Olja Savičević Ivančević: O čemu god pisala, želim proizvesti užitak u tekstu

Sven Popović - Olja Savičević Ivančević

Oljina proza me oduševila prije deset godina. Riječ je o nagrađivanoj autorici, ali njezin se talent, ma pustimo talent, rad očituje i po tome da je u ovih desetak godina na književnoj sceni uspjela utjecati na nemali broj mladih (dobro, mlađih) autora. Novi roman, "Pjevač u noći", čita se u jednom dahu pa iako kao matricu uzima ljubić, proširuje i nadilazi taj žanr zbog Oljinih nevjerojatnih, magičnih rečenica i formalnih rješenja. S obzirom na to da smo je nedavno, na otvaranju Festivala europske kratke priče Andrija Škare, Darko Šeparović i ja smarali i zasipali joj prozu komplimentima smatram kako bi joj još malo zanovijetanja bilo sasvim u redu. (S.P.)
 

Pjevač u noći Savičević Ivančević Olja

Sven Popović: Ćao, Olja. Ovo je pomalo blesavo pitanje, ali po meni je nužno. Jesi li svjesna, tj. misliš li da si utjecala na (još) mlađe autore?

Olja Savičević Ivančević: To su ozbiljne optužbe, Sven. Drago mi je ako je tako kako kažeš.
 

"Adio kauboju" svojevrsna je subverzija vesterna, "Pjevač u noći" je uspješan pokušaj estetizacije ljubića. Što je sljedeće, haiku-krimić? Dakle, zapravo dva pitanja: radiš li na nečemu novome i ako da, na čemu? Drugo, otkud ta tendencija da uzmeš matricu nekog tzv. trivijalnog žanra i onda cijelu priču dovedeš na drugu razinu?

Taj spoj stvarnog svijeta, ulice, takozvane visoke umjetnosti i popularne kulture, ono je što mi je u suvremenoj umjetnosti najuzbudljivije kad je riječ o drugim autorima.

Radi se o stvarima koje nas istodobno oblikuju. U djetinjstvu sam rano počela čitati poeziju, išla sam na klasični balet, u kazalište, zanimale su me takve stvari, mogla bih reći i da su me opčinjavale, ali sam s jednakim zanimanjem gledala vesterne, a u jednom periodu strastveno čitala ljubiće i ostale roto romane. Također, odrasla sam u živopisnom okruženju između plaže i ulice, s puno slobode, to se ovdje zove cipal od porta – ili barem pedoća.

Kad bi se netko vrati unatrag, uvidio bi da je i "Nasmijati psa" zbirka priča od kojih je svaka pisana kao posveta jednom žanru, filmskom, stripovskom, književnom, zato i jesu tako raznorodne.

Sljedeće s čim bih se voljela "obračunati" su obiteljske sage. Svi ti žanrovi su vrlo patrijarhalni, pokušavam im dati novu verziju, malo ih razbucati, dekonstruirati i napisati iznova. Kad kažemo da je već sve napisano mislimo, uvjetno, na priče, ali načini na koje se one mogu ispričati, naravno, stalno se iznova stvaraju.

Adio kauboju Savičević Ivančević Olja

Što iščitavaš? Budenbrokove? Imaš li kakvu skicu?

Pa iščitala sam te ključne stvari ranije, to se mora, kao što sam da bih došla do "Pjevača" morala iščitati i "Portugalska pisma" i "Fragmente ljubavnog diskursa" i "Pohvalu ljubavi" i "Šteficu Cvek"…, cijelu tu hrpu literature čiji bi popis zauzeo trećinu romana. Te knjige su prirodan dio rekvizitorija, ravnopravne osobnim iskustvima i drugim znanjima s kojima su srasle u mjeri da su prestale biti citati. Nekad se to dogodi do te granice da ne znam gdje završavaju tuđi tekstovi, a izrasta moj, ali to je prirodno i mislim da je tako mnogim autoricama, autorima. 

Sada me zanima napisati ono što je dobrim dijelom ostalo neispisano, a to je ženska povijest kod nas. Ono što me potaklo na razmišljanje o tome su rodoslovi, obiteljska stabla koja sam imala priliku vidjeti, a koja se prekidaju sa ženskim članovima, tako su te izgubljene pretkinje ostale vječno zarobljene u djevojaštvu, što je meni u toj  nepravdi sjajan detalj. I inače me zanima taj period neopjevanog djevojaštva kao tema. Pokušavam skupiti neke priče kako bi sama knjiga imala širi značaj, kao intimna povijest onoga što zovemo "ovim prostorima", a odnosi se na zemlje bivše Jugoslavije. Ne zanima me historijski roman ili autobiografska porodična priča (osim u onoj mjeri u kojoj može poslužiti kao dobar pripovjedni materijal), nego privatna povijest, njena intimna verzija, povijest djevojaštva.
 

U jednom si razgovoru rekla kako je istina nužna u književnosti, u svijetu koji je mjesto opsjena. Je li onda dobra književnost na neki način inherentno aktivistička tj. način pružanja otpora?

Kao autorica sam u neprijateljstvu sa sobom kao privatnom i javnom osobom, jer se pišući dovodim u sukob, izbacujem samu sebe iz zone komfora.

Književnost može biti pružanje otpora, ali ne na način na koji to radi, ili bi trebala raditi, ulica ili neki drugi, brži medij. To postoji na barem dvije razine. Kao otpor autora prema samom sebi (kako bih se preveo preko neke ljudske i kreativne granice) i svojoj sredini u čiju se skučenost ne uspijeva smjestiti, ali i kao otpor prema pravilima pogrešno postavljenog svijeta.

Kao autorica sam u neprijateljstvu sa sobom kao privatnom i javnom osobom, jer se pišući dovodim u sukob, izbacujem samu sebe iz zone komfora. (Voljela bih da imam snage biti radikalna u tome, no nastojim.) Tek ako se to dogodi, znam da sam na dobrom putu. Dovoljno je samo napisati istinitu, a lijepu, priču, ne mora biti stvarna, naravno, da to bude književni aktivizam. Takva priča će odraditi svoje, samo je treba izreći. Naravno, istinitost, pokušaj da se nadvlada varka, nije samo u sadržaju, već i u jeziku koji je s razlogom "nečist", političan, lascivan, nabijen koječim, i u načinu koji biramo kako bismo nešto rekli.

U zemlji kao što je Hrvatska to o čemu ćemo pisati nikad nije samo estetski izbor, to je više neugodan odabir između toga da šutiš i gadiš se sebi ili da, o čemu god pisao, govoriš i o stvarima koje ti se gade. Meni je draže ovo drugo.
 

Biti spisateljica tj. pisac je onda predivno zvanje. Ili profesija, kako god hoćeš. Imaš li onda, kao autorica, nekakav osjećaj dužnosti prema sredini unutar koje djeluješ? Koliko god to pretenciozno zvučalo.

Ha ha, moram misliti da jest na neki način predivno, kako bih inače provela sve te godine za radnim stolom. To da pisci podcjenjuju književnost ponašajući se kao da im nije važna, to je neka naša lokalna boljka. Ne krijem da mi je važna.

Obično me zanima neka vrlo intimna priča u svom prirodnom kontekstu, u svojoj stvarnoj stvarnosti. A kontekst nam je takav kakav je. Ne bih govorila o osjećaju dužnosti prema sredini u kojoj djelujem, jer o tome ne razmišljam dok pišem, iako se moja proza može čitati i kao revolt prema toj istoj sredini. Dužnost povremeno osjećam kao javna osoba, ali cijenim ljude koji se bore za neku zajedničku stvar, volim poštenjačine, bez njih bi svijet već propao.
 

Možemo li spasiti ljubav u književnosti ili će nas, onako stublićevski, spasiti ljubav?

Možemo je spasiti u književnosti ako prihvatimo da je za ljubav možda potrebno dvoje, troje…, ali dovoljno je jedno. Oduvijek je bilo tako. Jedna ili jedan koji voli.

U životu je isto tako, kao u književnosti, samo to treba živjeti, što je teže.

Nasmijati psa Savičević Ivančević Olja

Jedna od tvojih stilskih odlika je iznimno poetizirana i lirski nabijena rečenica. To sam, priznajem, više puta pokušao replicirati. Je li takva vrsta rečenice odabir ili dolazi sasvim prirodno?

Prirodan odabir, čini mi se. Naposljetku, o čemu god pisala, želim proizvesti užitak u tekstu.

Pokušala sam u prozi postići neposrednost, izravnost poezije, neutralizirati pripovjedača kao posrednika između čitatelja i teksta. Zato sam se poslužila jednim pripovjednim trikom koji je sličan nekim stvarima koje smo vidjeli kod vizualnih umjetnosti, konkretno kod Dalibora Martinisa. Ljudi iz različitih razloga misle da ne vole čitati poeziju, a kad im ponudiš roman kao veliku pjesmu u prozi, to im se svidi.

Iako, voljela bih sljedeću knjigu pisati jednostavnije, čišće, smirenijim tonom, s istom puninom, ali u registru npr. bonace ispod koje se svašta zbiva. Možda jasnoća dođe s vremenom, kad čovjeku sve postane jasno.

Kad započneš tekst, znaš li odmah jesi li počela pisati pjesmu, priču ili roman? Kako, zapravo, uopće započinješ pisati? Imaš li neku shemu, skicu ili ti je bitna zvučnost i ritam prve rečenice? Isto tako, kako znaš kad je tekst gotov i kad ga nije više potrebno uređivati?

Važno je znati o čemu želiš govoriti i da je to o čemu pišeš tebi bitno i blisko; dovoljno važno da provedeš mjesece nad tim – onda se nađe i najbolja forma za taj sadržaj. Inače, može se pretvoriti u stilsku gimnastiku.

Što se uređivanja i finaliziranja teksta tiče, oslanjam se na osjećaj, to je osjećaj za ritam teksta, on je važniji od narativne skele koju ionako uglavnom prenosim iz žanra, gotovu.

Uvijek bi se nešto našlo za popravit, iako ima briljantno pisanih, nema savršene knjige. Možeš li se ti sjetiti koje savršene?! U tome i je dio čari. Zato se, čini mi se, treba prepustiti i osloniti na osjećaj za kompoziciju i metriku, za ritam strukture, rečenice, sintakse, svakog glasa…
 

Kome daješ rukopise prije konačne verzije? Osim, dakako, Kruni Lokotaru. Prođu li ti rukopisi zapravo više ruku ili se oslanjaš na sebe i urednika?

Prvi su roman, u rukopisu i nedovršen, pročitali moji prijatelji. Ispalo je da su to bili redatelj, spisateljica i pjesnikinja i zanimljivo je kako je svatko dao svoje viđenje baš iz aspekta svog zanata. Ali pravi rad sam imala s urednikom i lektorom, jer je bilo važno ne narušiti tu neku specifičnu sintaksu pa sam morala blagosloviti svaki zarez. Radili smo detaljno i strpljivo, s poštovanjem prema tekstu, na čemu sam zahvalna svima, a što je u potpunoj suprotnosti s onom stihijom i emisijom ideja, misli, emocija s kojom na početku stupam pred tastaturu kao da je, recimo, klavijatura.  
 

Okušala si se u poeziji, kratkoj priči i romanu. Briljirala si u sve tri kategorije. Što ti najviše leži i fali li ti pisanje kratkih priča i poezije?

Hvala ti, ja bih bila nešto stroža prema sebi.

Trenutno mi je roman blizak jer sve sublimira, podnese, nema ograničenja. Ako mi dođe, usred romana napišem pjesmu. Ili pričicu, esej. Puno pišem i dramske tekstove za lutkarska i dječja kazališta, eto to je pravi umjetnički aktivizam. Tu se još da ponešto lijepo napraviti, a i razgibava maštu.
 

Kućna pravila Savičević Ivančević Olja

Mamasafari Savičević Ivančević Olja

Kad smo već kod poezije i proze, "Pjevač u noći" je roman u kojem nailazimo na svašta. Što svašta? Od poetskih pasaža, do elemenata bildungsromana (poetiziranog, dakako), epistolarnih elemenata pa romana potrage i, dakako, ljubića. Koji ti je dio predstavljao najveći izazov? Koliko je teško pisati o odrastanju? Meni se to čini kao zeznut posao, a ti pasaži imaju neku magiju u sebi.

O odrastanju je zapravo najlakše pisati, jer tu je moguće krasti iz proživljenog, a prošlog. Ono je kao neki svijet koji se u pozadini obnavlja i otkriva stalno nešto novo.

Naracija mi je najveći izazov, jer zahtijeva ozbiljno promišljanje, traženje rješenja, poštivanje logike priče. Iako, ne zanimaju me knjige koje su pisane kao prepričani scenariji, osim za ubiti vrijeme, to pripada drugoj umjetnosti. Naracija je potrebna kao skelet, nešto što će držati tekst na okupu, a onda biram narativni konstrukt koji mi je zabavan i pogodan za gradnju sadržaja.

Često se postavlja pitanje: sadržaj ili forma? Jezik ili fabula? Priča ili stil? Angažman ili estetika? Život ili lektira? A ja mislim – sve. U čemu je problem?! Pa sve je to važno, nema ili.

Što se tebe tiče, pričekaj još nekoliko godina, pa kako ćeš u dvadesetima pisati o odrastanju?! Šalim se, probaj, ima i takvih slučajeva, ali meni je to tek kasnije nadošlo. Odrastanje je, na sreću, bilo dugo i sporo.