John Cheever je pisao o najvažnijim stvarima. Daleko od toga da bude samo bijeli anglosaksonski protestant i elitist koji nema pojma o životu izvan vazdazelenih, imućnih predgrađa, pustoši subotnjih zabava i post­koktelskog očaja, gdje svi muškarci putuju na posao, a sve žene imaju osjećaj da su protratile život, Cheever piše o samom središtu stvari. Ne bavi se čudacima, gubitnicima ili marginalcima, nego djecom, poslom i središnjom idejom zapadne književnosti – onim što on sam naziva “gorkim otajstvom braka” – time kako brak može strast pretvoriti u nešto gotovo nevjerojatno, ako ne i nemoguće. I premda je fasciniran onime što katkad opisuje kao “putenu anarhiju”, dovoljno je mudar da zna kako nas pokreću status, samopoštovanje i rad, a ne seksualna strast: živimo novac dok sanjamo o potpunoj ljubavi.

Vjerojatno bismo te priče mogli okarakterizirati kao čehovljevske, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Cheeverove vještine da uhvati važne trenutke u običnim životima, i to s dobroćudnom sućuti i nikad s visine, i zbog sposobnosti da napiše elegičan posljednji odlomak koji ujedno obuhvaća i nadilazi priču, a čitatelje ostavlja bez daha, kao da se sve na kraju baca u zrak u nekoj vrsti orgijastičkog slavlja. Možda bismo mogli reći i da je Cheever manje sumoran od Carvera, sveobuhvatniji, ironičniji i živahniji od Hemingwaya. Ali na kraju on uvijek ostaje posve svoj, sa svakom rečenicom odvagnutom i odmjerenom dok ne kaže točno ono što treba reći, a često i više.

Hanif Kureishi

John Cheever (1912 – 1982.), američki pisac, autor je niza maestralnih pripovjedaka koje su mu donijele Pulitzera, usporedbe s Čehovom i, premda je završio samo srednju školu, počasni doktorat s Harvarda, ali ne i sreću – ni njemu ni onima oko njega. “Po svim mjerilima bio je iznimno blago­slovljen, ali volio je govoriti da u životu nema ništa osim jednog starog psa”, rekao je jedan njegov učenik i ljubavnik.

Rođen u Quincyju u Massachusettsu kao drugo, ne­željeno dijete koje je otac predlagao pobaciti, odrastao je u sjeni starijeg brata s osjećajem poniženja dok je obitelj tonula u siromaštvo. Naizgled idealan brak s Mary Winternitz u kojem je rođeno troje djece, kao i velika kuća u Ossiningu, predgrađu New Yorka, koju je napokon kupio 1960. služili su mu kao svojevrsna potvrda uspjeha i respektabilnosti, ali i kao paravan za homoseksualne sklonosti, duboku nesigurnost, usam­ljenost kojoj nisu pomagale ni izvanbračne veze sa ženama i muškarcima i alkoholizam od kojeg se uspio izliječiti tek nedugo prije smrti. Mnogo toga što se naslućivalo za njegova života potvrđeno je u postumno objavljenim dnevnicima, koji su najbolnije pogodili djecu – jer se u njima jedva spominju.

Prvu je priču objavio s osamnaest godina, a s dvadeset tri prodao je priču časopisu New Yorker u kojem će ih objaviti ukupno 121. Ali uz svu produktivnost – osim priča, napisao je i pet romana – do kraja života borio se s financijskim problemima, kao i s osjećajem da nije dovoljno cijenjen; kad mu je 1953. izišla zbirka Golemi radio, pogodilo ga je što je bolje kritike od njega dobio J. D. Salinger, kojeg je jednom nazvao “šesto­razrednim piscem”. Umro je od raka, a dva mjeseca prije smrti dobio je Nacionalnu medalju za književnost i na ­svečanoj dodjeli izjavio: “Stranica dobre proze ostaje nepobjediva”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.