Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Iva Perković • 17.01.2011.

Olja Savičević Ivančević : Adio kauboju (I.P.)

Olja Savičević Ivančević (1974) pažnju je domaće književne javnosti privukla svojom prvom zbirkom priča „Nasmijati psa" (AGM, 2006). Međutim, ova mlada autorica prethodno se potvrdila kao pjesnikinja, objaviši zbirke poezije "Bit će strašno kada ja porastem" (1988.)  i "Vječna djeca" (1993.), a svojoj će uspješnoj pjesničkoj biografiji 2007. dodati još jednu zbirku „Kućna pravila", nagrađenu nagradom Kiklop 2008. godine. Bez sumnje velikog spisateljskog talenta, Olja će se okušati i u pisanju romana, pa kad je njezin roman prvijenac „Adio kauboju" ugledao svjetlo dana, rijetko je koga ostavio ravnodušnim. Riječ je o prozi o kojoj se, uz „Hotel Zagorje" Ivane Simić Bodrožić, najviše pričalo i pisalo protekle godine. Vrlo često, i vrlo pohvalno.

Tome se nije čuditi, jer riječ je o domaćoj prozi kakva nas rijetko zadesi, o prozi koja je nastajala polagano i potiho, utvrđujući se u otočkoj osami daleko od vreve mnoštva i svakodnevnih obaveza, o prozi koja ima moć poezije da zabilježi, ukroti sam trenutak u čitavoj njegovoj cjelovitosti. Tako je glavno odličje romana upravo naracija bogata utiscima, slikama i impresijama, naracija koja riječima uspijeva uprizoriti slike vjerno kao da su projicirane na samom kino platnu.

Upravo se ovdje dobro pokazao autoričin pjesnički talent kojeg se ona neće odreći niti u daleko široj i zahtjevnijoj formi romana, nego će se upravo njime poslužiti gradeći osnovnu formu, nadomještajući škrte dijaloge ili karakterizaciju likova. Jer sve je u ovom romanu otupjelo, zaruzinalo, škripi od nebrige, zaustavljeno u vremenu i prostoru, urušeno u samo sebe i slijepo za sve što dolazi izvana.

Ono što nam se nudi tihi je unutarnji glas glavne pripovjedačice, simboličnog imena Ruzinava, i njezin prikaz svijeta u kojem su zavladala neka nova pravila - odstrijel svega što je različito i što se ne uklapa u paradigmu svijeta u kojem pobjeđuje jači i u kojem slobodno šetaju zločinci, lopovi i izdajnici, a istinski su kauboji, oni čistog srca, odavno zakopani u kutijama na dnu ormara. Vrijeme se za Ruzinavu tako dijeli na dva dijela, ono prije i ono poslije rata (i poslijeratne tranzicije) koja je ideale jednakosti i boljeg sutra poklonila manjini, ili točnije, manjini koja je to pravo, po principu jačega, prisvojila za sebe. A ostale, one koji se ne „uklapaju" osudila na brzo ili polagano odumiranje. Jer pravila su ovog vesterna na balkanski način jednostavna - ili igraš našu igru ili te nema.

Mnogi su izabrali bijeg, što će autorica pokazati krojeći slike provincijske svakodnevice a posebno oslikavajući likove posrnule i neuklopljene Ruzinave, njezine legalno drogama eutanizirane majke, njezine nešto starije sestre, obranjene i neosvojene cinizmnom i štiklama i her. profesora Šaina, obrazovanog, homoseksualno orijentiranog veterinara gospodskih manira, koji ima odgovore koje Ruzinava godinama pokušava pronaći.

Ruzinava stoga napušta grad za koji je vežu izgubljeni ideali (propali studij, nekoliko neuspješnih ljubavnih veza i posao copy-paste novinarke) i vraća se doma, u dalmatinsku provinciju iz koje je pobjegla (jer te inače „provincija smanji na svoju mjeru") ali kao i svi tragični junaci u povijesti književnosti koji se vraćaju, nailaze da ono od čega su bježali nije nestalo, nego ih je slijedilo i gomilalo se dok nije naraslo toliko da im oduzme svaku mogućnost izbora, osim povratka samog. Ruzinava se vraća ne bi li pronašla odgovore na pitanja o samoubojstvu osamaestogodišnjeg brata i tako stavila točku na priču i ostavila jedan dio i (taj i takav) život iza sebe.

To će je putovanje odvesti u prošlost, pa se tako romanom izmjenjujuju epizode iz djetinjstva i nedavne prošlosti sa dalmatinskom jarom i posjetama groblju, plaži, kafiću, filmskom setu, majčin nervni slom, ljubavna priča s mladim žigolom Anđelom,  da bi se u drugom i trećem dijelu romana naglo odskočilo u grotesku i nadrealno. Ovim postupcima autorica izabire poziciju izvanjskog promatrača, nudeći nam svojevrsno filmsko uprizorenje završnog obračuna u kojem ginu i zadnji junaci.

Tema smrti i s njom povezane krivnje i odgovornosti, provlači se na više nivoa kroz čitav roman. Uz smrt oca i brata oko koje se oblikuje glavna okosnica romana, i kroz smrti većine sudionika Ruzinavinog djetinjstva, u romanu je smrt prisutna i kroz postmodernu smrti ideala i vrijednosti, ljubavi, povjerenja i vjere u bolje sutra, a ne ostavlja nas miru do samog kraja kad se u pomalo nadrealnom uprizorenju pojavljuje i u liku spisateljice simboličnog imena - 0 (nula).

Također, autorica će preispitati i rodno-spolne strereotipe i predrasude o muškarcima i ženama, likom mlade žene koja odrasta okružena i trajno obilježena životom sa ženama, jer muškaraca nema. Muškarci su ili mrtvi (otac, brat) ili homoseksualni (Karlo Š.) ili izdajice i kukavice (Anđelo). Poslužit će se humorom kada opisuje provincijske navike, nepromijenjene godinama -  žene se druže na jednom a muškarci na drugom kraju naselja, žene se naslanjaju na „Kantun kapitulacije" a muškarci dijele „Stol laži". A jedini istinski ženski kauboj romana, nesretna i poludjela Calamity Jane, dat će život osvećujući smrt kokoši prije nego li se konformistički transformira u uzornu domaćicu, majku i suprugu.

Duhovitošću se u romanu ispisuju i neke druge poruke, bilježeći ulične grafite (živo tkivo grada) ili imena ulica koja se mijenjaju s novim medaljama na plećima. Muški je to svijet, svijet kauboja, i mnogi će od njih dobiti svoju ulicu, ali samo časni zaslužuju svoju zvijezdu na nebu. „Samo stari provjereni bozi, gaučosi i pravi kauboji među ljudima, sjajni momci i curice dobit će sjajnu značku svemira".

Olja Savičević Ivančević: "Adio kauboju"

Algoritam, Zagreb, 2010.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –