Olja Savičević Ivančević : Pjevač u noći
Pjevač u noći
Adio kauboju
Ako u književnosti ima išta prezrenije od SF-a, to je onda ljubavni roman, kolokvijalno znan i kao 'ljubić'. Općenarodni ili barem općeakademski/općemuški prijezir prema "Sumraku" Stephenie Meyer može se sagledati i iz te perspektive. Em je bila riječ o SF-u (s vampirima i vukodlacima), em je bila riječ o ljubavnom romanu (i to onom najgorem, sa sudbinskim ljubavima, dubokim uzdasima i alabasternim prsima), a nije zanemariva bila ni religijska komponenta (mormonska) od koje se iz nekog razloga uvijek traži sramežljivost i nevidljivost, baš kao što se i od ljubavi traži građanska učtivost i gotovo katolička smjernost. Zalomi li se tim žanrovima kakvo djelo toliko dobro da ga ni uz predani trud nije moguće otpisati, kriticima (a ponekad i autorima) na raspolaganju stoji dobro poznati manevar.
Orwellovo djelo tako je postalo beskompromisna kritika totalitarne utopije, a djela Marguerite Duras paradigmom postmodernističke i postfeminističke proze. SF u slučaju prvoga i ljubavni roman u slučaju druge, prizivali su se samo rijetko i uglavnom na rubovima percepcije. Dobar SF nije BAŠ SF, kao što ni dobar ljubić nije BAŠ ljubić, jer dobro je znano da je prvo sastavljeno od bijelih Amerikanaca koji pištoljima koloniziraju svemir, a drugo od nezatomljene strasti prema ufitiljenim brkovima i moćnim prsima što se tek naziru iza laganih košulja s V-izrezima.
Novi roman Olje Savičević Ivančević, objavljen šest godina nakon hvaljenog "Adio kauboju", predstavljen je kao ljubavni roman, a ovaj put je riječ o strategiji suprotnoj od uobičajene. Ovaj put ni izdavač, ni urednik, ni autorica ne bježe od mrske odrednice dok se sam tekst svim silama opire redukciji žanrovskog opisa. "Pjevač u noći" doista nije BAŠ ljubavni roman i ako se tkogod ponesen uobičajenim koncepcijama o ljubavnom romanu zaleti i nabavi ga, ostat će razočaran.
Nasmijati psa
Kućna pravila
Doduše, takvih ljubavnih romana u hrvatskoj književnosti (ne računajući pokoji pseudonimom potpisan naslov jeftinih kiosk-izdanja) već dugo vremena ni nema i malo ih tko zapravo očekuje, a najmanje oni koji poznaju prethodni rad Krune Lokotara, Ivana Sršena i Olje Savičević Ivančević pa bi možda bilo primjerenije reći kako "Pjevač u noći" nije "samo" ljubavni roman. "Pjevač u noći" roman je o ljubavi i mnogim njenim aspektima, a ponajprije o strategijama njene proizvodnje, o jeziku, diskursu i načinu na koji se fikcija romanse isprepliće s blatom empirije.
Žanrovska hibridizacija, formalna organizacija, metatkstualnost i lutanje šumom (pop)kulturnih citata nisu ni najjači ni najprivlačniji elementi proze Olje Savičević Ivančević. I ovdje, kao i drugdje, njen glas se najjače čuje u jeziku, mikropriči i mikroeseju, neovisno o tome u službi čega ti isti elementi stoje.
Od ženskog subjekta, preko poetizacije elemenata svakidašnjice i prožimanja realnoga svijeta sa svijetom mašte, do svojevrsne rekonstrukcije vremena odrastanja – Olja Savičević Ivančević u "Pjevaču u noći" nastavlja se kretati zacrtanim krajobrazima svog poetskog univerzuma i brusiti detalje u kojima se taj isti univerzum odražava i potvrđuje. Granice tog univerzuma slične su onim granicama iz ranih dana njene poezije, sada proširene i preobražene malo godinama, a malo logikom i zahtjevima organizacije novoga teksta. Dovoljno različite i dovoljno nove da ne bude ni govora o ponavljanju motiva, a opet dovoljno poznate da nam se čini kako ima istine u onoj priči po kojoj pisac cijeloga života piše istu knjigu, mijenjajući samo način na koji to čini.
Pripovjedni okvir "Pjevača u noći" čini pripovijest o Naranči Peović, uspješnoj scenaristici televizijskih sapunica i njezinoj potrazi za izgubljenom ljubavi iz mladosti, uličnim i umjetnikom opće prakse, Slavujem Mitrovićem. Prizivajući u pomoć osuvremenjenu, a u ljubavnom narativu tradicionalnu, formu epistolarnoga romana Olja Savičević Ivančević stvara svijet u kojem ni jedan element nema jasnu relaciju sa "stvarnošću". Narančina je pripovijest krajnje nepouzdana (zašto je to tako značilo bi otkriti jedan od bitnijih momenata romana) pa je i ontološki status njenih subjekata labilan, a uspomene, emocije, misli i ljubavi podjednako iskrene koliko i krivotvorene.
"Pjevač u noći" kreće se romantiziranim topografijama - od splitskih kvartova novijega datuma, preko bosanskih zabiti do mitskih prostora raznih faza odrastanja – stvarajući tako pripovijest o emocionalnom identitetu, lažnu koliko i svako sjećanje, uljepšanu i fatalnu poput svake prave ljubavne priče.
Proizvodi li Naranča sebe uz pomoć autoterapeutskog dnevnika, ili se sa sobom tek suočava nije posebno bitno, kao što zapravo ne marimo ni za to koliko je emocija podložna naučenom jeziku o emocijama, koliko se stvarnost preklapa s dominirajućim fikcijama i koliko autobiografskog ima u raznim glasovima što se javljaju u tekstu. Sve su to otvoreni putevi po kojima se svakom čitatelju "Pjevača u noći" slobodno šetati i sa njih ubirati kako mu drago. Napokon, malo je što tekstu o traganju primjerenije od potrage i otkrivanja novih, a prvim čitanjem previđenih elemenata.
Žanrovska hibridizacija, formalna organizacija, metatkstualnost i lutanje šumom (pop)kulturnih citata nisu ni najjači ni najprivlačniji elementi proze Olje Savičević Ivančević. I ovdje, kao i drugdje, njezin se glas najjače čuje u jeziku, mikropriči i mikroeseju, neovisno o tome u službi čega ti isti elementi stoje.
"Pjevač u noći" kreće se romantiziranim topografijama - od splitskih kvartova novijega datuma, preko bosanskih zabiti do mitskih prostora raznih faza odrastanja – stvarajući tako pripovijest o emocionalnom identitetu, lažnu koliko i svako sjećanje, uljepšanu i fatalnu poput svake prave ljubavne priče.
Romaneskna mitologizacija splitskih spavaonica (koje i u samom Splitu, više od trideset godina nakon što su izgrađene, muku muče s izgradnjom identiteta drugačijeg od onog kakav im nudi klasični narativ o leglu narkomanije i Torcide), fragmenti odrastanja u devedesetima ispričani kroz udaljenu prizmu romantiziranog sjećanja o slobodi i nesputanosti tinejdžerskih godina, jezik što kotrlja memljivu atmosferu sjete, melankolije i prisjećanja, i Korto malteze(r) što umjesto tropima brodi po asfaltu omeđenom ostacima Zagore u formi igrališta za balote na istoku, posljednjih sjećanja na socijalizam u formi Vojne bolnice na zapadu, nikad realiziranim snovima o razvoju u liku dugo građene, a opet nefunkcionalne pošte na sjeveru i vjesnicima novog kapatalizma u liku apartmanske buržoazije na jugu; i onda opet jezik koji pronalazi humor i tamo gdje ga nema, jezik koji proizvodi pogođenu metaforu i jezik koji sažima stvarnost tako dobro da se ista u slojevima cijedi sa svakog sloga još dugo nakon čitanja.
Mamasafari
Ti elementi "Pjevača u noći", fukcionalni i jaki čak i bez pripadajućeg im sustava romana, još jednom potvrđuju Olju Savičević Ivančević kao autoricu koju bi bilo vrijedno slušati i čitati čak i da piše najveće pizdarije. A ne piše. Kao što ne piše ni lake romane kako bi možda stopedesetak stranica ljubavne proze dalo naslutiti. Olja piše knjige koje se pamte i dulje od tri godine koliko joj u prosjeku treba od jedne do druge. Knjige koje postaju dijelom osobnih mikropriča i izmaštanih uspomena.
Takva je i ova i – jezikom standardnog marketinga ljubavnih romana – nipošto je ne bi trebalo propustiti.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Pjevač u noći
- Sandorf 05/2016.
- 152 str., meki uvez
- ISBN 9789537715922
'Pjevač u noći' je romansa s elementima sapunice, on the road i epistolarno-detektivskog romana, u kojoj se ljubav u doba kapitalizma i zaborava propituje, dekonstruira, a možda i ponovo izmišlja kroz imaginarni dijalog i citatne naklone slavnim i manje slavnim pretečama (pjesnicima, piscima velikih ljubavnih romana, performerima, uličnim umjetnicima, filozofima). Ovo je roman koji bešćutne ostavlja posramljenima, a tankoćutne napada ravno u srce.