Bojan Vidmar : Kao nakladnik radimo sve da zadržimo tržište

Nakladničko-knjižarska kuća Mozaik knjiga jedna je od najvećih u Hrvatskoj, a njezina je pozicija i specifična jer je dio slovenske grupacije Mladinska knjiga čija je budućnost u Sloveniji vrlo neizvjesna. Prije dvije godina Mozaik knjiga i Profil spojili su svoje knjižarske mreže u lanac knjižara Profil Mozaik, koji je nedavno proširen i s knjižarama Algoritma i tako je nastao novi najveći knjižarski lanac u Hrvatskoj - Algoritam Profil Mozaik (APM). O stanju u knjižnom sektoru i njegovim (ne)perspektivama razgovarali smo s Bojanom Vidmarom, direktorom tvrtke Mozaik knjiga.

Nenad Bartolčić: Koliko ste dugo na čelu tvrtke Mozaik knjiga? Kako ste uopće ušli u posao s knjigama?

Bojan Vidmar: U tvrtki Mozaik knjiga sam već 4 godine, toliko i u nakladništvu. Ljubav prema knjizi imao sam i prije, ali sam prije toga radio u trgovini tehničke opreme u tvrtki Merkur. Prije dolaska u Mozaik sam otprilike 14 godina radio u Hrvatskoj, tako da ako tome pribrojimo ove godine u Mozaiku, u Hrvatskoj radim već 17-18 godina.

Možete li ukratko usporediti hrvatsko i slovensko tržište knjiga? Koje su sličnosti a koje bitne razlike?

U Sloveniji godišnje izađe blizu 4000 naslova knjiga koji završe na tržištu (ulaze u prodaju), uključujući i udžbenike i stručnu knjigu. Mladinska knjiga ih sama objavi blizu 500 i čini mi se da je u slovenskim knjižarama više naslova nego u Hrvatskoj. Na žalost, u Hrvatskoj ne raspolažemo s dovoljno preciznim statističkim podacima da bih bio siguran, u Sloveniji se to bolje prati.

Sadržajno je razlika mala, kada gledamo na strukturu izdanja, tematske niše... U Sloveniji je najveći nakladnik Mladinska knjiga, a imamo i skupine srednjih i nešto manjih nakladnika. Što se pak udžbenika tiče tu je situacija slična kao i u Hrvatskoj. U knjižarstvu knjižare Mladinske knjige čine oko 1/3 ukupnog broja knjižara, tu je i mreža knjižara Učila i DZS te nekoliko individualnih knjižara, uz koje su i sve prisutnije web knjižare.

Postoji li razlika u smislu poslovne organiziranosti na tržištu?

Da, tu postoji razlika. Slovenija je bolje organizirana. Uz Udruženje nakladnika i knjižara pri Gospodarskoj komori Slovenije (na čelu koje je zaposlen stručnjak, Zdravko Kafol, kojega ste upoznali dok je radio u Hrvatskoj) aktivno djeluju i posebne udruge nakladnika i knjižara. Slovenije ima i JAK - Javnu agenciju za knjigu, sustav koji je svojevremeno izmješten izvan slovenskog Ministarstva kulture, tako da mi se čini da je knjižna branša bolje organizirana u Sloveniji nego u Hrvatskoj.

U praksi postoji koncentracija. Na primjer, dominantna prodajna mreža Mladinske knjige i još nekoliko manjih lanaca omogućava lakše funkcioniranje sustava, no slično je i u svijetu gdje prevladavaju jedna ili dvije većih i više manjih knjižarskih mreža, jer sustav knjižarstva traži maksimalno dobru organiziranost, logistiku, dobro posloženu centralu za koju je praktično jednako ima li pod sobom dvadeset ili četrdeset knjižara ili i više. No, veći broj knjižara trebao bi rezultirati i većom prodajom, boljim poslovnim rezultatima, jer s kvalitetnom organizacijom može se i pozitivno poslovati, a to u Hrvatskoj, moram reći, skoro da i nije slučaj. Ako pogledamo knjižarski sustav u Hrvatskoj, sve knjižarske mreže sigurno posluju s gubitkom. Nešto je lakše ako su u sustavu pojedinog nakladnika, onda se tu kombinira, ali i prelijeva, a to nije idealno, niti je dugoročno rješenje.

Mladinska knjiga je nacionalni brend u Sloveniji...

Mladinska knjiga je u Sloveniji i najveći izdavač ali i najveći knjižar, kroz knjižare Mladinske knjige praktično je pokrivena čitava Slovenija, a pozicija Mladinske knjige važna je i zbog toga što u znatnom dijelu svoga izdavačkog programa doprinosi održavanju nacionalne kulture (objavljuje brojne slovenske autore). Mnogo je tu knjiga koje daleko više znače za kulturu Slovenije nego li su komercijalne. U današnjem recesijskom vremenu za to „kulturno izdavaštvo" sve je manje prostora, mnogi nakladnici nemaju dovoljno snage objaviti knjigu za koju postoji vrlo uska niša kupaca ili čitatelja (što se pogotovo primjećuje u Hrvatskoj), tako da je u Sloveniji Mladinska knjiga jedan od rijetkih naladnika koji to još uvijek može raditi i time čuvati nacionalni interes.

Sloveniju je dosta potresla situacija u Mladinskoj knjizi koja je u većinskom vlasništvu nekoliko banaka nakon što je financijski krahirao prethodni vlasnik. Banke bi sada rado unovčile svoje vlasništvo, kakve su posljednje informacije što se tiče eventualne prodaje Mladinske knjige? Prva dva javna prodajna natječaja nisu uspjela, a na trećem se javila i dobila ga Založba Učila, jedan vrlo uspješan i komercijalno orijentirani slovenski nakladnik, no čini se da Učila nisu bila ozbiljan ponuđač?

Potencijalni kupac paketa od 52% dionica odustao je od kupnje na način da nije uplatio potrebnu ugovornu vrijednost do koje se došlo na zadnjem natječaju i očito je da trenutno niti nema te namjere. Zbog toga se smatra da je došlo do raskidanja tog ugovora. Što slijedi? S obzirom da je to bio javni natječaj na kojemu su Učila pobijedila, sada je stvar vlasnika, a to su banke, što će dalje. Najvjerojatnije je da će opet doći do novog natječaja na kojemu će se ponovno tražiti najbolji ponuđač, no koji su točno rokovi u igri u ovom trenutku nije poznato. Treba istaknuti da i ako se pojavi novi ozbiljni ponuđač, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja mora potvrditi eventualno preuzimanje, pa tako pretpostavljam da barem još idućih 3 do 6 mjeseci neće biti nekih promjena oko toga.

Eventualna prodaja Mladinske knjige za Sloveniju je vrlo osjetljivo pitanje. Malo prije sam govorio kako Mladinska knjiga ima i važnu ulogu za slovensku kulturu. Za sada se očito još uvijek nije pojavio ozbiljan kupac. Prije mjesec dana se činilo da će to biti Učila, ali na kraju se to ipak nije dogodilo. Izgleda da je cca 11 milijuna eura vrlo teško dostižna vrijednost za mnoge potencijalne aspirante za kupnju Mladinske knjige.

Vratimo se Hrvatskoj. Prije dvije godine dogodilo se ujedinjavanje dvaju velikih knjižarskih lanaca i nastao je Profil Mozaik, a sada se cijela priča ponovila s ulaskom Algoritma, pa smo dobili APM - lanac Algoritam Profil Mozaik. Uz objašnjenja da je riječ o nužnoj sinergiji koja bi vam trebala pomoći u opstanku u ova krizno-depresivna vremena, nije li to možda i znak da već i prvospomenuto spajanje nije polučilo željeni uspjeh. Naime, prema informacijama i komentarima nekih nakladnika koji surađuju s Profil Mozaikom i taj knjižarski lanac je u problemu, tvrde da se i opet kasni s plaćanjima. Neki se žale i da njihove knjige ne dolaze u ponudu svim knjižarama, je li tome zaista tako?

Na žalost, ako i možemo reći da država podržava nakladnički dio, jer se tu stvara kultura, knjižare se doživljava isključivo kao segment tržišta, iako je knjižarstvo vrlo važan dio cijelog procesa, jer kako ćemo do čitatelja dovesti knjigu bez mreže knjižara u kojima ih mogu kupiti, naravno i uz knjižnice u kojima ih mogu posuditi. Za knjižarstvo ne postoje potpore, nema nikakvih subvencija, dakle situacija je takva da knjižarstvo mora samo nekako preživjeti. Prepušteno je čisto tržišnim principima, pa onda preživiš ili ne preživiš. Preživiš ako imaš dovoljno veliku prodaju i ako imaš niske troškove.

A ove tvrdnje i komentari koje ste spomenuli, moram reći da su oni često vrlo jednostrani. Svjestan sam da će sada i moji komentari ispasti jednostrani, no mislim da ipak pokušavam objektivno sagledati probleme. Recimo, plaćanje kao svima nama bitan element. Niti je Profil niti je Mozaik, niti je tvrtka Profil Mozaik bilo kojem dobavljaču ostala dužna. Istina je da se nekome više kasni, nekome manje, no to je stvar potpuno tržišnih djelovanja, jer najčešće je to usko povezano s cijelim procesom. Ako se asortiman nekog dobavljača vrlo dobro prodaje jasno je da on ima koji dan više prednosti u odnosu na ostale gdje je to bitno slabije. Temeljni problem ipak nije u tome želimo li ili ne nekoga protežirati, tvrtka Algoritam Profil Mozaik otvorena je prema svim dobavljačima asortimana koji imamo u ponudi (knjiga, multimedija, gift...), pri čemu na svim ostalim ne-knjižnim segmentima prodaje surađujemo s manje dobavljača, u pravilu s jednim do dva, tako da tu postoje neka ograničenja. No što se tiče knjiga i broja nakladnika, tu praktično ograničenja nema.

Kad govorimo o ponudi knjiga u APM-ovim knjižarama ograničenja mogu biti samo u smislu količine, odabira naslova i u koje knjižare se pojedini naslov distribuira. Na žalost, u Hrvatskoj je situacija takva da grad Zagreb, pa dijelom i obala (ali ne svugdje) - Rijeka, eventualno Pula, Dalmacija, Split, srednji dio Dalmacije, i skroz južno Dubrovnik - imaju preduvjet potražnje pa se tu i neka veći broj naslova može ponuditi. U manjim gradovima su i  manje knjižare, a u prostorima od cca 50 kvadrata se ne može ponuditi neki jako široki izbor. Na primjer, niti približno ne može biti jednaka ponuda u jednom APM Megastoreu i u našoj maloj knjižari u Omišu. Ali to ne znači da u Omišu, ili u Varaždinu, Slavonskom Brodu te knjige nećemo nabaviti i isporučiti ih ukoliko kupci iskažu potrebu za njima.

Ostale knjižarske mreže su puno više zatvorene od naše, uglavnom imaju i manje knjižare nego li su one u APM-u, a i cijeli sustav nije u jednakoj mjeri organiziran kao naš koji je ipak puno veći.

No, postoji i prigovor oko pozicioniranja knjiga drugih nakladnika u prostoru knjižare, u izlogu. Da su knjige Mozaika, Profila a odnedavno i Algoritma daleko bolje istaknute, na boljim su pozicijama, što vjerojatno utječe i na slabiju prodaju knjiga ostalih nakladnika u odnosu na knjige vlasnika lanca. To je zapravo čest problem u tzv. nakladničkim knjižarama, pa zato u svijetu nije praksa da je nakladnik ujedno i knjižar.

U lancu APM postoje pravila oko izlaganja kako nakladnika - osnivača, tako i svih ostalih nakladnika. Prije sam spominjao tržišni princip, koji uključuje i uvjete između nakladnika i knjižara i logično je da knjižar to isto uzima kao jedan od kriterija izlaganja. Temeljno pravilo, koje važi za velike knjižare, je da knjižare imaju u svojoj ponudi sve dostupne knjige Hrvatskih nakladnika s kojima APM ima potpisan ugovor. Uz to se obično dogovara i pozicioniranje, koje opet ovisi o uvjetima, ali i o kriteriju novog izdanja i, razumljivo, zanimljivosti za čitatelje - kupce.

Nijedan poslovno dobar knjižar neće odbijati dobre naslove. Dapače, trudit će se da ih uvijek ima i da ih što više proda. Problemi nastaju s ograničenjem prostora knjižara: APM ima više različite kategorije knjižara. Zato u malim knjižarama do npr. 100 m2, jednostavno nema dovoljno mjesta za pozicioniranje svih naslova, niti za nove. Povremeno se to dogodi i u velikim knjižarama, posebno kada, na primjer, u tjedan dana izađe 50 novih naslova.

Istovremeno je pored tržišnih pravila i prostornih ograničenja zapravo najveće „nerazumijevanje" između knjižara i nakladnika u segmentu tzv. „prosječnih" naslova koji imaju mali krug čitatelja. Za te vrste knjiga, na žalost, relativno često nema dovoljno prostora.     

Ako se pokaže da niti okrupnjavanja ne rješavaju problem likvidnosti hrvatskog knjižarstva, što onda? Kako pomoći knjižarstvu da se osovi na noge? Jer bez uspješne knjižarske mreže nema niti uspješnog izdavaštva, zadovoljnih autora, a niti zadovoljnih čitatelja kojima nedostaje više novih knjiga u knjižarama?

Na žalost, već kojih pet godina u Hrvatskoj iz godine u godinu opada količina prodaje knjiga. Istovremeno se već i jedan dio nakladnika ugasio ili prestao funkcionirati, a velika je većina uglavnom smanjila broj naslova kao i naklade. Dakle sve se to smanjuje. Zašto? Temeljni razlog je što nema kupovne moći, i tvrdim da nije problem u knjižarstvu, da nije problem niti u nakladništvu, već da tržište jednostavno nema dovoljno novaca da bi se više knjiga kupovalo, pa tu možda imam za nijansu drukčije mišljenje u odnosu na neke druge u Hrvatskoj.

Realno gledano, mišljenja sam čak da ljudi u Hrvatskoj zapravo puno knjiga kupuju u odnosu koliko imaju malo financijskih mogućnosti za to. Kupovna snaga u Hrvatskoj relativno je niska, i ako to gledamo u toj strukturi, udio koji se namjeni za knjige i nije tako loš. Mogao bi biti i puno lošiji. Na žalost, ljudi prvo moraju rješavati egzistencijalne potrebe, imati za hranu i slično, tek poslije toga dolazi potrošnja na druge stvari.

U kontekstu svega toga, i nakladnici i knjižari muče se čekajući da napokon završi ta recesija i da se onda kupovna moć poveća. Siguran sam da će se u tom trenutku i knjige bolje prodavati. A tada će i veća odgovornost biti na nama nakladnicima i knjižarima. Od toga što ćemo objavljivati, hoćemo li znati pratiti i svjetske i domaće trendove, a na knjižarima će biti da imaju što bolje i kvalitetnije knjižare, kao i dodatnu ponudu koja će kupce zadovoljiti. A do tada ekstremne napore da preživimo ulažemo svi, tu sada ne govorim samo o nama, APM-u, već o svim nakladnicima i knjižarima u Hrvatskoj. Država očito nema dovoljno novaca za subvencije uz pomoć kojih bismo lakše plaćali i autore i sve ostale koji sudjeluju u procesu nastanka knjige.

Što se pak ponude u samim knjižarama tiče, osim u ograničenja u prostornim gabaritima činjenica je da bi u ovom trenutku možda samo Zagreb mogao omogućiti postojanje specijaliziranih knjižara, na primjer znanstvene knjižare. Iako ne bi bio problem da se u jednoj većoj knjižari od kojih 1500 kvadrata napravi kvalitetan odjel stručne knjige. Samo, i to traži neke ekonomske preduvjete. Danas se u knjižarama jako pazi na sve troškove, na ekonomičnost zauzeća prostora, koliko ljudi za što treba. I treba jako dobro pratiti što se i koliko prodaje. Ako se, na primjer, jako dobro prodaje dječja knjiga, ako nam ona najviše donosi, mi ćemo taj odjel povećati dok ne dođe do svojih granica.

Stručna knjiga zahtjeva i stručnije osoblje, i moraju se poklopiti svi ti parametri, mora postojati dovoljna prodaja iste. No i nakladnici takvih izdanja moraju pristati na onaj rabat koji je knjižari potreban za preživljavanje, a ne ponuditi 15 ili 20 %, s argumentom da je to stručna knjiga. Oni tvrde da njihova ekonomska računica proizvodnje te znanstvene knjige ne može podnijeti veći rabat, a s druge strane potpuno jednaka poslovna računica iz perspektive knjižara isto traži za pokriće troškova poslovanja minimalno dupli postotak, i dok se ne pomogne i knjižarstvu, na primjer u smislu smanjivanja cijene kvadrata najma prostora ili davanja za takav tip knjige (znanstvena, npr.) primjerenije subvencije nakladniku, u pat smo poziciji.

Činjenica jest da problem knjižarstva nije od jučer. Nitko se do nedavno (kada je ceh sam ponudio Ministarstvu kulture model koji je trebalo uskladiti i s drugim resornim ministarstvima) nije ozbiljnije pozabavio problemima s kojima se suočavaju knjižari. To nije napravljeno niti na razini države, ali niti u samom knjižnom sektoru. U međuvremenu se pojavio i problem strukture ponude u knjižarama i mišljenja sam da bi Hrvatskoj dobro došao određeni broj tzv. neovisnih, nenakladničkih knjižara koje bi svojom ponudom, pa i samim pristupom prodaji nekih tipova izdanja, podržale izdavačke programe dijela i manje komercijalnih nakladnika. Jer, niti velikim knjižarskim lancima ne bi trebalo biti svejedno hoće li brojni manji i srednji nakladnici opstati ili ne. Što je njih manje to je manja i ponuda njihovih novih knjiga i u vašim knjižarama, a slabija ponuda rezultira i slabijim posjetom, pa onda i slabijom prodajom.

Knjižare nisu dobrotvorna organizacija, one moraju preživjeti, one moraju poslovati po tržišnom principu, i ako njima treba da bi bile samoodržive takav rabat onda tu nema neke filozofije, to je naprosto tako.

U redu, slažem se s vama jednim dijelom. Ali što kada vi izračunate da vam treba rabat od 45%, a možda i više (da ne govorim sada o tome da bi knjižare rado naplatile i bolju poziciju na polici, u izlogu), a nakladnik jednostavno nema mogućnosti preživjeti s takvim knjižarskim rabatom? Čak i pod uvjetom da plaćanje bude na vrijeme (a nije). Dakle, u ovom trenutku u Hrvatskoj je i više nego očito da nije rabat jedino ono što može održati knjižarstvo, iako bi to izgledalo logično. U uvjetima drastičnog pada prodaje previsoki rabati neće spasiti knjižare, a nakladnike će dovesti u problem. Jer kako objavljivati knjige kada im od tog posla ostaje premalo?

Ponavljam, knjižare moraju poslovati po tržišnom principu, no s druge strane te knjižare jedva preživljavaju, nemaju nekakav razvoj. No treba istaknuti i da je, na primjer Zagreb dovoljno velik za veliku knjižaru, ali ne za više od njih dvije-tri s preko 500 kvadrata. Sve ostale mogu biti neke manje kvartovske knjižare. Ne zaboravimo i da trgovački koncept velikih hipermarketa rješava dio potreba. Možda još ponešto knjižara u samoj zagrebačkoj jezgri može funkcionirati, dok su ostali gradovi u Hrvatskoj jednostavno premali za velike knjižare, pa onda imamo već spomenuti problem da ako knjižara nije dovoljno velika onda se u njoj ne može ponuditi onoliko knjiga koliko bi neki nakladnici htjeli.

Lanac APM otvoren je za sve nakladnike, ne radi razlike između njih, ali naravno da je različit njihov tržišni potencijal, potražnja za njihovim knjigama. To pravi razliku među njima, iz čega proizlazi i problem eventualne nedovoljne zastupljenosti pojedinih nakladnika.

No ipak, ta okrupnjavanja, pogotovo u situaciji kada ne postoji sređeno knjižno tržište, kada branša nije organizirana na profesionalnim osnovama, gdje bi cehovske udruge  pazile na prava pojedinih dionika tzv. lanca knjige, na fair play, lako mogu dovesti do monopolnog položaja koji se onda može i zlorabiti. Nije nemoguć scenarij da APN-ov lanac knjižara stekne preveliku dominaciju na hrvatskom tržištu knjiga, da počne nametati uvjete po načelu „take it or leave it" s pozicije moćnika kojemu je praktično nemoguće reći „ne" jer ne postoji alternativa, jer je premalen broj nekih drugih knjižara. Čime možete garantirati da se to neće dogoditi, da veliki neće pa makar i „kratkovidno" vidjeti samo svoj interes, pogotovo sada kada kriza nesmiljeno pritišće, pravdajući sve mantrom „knjižara mora biti profitabilna", koja nije pogrešna ali je pitanje na koji se način ta njezina samoodrživost osigurava?

Monopol u današnje vrijeme, i to u knjižarstvu zapravo je možda san jednih ili strah drugih, svih njih zajedno, onih koji ne razumiju djelovanje poslovnih principa. Moje je mišljenje da se to u Hrvatskoj ne može dogoditi. I u svijetu, gdje u nekim državama postoji samo jedan ili dva velika knjižarska lanca, uz njih ima i samostalnih knjižara. 

Moram se osvrnuti i na riječ profitabilnost. U knjižarstvu se borimo da profitabilnost bude barem tolika da pokrije troškove i da se ne stvara gubitak. Kada uspijemo doći do toga itekako će biti potrebno ulagati u razvoj i tek onda, možda, možemo pričati o onome što obično podrazumijevamo pod profitabilnošću. No prije toga će morati završiti i recesija.

To je svojevrsni začarani krug iz kojeg bi očito trebalo izaći na neki drugi način, bilo kroz jasno razrađene modele subvencioniranja knjižarske djelatnosti bilo kroz povoljne i ciljane kreditne linije. No za takav pristup knjižna bi se branša prvo trebala izboriti u pregovorima s državom. Kao što sam već rekao, nedavno se i to pokušalo, ali bez rezultata.

Što se tiče kredita, to nije tako jednostavno. Nekako smo u Hrvatskoj s godinama svi navikli na ta razvlačenja plaćanja, počeli smo s time živjeti. I nakladnici i knjižari, jer i kupci u knjižarama ne plaćaju kao što su plaćali nekada, u sve većem dijelu to ide na kartice, pa na kartice s otplatom u više obroka. I točno je da bi krediti poboljšali cash flow, no kako odobravati danas kredite, s nekim počekom, pa povratom u pet godina? Ne znam koliko je to realno za branšu koja se bori da ne propadne. Uz to u branši nitko nema puno imovine kojom bi garantirao te kredite. Na žalost u ovom trenutku nismo dovoljno perspektivna branša da bi se moglo reći da se tu ulaže u svijetlu budućnost.

I na kraju, kredit treba kad-tad vratiti i to se može samo i isključivo iz pozitivnog poslovanja, koje je već bez troška kamata za kredite na granici. Ja sam ekonomist i mislim da krediti ne bi riješili problem branše. To može pojedinim perspektivnima subjektima s relativno dobrom pozicijom pomoći preživjeti.

Mi veći nakladnici u ovoj smo se situaciji preusmjerili prema onim segmentima za koje smatramo da imamo i znanja i snage. Činjenica je da smo se svi pomalo specijalizirali i da tu nije najvažnije jesi li velik već je važno i jesi li u nečemu specijaliziran i u tome najbolji. Ali to je isto kao i u drugim poslovima, treba znati pronaći svoju poziciju.

Kada smo predstavljali novi lanac APM u startu smo rekli da smo otvoreni da nam se, ako žele, pridruže i neki drugi, neke druge knjižare i lanci, no tu se već pojavljuju prepreke. Bitno je sužen krug onih koji bi eventualno htjeli ući, neki možda misle da nemaju taj problem pa ne razmišljaju o partnerstvu, možda misle da im taj knjižarski dio jako dobro radi, a obično se radi o prelijevanju iz nakladničkog dijela čega možda nisu ni svjesni. Problem je i da nitko od njih nema financijske snage za takvo udruživanje. Mi smo bili u poziciji da udruživanjem snaga izbjegnemo situaciju u kojoj bi nas recesija kao pojedinačne lance dovela u još ozbiljnije probleme.

No, sjetimo se da i brojne knjižare nisu bile racionalno otvarane, skoro nitko se sredinom 2000-ih nije zabrinjavao nad hiperinflacijom knjižarskih kvadrata, kao i uopće brojem otvorenih knjižara. Bilo je tu previše pokazivanja mišića, demonstracije moći.

Da, tu je catch, previše ih ima, barem u većim sredinama. U središtu Zagreba, na 100 metara udaljenosti ima desetak knjižara koje nisu profilirane. No to je između ostalog i zato što nemaju jednog vlasnika koji bi proveo racionalizaciju i profiliranost knjižare u odnosu na druge.

Kada je spajanjem nastajao Profil Mozaik spominjala se racionalizacija. Ona se spominje i kod APM-a. Imate li sada kada one zapravo imaju jednog vlasnika (APM) u planu neke knjižare jednostavno zatvoriti jer je sasvim izvjesno da su višak, da si na nekim lokacijama nepotrebno međusobno konkuriraju?

Pa to je to, sada na početku spajanja centralu ćemo zadržati više-manje jednaku, a dodajemo 14 Algoritmovih knjižara u sustav. Ono što je važno jest da uz ostale ciljeve svaka knjižara primarno mora pokrivati vlastite troškove vlastitom prodajom, a ukoliko to ne uspije morat ćemo je zatvoriti. Prije toga ozbiljno radimo i na prilagodbi ponude, profiliranju i specijalizaciji. Dok se praktički još spajamo, nećemo zatvarati knjižare, ali u nekoj budućnosti to, na žalost, može biti opcija. Tim više što niti ove, a niti sljedeće godine ne očekujem kraj recesije, pa ako neka knjižara neće zadovoljavati tražene kriterije bit ćemo je prisiljeni zatvoriti. Jer inače takve knjižare uništavaju zdravi dio knjižarskog lanca. Kada smo spojili Profil Mozaik nakon nekog smo vremena zatvorili nekoliko knjižara: jednu u Požegi, u Westgateu, Splitu. I to je nešto čega moramo biti svjesni.

Nama zatvaranje knjižara nikako nije cilj, nego posljedica gubitaka i neperspektivnosti. Svakako radije ciljamo na otvaranje novih, tamo gdje za to ima potencijala. To je Profil Mozaik već i radio, a to ostaje i u politici Algoritam Profil Mozaika za ubuduće.

Može li problem knjižarstva, što znači i prodaje knjiga, riješiti smanjenje cijena knjiga (kada bi ono uopće bilo i moguće, jasno je da to ovisi o proizvodnoj kalkulaciji, tj. ekonomiji knjige)? 

Temeljni je problem stanje u državi, recesija, no ima još nešto. Jednaka knjiga, isti naslov, u Sloveniji je 30 % skuplja nego u Hrvatskoj, a u Srbiji je niža od cijene u Hrvatskoj. Ali je u Srbiji sukladno prodajnoj cijeni i kvaliteta niža, kada govorimo o opremi (džepna izdanja, grafička oprema, dizajn, prijevod itd.), dok se u Hrvatskoj nastoji pratiti svjetske trendove: ide se na džepna izdanja koja zahtijevaju nižu cijenu, i to onda sve ruši financijsku konstrukciju i stvara problem kako kod nakladnika tako i kod knjižara.

Za čitatelje je niža cijena uvijek dobra, ali nije dobro ako je, na primjer, prijevod loš ili se objavi tekst autora koji ne zadovoljava osnovne kriterije struke. Nije dobro niti ako je niska kvaliteta tiska, papira. U situaciji kada svi skupa imamo pad prodaje od 30% ili više, svi smo zajedno u problemu, i onda najčešće pokazujemo jedan na drugoga, no zapravo je okruženje to koje nas limitira i stvara probleme u poslovanju i međusobnim odnosima. I stoga mi je žao ako netko smatra da se neke stvari događaju iz nečijeg hira, sebičnog interesa da samo on preživi ili da se obogati.

Dugoročno gledajući, niti jedan knjižarski lanac neće preživjeti ako neće imati knjiga, a knjige proizvode nakladnici, kojima su knjižare pak najveći potencijal za prodaju. To je jedan krug, jako međusobno povezan, koji ili funkcionira ili ne funkcionira. Ako suradnja ne funkcionira, šteta nastaje u oba dijela i na kraju može to biti kobno kako za knjižara tako i za nakladnika. 

U Hrvatskoj se nismo uspjeli, po uzoru na Francusku ili Njemačku, izboriti za Zakon o jedinstvenoj cijeni knjige, no dobili smo ipak Sporazum, koji se s godinama sve više olabavljuje, no još koliko-toliko uspijeva spriječiti barem dio manipulacija s cijenama knjiga. Još do sredine 2000-ih cijene knjiga su se u punoj većoj mjeri pumpale zbog otkupa za knjižnice, a već sutra su na štandovima, koji su često bili i na par desetaka metara od knjižare, bile prodavane i u pola cijene. No u knjižarama su zadržavale tu napumpanu cijenu što je izmještalo prodaju iz knjižara, štetilo knjižarstvu.

Da, cijena knjige je jedan od ključnih faktora. Mi trenutno u Hrvatskoj imamo nekakav dogovor, Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, no to je nešto u zraku jer nije zakon, i za razliku od Hrvatske nedavno je Slovenija dobila Zakon o jedinstvenoj cijeni koji 6 mjeseci drži cijenu. U Sloveniji su cijene knjiga 30% veće. Ono što je u Hrvatskoj 99 kuna u Sloveniji je 139 kuna. Kupci u Hrvatskoj bolje prođu, no zato u Hrvatskoj nakladnici i knjižari nepotrebno gube tu razliku do 139 kuna. Dobru knjigu kupac će kupiti u većini slučajeva i po 139 kuna, no u današnje je vrijeme realno takvih kupaca ipak manje.

Da budemo sasvim jasni, vi ste za ili protiv jedinstvene cijene?

Za. I da se ona drži godinu dana, a ako se niti u tom periodu ne uspije prodati onda ju je naravno potrebno korigirati. Sve bi to trebalo planski odraditi, no sada je to teško, u ovoj situaciji svi pokušavaju na bilo koji način prodati knjigu, i mimo dogovorenih pravila. No, uslijed nerealno niske cijene pate svi koji su u lancu, od početka do prodaje knjige: nakladnici, autori, prevoditelji, tiskare, knjižari.

Kakvo je vaše mišljenje o Zajednici nakladnika i knjižara? Je li hrvatska knjižna branša učinila sve što je bilo u okvirima njezinih mogućnosti da se barem djelomično zaštiti od današnje krize, odnosno da je dočeka spremnija, organiziranija?

Zajednica sve ove godine nije na žalost uspjela napraviti dovoljno za branšu. Upitno je i to je li najbolje da ona objedinjuje i nakladnike i knjižare, iako je to čak i manje važno. Problem je da ona u sada već dugom periodu jednostavno nije postala dovoljno relevantan sugovornik s pojedinim segmentima državne administracije, raznim ministarstvima i slično. No, ove godine je ona barem kod pregovora oko udžbenika ipak uspjela pokazati da ima neku svoju težinu i ulogu, no volio bih da ona u tome uspije i šire.

Pojavila se bila i jedna manja grupa koja je u zadnje vrijeme nešto manje aktivna (Knjižni blok, op.ur.) no bilo bi lijepo da svi skupa pronađu zajedničke točke koje bi se onda pokušale riješiti i s Vladom i s resornim ministarstvima provesti, no previše je tu još uvijek pokazivanja mišića, razlike u ciljevima. Treba naći neki zajednički nazivnik. Ne trebamo imati deset ciljeva, dovoljno je njih nekoliko, dva ili tri, ali bitnih za branšu u širem smislu, i za one velike i za one male članove.

Oko toga se možemo složiti, knjižni sektor je dobrim dijelom kumovao nerješavanju problema sektora. Zadnjih dvije-tri godine se nešto počelo događati, pa i suradnja unutar sektora, no većina tih inicijativa se razbila o zidove inertne državne administracije od koje smo izgleda nerealno previše očekivali.

Problem je i u tome što se stvari odrađuju na volonterskoj razini, što ne postoji jedan ili dva stručnjaka koji bi se bavili svim poslovima koji su potrebni da se odrade u interesu cjelokupnog knjižnog sektora.

Kako stoji Mozaik knjiga kao nakladnik? Kakvi su vam planovi i perspektive? Koliko naslova prosječno godišnje objavljujete i koliko ih namjeravate objaviti u 2014. godini?

Već nekoliko zadnjih godina krećemo se oko brojke 120-140 naslova po godini. Više smo se prilagodili tržištu po strukturi nego po broju naslova. Na žalost, pomalo nam pada naklada, to jest broj tiskanih primjeraka po naslovu, a kroz to onda dolaze neki od problema o kojima smo pričali: niža naklada znači veći trošak po pojedinom primjerku, što pak rezultira višom cijenom. U posljednje vrijeme više pazimo da su naslovi komercijalno što potentniji. Takvoj se uređivačkoj politici u jednom dijelu svi sve više okrećemo.

Za sada se još nismo okrenuli na jeftina popularna izdanja, knjige po cijeni od 20, 30 ili 40 kuna. To maksimalno izbjegavamo, osim kod nekih naslova gdje ponavljamo izdanje. Imamo i nekoliko takozvanih long sellera, za koje redovito obnavljamo prava. Sve u svemu, pokušavamo na tržištu zadržati količinu produkcije koju smo imali do sada, i za sada nekako uspijevamo. S puno muke i puno više ulaganja nego prije. Ne treba zaboraviti da Mozaik knjiga u svom konceptu ima još i knjižni klub koji je specifičan i zapravo jedini pravi knjižni klub u Hrvatskoj.

Naravno, treba priznati da smo u posljednje tri godine imali gubitak u poslovanju, kojega smo i javno iskazali, za razliku od drugih koji se nisu usudili to pokazati. Ali kao nakladnik mi smo se maksimalno racionalizirali. Činjenica je da smo s 300 zaposlenih u četiri godine došli na 110. Vjerujem da bi moglo na tome i ostati, naravno ako ćemo uspjeti barem zadržati sadašnji tempo prodaje. Naša izdanja prisutna su i kod drugih knjižara i u knjižarskim lancima, dakle ne prodaju se samo u knjižarskoj mreži APM-a. Kao nakladnik radimo sve da zadržimo tržište, na troškovnom djelu napravili smo koliko smo mogli, no vrijednost našeg posla se smanjuje i to je nama stalni izazov i za dalje.

Imate li mogućnosti ulaganja u promoviranje novoobjavljenih izdanja?

Na žalost, ovaj tren nemamo puno novaca za promociju i oglašavanje. Jedan dio marketinga radimo kroz naše oblike prodaje, no za ulaganje većih iznosa u oglašavanje nemamo prostora. Ne sa sadašnjim cijenama knjiga i prodajom istih.

U svijetu predviđanja ili-ili, u slučaju tržišnih odnosa e-knjige i tiskane knjige zamijenio je sinergijski pristup, nadopunjavanje ova dva formata u nakladničkim programima. Kako ocjenjujete perspektivu razvoja e-knjige i e-nakladništva u Hrvatskoj?

Naravno, tu prvo upada u oči nelogičan, visok PDV od 25%, no to i nije glavni problem što se e-knjiga još nije „uhvatila" u Hrvatskoj. Puno je veći problem piratstvo, skeniranje knjiga i neorganizirano djelovanje protiv toga. Tu bi se trebala i Zajednica nakladnika i knjižara aktivnije uključiti. Dnevno pratimo gdje se naši naslovi pojavljuju u piratiziranim formatima, komuniciramo s tim portalima i tražimo od njih da maknu te naslove, zabranjujemo im takvu praksu i moram reći da kada dobiju od nas upozorenje i zabranu, 99% tih portala to skine iz „ponude", ali za dva dana se te piratizirane verzije nađu na nekom drugom portalu i tako to ide stalno iznova. Ovako parcijalno, kada se svaki nakladnik donkihotski bori protiv toga sam za sebe, to ne daje rezultate, no kada bi se to zakonski uredilo... Piratizacija s knjigom sada se sve masovnije događa. Tako je i u svijetu, no smatram da je u Hrvatskoj to glavni razlog slabe ili bolje rečeno nikakve prodaje e-knjige. Ti piratizirani formati čak i nisu prava e-knjiga, ne može ih se čitati kao e-knjigu, ali opet, kad je nešto „gratis" onda to prolazi.

Mozaik knjiga je aktivna po pitanju e-knjige, imamo kojih 120-130 naslova u e-formatu koji su prisutni u ponudi hrvatskih e-knjižara, no ponavljam, problem nije format e-knjige nego piratstvo. Putem nelegalno distribuiranih pdf-ova knjiga i slično. Sve dok bude tako u Hrvatskoj e-knjiga još godinama neće zaživjeti i nećemo uhvatiti priključak sa svijetom.