Olja Savičević Ivančević : I od najužasnijih iskustava možeš stvoriti neko čudo

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) jedna je od najboljih literarnih stvarateljica u Hrvatskoj. S dosad pet objavljenih zbirki poezije "Bit će strašno kad ja porastem" (1988), "Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), "Kućna pravila" (2007) i "Mamasafari (i ostale stvari)" (2012), zbirkom priča "Nasmijati psa" (2006.) i romanom "Adio kauboju" (2010.) osvojila je čitatelje i kritiku.

Nizu hvalevrijednih uspjeha ova je svestrana autorica pridodala i još jedan: po njenom nagrađenom romanu i uz njezinu dramatizaciju, postavljena je na daske i na ovogodišnjem će Splitskom ljetu biti premijerno izvedena istoimena predstava, Adio kauboju.

S autoricom smo razgovarali o angažmanu u kazalištu, najnovijem poetskom naslovu, statusu pisaca, politici i društvu, putovanjima i moru...

Safari na Bosporu

Marijo Glavaš : Ako netko još nije čuo, evo mu sad: u svibnju ti je tiskana nova knjiga, zbirka poezije Mamasafari (i ostale stvari) koja ima fini miris nedavnog rezidencijalnog boravka u Istanbulu. Prvi ciklus zbirke se i zove prigodno, Istanbulske razglednice, a na koricama knjige urednik Kruno Lokotar piše da bi ti tursko Ministarstvo kulture trebalo napisati zahvalnicu za ovu knjigu. Što ti kažeš na to?

Olja Savičević Ivančević : Draga sam mu, pa pretjeruje.  Ali hvala mu, iz njegovih usta u ministarske uši.

Vlada li u Istanbulu izobilje inspiracije, dovoljno za napisati knjigu? Koliko je rezidencijalni boravak pridonio nastajanju tvoje nove zbirke i kako?

Dobila sam stipendiju Kursa i Tradukija, tako sam otišla, a iza mene je došao Čegec koji je kasnije napisao lijepu zbirku „Pun mjesec u Istanbulu". Sad je tamo Baretić, ko zna s čim će se on vratit. To je prevelik stan i prevelik grad, a i prevelik svijet. I u prvom i u drugom i u trećem, zajedno su raskoš i oronulost do mjera koje su nama nepoznate. Prvog ciklusa ne bi bilo da nije bilo Istanbula, a on me odveo do ostatka knjige, vratio me doma.  Vraćala sam se u stan na Galati ili smijući se ili plačući od svega što sam vidjela, inače sam, vjeruj mi, puno uravnoteženija. A možda je to zato što sam uglavnom bila sama i bez socijalnih kočnica.

Da li si se uspjela upoznati bar s dijelom turskog/istanbulskog književnog svijeta? Koliko ti je, kao ženi i strankinji, grad bio dostupan?

Onoliko koliko sam bila spremna uzeti, a uvijek se nađe netko tko ti je spreman ponudit sve ono što ti ne treba.  Doduše, nisam  baš lutala sama po barovima noću, ako na to misliš. Više su to bile cjelodnevne skitnje, pa sam se prilagođavala običajima, to je uvijek zabavno, tuđi običaji. Istanbul noću sam ipak istražila u društvu koje ga dobro poznaje. Kako sam živjela na Galati, nedaleko od Istiklala, ni u četiri ujutro moj kvart nije bio pust.

Koliko toponimi grada, ili mjesta na koja se povlačiš da bi pisala (poznato je da je Adio kauboju nastajao na otoku Pagu) i okružje u kojem boraviš utječe na nastanak djela i koliko ti je taj odnos važan?

Na Pagu je pripremljen teren za „Adio kauboju",  otišla sam tamo na tjedan dan u petom mjesecu u skoro pa prazni kamp i na kraju ostala tri tjedna. Nisam puno napisala, ali sam ponovo naučila čitati. Bila je to neka velika kriza, to tek sad vidim, jer ne samo da sam imala blokadu u pisanju, nego ni čitati nisam mogla, ne znam jel ti se to ikad dogodilo, riječi su mi bježale. Kasnije  sam roman završila na Korčuli,  u jednoj uvali usred zime, ali tamo sam otišla s prijateljicom koja je završavala doktorat vezan uz ekranizacije viktorijanskih pisaca. Pa smo imale filmske večeri od  Leonea do ekranizacija Jane Austen. U svakom slučaju, važna je ta izmještenost, važnija nego okruženje.

Drugi dio zbirke, po kojem je knjiga dobila naslov, ima snažno uporište u ženi, tematski obitava na relaciji kćer - majka - kćer, djevojčica - žena - djevojčica. U tome primjećujem kontinuitet tvog obiteljskog poetskog izričaja; u prethodnoj zbirci (Kućna pravila) težište je dijelom bilo na odnosu s ocem, a djevojčica iz te knjige, kao da igra školice, preskočila je u novu knjigu da nam ispriča još nekoliko stvari, otkrije nove tajne koje je zadnji put prešutjela. Ispisuješ li na ovaj način uspomene? Spašavaš li se od zaborava?

U "Kućnim pravilima" je težište bilo na odnosu s ocem, a u "Mamasafari" s majkom (ili raznim majkama, uključujući i mene). To je izlazak iz kuće, da bi se pisalo kući.  Kod mene, kao što vidiš muškarac stoji doma, a žena je nomad.  Ima i toga. Šalim se, ali zbilja otac se rodio i umro i proživio život u istoj kući, a mama je od kad se rodila, stjecajem životnih okolnosti, selila, putovala, naposljetku bila i stranac u vlastitom jeziku.

Pred očima nam je nestalo već nekoliko svjetova, riječi ih mogu stvoriti. Zato pjesme gradim ko kućice s ravnim krovom, grafički barem. Možda zato i živim s arhitektom.

Ciklus Mamasafari  (i ostale stvari) iznenadio me ovim dijelom u zagradama, ostalim stvarima. Naime, u više pjesama motivi su teški, muškarac koji se budi i vrišti, rat, hodnici bolnice, bolesničke sobe, krv na podu i pobačaj - zbog čega ovi motivi?

I od najužasnijih iskustava možeš stvoriti neko čudo, pjesmu. Pitanje je kako to izvesti a da ne parazitiraš na svojoj ili tuđoj žrtvi ili bolnom iskustvu, jer uostalom koga briga? Možda samo ona dva-tri čovjeka koji su i inače uz nas. Meni je tu uvijek riječ o pomicanju granice o čemu i na koji način bi trebalo pisati, govoriti. S druge strane, kad prođeš kroz neke stvari u životu,  nije strašno pisati ni o čemu, svakako ne razmišljam na način „šta će baba reć". 

Ali ne bih to pisala da ne mislim da je nešto univerzalno u tim iskustvima, da u njima ima nekih drugih ljudi, meni nepoznatih i više nego mene same, jer sebe autori uvijek malo i izmisle.

U pjesmi naziva Lik pišeš kako te smrt kako je opisuje Saramago, kao lik žene, 36 godina, tamnokosa, 166-167 cm, podsjeća na tebe. Na kakve si još čudne stvari i podudarnosti nailazila u knjigama koje si čitala? Mogu li knjige/čitanje i ono što nađemo u njima promijeniti/oblikovati čovjeka?

To je neka smiješna slučajnost. Ali konkretno ta mi je knjiga pomogla da prihvatim smrt.  I mnoge druge knjige su mi mijenjale život. One su ponekad neophodne za jedan neznatan, ali presudan okret. One su pre u preokretu, umjetnost općenito ima baš tu ulogu, osim što je zadovoljstvo. Ovo govorim kao konzument.

U prethodno spomenutoj pjesmi, pred kraj kažeš: Na sreću, ne postoji čvrsta granica ni granični prijelaz / između života i književnosti, ali ni između književnosti i / smrti. Jako mi se svidjela ova tvoja misao. Hajde mi je molim te sad i malo pojasni.

Strah me i pomislit što bi od mene ispalo da nisam čitala, kako bi bila skučena  - život je prekratak i uglavnom loše fokusiran, da bismo sve te stvari  doznali od ljudi s kojima imamo posla. Iako, nekima ne bi pomogla ni Aleksandrijska biblioteka da malo olabavi granice.

 
Daska i song za kauboja koji dramatizira

Kao samostalna umjetnica prilično si svestrana. Poznato je tako da si pisala i songove za kazališne komade. Sada te život opet vratio na kazališne daske i to u društvu kauboja. Kako je došlo do toga? Kakav je osjećaj približiti se kazalištu u ulozi pisca?

Oduvijek sam voljela kazalište, to je igra. Kad kažem da nešto volim onda ne mislim -  sviđa mi se, nego sam  temeljito fascinirana.  U kazalištu nisi sam, sve je timski rad, pa te srodne energije dodatno furaju, u teatru akteri ili izgaraju ili ih nema, nestanu.  Ali, bome, i u književnosti je tako. Mrzovoljni ljudi mi idu na živce, zbog njih se svijet sporije okreće. Pisac si, boga ti, pa onda piši, bori se za prava svoje struke, radi nešto, poštuj i voli i tuđi rad, samo nemoj stajat na mjestu sa svojim beskrajno nesretnim talentom, kao dijete kojem su oteli lizalicu  i nadureno čekat lovorike.

U zadnjih godinu dana napisala sam songove za predstave Ružno pače i Baba Jaga je snijela jaje, napravila adaptacije za lutkarsku predstavu „Čudnovate zgode Šegrta Hlapića" i, evo, za „Adio kauboju".  Senka Bulić i Ivica Buljan su pročitali roman, od njih je krenula ideja, pretpostavljam da im se svidio, a i priča je i suvremena i splitska.

Predstava Adio kauboju doživjet će četiri izvedbe na ovogodišnjem, 58. Splitskom ljetu. Kako se osjećaš zbog toga? Možeš li usporediti pisanje romana s procesom preobrazbe koji je djelo prolazilo (i ti zajedno s njim) tijekom pripreme za kazališno uprizorenje?

Svaki dan nešto mijenjamo. Dopisujem neki song s Rundekom ili ubacujem neku rečenicu u dijalog. Tekst dramatizacije je nastajao zajedno s predstavom, iako sam imala i početnu adaptaciju. Ali scenska igra ima svoja pravila i samo na licu mjesta može se stvorit takav scenski govor.  Iako sam potpisana kao dramaturg mogu slobodno reći da je cijeli tim stvorio taj tekst, i Buljan i glumci, uvjetovala ga je i scena i glazba i kostimi, kao što je i priča iz romana stvarala njih.

U romanu Adio kauboju dosta je toga što čitatelji mogu povezati sa stvarnošću, situacije, ljude i mjesta. Kakvi su bili komentari nakon što si pustila roman s lanca među čitatelje, da ih ugrize i razbudi, a kakve reakcije očekuješ nakon predstave?

Komentari su bili razni, na sreću uglavnom dobri. Nisam pisala roman da bi se nekome svidio, čak me pomalo čudi sve ovo što se s njim dogodilo i govori u prilog vjeri u pisanje kao vjeri u čitatelja,  pa tako nismo ni radili predstavu da bi se svidjela, da bi publici bilo ugodno

Ipak, nadam se da će se ljudi na predstavi zabaviti. Neki bi se mogli i sablazniti, što je također zabavno. Buljan kaže da ljudi očekuju da im u kazalištu bude ugodno, a onda im je to dosadno - i u pravu je. Mora te sve to skupa malo protresti, da izađeš malo pametniji ili luđi, nasmijan ili ljut. Kazalište nije tu da bi nas lagalo, da bi nam ugađalo, nego javno izricalo istinu.

Da li si imala kakvih neugodnih iskustava zbog romana i misliš li da bi ih redatelj, Ivica Buljan, mogao imati nakon premijere?

Nisam. Neće ih imat ni Ivica. Neugoda je u oku promatrača. Ivica je izvrstan režiser, jer  daje puno od sebe i vjeruje u ono što radi, to štiti bolje od viteškog oklopa.

U stvaranje romana Adio kauboju uloženo je mnogo truda, stoga i ne čudi postignuti uspjeh. Pričala si mi jednom prilikom da su uz pisanje među ostalim išle i dugotrajne filmske pripreme. Da li si zadovoljna s porukom koju je roman odaslao, sad kad se s vremenskim odmakom osvrneš na sve?

I glumci su gledali vesterne, imali su projekcije u teatru kao pripremu. Ja sam odgledala sve od klasičnih do kršćanskih i sukijaki vesterna, ali nisam to doživjela kao veliki trud. Zadovoljna sam s tim što je roman pročitan, to nije roman pisan za široku publiku, a opet je zaživio. Nisam baš najzadovoljnija načinom kako su se u pisanju o romanu preskakale neke nezgodne teme ili im se prilazilo sa upitnim znanjem ili zazorom.

Roman nije pisan kao morališka da bi poručio: ne valja vam se tako ponašati prema nacionalnim ili seksualnim manjinama, nije vam to lijepo. Postoje drugi načini da se to isto kaže, učinkovitiji.  Adio kauboju je pisan iz perspektive dvadeset i nešto godišnjakinje,  rođene osamdesetih, a ova moja je čak i idealiziran pripadnik generacije ravnodušnih.  Treba se uzdati i u inteligenciju čitatelja.

Također tu je i  ženska seksualnost i seksualnost općenito, uzročno- posljedično i kritika patrijarhata, kritika vjerske zatucanosti, što se nekako sramežljivo spominjalo, preskakalo ili se čak gnušalo moje navodne vulgarnosti (ta me vrsta čednosti fascinira,  a pomalo i nasmijava), a za roman je, mislim, bitno.

 
Šprehen zi strane jezike

Kvaliteta romana Adio kauboju prepoznata je i izvan Hrvatske. Tako je prošle godine (2011.) preveden i objavljen na njemačkom jeziku. Prava su prodana Makedoncima, Slovencima i Španjolcima. Da li se nakon prijevoda prekida priča s autorom i knjiga samostalno živi u inozemstvu, ili si uključena u primitak svog naslova na drugom književnom tržištu?

Jučer mi je stigao bunt printova kritika i tekstova iz njemačkog tiska vezanih uz roman koji mi je poslao moj njemački izdavač Voland & Quist.  Znaš onaj steroetip o točnom i preciznom Nijemcu? Ima smisla i to je kad su izdavači u pitanju jedino normalno i profesionalno ponašanje. Uostalom, i  sama se trudim biti profi i odgovorna u svom poslu , to me i drži na površini, i volim raditi s takvim ljudima.

 
Žena na funkciji

Trenutno u Hrvatskom društvu pisaca obnašaš funkciju članice Upravnog odbora. Koje su tvoje dužnosti?

A sad si me nasmijao, ma kakva funkcija,  nije to sabor, to je volontiranje.  Prihvatila sam kandidaturu, kad me jedan kolega poželio predložiti, zato jer me zanimala inicijativa Pravo na profesiju, a lakše je pokušati nešto uraditi za poboljšanje položaja pisaca ako je iza toga podrška institucije. Također pokušavam osigurati jednu rezidenciju za pisce na otoku. HDP je u ovih godinu dana otvorio nekoliko takvih rezidencija, što je odlično, jer je bitno osigurati piscima vrijeme i mjesto da se pisanjem na miru bave.

Što se funkcije tiče, radi se o tome hoćeš li pristat bit „budala" koja  svoje slobodno vrijeme troši na neku zajedničku stvar ili pametnjaković koji brine svoje brige i usput pljuca onu budalu jer, besplatno,  radi za tu zajedničku stvar.  Puno više poštujem takve „budale", bez njih bi bilo  puno gore.

Zbog čega se, po tvom mišljenju, udruge pisaca, i HDP i DHK, aktivnije ne bave cehovskim, egzistencijalnim problemima svojih članova... jedna nova mjera (tzv. postfond) sama za sebe ne rješava problem, a niti jedno od tih društava nije npr. sastavilo popis svojih autora/članova koji imaju problema (kako tvrde) sa nekim svojim nakladnicima i dostavilo takav popis u Ministartsvo kulture koje ima „i mrkvu i batinu" i vrlo bi lako brzo riješilo problem preko svih granica rastegnutih rokova (ne)isplate honorara piscima. To je zapravo vrlo jednostavan zadatak za plaćene tajnice tih društava, a našlo bi se sličnih zadataka još.

Pisci nisu neka zbirna imenica i bilo bi neobično očekivati da im cehovsko udruženje propiše takvo što, jer mnogi iz raznih razloga, nikad neće tužakati izdavača. Ima u tome nešto jadno i bijedno, ponižavajuće, kad ti izdavač za knjigu na kojoj si radio godinu ili dvije nije u stanju u godinu ili dvije isplatiti honorar od dvije ili pet tisuća kuna. Vjerujem da se mnogim kolegama gadi natezati s izdavačem. Meni se gadi. A ima i onih kojim ta mizerna svota puno znači.

Ali da vam olakšam: svi izdavači su dužni gotovo svim piscima. Ministarstvo ne bi trebalo, kako je i najavljivano, otkupljivati knjige onih izdavača koji ne mogu dokazati da su isplatili honorare dok  ih ne isplate. To je posao Ministarstva, jer za razliku od spisateljski udruženja gdje su svi volonteri, osim tajnice, u Ministarstvu za to dobivaju pristojne plaće.  U njihovim je rukama novac, a ne u našim, pa neka rade svoj posao.

Meni honorari, bez obzira na ugovor, uvijek kasne mjesecima i uvijek trebam moliti za njih iako moje naslove otkupljuje i grad i Ministarstvo, a kupe ih i čitatelji. Eto, kako si rekao, koliko je moćna žena na funkciji, ne može ni honorar utjerat. 

Iz naslova u naslov svojim si se radom i priznanjima uvrstila u prvi red hrvatskih književnika, što nosi određenu težinu. Opterećuje li te javni dio života Olje književnice? Imaš li (imaju li književnici) društvenu odgovornost, potrebu/obavezu društvenog djelovanja?

U određenim društvenim okolnostima svaka javna osoba ima odgovornost suprotstaviti se ludilu i barbarstvu u svim njegovim nevjerojatnim pojavnostima. I dobra književnost je uvijek na neki način otpor konvenciji.  Potpuno je svejedno koliko to realno ima smisla. I malo je nekad presudno.

Pritisak ne osjećam, jer nisam snimila sapunicu, u dućan idem čupava i u gaćama za-po-kući. Otkako su počele probe za predstavu svakodnevno me zovu novinari, zato jedva čekam da sve to završi. Ne bih mogla ovako živjeti duže , to mi je čisti užas, kaos, gubitak vremena.

 
Knjige i geni

Što si pripremila za čitanje/pisanje u ljetnim tjednima?

Upravo sam pročitala Sebaldovu „Vrtoglavicu", a sad čitam „Spokoj" Atile Bartisa. Nedavno sam pročitala i odličnu zbirku pjesama „Magda" Dragane Mladenović. Čekaju me u rukopisu u kompjuteru Karakaševe nove priče i roman Dinka Telećana,  to ću čitati nakon premijere,  nakon 8.8. Ne stignem, s knjigom je lakše jer je praktičnija.

Da li si više za papirnato izdanje ili za e-čitač? Ili misliš da će prevladati njihov suživot?

Doma papir, na putu e-čitač.

Za kraj ne mogu ne spomenuti jednu stvar. U Noći knjige u Splitu smo imali prilike upoznati tvoju kćer koja je sve okupljene oduševila svojim kratkim pričama. Ne samo da ima talent za pisanje nego i sjajno interpretira. Da li si ti "kriva" za ovaj njezin interes? Odabireš li joj naslove za čitanje? Čitaš li s njom? Kako Olja književnica u dvadeset i prvom stoljeću upućuje dijete u svijet knjige, ili je dijete upućeno samom činjenicom da mu je majka književnica?

Ona voli čitati, takva je, čita više od mene, stripove, knjige. Smišlja horror priče, igra se. Neko drugo dijete bi možda odrastalo s knjigama, a da ih ne dotakne. Sama bira što će čitati, a ja joj samo mogu predložit nešto što se meni sviđalo. Pretpostavljam ipak da će se dijete puno lakše zaraziti  ako svi oko njega čitaju, negoli u okolini u kojoj se netko hvali da nije u životu pročitao knjigu.

P.S. pitanje:  Čuješ li se kad sa Saškom Rojc? Kako je ona?

Bolje nego ja. Na godišnjem: lovi gusare i sirene, kupa se gola. Ne javlja se na mobitel. Nadam se da će uskoro nešto napisati.