Markus Zusak: Od istinitih roditeljskih priča izgradio sam svoj svijet mašte
Ono što, prema staroj poslovici, prosječnom organizmu čini ujutro pojedeno jaje, Markusu Zusaku čine uvečer ispričane priče. Odrastao je uz one roditeljske, obavijene čarolijom blage nostalgičnosti, uz (i kroz) njih se oblikovao kao osoba, a baš su one i osnažile njegovu želju da jednog dana i sam postane pisac i nečije djetinjstvo oboji mnoštvom, u sivilu svakodnevice skrivenih, nijansi boja.
Je li u tome uspio? Je li uopće uspio? Napisao je šest knjiga i sve su one pronašle nakladnike diljem svijeta. Jedna je od njih iz međunarodnog bestselera prerasla u longseller, prevedena na 44 jezika i prodana u više od 16 milijuna primjeraka, a njezina vjerna i uspješna filmska adaptacija oslobodila je straha od Smrti i one najkolebljivije i ponukala ih da prihvate Lieselinu pozivalački ispruženu ruku. Dakle, svi pokazatelji potvrđuju – uspio je.
Kradljivica knjiga
Ja sam glasnik
Ali Markus Zusak rođen 1975. u Sydneyju, po diplomi Sveučilišta New South Wales profesor povijesti i engleskog jezika, neobična je pojava na književnom zvijezdanom nebu i suvremenoj književnoj sceni općenito pa uspjeh ne mjeri prodanim primjercima, osvojenim nagradama ili prevedenošću svojih romana. U svome je umu uspio, kaže, svaki put kad nadvlada prepreku, kad točku urušavanja jedne pripovjedačke perspektive pretvori u početak druge i pritom ostane vjeran ideji knjige. Uspio je svaki put kad ideju iznese do kraja, ma koliko mu vremena za to bilo potrebno.
Nekoć je pisao brže, ne nužno i lakše. Od 1999. do 2001. objavljene su mu tri, u svojevrsnu trilogiju povezane knjige, „Underdogs“, „Fighting Ruben Wolfe“ i „When Dogs Cry“ i sve su objavljene izvan Australije, no tek mu je 2003. „Messanger“ (u nas, u prijevodu Ozrena Doležala i nakladi „Profila“ objavljen pod naslovom „Ja sam glasnik“) donio dvije važnije književne nagrade – CBC Book of the year award i New South Wales premier's literary award i otvorio vrata „Kradljivici knjiga“ čija čarolija ne blijedi niti 14 godina nakon objavljivanja pa je tako i 2015., po izlasku „svojeg“ filma, bila jedan od najprodavanijh naslova na Interliberu.
Postotak od prodaje „Kradljivice knjiga“ Markusu Zusaku je omogućio i da dugih 13 godina posveti stvaranju svoje sljedeće priče, lani objavljenog romana „Bridge of Clay“ kojeg je Saša Stančin preveo kao „Od Claya most“, a Profil je sagu o petorici braće Dumbar, najteže i najzrelije Zusakovo djelo, nedavno objavio i odmah potom ugostio autora na početku njegove europske turneje. Razvedrio nam je jedno tmurno zagrebačko jutro i, kiši koja je natopila gradske ulice unatoč, do posljednjeg mjesta ispunio Hrvatski državni arhiv, a njegova zanimljiva promišljanja o knjževnosti, „poslu koji to zapravo nije“ podijelio je s nama uz široki osmijeh, sretan što još jednom može prenijeti priču o ljepoti pripovijedanja.
Oživljavanjem neživog, u moj svijet ulazi radost
Od Claya most
U pisanju, kažete, uživate, no iscrpljuje li Vas ono ponekad? Često govorite o dugotrajnosti svojeg stvaralačkog procesa, o napisanim pa izbrisanim, odbačenim stranicama... Kako se nosite s tim „spisateljskim porazima“?
Prije svega, odavno sam na njih prestao gledati kao na poraze jer oni to i nisu. Doživljavam ih kao faze kroz koje moram proći kako bih dospio do sljedeće razine u pisanju romana. Da, napisat ću i odbaciti stotinu stranica, ali vrijeme utrošeno da ih napišem nije bačeno u vjetar jer i s tih stranica uzimam ono što mi je potrebno. One postoje i u podlozi „Kradljivice knjiga“ i „Od Claya mosta“, same nisu funkcionirale, ali za neke sam njihove dijelove pronašao mjesto u novim, iz njih izraslim, pričama. Užasna usporedba, ali te su stranice poput trupla iz čije unutrašnjosti pobirete iskoristive materijale i vraćate ih u život.
Dakle, Vaši su romani poput Frankensteina?
Da, pomalo, ali na taj način, oživljavanjem neživog, u moj svijet ulazi radost. Sretan sam što uvijek živim u dva svijeta; ovom i onom koji stvaram. Ne želim pišući izgubiti poveznicu s vanjskim svijetom, ali sviđa mi se ustati iz kreveta i odmah se otkotrljati u svijet mašte jer najsretniji su trenuci u kojima taj svijet funkcionira. Svjestan sam da to nije stvaran svijet, ali za mene je stvaran jer ga ja stvaram, ostvarujem i ta me činjenica navela da poželim postati piscem.
Govoreći o čaroliji prvo pomislimo na čarobnjake ili mađioničare, ali prava čarolija nastaje u našoj mašti i izmaštani je proizvod svakog pisca. I vrlo je uvjerljiva. Kao dječak najviše sam uživao u knjigama čija bi me priča uvjerila, potpuno zaokupila, knjigama čije bi se stranice pred mojim očima okretale same od sebe, a ja bih samo bio ondje, uronjen u priču. Već sa 16 godina znao sam da želim živjeti u tom svijetu i pisati knjige. Ponekad su za uspjeh potrebni brojni pokušaji i užasno je teško jer samo rijetki mogu napisati knjigu iz prvog pokušaja. Ali dobro je što se potrebno pomučiti, boriti za te knjige. To cijeli proces čini vrijednjijim.
Vaše biografske bilješke često počinju podatkom o preseljenju Vaših roditelja iz Njemačke i Austrije u Australiju potkraj pedesetih godina. Očito je kako je ta velika geografska promjena utjecala na priču Vaše obitelji, no kako je utjecala na Vašu osobnu? Do koje smo mjere mi sami proizvodi priča ispričanih i događaja odigranih čak i mnogo prije našeg rođenja?
Jedna od stvari koje sam, posve nesvjesno, pokušao izraziti kroz roman „Od Claya most“ jest da postajemo tko jesmo mnogo prije naših rođenja, a već rođenjem u sebi nosimo priče svojih prethodnika.
Jako je zanimljivo što netko tako promatra i moju priču. Moji su se roditelji upoznali u Australiji, kupili su zemlju i sagradili kuću u predgrađu Sydneyja, gdje su si to mogli priuštiti, no ondje su većinom živjeli ljudi ukorijenjeni u englesku tradiciju, susjedstvo je bilo vrlo „australsko“ i mi smo odrastali sa spoznajom da smo drugačiji. Naše je prezime imalo strani prizvuk, jedini smo kod kuće govorili drugim jezikom, njegovali smo drugačiju tradiciju. I zbog toga smo bili jako sretni.
Mama i tata često su nam, vrlo spontano, pričali priče o djetinjstvima provedenim u Austriji i Njemačkoj. Uživao sam u tim pričama, neprestano sam ih ispitivao o novima ili nagovarao da opet ispričaju stare i mislim da je najveća prednost bivanja najmlađim od četvero djece to što sam u tinejdžerskoj dobi „prisvojio“ vrijeme svojih roditelja. Jer oduvijek sam slušao njihove priče, ali one su na mene zaista počele utjecati tek od moje trinaeste godine. Njihove su priče jedan od izvora moje želje da postanem piscem: bile su prekrasne, a moji roditelji divni pripovjedači i njihovim je spojem nastajala čarolija.
Taj svijet sam nosio u sebi, ali nisam mislio da ću ga utkati u „Kradljivicu knjiga“. Ipak jesam. Iz nekoliko istinitih roditeljskih priča nastao je moj svijet mašte. Iako knjiga opsegom nije trebala biti veća od novele, stotinjak stranica, no kad sam u priču uveo Smrt postalo mi je jasno da ću je morati proširiti na, mislio sam, najviše 250 stranica. Nastavila je rasti i pustio sam da naraste koliko joj je bilo potrebno. S obzirom na sve što sam rekao, ne čini se takvim, ali uvijek planiram ono što pišem. Samo se plan ponekad izjalovi.
Često gradim zidove između ovog i svijeta mašte i kad se nađem među njima, svjestan sam da neću izići dok ne probijem vrata s druge strane
Jedan moj poznanik pisce je nedavno podijelio u dvije skupine; arhitekte koji pomno planiraju i vrtlare koji samo pišu. Znači, Vi više naginjete arhitektima?
O, da. Definitivno sam arhitekt. Iako ponekad o pisanju razmišljam kao o gradnji fleksibilne zgrade, čvrstih temelja, ali podložne promjeni. Vrlo je važno znati kuda želiš ići, vodim bilješke, njima ispunjavam desetke bilježnica. Gradim i biram puteve, no najčešće krenem – stranputicom. Zato i postoje bilješke, njima se uvijek mogu vratiti, ali moram slušati unutarnji glas koji me vodi kroz priču.
Vaša Smrt najvećim problemom smatra to što ne može otići na odmor od onoga čime se bavi. Bi li se na sličnu stvar mogli požaliti i pisci? Možete li se, dok pišete, udaljiti ili odmoriti od svojih likova?
Ne baš. Nakon što je „Od Claya most“ otišao u tisak, nazvala me moja urednica i pitala osjećam li oduševljenje ili bar olakšanje. Nebo je tog jutra bilo tmurno, baš kao i moje raspoloženje. Rekao sam joj „Borio sam se s tom knjigom 20 godina, na njoj radio više od 10 i sad osjećam samo prazninu i lagani očaj.“ Tim sam likovima dao život, volio sam ih i mrzio i sad su otišli od mene. Iako su izmišljeni, oni su ujedno i vlastite verzije svojih istina i te će mi istine nedostajati. S druge strane, pisanje je vraški teško, a s novim romanom prolazim sve iznova. Zato često gradim zidove između ovog i svijeta mašte i kad se nađem među njima, svjestan sam da neću izići dok ne probijem vrata s druge strane. Uvijek se nalazim između svjetla i tame, balansiram između teških i lijepih strana pisanja. Stoga ne, ja ne mogu otići na odmor od svojih likova.
Jeste li, kad pišete, najizvornija verzija sebe? Iz romana se daje iščitati da Clayu majka pred kraj svojeg života priča najstvarnije verzije priča, no je li to uopće moguće? U svaku priču uplićemo sebe, svoje sjećanje, prikazujemo je iz svoje perspektive. Dajete li kroz pisanje najizvorniju ili najprerađeniju verziju sebe?
Pišući stvaram nešto „umjetno“, kreativno, fikcionalno i, u konačnici, lažno, ali činim to kako bih rekao drugu, dublju istinu. Mislim da u onome što pišem otkrivam mnogo o sebi. Ne razotkrivam se tako što ću reći da je to moja priča ili dopustiti da me prepoznaju u nekom od likova jer svaki od nih pokazuje tko sam ja i mislim da smijem biti hrabriji jer šaljem nekoga da prenese moju poruku, da govori za mene. Tad sam najizvornija verzija sebe.
No hrabrost i izvornost ocrtavaju se i u spremnosti na slijeđenje ideje i jezika knjige; na kojem god jeziku knjiga bila pisana, u podtekstu je uvijek prisutan i drugi, skriveni jezik. S „Kradljivicom knjiga“ sam to odmah osjetio dok sam se s „Od Claya mostom“ doista namučio, taj je tekst tražio da budem hrabriji, da slijedim osjećaj koji ga nosi i ne pokušavam olakšati čitateljima. U svojim knjigama pokušavam prikazati najbolje, najizvornije verzije ljudi. Volio bih da su te izvorne verzije uvijek dobre, ali...
Moraju li biti samo dobri? Postoji trenutak u kojem Smrt kaže da je vidjela ljude u najboljim i najgorim izdanjima te se pita kako mogu biti oboje istovremeno. Ali postoji li jedno bez drugog, „ljudska“ strana bez „životinjske“, dobro bez zla?
Kakvog smisla ima dobro bez zla? Kad pišem, želim ostati odan likovima jer moje knjige i nastaju zbog ljudi koji se na njihovim stranicama nalaze i kad u tome uspijem, znam da idem u pravom smjeru. Ne pišem zbog čitatelja ili kritičara i pitanje odnosa dobra i zla unutar svakog od mojih likova nije nešto s čime se hrvam. „Od Claya mostu“ često zamjeraju nasilje prisutno u odnosima braće Dumbar, ali to je priča o odrastanju petorice braće. Što drugo očekivati? S jedne strane postoji nasilna crta njihovih odnosa, ali s druge su strane ti odnosi protkani ljepotom. Istovremeno pokazuju ljubav jedan prema drugome, nastoje dokučiti tko su i rastu... Nema dobra bez zla. To, kao i postojanje stotina nijansi između „dobrog“ i „zlog“ osvijestite pišući knjige. Kad bi postojala samo ta dva pola, samo te dvije boje, naši bi životi bili užasno jednolični. A ja volim boje, zato pišem o petorici braće Dumbar iako sam mogao izabrati samo dva i zato je „Od Claya most“ izrastao u tako velik roman iako sam ga mogao završiti unutar 150 stranica i učiniti pričom o mladiću koji gradi most, ali htio sam njegovom svijetu dati više boja. I htio sam da priče njegove obitelji postanu tako velik dio njega.
Hrabrost i izvornost ocrtavaju se i u spremnosti na slijeđenje ideje i jezika knjige
Kažete da ste ovim romanom željeli ispričati savršenu priču baš kao što Clay želi sagraditi savršen most. Čini se kao da običan most ili obična knjiga nisu dovoljni. Zašto nam trebaju ti monumentalni spomenici, duboki tragovi našeg postojanja?
Uvijek sam imao potrebu dokazivati se. Najmlađi sam od četvero djece i često su me isključivali iz društvenih igara ili momčadskih sportova jer sam „premlad“, nisam siguran bi li bilo drugačije da sam najstariji, ali oduvijek sam volio pobjeđivati i dokazivati se. Moj brat, iako mi je po dobi najbliži, osobnošću ne može biti različitiji od mene. Ja bih se uvijek potrudio, htio sam pohvalu, želio sam dati drugima do znanja da ću uvijek pokušavati, a on bi, ako nije bio raspoložen za igranje, jednostavno istrčao na teren i stajao ondje, ne radeći ništa. Nije ga bilo briga što drugi misle. Danas mu se zbog toga divim, ali onda ga nisam shvaćao.
Nisam siguran da ga sada razumijem kao što nisam siguran imam li odgovor na ovo pitanje. Možda je stvar u tome što ne želimo umrijeti ne ostavivši trag, želimo se osvrnuti unatrag bez razočaranja ili žaljenja, ne želimo reći da smo nešto mogli bolje učiniti. Ali to je negativna motivacija.
A možda vidimo različite mogućnosti i pomišljamo da ćemo, potrudimo li se više, i sami postati bolji. „Htio sam nadmašiti samog sebe“, odgovor je koji dajem na pitanje zašto sam „Od Claya most“ pisao čak trinaest godina. Lovio sam nešto što nisam mogao dohvatiti. Tako se nesprestano natječem na svjetskom prvenstvu u nadvladavanju samog sebe. Katkad se pitam zašto si to radim, zašto jednostavno ne mogu biti opušteniji, ali kad pokušam, nisam sretan. Kad sve to saberem, mislim da je moj i Clayev odgovor da želimo doseći ono za što smo sposobni, a katkad pokušavamo i više od toga. Naravno, možda nećemo uspjeti, ali moramo okusiti taj osjećaj.
Uvijek Vam je, kažete, najvažnije pobijediti samog sebe. Koliko su vam pri tome važni pogledi drugih? Često izjavljujete da ste „Kradljivicu knjiga“ napisali točno kako ste htjeli jer ste mislili da je nitko neće pročitati. Opterećuje li Vas taj čitateljski pogled, svijest da će tekst, nakon Vašeg, biti izložen tolikim pogledima neznanaca? I koliko Vas je to sputavalo u pisanju romana „Od Claya most“?
Taj teret osjećam samo kad ne radim, dok sjedim i razmišljam o knjizi. Kad napokon krenem s pisanjem, odlazim u neki drugi svijet i ovaj stvarni kao da odmiče od mene. Približava se onog trenutka kad pomislim da to što pišem nitko neće pročitati, a sa svakim romanom to radim, isto je bilo i s „Kradljivicom knjiga“ kao i s „Od Claya mostom“. Neobično je to, iako sam udaljen od ovog svijeta, ne želim da svijet koji stvaram bude toliko dalek da postane neuvjerljiv, želim da čitatelji mogu uroniti u njega. Uvijek pišem prvenstveno zbog likova unutar knjige, ali svjestan sam važnosti čitateljskog pogleda. Ne želim biti savršen iako razumijem potrebu za time. Današnji način života tjera nas da se uvijek predstavljamo u najboljem svjetlu, a jako je važno biti iskren u vezi vlastitih nedostataka, jasno izreći svoje mišljenje. Veoma sam ponosan na svoju zadnju knjigu, ali moram biti u stanju uvidjeti njezine mane. Kad danas pogledam „Kradljivicu knjiga“, mislim da sam svaku stranicu mogao učiniti boljom i drugačijom, ali sad na nju gledam s nostalgijom i znam da su, kad sam je kao mlad i nediscipliniran pisac dovršio, odluke koje sam donio bile ispravne.
Moja najveća zamjerka „Od Claya mostu“ jest što mislim da sam se previše odmaknuo od ovog svijeta i nisam mogao shvatiti kako će se čitatelji zbog toga osjećati. Namučio sam se pišući „Kradljivicu knjiga“, ali ona se vrlo lako čita, poziva čitatelja da s njom krene mrvicu dalje u priču. U „Od Claya mostu“ možete osjetiti kako sam se mučio sa svakom rječju i zbog toga ga je mnogo teže čitati, ali nije uvijek moguće napisati laganu knjigu, važnije je ostati vjeran osjećaju i likovima u njoj. Ponekad osjećam kao da sam zakopao tu knjigu, kao da sam i sebe zakopao u nju. Nisam mogao pojmiti čitanje „golim okom“, nisam shvaćao kako će knjigu pročitati čitatelji koji se s likovima prvi put susreću. Ni danas to ne shvaćam, pročitam početak i pitam se zašto on čitateljima predstavlja problem. Početak je pravocrtan, potom se prošlost i sadašnjost izmjenjuju, a posvuda se nalaze labavo povezani komadići priče koji se naposljetku spajaju. Kad se spoje, napokon postaje jasno zašto je Clay takav i zašto je otac napustio dječake.
Iako su glavni junaci, niti Clay niti Liesel nisu pripovjedači svojih priča. Jesmo li uopće, i ako jesmo do koje granice, vlasnici vlastitih priča?
Prvi me impuls tjera da kažem kako je pripovjedač onaj koji priču izmišlja ili stvara priču o izmišljenoj priči. Priče se uvijek događaju i svako malo posežemo u „vjedro s pričama“ i stvaramo svoje verzije, čak i onda kad ih samo vjerno prenosimo.
Postoje dva vrlo različita razloga zašto Clay i Liesel nisu pripovjedači svojih priča. Liesel sam pokušao postaviti u tu ulogu, no zvučala je previše australski, a to nisam htio. Izreka kaže da su smrt i rat najbolji prijatelji pa sam zato pustio Smrt da ispriča priču. Clay, s druge strane, nije baš razgovorljiv pa ne bi bio uvjerljiv kao pripovjedač. Osim toga, zamislio sam ga kao junaka i njegovo postavljanje u pripovjedačku ulogu činilo mi se poput hvalisanja.
Dakle, da odgovorim na pitanje, priče se uvijek događaju, a mi uzimamo ono što od njih želimo iskoristiti. Na neki smo način cijelo vrijeme pisci svoje vlastite priče, stalno je ponovno ispisujemo, svaki put kad je nanovo ispričamo.
Za kraj, Hans u „Kradljivici knjiga“ kaže kako duboko u njemu postoji skriveno mjesto koje ga svrbi, ali ga ne želi počešati jer se boji što bi moglo iscuriti. Jesu li ta mjesta koja svrbe, bole, grebu i prijete ujedno i ona na kojima nastaje književnost?
Uvijek sam, čak i na početku knjige, fasciniran tom nelagodom. Tražim otvor, mjesto gorčine, ono što želim razotkriti. Želim pronaći ranu, ogrebotinu, ali želim u njoj otkriti nešto prekrasno. Inače za mene nema smisla kopati po ranama jer ne zadirem u njih samo kako bih otkrio ono što boli. Želim pronaći ono što će me otamo izvući, to je uvijek moj cilj. U ranama ili boli likova tražim trenutak koji ih izvlači na površinu, a takav je trenutak bez rana nemoguć. Stoga za ranama tragam i kad čitam i kad pišem. Naravno, to nije isto, ali dolazi iz istog izvora.
Od Claya most
- Prijevod: Saša Stančin
- Profil 09/2019.
- 528 str., meki uvez
- ISBN 9789533137056
Novi roman Markusa Zusaka 'Od Claya most' obiteljska je saga o petorici braće Dunbar, haharima koji, nakon smrti majke i odlaska oca, odgajaju jedan drugoga u svijetu vođenom vlastitim pravilima. I dok braća uče kako voljeti, boriti se i pomiriti sa svijetom odraslih, polako otkrivaju što se krije iza odlaska njihova oca...