Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 03.06.2021.

Davor Rostuhar : Umjetnik mora sam sebe ogoliti do kosti

Davor i Anđela Rostuhar (foto: osobna arhiva)

Ljubav oko svijeta“ putopisni je, ali jednako tako i znanstveni projekt Davora Rostuhara, autora koji već dugi niz godina putuje i piše, fotografira i stvara, i ima niz iznimno zanimljivih i velikih projekata koje je sve realizirao u okviru udruge KEK. Od svog prvog putopisa „Samo nek' se kreće“, preko putopisne proze „Na putu u skrivenu dolinu: Umijeće prihvaćanja besmisla“, preko potrage za civilizacijom netaknutim plemenima opisane u putopisu „Džungla“, iznimno zanimljivih i provokativnih filozofskih razmišljanja u knjizi „Degustacija slobode“, preko fotografsko-putopisnog projekta „Hrvatska iz zraka“, putopisne poezije „U zemlji zmaja“, propitivanja vlastitih psihičkih i fizičkih granica u putopisu „Polarni san“ pa sve do projekta „Ljubav oko svijeta“, koji je i povod našem razgovoru. 
 

Ljubav oko svijeta Rostuhar Davor

Ana Đokić: Davore, dobro došli na književni portal Moderna Vremena.

Davor Rostuhar: Dobro vas našao! :)

Kad pogledate unatrag, prema onom Davoru Rostuharu od prije dvadesetak godina koji je s 19 krenuo s prijateljem biciklom od Zagreba prema Africi, što biste rekli – što je bio okidač (ljubav prema čemu konkretno) da krenete putovati i postanete putopisac? 

Vrlo jednostavno – rano sam uvidio kako je život kratak i dragocjen i odlučio ga iskoristiti najbolje što znam. Znatiželja me vukla u svijet, želja za pustolovinom, za disanjem punim plućima, za time da upoznam nove kulture, drugačije načine gledanja na svijet, da uživam u ovom životu koliko najbolje znam i umijem. Ništa čovjeka ne tjera toliko na život, kao svjesnost o smrtnosti. 

Jeste li oduvijek bili sistematični i sustavno se pripremali za svako putovanje ili je to došlo vremenom?

Oduvijek sam bio štreber i pedantan lik, pa sam oduvijek obraćao pozornost tome da što god radim – radim dobro, ali ne bih rekao da sam se uvijek jako sistematično pripremao za putovanja. Pripremao sam se, naravno, ali bilo je tu i mnogo improvizacije. Ta „opuštenost“ me ponekad dovodila i u opasne situacije, ali kad god nisam bio u ekstremnim okolišima, uvijek sam se mogao prilagoditi situaciji i izaći iz nje sigurno. Međutim kad je riječ o ekstremnim uvjetima, tada se prostor za improvizaciju znatno smanjuje, a uspjeh ovisi o kvaliteti pripreme. Tu sam lekciju naučio kad sam počeo razmišljati o tome da se upustim u ekspediciju na Južni pol. Najveća prepreka na putu ka tom polarnom snu bio je strah od hladnoće. Zato sam se bacio u veliku hladnoću da vidim kako ću se snaći. I tako sam u Peruu, na najvišem vulkanu na tropima, na 6400 metara nadmorske visine, i na -20°C, zadobio ozebline na nožnim palčevima. Time sam naučio lekciju na svojoj koži. Shvatio sam da se na ekstremne uvjete čovjek ne može naviknuti i prilagoditi. Preživljavanje doslovce ovisi o kvaliteti pripreme. Najlakše je učiti na svojim greškama. Pametnije je učiti na tuđima. 

Je li se vaša ljubav, ne samo prema putovanjima već i prema sustavnim analizama i sebe i različitih društava, mogla naslutiti iz nekih vaših postupaka ili karakternih osobina, još dok ste bili dijete? I koliko su knjige ili filmovi, ili možda putopisci koje ste  kao mladić poznavali, utjecali na životni put koji ste izabrali? 

Ništa posebno, osim što sam bio vrlo znatiželjno dijete. Ali većina djece je znatiželjna, samo odrastanje i uklapanje u svijet odraslih s vremenom ubije u ljudima tu znatiželju. Možda sam bio dovoljno sretan da to rano uvidim. Shvatio sam to čitajući knjige. Volio sam puno čitati. Učio sam lekcije iz knjiga. Primjerice, kad sam čitao "Malog Princa", njegova mi se priča svidjela pa sam je ozbiljno shvaćao, primjerice ono što je Mali Princ govorio o odrastanju. Možda sam zato vrlo rano odlučio da ću učiniti sve što je u mojoj moći da ne izgubim tu znatiželju. Čitao sam naravno i druge priče, od Thora Heyerdahla i njegovog "Kon Tikija" do Stipe Božića i njegovog "Everesta". Kroz te knjige i kroz druge priče shvatio sam da život može otići u raznim smjerovima i da ja u velikoj mjeri mogu odrediti svoj životni put. I nisam htio propustiti tu priliku. 

Vaša putovanja rezultiraju ne samo zapisima viđenog u knjigama, filmovima, na fotografijama, već i teorijskim postavkama o životu, društvu. Iz svakog vašeg projekta čitatelj nauči nešto novo ne samo o drugima, već i o samome sebi. (Recimo, čitajući vašu knjigu „Polarni san“, osvijestila sam koliko je važno ići korak po korak a ne misliti samo na krajnji cilj koji se, naročito u početku, čini teško dohvatljivim. I to saznanje sam odmah i primijenila u vlastitom životu, na „putovanjima“ koja su za mene bila „južni pol“. Moram reći da ta tehnika „korak po korak“ doista funkcionira! ) Jesu li teorijske postavke, prisutne u Vašim knjigama, „nus proizvod“ putopisa, ili su one zapravo svrha i cilj svakog putovanja?

To sve ide pod znatiželju. Kad smo zainteresirani za život, kad promatramo svijet oko sebe, kad putujemo svijetom i promatramo ljude koji žive drugačije od nas, uviđamo neke obrasce, neke uzorke, neke zakonitosti, postavljamo pitanja, tražimo odgovore. Oduvijek me zanimala šira slika. Oduvijek me zanima zašto su stvari takve kakve jesu. Da bismo to odgovorili moramo zagrepsti u teoriju. Mnoga djela fikcije samo pokazuju neku stvarnost, razrađuju neki detalj, neki aspekt života. Non-fiction ili kako mi to nespretnije kažemo „publicistika“, pak ide u objašnjavanje. Divno je ispričati priču bez objašnjavanja, samo pokazujući, ali ja volim nekako tu formu non-fictiona. Ne bih rekao da je teorijski dio nusproizvod putopisa niti svrha ili cilj svakog putovanja. Moj je posao i poziv, onaj storytellera – pripovjedača priča. Putovanja su forma, okvir, uzbudljiv, pustolovan, zanimljiv okvir unutar kojega nastojim ispričati priču, bilo to tekstom, fotografijom, filmom... Kad je riječ o tekstu, neki recept koji pritom koristim, naročito u posljednjoj knjizi, jest postaviti teorijske hipoteze, i onda ih provjeriti na zanimljivim primjerima širom svijeta. Na kraju krajeva, to je novinarski stil, a ja sam svoj spisateljski zanat istesao kao novinar National Geographica.

Ženski princip je intuitivan, inherentno ispravan. Bez toga svaka pobjeda je jalova

Čad (foto: Davor Rostuhar)

Koliko je vama kao autoru bitno stvaranje aktivnih čitatelja koji putujući po vašem tekstu, putuju i po vlastitoj glavi?

Ja ne stvaram te čitatelje, ja ih kroz svoj tekst samo susrećem. Oni već jesu takvi. Znatiželjni istraživači poput mene. Divna mi je ta čarolija koja se događa između pisca i čitatelja. Čitatelji mi poklanjaju 20-ak sati svog vremena da bi pročitali moju knjigu. Obično to bude u nekoj tihoj, intimnoj atmosferi, doma, u krevetu, u tišini. Kad čitaju moj tekst, imaju osjećaj da me poznaju. U njemu vide sebe. Ja ne znam tko su oni, ljudi koji me čitaju, kako se zovu, kako izgledaju, ali zamišljam ih kad pišem. Znam da ih zanimaju iste stvari kao i mene. Muče ih ista pitanja. Vesele ih iste radosti. Znam da ih ponekad potaknem na nešto, jer mi se kasnije jave, pronađu me pa podjele sa mnom na što ih je neki moj tekst pokrenuo. Isto tako oni su meni motivacija kad mi je teško, znam da radim to što radim i za njih. Znam da će njima to nešto značiti. Divna je ta simbioza. Win-win.  

Vi ne samo da uz sebe imate suradnike i medije koji vas prate već imate i svoje – pleme? O čemu se točno radi i koji je cilj stvaranja vlastitih pratitelja? Jesu li u pitanju financijski motivi? Emotivna i moralna podrška velike grupe ljudi? Ili je u pitanju nešto sasvim treće?

To je „Pleme sanjara“ nastalo kad sam se spremao na Južni pol. Slično kao u prethodnom pitanju, tu je bila riječ o simbiozi. Ja sam si zadao velik, nesvakidašnji cilj – prehodati 1167 kilometara kroz jedan od najekstremnijih okoliša na svijetu od obale Antarktike do Južnog pola, posve sam. Da sam to radio samo za sebe ne bih imao dovoljno snage. Zato sam ih putem pozvao da me podrže. Oni su mi u izvjesnu „Knjigu snova“, upisivali svoje snove, koje sam ja nosio na Južni pol i svaki dan čitao, da se podsjetim da ne radim to samo za sebe nego i za njih, da me motiviraju da idem dalje. I zaista, to mi je bio ogroman vjetar u leđa. A njih je taj moj neobičan marš motivirao da ustraju u svojim projektima, u svojim nastojanjima. Win-win. Kasnije smo to formalizirali kroz članstvo u našem Klubu za ekspedicionizam i kulturu. Ljudi koji žele podržati to što radimo, plaćaju članarinu od 180 kn godišnje, a ja pišem svaki tjedan blog samo za njih i s njima dijelim puno više od svoje priče nego što dijelim u javnost. Financijski dio nije zanemariv, ali mislim da nikako nije primaran, budući da time pokrivamo možda svega 2-3 posto godišnjeg budžeta Kluba. Međutim, meni je drago održavati taj odnos sa svojim najvjernijim čitateljima, davati im nešto ekstra, nešto posebno. Nastavljati tu win-win priču. 

Budući da su dobra priprema i planiranje jedna od glavnih karakteristika vas i vaših projekata, koliko je faktor iznenađenja bitan? I u kojim trenucima mu uopće uspijeva probiti se kroz dobro razrađen sustav planova i ciljeva?

Faktor iznenađenja je neizbježan. Naposljetku, mi se vrtimo na nekom kamenčiću usred svemirske praznine. Naš osjećaj kontrole je ultimativna iluzija. Međutim ključ je razumjeti što spada u našu kontrolu i pokušati tu slobodu prakticirati, a pritom se ne previše zamarati onime što je izvan naše kontrole. Treba uvijek imati ostavljen prostor za iznenađenja. 

U putopisu Džungla vaša muza je Učiteljica koja vas hrabri svojim porukama. U Polarnom snu to je Anđela, vaša buduća supruga. Koliko je vama upravo taj ženski princip (Anima), bitan kao pokretačka snaga koja vas kao muškarca bodri na vašim putovanjima?

Bitna mi je naravno. Ponekad i presudna. Ženski princip je intuitivan, inherentno ispravan. Bez toga svaka pobjeda je jalova. 

No, od vremena (arhetipskog) Junaka koji svijet otkriva sam, u svom najnovijem, i životnom i putopisnom projektu, postali ste – Par. Iskusili ste individualizam, iskusili ste zajedništvo. Koji je put ugodniji? Koji je put teži?

Ja sam si to nekako lijepo posložio u životu. Prvih 18 godina živio sam s roditeljima, učio od njih i u školi. Potom sam napravio ritual prijelaza, inicijaciju i otišao biciklom u Egipat, time sam ušao u drugu fazu života, samostalnu, gdje sam počeo živjeti sâm, putovati svijetom, učiti kroz putovanja, rad, svijet, graditi svoju karijeru pisca i fotografa, storytellera. Ta je faza isto tako trajala 18 godina – a potom sam napravio drugu veliku inicijaciju, odnosno ritual prijelaza – zahtjevnu solo ekspediciju na Južni pol. O tome sam pisao u svojoj pretposljednjoj knjizi Polarni san. Anđela me otpratila do obale Antarktike, gdje sam je zaprosio, a kad je pristala, i kad sam se vratio živ i zdrav s ekspedicije do Južnog pola, ušao sam u treću fazu života u kojoj bih htio pokušati graditi odnose i učiti iz odnosa, prije svega s njom graditi obitelj, potom širiti naš mali poslovni tim, graditi ekipu prijatelja za ekspedicije i pustolovine…  

Mislim da tako gledano, iz šire slike, sve ima svoje. Faza u kojoj sam bio sam i posvećen sebi, bila je ključna u formiranju moje priče. Sada je izazov prebaciti fokus na drugog, na tim. To je revolucija. To je možda najveći izazov koji sam imao do sada. Ne znam hoću li uspjeti ali nadam se da hoću, jer volim uvijek sve teže izazove.

Često smo se nakon intervjua grlili, a nerijetko i plakali zajedno.

Amazona, Kana, Iva, Tuma (foto: Davor Rostuhar)

Džungla Rostuhar Davor
Degustacija slobode Rostuhar Davor

Vaš medeni mjesec trajao je godinu dana u okviru kojih ste obišli zemaljsku kuglu i intervjuirali 120 ljubavnih/bračnih parova. Svi su odgovarali na pitanje – što je ljubav? Njihove odgovore u knjizi ste grupirali u različita poglavlja koja govore o braku, poligamiji, romantičnoj ljubavi, zabranjenoj ljubavi itd. Za razliku od čitatelja vašeg bloga, koji nije znao što ga čeka u idućem tekstu i koji je s velikim uzbuđenjem iščekivao što će izjaviti ljubavni par u Čadu a što bračni par u Uzbekistanu, čitatelj knjige „Ljubav oko svijeta“ ima osjećaj kao da čita potpuno zaokruženu znanstvenu studiju o ljubavi, u kojoj ga autor staloženo i smireno vodi iz poglavlja u poglavlje, svaku svoju teorijsku postavku potkrepljujući nizom praktičnih primjera.  U kom trenutku ste se odlučili za primarno znanstveni a tek sekundarno putopisni pristup temi ljubavi u knjizi „Ljubav oko svijeta!?

Pa bilo je raznih ideja kako da ispričamo tu priču. Kad smo krenuli na put, još uvijek nismo znali hoćemo li Anđela i ja zajedno i pisati knjigu i raditi film. Nisam imao pojma o tome kako se piše knjiga u dvoje. Ali bili smo otvoreni za tu ideju. Anđela odlično piše, što se super vidjelo u prvih pola godine puta oko svijeta, kada smo blogove pisali zajedno, svako iz svog kuta gledišta. Tako smo nekako pomišljali pisati i knjigu. Ali u tom periodu se iskristaliziralo da Anđelu puno više zanima i da joj puno više leži film kao medij pripovijedanja, a ja sam si priznao da ipak možda zericu više i od fotografije i videa volim tekst, pa smo se zapravo podijelili na to da ona radi film, a ja knjigu. 

Također, jedna vrlo konkurentna ideja je bila da radimo nešto više nalik fotomonografiji, gdje bi fotografije bile u prvom planu, a uz svaku bi bila priča o tom paru kroz koju bi se onda provlačile i te neke, kako kažete, teorijske postavke. Međutim mene je otpočetka vuklo u ovom smjeru. Napisati djelo s tri dimenzije – prva je taj teorijski dio, znanstveni okvir, koji ne postavljam ja, jer ja nisam znanstvenik, niti samo suhoparno citiram neka djela, već je sav taj dio ispričan kroz razgovore s vodećim svjetskim antropolozima, neuroznanstvenicima, sociolozima, lingvistima i psiholozima. Druga dimenzija je sve te teorije pokazati u praksi na primjerima svih tih ljudi koje smo susreli i s kojima smo razgovarali u 30 država svijeta. A treća dimenzija je ona naša, intimna, Anđele i mene, koji smo zapravo glavni protagonisti, koji pričamo priču, koji postavljamo pitanja i tražimo odgovore. I sve to zapakirano u uzbudljiv putopis kroz neke od najfascinantnijih predjela našeg planeta poput Amazone, Himalaje, Kalaharija ili Oceanije te primjerice zemlje u koje se rijetko putuje, poput Saudijske Arabije, Čada, Solomonskih otoka ili Palaua…  I tako je nastala knjiga za koju je urednik Kruno Lokotar rekao da je „jedinstven spoj romanse, putopisa, publicistike širokog spektra, fotografije i – ljubavi. 

U svakoj od zemalja u kojima ste boravili tražili ste 10 - 12, a uspjeli ste razgovarati s 3 - 4 para. Koje ste metode koristili da bi se parovi opustili pred kamerama i otvoreno podijelili svoje ljubavne priče? Je li to što ste Anđela i vi  ljubavni par, pomoglo da intervjuirani parovi podijele s vama svoja najintimnija emotivna iskustva?

Mislim da je ključ uspjeha, da nam se parovi otvore, bio u tome što su nam povjerovali. Uspjeli smo zaraziti našim entuzijazmom, prenijeti im našu misiju, što radimo, zašto radimo. Uspjeli smo ih uvjeriti da je njihova priča važan sastavni dio ukupne priče o ljubavi oko svijeta, o nama, ljudima, kao vrsti, o životu općenito. Mi smo ušli u projekt znajući da svaki par ima zanimljivu priču, i da ovisi samo o nama hoćemo li ih uspjeti uvjeriti da nam poklone povjerenje i da podijele svoju priču s nama. Nema dosadnih priča. Svaka priča može biti zanimljiva, ako je znate ispričati. A kad nekoga intervjuirate, kad im posvetite svoje vrijeme, kad se pretvorite u uši i slušate njihovu priču, ne odgovarate, ne sudite, ne popujete, kad ih samo pustite da pričaju, onda se ljudi otvaraju. U mnogočemu je to nalik na psihoterapiju. Svi s kojima smo pričali osjećali su se odlično nakon intervjua. Doslovce, što su nam se više otvorili, to su veće olakšanje osjetili. Često smo se nakon intervjua grlili, a nerijetko i plakali zajedno. 

India: Jitendra, Rattna, Sadnam (foto: Davor Rostuhar)

Je li vam se, nakon što ste se i sami našli u poziciji onoga tko intervjuira, stav prema novinarima promijenio u odnosu na vrijeme kad ste vi bili isključivo onaj koji daje intervjue?

Spomenuo sam već da sam svoj spisateljski zanat isklesao radeći kao novinar za National Geographic, tako da sam u svojoj karijeri puno češće ja ispitivao druge, nego što su drugi ispitivali mene. Osim toga, kad meni novinari postavljaju pitanja, to je u 90% slučajeva vrlo očekivano, najčešće ih zanimaju iste stvari, kako sam se odlučio za to, što je bilo najgore, što je bilo najbolje, koji su mi planovi za dalje… Nema tu puno kreativnosti. Rijetko mi se događa neki zaista dobar, dubinski intervju, kao što je to recimo onaj sa Stankovićem u Nedjeljom u 2, kojeg smatram jednim od najboljih novinara u Hrvatskoj. Ili ovaj intervju s vama. Zaista uživam u tome kad su oni koji mi postavljaju pitanja dobro upoznati s mojim radom i djelom i kad postavljaju zanimljiva pitanja. 

Nakon što ste, po povratku s puta, pregledali sve materijale, što mislite, koliko je toga ostalo neizrečeno? Je li moguće da se u šutnji onih parova koji se nisu odazvali razgovoru, kriju još neki neosvijetljeni modeli ljubavi?

Pregledavanje i sortiranje materijala je trajalo pola godine. Mislim da smo i Anđela i ja tu napravili dobar posao i da nam nije puno toga promaklo. Možda je to moj subjektivni dojam, ali mislim da smo zaista izvukli maksimum iz svih intervjua koje smo napravili. Možda više žalim za nekim intervjuima koje nismo uspjeli uloviti, a smatrali smo ih bitnima za ovu priču. Ali usudio bih se reći da smo više od 90% toga što smo tražili uspjeli na kraju i pronaći – jedinstvene i slabo poznate običaje poliandrije u Himalaji ili Gerewola u Čadu; neke od posljednjih lovaca-sakupljača u Amazoni i Kalahariju; zabranjene ljubavi: lezbijke u Iranu, brahmana koji je oženio „nedodirljivu“ u Indiji, čovjeka koji je oženio djevojku s albinizmom u Zambiji; transgender priče iz našeg susjedstva; zamršene poliamorne veze; ljude koji su u procesu rastave; parove koji su nam pričali o preljubu, neplodnosti, bolesti, smrti djece… 

Na posljetku, u svakom kreativnom procesu morate negdje podvući crtu. Inače bi mogli ovaj projekt raditi nekoliko desetljeća, a ne znam tko bi to financirao! :)

Što su to „fikseri“? Znači li to da svijetom putuje (ili je barem putovao do pandemije korone) toliko velik broj putnika koji imaju vlastite projekte, da se zahvaljujući njima razvio sasvim novi posao – fiksera?!? 

Ne. To je pojam, i zanimanje, koje se često koristi u istraživačkom, terenskom novinarstvu ili produkciji dokumentarnih filmova. To su lokalni operativci, koji vam pomažu pronaći priče koje tražite, ili srediti nešto drugo – smještaj, prevoditelje, prijevoz… Svaka ozbiljna filmska produkcija oslanja se na fiksere kad radi nešto u stranoj zemlji. Naš budžet nije nam dozvoljavao da u svakoj zemlji zapošljavamo fiksere, pa smo ih zapošljavali u 4-5 zemalja, pomogli su nam možda pronaći 20-ak od naših 120 priča, a ostale priče smo sve morali tražiti sami. 

Je li bilo naporno dogovarati honorare za fiksere? Jeste li honorirali i parove koje ste intervjuirali?

Fikserima i prevoditeljima smo plaćali, a parovima koje smo intervjuirali nismo. To je bilo neko pravilo. Nismo htjeli da oni to rade zbog novca, nego smo htjeli da s nama podjele svoju priču zato što žele i zato što im se sviđa naš projekt i žele biti dio njega. U nekim slučajevima, kad je bila riječ o iznimno siromašnim ljudima (dva put smo čak intervjuirali i beskućnike – jedan par iz Brazila i zaljubljenu „djecu ulice“ u Zambiji), nakon intervjua dali bismo im skromnu donaciju.

U svim kulturama u kojima smo dokumentirali odnose – sve od prisilnih brakova u nekim afričkim plemenima do najslobodnijih otvorenih veza na Zapadu – bilo je onih parova među kojima frcaju iskrice i onih među kojima su ledeni zidovi.

Japan: Hiroyuki i Kumja (foto: Davor Rostuhar)

Na svome putovanju razgovarali ste i s vodećim svjetskim antropolozima, sociolozima, psiholozima od dr. Helen Fisher, preko dr. Eve Illouz do Zorana Milivojevića. Kako je bilo surađivati s njima, i je li bilo jednako teško ugovoriti intervju s recimo Helen Fisher kao i s bračnim parom iz pustinje Kalahari? 

Dr. Helen Fisher je jedna od najvećih zvijezda koju smo pridobili za intervju. Ona je najcitiranija znanstvenica na polju ljubavi i žena koja svoje knjige prodaje u milijunskim nakladama. I divna žena, koja iako dnevno prima tolike količine mailova koje si ni vi ni ja ne možemo zamisliti, ipak je našla vremena da cijelo jedno prijepodne odvoji za nas. Mislim da to svakako doprinosi ozbiljnosti projekta. Bili smo i navlas blizu da intervjuiramo legendarnog francuskog filozofa Alaina Badioua, za kojeg, čim spomenem njegovo ime, imam osjećaj kao da pričam o nekoj bezvremenoj legendi poput Nietzschea ili Sartrea, gotovo da ne mogu vjerovati da još uvijek kroči istom zemljom kao i mi. Već smo imali dogovoren intervju u Parizu s njim, ali je u zadnji čas otkazao. Do tako velikih imena bilo je jako teško uopće doći, a kamoli još uvjeriti ih da nam poklone svoje vrijeme. S druge strane mnoge ljude, poput Bušmana iz Kalaharija koje spominjete, nije bilo teško nagovoriti na intervju ali je ponekad bilo jako komplicirano i skupo doći do njih. Ponekad smo trebali izvoditi cijele male ekspedicije da dođemo do nekih ljudi, posebno u Amazoni, Himalaji, Kalahariju ili na Solomonskim otocima. Ponekad bismo potrošili 2-3 tisuće dolara i tjedan dana vremena samo da dođemo do jedne priče. Ali sve se to isplatilo jer je zato ukupna cijelovita priča takva kakva je, i što je najvažnije – čitatelji to prepoznaju.  

Iako knjiga „Ljubav oko svijeta“ ima čvrsti koncept i prati, kako ste napisali, „tri ključna doba“ povijesti čovječanstva koja su, srećom, u ovome trenutku još uvijek sva prisutna na određenim meridijanima tako da ste uspjeli intervjuirati i lovce-sakupljače, i zemljoradnike i ljude iz urbanih sredina; iako ste imali sasvim jasan cilj kroz intervjue pokazati evoluciju ljubavi „od afričke savane do urbane metropole“; nakon pročitane knjige čini mi se da ljubav ipak izmiče definiciji. Čini mi se kao da bi se pojam zajedništva lakše mogao objasniti i sociološki i antropološki i psihološki nego ljubav koja kao da i dalje ostaje „neobjašnjiva nit“ koju su, poput Kairosovog čuperka sreće, neki parovi (živjeli oni usred Amazone kao lovci-sakupljači ili usred megapolisa kao uspješni biznismeni) uspjeli ugrabiti a neki nisu. Možda bi najtočniji zaključak, koji sami u jednom trenutku izričete bio da su ljudi posvuda – svakakvi! Ili?

U svakom slučaju „ljubav“ je apstraktan pojam koji nema jednu univerzalnu definiciju, nego svatko pripisuje tom pojmu neko svoje značenje. Zato su i toliko raznoliki pogledi na ljubav. Kao, uostalom, i na sve apstraktne pojmove. Međutim, mislim da se neka univerzalna slika ipak nazire, i to je ono što smo tražili, a vjerujem i našli. A ljudi su zasigurno posvuda svakakvi, to je fakat. Nema neke skupine koja je bolja ili lošija, u kojoj svi bolje ili lošije vole. U svim kulturama u kojima smo dokumentirali odnose – sve od prisilnih brakova u nekim afričkim plemenima do najslobodnijih otvorenih veza na Zapadu – bilo je onih parova među kojima frcaju iskrice i onih među kojima su ledeni zidovi. 

Čitajući izjave pojedinih parova, moram priznati da sam se suočila s vlastitim predrasudama (priče muškaraca koji  žive s lutkama šokirale su me i rastužile).  S druge strane, čitajući priče nekih parova (osobito izjave muškaraca iz Masai plemena koji imaju više žena da bi mogli imati puno stoke i puno djece), postalo mi je jasno da ljubav i zajedništvo ne moraju biti sinonimi. Također sam osvijestila činjenicu kako nije samo egoizam modernog društva (tzv. „individualizam“) taj koji onemogućava ljubav prema drugome, već su u jednakoj mjeri to i stavovi tradicionalnih društava u kojima je od ljubavi (koja zapravo ni ne postoji kao svjesni koncept!) mnogo važnije zajedništvo tj. korist. Je li se i u vama, nakon svega što ste čuli i vidjeli, ali i nakon vlastitih iskustava ljubavi, promijenio stav prema tome – što je to ljubav a što zajedništvo?

Ljudi stupaju u odnose iz raznih razloga i interesa. Recimo ugrubo da u tradicionalnim društvima ljudi češće stupaju u odnose radi sklapanja saveza između obitelji i radi prokreacije, a u modernim društvima radi emocija i ljubavi. Međutim to se isto može protumačiti kao svojevrsni interes. I u brakovima iz ljubavi često ima puno koristoljublja, želje za zadovoljavanjem psiholoških potreba, kompenziranjem nepotpunosti, slabosti… Kao što se i u tradicionalnim brakovima koji inicijalno možda nisu sklopljeni iz ljubavi često s vremenom rađa ljubav, ponekad i čvršća i čišća od ovih u modernim vezama. Mislim da ljubav i zajedništvo ne treba razdvajati. Kako nam je objasnila dr. Fisher, mi, kao vrsta građeni smo da stvaramo veze. To je dovoljno dugo evoluiralo da je u našem genu, u našem programskom kodu, dakle u našoj prirodi. A hoće li u tim vezama doći do ljubavi ili ne, to ovisi o masi drugih faktora, uglavnom kulturnih, o društvu, odgoju, identitetskim pitanjima… 

Moram priznati da mi se jako dopala vaša definicija ljubavi – „barem malo izaći iz sebe i okrenuti se drugome“. Takav stav daje nam slobodu da, u kom god trenutno „ključnom dobu“ bili, kojoj god zajednici i društvu pripadali, možemo kao individue iskoračiti iz sebe prema onom drugom. No, koliko je to u praksi ostvarivo? Koliko ste takvih parova upoznali? I jeste li možda upoznali parove kod kojih je jedan od partnera „iskoračio“ a drugi nije?

Za taj dio priče mi je bio bitan filozof Alain Badiou, kojeg sam ranije spominjao – jedan od važnih karika za priču kojeg nismo uspjeli intervjuirati. On je jako lijepo rekao da smo svi mi osuđeni na to da gledamo na svijet samo iz naše vlastite perspektive i gotovo nikad zapravo ne možemo vidjeti neku drugu perspektivu. Jedini način kad možemo sagledati svijet iz perspektive drugog je kroz empatiju i ljubav, pri čemu kroz empatiju samo djelomično, a jedino kroz ljubav potpuno. On kaže da je taj pomak, od 1 prema 2, zapravo revolucija. Meni se sviđa to što kaže. Ja želim to vjerovati. To je ono što pokušavam postići. Ne znam je li moguće, ali vjerujem da je. Velik izazov je u svakom slučaju. S druge strane, kad sam sociologinju Evu Illouz pitao što misli o tome, rekla je da su to bedastoće, da je Alain Badiou banalan. Mislim da mogu razumjeti zašto tako misli. Ali odbijam se složiti s njom. :)

Umjetnik, da bi zaslužio taj privilegij stvaranja, mora sam sebe ogoliti do kosti, mora se suočiti sa svojim najdubljim strahovima, i preživjeti taj sraz.

Iza kulisa Himalaja (foto: Davor Rostuhar)

Za kraj našeg razgovora, zanima me što mislite što je ono što pratitelji KEK-a nalaze u vašem pristupu putovanjima? O kakvoj se ljubavi između vaših čitatelja i vas radi? 

Nadam se da prepoznaju moju strast i cijene moju iskrenost. Ja znam da umjetnik, da bi zaslužio taj privilegij stvaranja, mora sam sebe ogoliti do kosti, da se mora suočiti sa svojim najdubljim strahovima, i preživjeti taj sraz. Ja se nadam da prepoznaju koliko se trudim. Nije teško napisati knjigu, posebno putopis. Svatko može otići na putovanje od mjesec dana i napisati dovoljno kartica teksta da to ukoriči u knjigu, ali hoće li to što valjati? Što time želi reći? Zašto? Tekst je ipak, barem za mene, još uvijek, nešto sveto, kroz njega se događa alkemija, beživotne stvari poprimaju smisao. Pažnju čitatelja treba zaslužiti. Zato ne radim malene, jednostavne projekte, nego se baš trudim oko svega. Uzmimo za primjer naš posjet lovcima i sakupljačima u Amazoni. Sama ta ekspedicija mogla bi biti knjiga za sebe. A u mojoj velikoj priči o ljubavi ona je na kraju dobila 3-4 stranice. Mnoge priče oko kojih smo se itekako pomučili, na kraju nisu ni ušle u knjigu. To je pak zato što priča mora biti iznad svega. Priča je ta koja je bitna. Ona uspijeva ili ne uspijeva prenijeti poruku, ostvariti svoj cilj, svoj san. Kako bi to jedan filozof koji je radio kao bagerist u znanstvenoj stanici na Južnom polu, rekao – „kroz naše snove, možda, svemir postaje svjestan sebe i svoje veličanstvenosti.“. Zato priču treba neprestano čistiti i peglati. Beskompromisno. Ja se to trudim, a koliko mi uspijeva, odlučuju čitatelji. A budući da je moja knjiga najprodavanija knjiga ove godine u Hrvatskoj, volim si umišljati da uspijevam. 

Uskoro će se u Hrvatskoj moći pogledati i istoimeni dokumentarni film „Ljubav oko svijeta“. Kad i gdje točno?

Festivalska premijera je na Zagreb DOX-u od 13 do 20. lipnja. Vikend nakon toga je naša kino premijera u kinu SC. Dakle 25., 26. i 27. lipnja imat ćemo ukupno desetak projekcija u kinu SC u Zagrebu. A nakon toga krećemo na turneju po Hrvatskoj, koju još slažemo. U jesen, ako se situacija s pandemijom napokon smiri, nadamo se otići i u Srbiju, BiH i Njemačku, a možda i još neke druge europske zemlje. Ljude koji ne žele propustiti informacije o prikazivanju filma, pozivamo da se prijave na newsletter našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu na www.kek.hr koji šaljemo iznimno rijetko, samo kad imamo za podijeliti bitne i praktične informacije. Na istoj stranici možete se učlaniti u naš Klub, tako podržati naš rad i ostvariti ekskluzivan pristup blogovima koje pišem svaki četvrtak samo za članove kluba i kroz koje nudim uvid u pozadinu i stvaranje naših priča. Također vas pozivam da sve moje knjige, pa tako i ovu posljednju, pretražite na našoj stranici i naručite direktno od nas: www.kek.hr/trgovina.

Što ostaje za istražiti nakon LJUBAVI?

Cijeli svemir u nama i oko nas! :)

Dragi Davore, hvala puno na ovom razgovoru!
Hvala vama! 
 

DAVOR ROSTUHAR VOLI:
1. Život 
2. Ljude
3. Putovanja

DAVOR ROSTUHAR NE VOLI:
1. smrt
2. nepravdu
3. isključivost

– Ljubav oko svijeta I Trailer –

Davor Rostuhar

Ljubav oko svijeta

  • Klub za ekspedicionizam i kulturu 01/2021.
  • 400 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789534935002
  • Cijena 169.00 kn

Knjiga 'Ljubav oko svijeta' predstavlja inspirativno istraživanje koje čitatelje vodi na putovanje kroz različite aspekte značenja koje ljubav ima u današnjoj kulturi. Od različitih znanstvenih pogleda na ljubav do intrigantnih osobnih priča s preko šest kontinenata i 30 zemalja, ova knjiga nudi jedinstveni pogled na evoluciju, podrijetlo i razvoj koncepta ljubavi kroz povijest.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –