Olja Savičević Ivančević : Adio kauboju
Kada je dobivao nagradu za životno djelo, svojevrsnoga američkog Nazora, John Wayne je bio bolestan kao pas, mršav kao kojot i odlučan kao Mišo Kovač te je ispod onog svečanog odijela za primiti priznanje odjenuo još i ronilačko, da se ne vidi koliko je propao; onda je još kao šlag na tortu nabio tupe na glavu i hrabro izašao na binu. Posljednji film koji je snimio bio je Siegelov "The Shootist" gdje je odigrao rolu nasmrt bolesnoga revolveraša kojega ni pretkraj života ne ostavlja na miru revolveranju sklona nejačad. Kaubojski bog rata (a to bi bio scenarista) se smilovao J.B. Booksu te on na koncu ipak ne umire u krevetu nego gine od metka ambicioznoga pistoljerosa.
Film je živa tuga na djelu: tada još salom obloženi Wayne, podbuo od alkohola, uglavnom šeta scenom amo - tamo, njišući se kao da su mu oba kuka polomili navijači Dinama (što je nemoguće i na filmu, jednom je, početkom osamdesetih stotinjak navijača Partizana po Zagrebu vijalo kompletnu navijačku postavu Cibone-a što je sto grobara za Waynea?) i praveći sve uže krugove oko madam Bond Rogers, otjelovljenu od najhrapavijega ženskog glasa Hollywooda, Lauren Bacall. J.B. Books nije odjahao prema zalasku sunca, nego se, ustrijeljen, izvalio i umro.
Izazvana smrt, svojevrsna eutanazija metkom suparnika, poštedjela ga je bolnoga umiranja, pa mu je konec pobjednički kao svi oni silni dvoboji u kojima je nemilice kokao oponente. Ako je to junačtvo?, da se starinski izrazimo, pucati ljudima u prsa iz kolta, a u okviru mačističkoga revolveraškog prepilavanja!?
Olja Savičević Ivančević se i zbirkama pjesama, među kojima prije svega mislim na "Kućna pravila" (2007, Algoritam) te zbirkom priča "Nasmijati psa" (2006, Algoritam) nametnula kao spisateljica koja dobro kreira "stvarnost" sastavljenu podjednako od nestvarnoga kao i od ovoga što nam svima fijuče oko glave (tranzicija, opći brodolom društva, degeneracija vrijednosti itd.), a čemu tepamo pod egidom totalne ekskluzive, našega jednoga jedinoga paunski doživljenoga spektakla života.
Sanjarenje je kod njezinih junaka legitiman dio hoda kroz vlastitu povijest, kroz takozvanu biografiju - kažem takozvanu jer je ta unikatna biografija u ogromnom postotku tipska, i jer se ta fabričnost ohrabruje na svakom koraku - čak i ako si buntovnik, nemoj ginuti kao fucking J.B. Books, sramota je da ostane zapisano kako je takvog virtuoza kolta i futrole ubila neka tamo Nula. Što je ujedno i ime spisateljice koja se pojavljuje na kraju romana "Adio kauboju" kradući junakinji rukopise iz putne torbe.
U pričama Olje Savičević Ivančević djevojčice voze one male dječje bicikliće i stignu na njima do Australije - da put nije baš potpuni sanak curica kao dokaz nudi što joj se na cesti obratio Australac, a kome ćemo vjerovati ako nećemo djeci i onima koji sanjaju? No da bi J.B. Books nadmudrio smrt umiranjem potrebno je biti gospodin Don Siegel, potrebno je, kao Maradonna, dati gol rukom. Odlično objašnjenje zašto Pele nije davao golove rukom: bilo ga je stid, jer je igrao s vrhunskim igračima. Kako da zabije gol rukom i da onda u oči pogleda, redom: Níltona Reis dos Santosa, Gilmara, Djalmu Santosa, Niltona Santosa, Zita, Vavu, Zagala, Garinchu? Nemoguće! To je Božo Koprivica rekao. No nogometna reprezentacija Brazila, to je san i došlo je odozgora, toga više nema ni u nogometnoj reprezentaciji Brazila.
Naratorica se nakon nekoliko godina vraća u rodni grad, točnije, kao da se radi o predgrađu, a ne malome mjestu. Negdje u Dalmaciji. Dimi se iz asfalta. Junakinja je stigla u svoj Meksiko, gdje je vrelina u sedam ujutro već do gležanja: prvo prži iz Zemlje, onda sa nebesa. Ništa se tu ne miče, osim ako ne mora. Ostaje s majkom, sestra koja ju je zvala da dođe doma zbriše praktički odmah. Prije par godina - a to je ključni razlog ovom latinovićevskom potezu - junakinjin se brat bacio pod vlak - poput poznatoga kavanskog i budoarskog filozofa Sergija Kirilovića Kyrialesa. Prokleti Krlježa, kako govoraše babe prije mise: samo što je ovdje u "Adio kauboju" bara mutnoga porijekla zabačena generaciju unazad: junakinjin otac ne zna tko mu je otac, onako izvjesno, da može reći: evo, sto posto, ovaj ovdje čiko, to vam je moj tata.
Imala je ona i baku koje se povremeno sjeti, ova je nepokretna ležala godinama u nekom sobičku podno stepenica, kao ono Harry Potter u serijalu, a daljnja je rođakinja jedine i neprispodobive Madone Markantunove, isto tako sve nešto drobi iz mraka. Na koncu joj se mrtvoj majmun zavuče pod suknju, pa svi, vijajući ga, misle da joj se pod suknje skrila i mačka. Nadimak naše voditeljice kroz karambolirani svijet desetih godina ovoga stoljeća tojest tisućljeća je Ruzinava, radila je za internetski portal, kupila tekstove okolo naokolo pa ih prepakirane objavljivala na tom portalu. A sada je stigla u mjesto svoga djetinjstva, ljeto je i sve je zaustavljeno u hladetini neprestane sparine.
Majka se, hvala na pitanju, uslijed svih tih svakodnevnih tragedija plus bonus sinom pod tračnicama te preminulim suprugom, navukla na bogatu ponudu ključne filosofije vremena: farmakognozije. A i Ruzinava nije daleko: bude li zaplakala neće, kaže, roniti suze, nego tablete.
Već spominjane spisateljičine sposobnosti da vjenčava disparatne svjetove ni ovdje ne manjka, čak se, samosvjesno, ovaj fakat pojavljuje u gnomi koja glasi: "Moje uzbuđenje tih je godina dolazilo s drugog svijeta i nastavljalo se u ovome, podjednako uzbudljivom." Istražuje je li njen pokojni brat održavao ljubavnu vezu sa susjedom, veterinarom i prokazanim pedofilom kojega je neka ekipa i nalupala poradi tih dvojbi. Izazi nekoliko puta u kafić Posljednja šansa, tamo se mrvicu zacopa u kao grijeh lijepoga mladića Anđela i kao gotovo nezainteresirani svjedok radi lupinge po svojim sjećanjima na mjesto i ljude, ne držeći se kronotopa kao pijan plota.
Ruzinava čuči pored vlastita života i - budući joj je jasno da je zlo neprotjerivo ("Kao da je istjerat đavla moguće..."), da se poslužimo njenim riječima, čini sve ne bi li ga primirila. Osim što čačka po prošlosti. Što nervira njenu sestru, jer su gotovo svi akteri mrtvi. Saobraćaj, sačekuše, bolesti, suicidi. Priča koja unatoč šlajfanjima po perfektima i pluskvamperfektima stoji čvrsto nasađena u najgore, najbolje i jedino od svih vremena, ovo sadašnje, gdje je slika koju Savičević Ivančević daje bolno precizna: slika radnika u štrajku koji više vuku nego nose parole, slika krvi iz ušiju i nosa rođenoga brata koja je poprskala vinograde, slika majke koja tablete uzima na šaku, i onda ona slika koje se treba čuvati iako je nije moguće izbjeći: "Pazi, jer bit će ovo zao dan i za ljude bolje sreće."
Ako je pisanje trkanje, ove su sezone zasad svi auktori/ce ostali bez te bolje sreće, jer je u "Kauboju" revolver povučen velikom brzinom, bogatim leksikom (ljeskanjem krasnih riječi kao npr.šufit, tavan - ponovno se pokazalo da je na standardiziranome hrvatskom jeziku moguće pisati samo referate i sastave opće kulturne prakse), nekom drskom zagledanošću u bit pojave, uritmljenošću cijeloga teksta (na momente dobijete osjećaj da čitate pjesmu koja opisuje neki izrazito nakaradan objekt), potpunom nezainteresiranošću za dekoriranjem i šminkom, osim one spomenute jezične, a ta bi jedina i trebala udarati iz knjiga.
Trpka stila, tematski lakonoga, bez problema prelazeći iz komičnoga u tragično, a iz tragičnoga u seksualno, Olja Savičević Ivančević nastavila je romanom "Adio kauboju" pisati atraktivno, suvremeno i za koplje iznad trenutačno vladajućih standarda u ovoj LN. Obično dobre knjige ostavljamo za, kao, situacije i stanja kad smo sami totalno fit, kad smo na vrhuncu forme. Zato nitko živ ne čita dobre stvari. Čitati će ih, tobože, onoga lijepoga dana kad napokon stane na noge. Ne prije.
Međutim, tko zna koji će vam vragovi sutra pokucati na vrata, dragi moji. Jedan dvoboj za kraj na vašem uzglavlju, jedan nazubljeni adio koji ništa ne razrješuje, koji nikoga od protagonista (jer se to već dogodilo, prije) ne oštećuje, i gdje neki ostaju u zalasku sunca, a neki, poput Ruzinave, vlakom nestaju u daljini svoga odabranoga horizonta. Jedan gorak cvijetak na uzbrdici, u jednom romanu u kojemu (pri)sjećanje nije samo povratak u prošlost nego i uspinjanje prema sebi.
Olja Savičević Ivančević: "Adio kauboju"
Algoritam, Zagreb, 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )