na prodaju knjiga?
Nažalost nemaju. Organizatori nagrada vjerojatno zbog svojih objektivnih problema vrludaju s terminima dodjele, mjestom dodjele i slično, i sva se tradicija, osim možda Nagrade Gjalski koja se dodjeljuje svake godine na isti datum, i na istom mjestu, izgubila. Osim toga vijesti o nagrađenim knjigama teško se probijaju u medije osim ako je autor malo ambiciozniji pa se uspije sam ispromovirati, no to sve ovisi o njegovim osobnim vezama u medijima. Mi smo dobili gotovo sve relevantne državne nagrade a kako se one dodjeljuju za "prošlu" godinu knjige bi bile u prodaji nekoliko mjeseci ili možda i godinu i nismo nikada primijetili da bi, samo zbog nagrade, prodaja odjednom ponovno krenula.
Koliko je baš dječja knjiga važna u sveukupnom izdavačkom profilu Mozaika knjiga?
Dječja knjiga je jako važna jer je ona naš najpotentniji nakladnički segment budući da svakih nekoliko mjeseci netko stasa za određen naslov pa se taj naslov s jednim solidnim tempom prodaje godinama. To nije slučaj s knjigama za odrasle, one dođu u modu i prođu, pa čak i ako su i neki veliki klasik nemaju tako dobru prodaju kao dječji klasici poput Šegrta Hlapića ili Pipi Duge Čarape koje se prodaju godinama i nikad nisu izašle iz mode.
Kakav vam je izdavački plan za 2016. godinu?
Naš plan radi se studiozno nakon opsežne analize stanja na tržištu i analize ponude konkurencije, tu pokušavamo upasti u niše u kojima su drugi na neki način zatajili i naći svoje mjesto s naslovima za kojima postoji potražnja. Nakon te analize određujemo broj naslova iz pojedinog segmenta. Konkretno za 2016. godinu povećali smo broj dječjih naslova i žanrovske književnosti.
Ako usporedite nakladnički program Mozaika knjiga danas s onim od prije cca desetak godina, ima li razlika?
Nema bitnih, mi imamo svoje segmente unutar kojih se samo mijenja broj naslova ovisno o stanju na tržištu. Ako se dobro sjećam u ovih dvadeset godina koliko se bavim ovim poslom odustali smo jedino od knjiga za poslovnjake, one su se vrlo slabo prodavale iako smo imali vrlo relevantnu biblioteku.
Kolika je zastupljenost knjiga domaćih autora u odnosu na prijevodnu literaturu?
Djelomično sam na to već odgovorio. Domaćih autora radimo 4 a stranih 40. Zanimaju nas domaći autori koji će zanimati čitatelje u toj mjeri da za njihovu knjigu izdvoje 100 kuna ali da knjiga bude i kvalitativno relevantna. Za taj se segment nekako najmanje brinem jer kao kućne autore imamo vodeće hrvatske pisce poput Julijane Matanović, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Miru Gavrana i Sanju Pilić pa se taj dio programa najlakše popuni kvalitetnim sadržajem.
Može li si Mozaik knjiga, ili bolje reći, želi li si dopustiti i pokoje izdanje koje će očekivano biti ispod njegovih prosječnih prodajnih gabarita, ukoliko s druge strane procjenjujete da ima značajnu kulturološku vrijednost koja višestruko prelazi onu komercijalnu. Jeste li npr. spremni ući u rizik s potpuno nepozatim/om autorom/icom?
Pokušavam to tu i tamo napraviti ali naša se izdanja jednostavno ne percipiraju kao takva. Recimo, prije par sam godina objavio američki roman godine i to ne po prodaji ili nekom drugom kriteriju nego baš po kritikama i važnosti za suvremenu američku književnost, no na neki način medijska javnost od nas ne očekuje takav naslov i knjiga je prošla prilično tiho, da ne kažem medijski nikako. No, da ju je objavio neki drugi izdavač bile bi duplerice po svim novinama i isticala se njezina važnost. Za taj tip knjiga, koliko god kvalitetan i reklamiran bio, nema dovoljno publike da bi izdavač mogao zaraditi. Njih na kraju uvijek pokriva zarada od komercijalnih knjiga.
Ako se dobro sjećam u ovih dvadeset godina koliko se bavim ovim poslom odustali smo jedino od knjiga za poslovnjake, one su se vrlo slabo prodavale iako smo imali vrlo relevantnu biblioteku.
Zbog toga i zbog malog tržišta kod nas je nemoguće ili je jedva moguće biti izdavač isključivo, da tako kažem, zahtjevnije književnosti. Netko mora pokrivati te troškove i puno je lakše kad o tome možete odlučivati sami prestrojavanjem vlastita novca nego ovisiti o tuđim potporama koje zbog raznih razloga mogu biti nepouzdane.
Koliko rukopisa dobivate od neafirmiranih autora, kakav je proces odabira, imaju li oni uopće šanse biti objavljeni?
Dobivamo dosta takvih rukopisa ali u planu imamo godišnje svega 4 mjesta za knjige domaćih autora. Procijenili smo da su neki drugi izdavači fokusirani na domaće autore a naša književnost ne može iznjedriti godišnje više od 10 naslova koji bi postali zanimljivi čitateljima u nekom komercijalno zanimljivijem smislu i bio bi nam veliki rizik da idemo u više. Pritom smo otvoreni za objavljivanje nečega i preko noći ako procijenimo da to ima potencijala. Prije par godina postojao je velik interes za domaće autore, no on je splasnuo i neki naši autori koji pišu podjednako kvalitetno danas prodaju upola manje knjiga.
Ako procijenimo da autor ima komercijalnog potencijala njegova anonimnost neće nam biti prepreka, prije nekoliko godina smo tako npr. objavili zbirku priča Tomislava Šovagovića "Rudnik čvaraka" koja je prodana u dva izdanja i nagrađena je, a ove godine roman Roberta Franka "Hej, ne želim odrasti" čiju recepciju tek očekujemo.
Koje biste savjete dali mladim autorima ili onim autorima koji traže izdavača?
Prije svega mislim da je najvažnije da se upute u profil izdavača kojem nude rukopis, tako će u startu izbjeći odbijanje koje može frustrirati a koje se u biti ne odnosi na kvalitetu rukopisa. To im neće biti teško ako prate suvremenu produkciju i vide tko što objavljuje. Drugo što je važno je da rukopis koji predaju bude završena cjelina, najbliža onome što žele vidjeti knjizi. Ljudi znaju poslati po jednu priču pa nam kažu da ako nam se dopadne oni mogu napisati takvih koliko treba.
Rečeno - učinjeno
Dobri duh Zagreba
Sestrica s jezera
Jeste li kao urednik imali neke uzore? Je li vas netko osebno uveo u posao kojim se danas bavite?
Moram priznati da sam pratio biblioteku HIT koju je uređivao Zlatko Crnković i da sam imao plan imati kompletnu tu biblioteku kod kuće no kad sam ja počeo raditi pojavili su se drugi izdavači, vitalniji i efektniji koji su preko noći zavladali tržištem. Nažalost, malo si koja nakladnička tvrtka više može priuštiti da ima nekoga tko je neka vrsta pripravnika pa se tako ni ja nisam mogao ni na koga osloniti, ali ne toliko jer nije bilo želje vlasnika koliko je razlog bio to da sam preuzeo segment beletristike koju kuća prije mog dolaska nije ozbiljnije ni radila.
Kako vidite ulogu urednika u procesu nastanka knjige?
To ovisi o tome u kojoj kući radi, njegov posao može biti i svojevrsni laboratorij u kojem će se uz njegovu pomoć razviti nova zanimljiva imena, a može biti i neka vrsta organizatora koja se brine o tijeku izlaska knjige, od sklapanja ugovora do pripreme za tisak. Nažalost, koliko čujem urednik se više ne smatra nekom važnom osobom u nakladničkim kućama i navodno im se sve više nude honorarni poslovi, tj. otpušta ih s namjerom da više ne budu trošak za kuću i da ih se plaća prema uređenoj knjizi.
Što sve treba imati odnosno znati dobar urednik danas, pogotovo u maloj zemlji i na malom tržištu kao što je Hrvatska?
Najvažnije je da zna u kakvoj kući radi i što vlasnik od njega očekuje. Mora shvatiti kakav program radi i u slučaju da radi knjige koje nisu po njegovom osobnom ukusu prihvatiti tu činjenicu i s njom živjeti. A onda, kad je to već tako, unutar toga što radi mora se specijalizirati i unapređivati, istraživati, pokušati prepoznati mnogo toga unaprijed. Nema kuće u kojoj ćete moći raditi baš sve što se vama osobno sviđa, osim ako niste vlasnik.
Koliko je sveukupno urednika koji rade pod vašom supervizijom?
Osim mene još je dvoje, kolegica koja vodi segment priručnika i kolega koji radi nacionalne projekte vezane u hrvatsku kulturu i kulturno nasljeđe te turističke i prirodoslovne naslove.
Postoji li kakva komunikacija, pa možda čak i suradnja, između vas urednika - knjiških profesionalaca, objektivno i konkurenata jer radite u različitim izdavačkim kućama?
Pa moram priznati da je taj krug osoba vrlo uzak, djelomično što smo mi kao kuća podalje od grada pa nema vremena za neke komunikacije. No oni s kojima komuniciram su mi i prijatelji pa su ti razgovori vrlo iskreni i može se zaključiti da nas većinu more iste brige.
Mozaik knjiga u Hrvatskoj dio je i velike grupacije Mladinska knjiga... postoji li suradnja sa slovenskom "centralom", odnosno ogleda li se ona možda pri kupnji autorskih prava za prijevodna izdanja i sl.?
Da, ta je komunikacija svakodnevna, upozoravamo jedni druge na zanimljive naslove, oko 40% programa nam je zajedničko, a i surađujemo na većini enciklopedijskih i koloriranih izdanja pa se onda u slučaju zajedničkog tiska uštedi na troškovima.
Može li Mozaik knjiga plasirati neke hrvatske autore/ice slovenskim čitateljima?
Mi smo uspjeli, da tako kažem, isposlovati objavljivanje knjiga Mire Gavrana, Julijane Matanović, Gorana Tribusona i Sanje Pilić na slovenskom, no i oni se vode ekonomskom računicom pa to nije moguće intenzivirati ili uvesti mogućnost prijevoda recimo cijelog opusa kao što ni mi ne možemo s njihovim autorima.
Koliko ulažete u promociju pojedine knjige? Koje kanale promocije koristite?
Onaj tko zna kako izgledaju troškovi proizvodnje i prodaje knjige i naklade u kojoj se tiska znaju da za promociju ne ostane ništa. Nakladništvo je niskoprofitabilna branša a troškovi promocije isti kao da proizvodite milijune tuba pasta za zube. Tu dolazi umješnost osobe koja se promocijom bavi kako da to učini uz male troškove ili čak i besplatno. Dosta nam u tome pomažu društvene mreže koje su demokratizirale promociju knjiga koja više ne ovisi o milosti u urednika u nekom mediju a ima puno već doseg od, recimo, dnevnih novina.
Nažalost, koliko čujem urednik se više ne smatra nekom važnom osobom u nakladničkim kućama i navodno im se sve više nude honorarni poslovi, tj. otpušta ih s namjerom da više ne budu trošak za kuću i da ih se plaća prema uređenoj knjizi.
A što se tiče prodajnih kanala, kako tu stoje stvari?
Mislim da po tom pitanju nema profesionalnijeg nakladnika od nas. Imamo knjižni klub, telefonski studio s desecima agenata koji nude knjige kupcima a šaljemo i kataloge. Velika su ulaganja ali i zarada tako da si zbog tih svih kanala ne možemo priuštiti knjige koje bi se tiskale u manje od 1500-2000 primjeraka u prvom izdanju. Naravno, i sadržajno moraju biti takve da se putem takvih kanala mogu prodati.
Knjižni klub Svijet knjige i dalje je vjerojatno najozbiljniji knjižni klub na ovim prostorima... kolika je danas njegova važnost za plasman izdanja Mozaika knjiga?
On još uvijek solidno posluje unatoč tome što je takva vrsta prodaje u svijetu stvar prošlosti. Taj je klub na neki način spasila propast knjižara po malim gradovima pa ljudima postaje jedini način kupnje knjige koji vam za razliku od obične kupnje preko interneta daje i dobre popuste, darove i savjetovanje pri kupnji.
Četvrtina naklade otprilike se proda u klubu. S tim da neke knjige radimo samo za klub a neke i za posebne klupske prodajne akcije pa su naklade i više. Zanimljivo je i to da bolje posluju klupski centri koji se nalaze u trgovačkim centrima od onih koji su vezani uz knjižare tako da se i po tome vide promjene vezane uz nakladništvo.
U nedavnom razgovoru za tjednik Nacional istaknuli ste da je vaša autorica Sanja Polak u 15 godina prodala 150.000 knjiga. To je iznimna brojka ne samo za hrvatske prilike, kako tumačite njezin uspjeh? Spomenuli ste i prodanih 70.000 primjeraka knjige Arijane Čuline...
U oba slučaja odgovor je isti: čitatelji, bili odrasli ili djeca, žele čitati ono u čemu se prepoznaju i o onome što ih se osobno tiče. Vidim da se po novinama jako hvale knjige o sudbini malog čovjeka u vremenu tranzicije, potrazi za identitetom, kako rodnom i spolnom tako i nacionalnom, pa o globalizaciji i budućnosti ekonomije, no ljudi ipak žele čitati o onome što se događa njima, ne idu tako daleko u željama osim onih 15-20 posto vrlo zahtjevnih čitatelja. Osamdeset posto žele samo dobro ispričanu priču bez ikakvih dodataka i filozofija koje će ih u čitanju ometati.
Koji su još vaši autori nadprosječno uspješni? Što presuđuje uspjehu nekog autora i prodaji knjiga?
Sanja Polak i Sanja Pilić apsolutne su rekorderke. Njihove naklade deseterostruke su od naklada neki pisaca koji figuriraju kao velika i značajna imena. Nažalost, radi se o dječjoj književnosti koja se nezasluženo ne shvaća ozbiljno a to su autorice koje imaju publiku i kojima publika vjeruje no nitko ih ne zove za neke komentare ili kolumne dok neke pisce bez značajnije čitateljske recepcije gledamo u raznim ulogama.
Što to Mozaik knjiga nudi svojim tzv. kućnim autorima (Tribuson, Pavličić, Polak, Pilić...), što je važno u odnosu između izdavača i pisaca, urednika i pisca?
Važan je odnos povjerenja, dogovora, predaje kvalitetnog rukopisa na vrijeme i objavljivanja u roku. I naravno plaćanja. Mi plaćamo pisce unaprijed, a oni cijene našu prodajnu snagu koja im garantira nova, ponovno plaćena, izdanja.
Skijaški dnevnik Pauline P.
Maša i putovanje
Dudov svilac
Lažljivci
Posljednjih je tjedana top tema Kurikularna reforma, a izdavačkoj branši posebno je zanimljiv jedan njezin bitan segment - lektira. Kako gledate na sadašnje prijepore oko reforme, i kako u sklopu toga ocjenjujete predložene promjene u sadržaju ali i izvođenju lektire u nastavi jezika i književnosti?
Popis je napravljen prilično površno, u njemu je npr. nova knjiga Orhana Pamuka koja nije nikada prevedena na hrvatski jezik iz čega se vidi da ljudi koji su radili popis neke knjige nisu imali u ruci jer one jednostavno ne postoje, pa stoga sumnjam u cjelokupni popis. Ova vrsta lektire je možda korisna za učenike ali je potpuno nezanimljiva nakladnicima. Puno je naslova, škole nemaju novca za kupovinu novih knjiga i učitelji će biti prisiljeni djeci davati ono što imaju u školskim knjižnicama.
Malo će si tko moći priuštiti nešto novo pa se to nakladnicima neće isplatiti. Vjerujem da barem 30 posto od navedenih naslova uopće neće biti ponovno objavljeno samo zato jer je na tom popisu.
Prema neki pokazateljima, Hrvatska je dosta daleko od željenog prosjeka od jedne (1) objavljene knjige godišnje po glavi stanovnika, kako popraviti taj prosjek?
To se može jedino obrazovanjem. Škola je tu najvažniji pokretač. I roditelji. No današnja generacija roditelja zbog lošeg pristupa lektiri i čitanju kroz posljednjih četrdesetak godina ne može biti pravi pokretač čitanja kod djece jer su i sami zamrzili čitanje. Neki nacionalni program dobro bi došao. Ako pogledate npr. komentare na forumima možete vidjeti da smo apsolutno fukncionalno nepismena nacija. To bi nekoga trebalo zabrinuti.
Cijena knjige u Hrvatskoj... je li ona previsoka ili je problem u nečem drugom? Koja je politika Mozaika knjiga prema cijeni knjige?
Cijena ne može biti niža jer se tiska prosječno mala naklada. Troškovi su visoki i kada se podjele s brojem otisnutih primjeraka imamo to što imamo. Osim toga prosječno 50 % odlazi onome tko knjigu proda. A nakladništvo je, što se kod nas često zaboravlja, poduzetništvo i u tom svemu treba i zaraditi.
Važan je odnos povjerenja, dogovora, predaje kvalitetnog rukopisa na vrijeme i objavljivanja u roku. I naravno plaćanja. Mi plaćamo pisce unaprijed, a oni cijene našu prodajnu snagu koja im garantira nova, ponovno plaćena, izdanja.
Kako ocjenjujete (ne)sretnu simbiozu izdavača i knjižara u jednoj ili povezanim pravnim osobama koji je dominantan u Hrvatskoj?
Koliko čujem situacija je vrlo loša, sporo se i rijetko plaća izdavačima pa oni ne mogu normalno nastaviti proces ulaganja u nove naslove. Čudim se da se tu godinama ne uspijeva pronaći neko rješenje, jer, očito je, jedni bez drugih ne mogu funkcionirati. Gledam isto tako kako te sve knjižare godinama uopće ne funkcioniraju na ekonomskom i komercijalnom principu. Svi izlažu svoja izdanja kakva god bila dok ona koja su komercijalna stoje postrani.
Propašću Mladosti nestao je svaki vid knjižarske edukacije i knjižare su postale, zbog malih plaća prodavača, usputne stanice. Fakultetski obrazovani prodavač (što bi ipak bio uvjet) brzo nađe bolje plaćeni posao a ostali se ne snalaze u moru informacija koje moraju znati ako rade u knjižari.
Ima li u Hrvatskoj prostora i potrebe (kada bi se stekli uvjeti) za razvoj manjih knjižara, s 2-3 zaposlene osobe, nešto poput obiteljskog poduzetništva. Ili, neovisno o njihovoj veličini, za razvoj specijaliziranih knjižara u kojima bi pojedine tematske niše više došle do izražaja nego li je to sada slučaj s poprilično neprofiliranim knjižarama općeg tipa?
Nisam siguran za specijalizirane knjižare, naše su niše toliko male da se čak ni izdavačima ne isplati raditi neki segment literature. Kod nas je općenito prisutan apsurd specijaliziranog koji se promovira, ističe, izlaže a ne prodaje se dovoljno dok se ono komercijalno, žanrovsko, gura u stranu i postoji neka vrsta prezira medija prema tome. Jako će vam teško ikoji mediji objaviti tekst o kriminalističkom ili ljubavnom romanu. Isto je i u knjižarama.
Čudim se da nitko ne vidi da taj komercijalni segment zapravo financira nekomercijalni, kako kod izdavača tako i kod knjižara, ali kao da postoji neki stid ako se ide s nečim komercijalnim naprijed. A male obiteljske knjižare mogle bi funkcionirati ali uz državnu potporu, smanjenje poreza, manje najamnine, educirano osoblje.
I za kraj, koje nas knjige očekuju? Jesu li mahom prilagođene ljetnim praznicima koji su pred vratima ili pripremate i neka druga izdanja?
Da, jesu. Objavljujemo niz ljubavnih romana omiljenih spisateljica, a kako su posljednjih godina veliki svjetski hitovi mahom psihološki trileri i kako i kod nas postoji interes za taj žanr (naše prošlogodišnje izdanje "Djevojka u vlaku" Paule Hawkins neumorno se prodaje već više od godinu dana) odlučili smo svakih mjesec dana izlaziti s po jednim takvim hitom.
Posebno se veselimo hitu "Pustila sam te" autorice Claire Mackinotsh koji je pravi rasni krimić koji će jednako zanimljiv biti i muškarcima i ženama kao i roman "Karijera zla" koju pod pseudonimom Robert Galbraith piše slavna J.K. Rowling.